Slavko Kukec - PiPi
31.05.2009., nedjelja
XXXVII
|
Usnuo sam noćas dragocjenu zemlju, ali posipana nije prahom zlatnim već kovana u ognju zvukom željeznim i nema joj cijene u sjajnom dragulju. Usnuo sam noćas sveticu dojilju, aura joj rijeke s vodama mutnim, skuti plavi u dubinama koraljnim, a njedra kamena diže priobalju. Nedaća svaka bi joj vrijeme grdo i spozna kišu, vjetar strašnu južinu, naposljetku zvečalo je gvožđe tvrdo. Vidjeh u znoju i krvi svu davninu i kola težačka što idu nizbrdo, usnuo sam noćas svetu domovinu. ................................................................. |
Ima nas …
|
Ima nas…s raznih strana migoljimo putem nadajući se…čemu? Žudimo, maštamo, molimo i molimo, Al ne živimo kad ne praštamo… Ima nas…ovdje i tamo i svagdje rekao bih; najezda, pošast…zašto? Čeznemo, sanjamo, molimo i molimo, Al ne živimo kad se ne razumijemo… Ima nas… i dovoljni smo sami sebi ne ući nas prošlost, ljudi smo…eto, zašto! Čežnja i žudnja u molitvi sve je više težnja Mi živimo, al kao da ne živimo… Ima nas…i nismo krivi što smo živi krivi su oni što su rekli da smo živi, al rekli nisu; što je to čežnja il` žudnja i svaku našu molitvu pretvorili su u težnju… ..................................................................... |
29.05.2009., petak
XXXVI
|
O rijeko, zašto te zovem mojom, a ne obazireš se mutnim tokom? Već hitaš u susret s drugim okom da i on te zove rijekom svojom. O zemljo, da l` ti zoveš se ičijom i onda kad skrivaš tijelo humkom? Da l´ čini li te to znamenitijom, dok označena si, rukom nečijom? Mutna il` bistra, sipka il` tvrda si, gade ti ljudi skute obnažene, i dar svaki na sve što život krasi. Nisi moja zemljo, dio si mene, A ti rijeko žuborom proglasi; Tu živim, za sve mile uspomene! .............................................................. |
28.05.2009., četvrtak
XXXV
|
( Petrarka – strah me kad se misao onog dana sjeti ) ( Prost.Beskon.- Vrijeme je da kreneš ljubavi ) U čas ovaj jeza prože tijelo, strah potjera misao na onaj dan, kad napustih jedan život vrijedan. Zar spram sebe ja učinih zlodjelo? Pa ostavljam ono što je gorjelo, i tamu noći kudim što sam budan i vidim cvijet lijep ko nijedan a ječi ono što me zaboljelo. Duša tvoja pod kestenom razlita zar ne može njega da zaboravi i šum krošnje proljeća vjetrovita. Čuh; vrijeme je da kreneš ljubavi, a u oku bješe smrt zagasita osuda tvoja što ljubav obezglavi. ................................................................ |
27.05.2009., srijeda
ako te pitaju…
|
ako ti kažem sunce, ti ćeš zasjati, ako ti kažem oblak, ti ćeš zaplakati, ako ti ime spomenem ko ruža ćeš cvjetati, ako ti ime zaboravim, znam, ti ćeš tugovati. a znaš li? da tuga počinje kad sunce u more potone jer što je oko bez svjetla, bez svjetla kog sunce zove… a znaš li? da radost počinje kad posljednja kap padne jer što je dlan bez kaplje, bez kaplje tvoje isplakane… a znaš li? da ime ti spominjem kad sunce vedri a oblak tmuri jer što je dan bez tvog imena, tvog imena na usnama mojim… ako te pitaju, gdje je on, gdje se skita? ti slobodno reci, tu je! ja sam njemu i dan i noć jer što bi on bez mene mogao biti… .............................................................. |
16.05.2009., subota
Sonetni vijenac
|
