Dijete drago,
Lakše mi je pisati samo tebi. Nekako mislim da ti je braco bio premalen da shvati sve što nam se svima dogodilo. Ponekad se pitam, kako smo te u samo jednom trenu uspjeli izgubiti. Što se dogodilo? Zašto si nas poželjela u taj zadnji tren ostaviti? Koliko samo snage ima u tom smijehu koji svaki dan zalijepim na lice, u svemu što činim, u svakom jutru u kojem se probudim. Koliko suza je progutano, vraćeno u tjelo, u srce, u dušu. Koliko pitanja koja će nam zauvijek ostati neodgovorena. Ponekad se divim samoj sebi koliko snage u toj patnji može biti. Ponekad se divim majci koja tuguje i sije ljutnju nad nestašlukom svog čeda jer joj zavidim na toj mizernoj boli koju ćuti. Daj Bože svakoj majci samo toliko boli da je iskusi za svoje zlato.
Pitam se, zašto postoji Dan sjećanja na djecu izgubljenu tijekom poroda i neposredno nakon trudnoće? Pa zar postoji netko tko bi to mogao zaboraviti? Čemu zagrijavati već pregrijanu bol, čemu naglašavati nečiju patnju koja guši, davi, kolje. Zašto, o zašto? Zato Tihana jer si to zaslužila. Zaradila si nečime taj križ. Nema drugog odgovora. Ne postoji. Ono što ti se dogodilo je čisto zlo i ništa više. To je tama. Mrak. I ne postoji ništa više od toga. Vjerujem da postoji, da bi i odgovora nekakvoga bilo. Kako god, iz mojeg srca nećete izaći nikada. Niti iz mojeg osmjeha, plača, pogleda, misli. Mogu ja to dušo. Ipak, to sam ja. Mama!
Dan sjećanja.... Da, sjećam se. Sjećam se kako su te stavili na moja prsa a ti si spavala. Prćasta usta su me pozivala da ih izljubim. Bila si topla, meka i mirisna. Ne, nisi bila mrtva. Za mene si samo spavala. Znala sam da se nećeš probuditi, pa sam te mogla beskrajno cmakati. Al ipak su te odveli. No, bila si moja i jesi moja. Moja uspavana ljepotica. I to mi nikada nitko neće oduzeti. Moja sjećanja na tebe, anđele. Moja sjećanja na tebe....