Akrostih-sonetnog vijenca ( Tebi stih kao dar ) Tebi ženo pjesme, Emotivne kao kob Bilo srca osnaži, I lik tvoj feniks Sred duše vječit, Tiho meni govori; Imaš ljubav čijih Hirova si patnik! Kosu, usne, bok, oka, Aura resi kao veo, Onog čega izgled, Darom svoga Boga Adam dobi kao dar. Ruku njenu, zavjet! ......................................................... I – tebi ženo pjesme Tebi ove tuge ne pripadaju, elegija ova; umjetnost vrla bol je iz dubine duše doprla ipiše pjesme koje te diraju. Ženo, pusti oči da stih gutaju, eliksir za te, ptico bjelogrla nek` ljepotu imaš nebeskog orla, ovih misli hvale nek te jačaju. Pjesme su šapat sivog popodneva; jecaj, al ne da bi ti zaplakala emotivne suze, rad` ovog spjeva. Sred moje tmine ti si kraljevala, milost mira, ti za me izvojeva eh, kada bi samo u to vjerovala. II – emotivne kao kob Eh, kad bi samo u to vjerovala, moga srca da si radost najveća ove duše plamen-vatra goreća ti, noću-danju si me cjelivala, i sjenu svake tuge, obasjala vjerna mi drugo na putu prateća. Nujno šaputala; čeka te sreća, eh, sve do zore lice milovala. Kao onomad kad me tuga smlavi a u srcu rijeka nabujala odrješito krene dušu da davi, kob mi tog dana patnju darovala. Oh, najdraža da si ti Anđel pravi, bilo bi mnogo lakše reći hvala! III – bilo srca osnaži Bilo bi mnogo lakše reći hvala, i voljeti malo više no prije, ludo usne ljubiti još smjelije od dana kada bi me odabrala, srca vrelog, da budem magistrala, rijeka strasti što tijelo grije, cesta odvažnosti kad bilo bije, a duša ti rad` htjenja zaplamsala. Osnaži me utjehom pripadnosti sad, il pusti nek mi oči zasjaju, nekim rđavim odsjajem smrtnosti, a ja ću bit koda me dozivaju željno k sebi muze tragičnosti, i bit` pjesnik kog` suze umivaju. IV – i lik tvoj feniks I biti pjesnik kog` suze umivaju; lako je poradi očiju tvojih i usana od ruža crvenijih koje se meni više ne nutkaju. Tvoj osmijeh oči mi priželjkuju, više si od iskušenja đavoljih, od jedri naslada dojučerašnjih, jedina si kojoj oči vjeruju. Feniks budi htijenjima avetnim eden iz kog` čežnje progovaraju, nujno šapćući glasom blagodatnim, i san ćeš biti dok misli lutaju, kazujem stihom pomno odabranim; stih, gdje se naše usne ljubakaju. V – sred duše vječit Stih, gdje se naše usne ljubakaju, rađa se na livadama zelenim, Eros te kiti vijencem cvjetnim, da oči to lice obožavaju. Duše mi! Strasti me nijemo huškaju, u oku, olujama iznenadnim, šiklja krv k nasladama ljubavnim eh, s neba to munje ne bljeskaju. Vječit nemir ja nosim u pjesmi toj, jedrim usnama ti si me dozvala, epskom pjesmom na usni drzovitoj, čuvstven glas dolinom razlijevala ideal o ljubavi časovitoj; to je pjesma koju bi ti pjevala. VI – tiho meni govori To je pjesma koju bi ti pjevala, i ljubila usne. O, kad bi htjela, htijenjem svojim kad ne bi ćutjela o, kad bi pjesme srcem ti pisala. Meni tad tuga srcem ne bi cvala ep, prepun suza ti ne bi vidjela niti mog lika ne bi se stidjela i suzu nikad ne bi isplakala. Govori, govori glasom božanskim o ljubavi koju si izabrala voleći me tim licem anđeoskim. Oprosti, al` znam kad si obećala reći pred svima istinu, tim gromkim, i gordim glasom, hvalu bi klicala. VII – imaš ljubav čijih I gordim glasom, hvalu bi klicala, mjesto mene što jecam ti sad jadno a ljubav ne dokuči turobno dno šestog kruga, gazeć` put od cigala. Ljubav ko rijeka je protjecala, ubog ja je željom tjerah uzvodno bolno živeć` , ginuti ću bijedno a ljubav mi nisi uskraćivala. Vidjeh jednom davno milu djevojku čijih koraka oči se sjećaju, i danas još sanjam o tom puteljku, jurila je dok zvijezde padaju i kao da se nadala boljitku, hrleći bosonoga svome raju. VIII – hirova si patnik Hrleći bosonoga svome raju, ispod duge htjela si me ljubiti. Rekoh ti; nemoj mala budaliti o tome samo poete sanjaju. vjeruj mi još i sad misli se kaju a volim da mog`o bih izluditi, sebe radi; pera ću se latiti i pisati čem` se oči nadaju. Patnik nekoć, više biti neću a ni bajnih poljubaca bjegunac to je zavjet što misli mi nameću. na rukama tvojim, moj prvijenac i sad pišem dok muze me salijeću, kao pjesnik dosegnut ću vrhunac. IX – kosa,usne,bok,oka Kao pjesnik dosegnut ću vrhunac, opišem li ljepotu bogomdanu sjajnu kosu mjesecom okupanu a suncem pozlaćenu kao konac. Usne vrckaste, moj vremenski tjesnac sred kojeg nježnost ko dar imam danu na hvalu ti i napast razuzdanu, eh, slatke su te usne, meden lonac. Bok vam stišćem, nazivam uzdanicom o ponoći plamom strasti gorite, kad zovem vas lijepom čarobnicom. Oka vaša k nebu uzvisite kada zovem vas, srca, čuvaricom al` Vi mi ljubavi moja recite. X – aura resi kao veo Al` Vi mi ljubavi moja recite, utjehu poetsku gdje da pronađem riječi kad krenu tonut beznađem a Vi, mi tužne stihove oćutite. Resi li me vrlost? Zašto šutite? Elan peru vratite milosrđem, s utjehom ponovo put da nađem i ljubim, ljubim! To mi izrecite! Kao što bi sad uzalud to htio a oči u dubok gledaju zdenac odavno život što je proletio. Veo strašne tuge ko rđav lanac, epitaf ko žig! Reci, ti si mio, očima svojim; ti nisi neznanac. XI – onog čega izgled Očima svojim; ti nisi neznanac, neprimjetno trepni i ja ću znati, od toga trena neću tugovati, gospo, očiju tvojih bit ću talac. čega više doli biti tvoj znanac eho kroz um zna blebetati gledajući što želim milovati, a do sada za me bila si stranac. Izgled vara i nije sva milina za rok da nakon toga vi patite, grlit ću i kad budeš babetina! Ludo molim, a vi se odlučite eh, da mi je pjesmu dić` do visina, dar za Vas od božice Afrodite. XII – darom svoga Boga Dar za Vas od božice Afrodite, amen ljepoti, neka je blažena riječ što crta lika nadvišena ovim stihom i kad vi ostarite. moju ljubav ako i ocrnite sijat će, ničim sjajnim nadmašena, više doli sad čežnjom nahranjena, ovim stihom i kad vi izblijedite. glas pjesnika čujte ovog bezglasnog, a u gaju kad pjeva kanarinac blagost uhu vašem, glasa dražesnog, ovo vam pjeva jedan dotepenac, glasnu hvalu zborim imena dičnog, akrostih kroz rime satkan vijenac. XIII – Adam dobi kao dar Akrostih kroz rime satkan vijenac, da u vijek ostane ljubav cvasti, a kao spomen naše ustrajnosti mjereć` doba od kad bio sam klinac. Da pišem kako bio sam čistunac ovim svojim darom govorljivosti bilo bi ravno ludoj bezglavosti: I bijah mnogo puta povrh klanca! kao kada sam, kad` ti si suze lila, a ljubav kudila, tiho zborite; o, bilo je dana kad sam molila! danas dok neugasivi plamtite a ja vam pišem pjesme moja mila, riječ do riječi sve istinite. XIV – ruku njenu, zavjet Riječ do riječi sve istinite u svakom retku život svakodnevni, kadgod bijasmo pomalo naivni u korist one riječi patite, njenu nutrinu tek kada shvatite, energiju bačenu dok ste gnjevni naglas priznajte poraz neminovni u zagrljaj( voljen-om,-oj )se bacite! Zavjet je rukom napisan, Đurđice a vri i kad đurđice ne cvjetaju više nego što traje cvijet đurđice. Jauk taj, kojim pjesnici cendraju eh, ciče da pažnju steknu malčice, tebi ove tuge ne pripadaju! Magistrala XV – tebi stih kao dar Tebi ove tuge ne pripadaju; eh, kad bi samo u to vjerovala bilo bi mnogo lakše reći hvala i bit` pjesnik kog` suze umivaju. Stih, gdje se naše usne ljubakaju, to je pjesma koju bi ti pjevala i gordim glasom, hvalu bi klicala, hrleći bosonoga svome raju. Kao pjesnik dosegnut ću vrhunac, al` Vi mi ljubavi moja recite očima svojim; ti nisi neznanac. Dar za Vas od božice Afrodite, akrostih kroz rime satkan vijenac, riječ do riječi sve istinite. -------------------------------------------------- |
11.05.2009., ponedjeljak
ti razlog si rad` kojeg bih disao
|
Tebi ženo što iz sjene me grliš pretočio sam iz dubine duše bezbroj misli koje te okrznuše da opet ko i prvi put me hvališ. Ti nevidljiva što nikad ne moliš a moje te hvale u vis dignuše. Tišine me po sred srca ganuše, reci mi ponovo da još me voliš. Bez tebe mi u meni prostran nemir, više nego li nepregledan svemir, utoliko čeznem da tiho klonem, pa me tama tjera da se zakunem; da ne vidjeti od sveg više želim tih očiju sjaj kojeg i sad volim. *** Tih očiju sjaj kojeg i sad volim rad` kojih imena se svoga stidim kad pažnju ničim ja ne zavrijedim već stih pišem i kukavno te molim. Mučiš dušu mukom okorjelim; a htio bih da poljanom jezdim, u zanosu plavim nebom lebdim, na krilima ko i ti, zlatokrilim. Samo pjesma ta još se tebe sjeća Kad letjela si poput vjetra krajem i dahom gasila plamen svijeća. U vis više sad te još uzvisujem da nagrada mi šutnje bude veća, progovoriš li i uhom te čujem. *** Progovoriš li i uhom te čujem, ozdravit ću, trenutkom tim očaran; gatara mi rekla da sam začaran i da mnogo vina crna ispijem. Noćima pijem a danju bolujem i sve više ja pjesnik sam mamuran u životu i u stihu oduran, a sve rad` tebe, za tobom tugujem. Grimizno me slovo nekoć krasilo, dok su ružice samo za te cvale a srce mi od ljubavi ludilo. Ima još u dubini za te hvale, nije u mom slovu živo mrtvilo dok ja sanjam te tvoje oči male. *** Dok ja sanjam te tvoje oči male, zora opominje; rok ti prekratak, ničim nisi pred Bogom izuzetak ne daj da oči za neviđenim žale. Al noći su te što svijeće pale, i pero čežnje za te piše svitak nadajući se da bit će užitak, te rime što oči su mi tvoje dale. Ti razlog si rad` kojeg bih disao samo tren da mi jedan udijeliš prije svršetka dok budem lipsao. Ako ti možeš muk taj da preboliš poklonit ću ti najljepšu misao; tebi ženo što iz sjene me grliš. .............................................................. Draga moja,Pipi duga obećao sam ti pjesmu i pisao, pisao, nekoliko dana.... ovaj 4-sonetni vijenac samo za tebe... jedina mi nada da tvoje pero svitak nađe... osmijeh ti poklanjam.... ............................................................... |
XLI
|
Dok ja sanjam te tvoje oči male, zora opominje; rok ti prekratak, ničim nisi pred Bogom izuzetak ne daj da oči za neviđenim žale. Al noći su te što svijeće pale, i pero čežnje za te piše svitak nadajući se da bit će užitak, te rime što oči su mi tvoje dale. Ti razlog si rad` kojeg bih disao samo tren da mi jedan udijeliš prije svršetka dok budem lipsao. Ako ti možeš muk taj da preboliš poklonit ću ti najljepšu misao; tebi ženo što iz sjene me grliš. .................................................................. |
10.05.2009., nedjelja
XL
|
Progovoriš li i uhom te čujem, ozdravit ću, trenutkom tim očaran; gatara mi rekla da sam začaran i da mnogo vina crna ispijem. Noćima pijem a danju bolujem i sve više ja pjesnik sam mamuran u životu i u stihu oduran, a sve rad` tebe, za tobom tugujem. Grimizno me slovo nekoć krasilo, dok su ružice samo za te cvale a srce mi od ljubavi ludilo. Ima još u dubini za te hvale, nije u mom slovu živo mrtvilo dok ja sanjam te tvoje oči male. ........................................................................ |
XXXIX
|
Tih očiju sjaj kojeg i sad volim rad` kojih imena se svoga stidim kad pažnju ničim ja ne zavrijedim već stih pišem i kukavno te molim. Mučiš dušu mukom okorjelim; a htio bih da poljanom jezdim, u zanosu plavim nebom lebdim, na krilima ko i ti, zlatokrilim. Samo pjesma ta još se tebe sjeća Kad letjela si poput vjetra krajem i dahom gasila plamen svijeća. U vis više sad te još uzvisujem da nagrada mi šutnje bude veća, progovoriš li i uhom te čujem. ................................................................ |
09.05.2009., subota
XXXVIII
|
Tebi ženo što iz sjene me grliš pretočio sam iz dubine duše bezbroj misli koje te okrznuše da opet ko i prvi put me hvališ. Ti nevidljiva što nikad ne moliš a moje te hvale u vis dignuše. Tišine me po sred srca ganuše, reci mi ponovo da još me voliš. Bez tebe mi u meni prostran nemir, više nego li nepregledan svemir, utoliko čeznem da tiho klonem, pa me tama tjera da se zakunem; da ne vidjeti od sveg više želim tih očiju sjaj kojeg i sad volim. ................................................................ kunio se nisam al sam pjesmu obećao... ................................................................. |
sred čela kitit će te lovorika
|
Oči su tvoje ko svibanjske kiše, a volio bih da si razigrana ko livada cvijećem oslikana što nadaleko pomamno miriše. Rad` pjesama tvojih teško se diše, nekako si pred svima suzdržana, a volio bih da si raspjevana ko grlica u svibnju nakon kiše. Duša ti nemirni proljetni vjetar zarobljen u cvatu ranih višanja, bešćutno raznosi mirisni nektar. Volio bih čuti zvuk gugutanja i gledat oči što zrače ko jantar; o, volio bih te tad` bez kajanja. *** O, volio bih te tad` bez kajanja, da si hrabrija u tom trenu bila dok govorio sam; moja si mila, to nisu bila pusta udvaranja! Sada mi ostaju samo lutanja, miris usana kojim si ljubila u bagremiku dok si me grlila, o, voljela si strasno bez laganja. Tu sam ako me želiš preklinjati, ko suze svoje što si isplakala radi očiju mojih čudnovati, Ti, reci da „greškom“ si me nazvala i uz bok tvoj, protiv sebe ću stati: Da bi ti ponovo sretna pjevala. *** Da bi ti ponovo sretna pjevala, kazuje ti ovo duša proročka; ne treba ti stanica željeznička nit onaj koga si dugo čekala. Mladost i lijepost te zadihala sjećanje, neka tuga očajnička a bila je to samo ljubav đačka za kojom ti je duša zaridala. Zaljubljenost u tebi i meni je, Klica što vazda i ponovo klija, baš ko sunce što zapadu dospije. Ako ti sad ljepota ni ničija neka ti srce uzalud ne bije bit ćeš više nego meni milija. *** Bit ćeš više nego meni milija, u pjesmi nepoznatoga pjesnika; sred ćela kitit će te lovorika, da mladost tvoja bude poželjnija. A hvala mu spram moje gizdavija dičit će ime usnama drznika ogledala tvoga, stih mu preslika da mu riječ za te bude blistavija. Ti, tišinu rastanka zovi „bježanjem“ i prigrli onog što zna da diše u dahu nađi budućnost življenja. Ja nisam mogao od njega više Te zadnjim stihom ko prvim počinjem: Oči su tvoje ko svibanjske kiše. ............................................................... ovaj kratki 4-sonetni vijenac posvećujem dragoj blogerici prostranstvo beskonačnosti bila si mi inspiracija i podrška osmijeh ti darujem i Hvala... ................................................................. |
XXXVII
|
Bit ćeš više nego meni milija, u pjesmi nepoznatoga pjesnika; sred ćela kitit će te lovorika, da mladost tvoja bude poželjnija. A hvala mu spram moje gizdavija dičit će ime usnama drznika ogledala tvoga, stih mu preslika da mu riječ za te bude blistavija. Ti, tišinu rastanka zovi „bježanjem“ i prigrli onog što zna da diše u dahu nađi budućnost življenja. Ja nisam mogao od njega više Te zadnjim stihom ko prvim počinjem: Oči su tvoje ko svibanjske kiše. ............................................................... |
08.05.2009., petak
XXXVI
|
Da bi ti ponovo sretna pjevala, kazuje ti ovo duša proročka; ne treba ti stanica željeznička nit onaj koga si dugo čekala. Mladost i lijepost te zadihala sjećanje, neka tuga očajnička a bila je to samo ljubav đačka za kojom ti je duša zaridala. Zaljubljenost u tebi i meni je, Klica što vazda i ponovo klija, baš ko sunce što zapadu dospije. Ako ti sad ljepota ni ničija neka ti srce uzalud ne bije bit ćeš više nego meni milija. ..................................................................... |
06.05.2009., srijeda
XXXV
|
O, volio bih te tad` bez kajanja, da si hrabrija u tom trenu bila dok govorio sam; moja si mila, to nisu bila pusta udvaranja! Sada mi ostaju samo lutanja, miris usana kojim si ljubila u bagremiku dok si me grlila, o, voljela si strasno bez laganja. Tu sam ako me želiš preklinjati, ko suze svoje što si isplakala radi očiju mojih čudnovati, Ti, reci da „greškom“ si me nazvala i uz bok tvoj, protiv sebe ću stati: Da bi ti ponovo sretna pjevala. ................................................................. |
05.05.2009., utorak
XXXIV
|
Oči su tvoje ko svibanjske kiše, a volio bih da si razigrana ko livada cvijećem oslikana što nadaleko pomamno miriše. Rad` pjesama tvojih teško se diše, nekako si pred svima suzdržana, a volio bih da si raspjevana ko grlica u svibnju nakon kiše. Duša ti nemirni proljetni vjetar zarobljen u cvatu ranih višanja, bešćutno raznosi mirisni nektar. Volio bih čuti zvuk gugutanja i gledat oči što zrače ko jantar; o, volio bih te tad` bez kajanja. ............................................................... |
04.05.2009., ponedjeljak
XXXIII
|
Iskrao se nisam iz tvojih snova, nit` tiho il glasno rekao zbogom! Možda u snovima nema glasova i lica što pronašla si pod dugom, al tu sam; nerazumljiv poput slova, i zauvijek obilježen žigom crvenih čežnji da lutam iznova tamo gdje ti ne možeš kročit` nogom. Prostranstvo beskonačnosti je moje to plavetnilo spokojnih daljina tu sam i slušam otkucaje tvoje. Nek` ne umire u tebi istina jer sve su tvoje nevidljive boje zov kojim me zove tvoja nutrina. .................................................................... |
02.05.2009., subota
XXXII
|
( W. Shakespeare sonet 80 … ) Vene duša pjesnika što ište rime; od onog što sjajnije stihove daje, onog što ljepotu rabi, vaše ime, te potkrada nježne, sjetne udisaje. Ponekad noću dok nadolaze plime ruka hoće-neće, muku mi zadaje, sjetim li se boljeg u srcu mi zime lede čežnju kakvu srce ne poznaje. Jednom ste mi gospo mila, pogled dali dal` slučajnost ili imao sam sreću: Za vas pišem pjesme o čežnji i hvali. I kazujem; ja se predat lako neću možda jesam među velikima mali al srcem vam pišem tu pjesmu hvaleću. ..................................................................... |
