Slavko Kukec - PiPi
31.01.2010., nedjelja
XCVII
|
Radosnu vijest što mi dopre do uha, s veseljem primih srcem cijelim radovah se, ne krijući osmijeha. Ljubavi njenoj tako se veselim. Oh, da si mi bliže, da te zagrlim ljupkost da vidim, ljubavnog uzdaha pa da mi zagrljaj bude utjeha i tvoje riječi; - Oče ja ga volim! A tugu što će mi srce slamati u sve buduće dane tvog veselja pred tobom nikad neću spominjati. Muk, kada uši stane razdirati, pjesmom ću otjerati, punom želja pjevajući, od tebe, bol skrivati. .................................................. |
29.01.2010., petak
Gospo, dobar vam dan...
|
Ruku sam tvoju, danas dotaknuo; kao običan pozdrav, činilo se, a meni, kao da sam san usnuo, vidjeh kako dodirujem ti kose. Umalo jesam, misao lanuo, da me žudnje srca, k tebi nose i jedan korak da sam koraknuo, čuti bi mogla, Amorove glase. Al oko nas svo to mnoštvo tjelesa, u tren me spusti s onih nebesa, brujeći pjesmu svakodnevne zbilje. Bi kako biva, kad se pozdrav šalje, velim ono što čuti može svatko. Gospo, dobar vam dan; - izustim kratko. ......................... |
25.01.2010., ponedjeljak
Dobro jutro…
|
Još uvijek u meni odzvanja šaputanje „Cesarićevog sutona“ , oh, ti snovi vječnog sanjara… Sjećam se, te večeri, tog rastanka, i tvojih riječi se sjećam; „ko zna“, -„Ko zna (ah, nitko, ništa ne zna…)“. Ko zna, promatraš li suton, ko nekad i prve zvijezde kada sinu, jesi li ko ja, još onaj isti sanjar? Ko zna, kako je to buditi se i poželjeti, „dobro jutro“, nekom tko je daleko, daleko… „Ko zna“, još uvijek u meni treperi, i dok se tako pitam, i dok čekam, „vrijeme se kreće, kreće ko sunce u krugu“. ........................................... |
23.01.2010., subota
Tragovi u snijegu...
|
Za tobom ostat će hladni tragovi, otisci cipelica u snijegu, i pogledi što ga krate bregovi kada svoj spas potražiš u bijegu. I svi će moji mali grijehovi u ljubavi i mržnji činit` spregu; taj trag što ga ostavljaju lopovi biti će utjeha vlastitom egu. Iako te još zovem u snovima, ko inspiraciju tužnih pjesama bijela si pahulja u očima, dok pogled upirem k zvijezdama osluškujući u zimskim noćima; prošlost, u snijegu pod tvojim nogama. ............................. jedna lijepa fotografija...."garavi" tragovi u snijegu radničkih cipela... P.S. naravno moja je pjesma uvijek ljubavna... |
18.01.2010., ponedjeljak
Peto pjevanje: Medinea & PiPi
|
MEDINEA: U duši bukti osjećaja vrelo i vapi glas za posteljom bijelom da odmorim misli, te žari tuge, da postanem u snovima cijelom sanjajuć' ono što srce bi htjelo. No najviše sjetna čujem sve druge pokorne riječi što ruše nade, što lome san o poljupcu potihom - jednom ljubljeniku ljubavi mlade - uz šaputanja, pod okriljem duge! Kada bih mogla pjevati mu stihom baš ovog časa, u bolima svojim, pjevala bih rime o sjenci jave čije se okrutnosti strašno bojim ako mu nisam u zagrljaju tihom! PIPI: Čas je kad zidine me zaustave i vrata okovana, što priječe ulaz i pogled na odaje njene, da u tajnosti još jednom mi reče, kakve nakane su ljubavi prave. Sjetih se pjesme pisane za mene: „Najdraži! Tuga mi tijelo lomi, znam: silno žudim, a vidjet te neću.“ ko što i ja sad žudim da smo sami, pa da ti ljubim usne izljubljene. „Kako na koži osjetiti sreću, kad' rad' drugog' crkveno zvono zvoni?“ To stih je što me u zbilju povrati, te dam ruci da na vrata zazvoni, jer u grudima imah žar plamteću. Ding-dong dindili-dong! -Stanem gegati, ding-dindili-dong, ding-dong, dindili-dong, zvonce, koje na stih me podsjetilo, „Na megdan sam spreman, kad začujem gong za ljubav tvoju i život ću dati.“ MEDINEA: Sve mi postade čarobno i milo u mislima u kojim ljubav vlada, no začuje se zvuk zvona na dvoru i silna pomutnja tijelo svlada - vječno bolesno, umiruće bilo. Zatišje ulazi kroz svaku poru da osjećaj boli više ne ćutim: ona nestaje na tragu vremena zaboravljenim putovima, slutim, darivajuć' ljubav ljubljenom stvoru. PIPI: Oh, zašto vrata nisu otvorena pa čekanje ovo ko vječnost traje, gdje li je sad gospodar ovih dvora jer uho mi korake razaznaje a teška vrata još su zatvorena. Sjetih se vode sa bistra izvora, čim vidjeh gdje blijedo lice leži, na travi mekoj, koda smrti hrli; ne vidjeh da ikad bio sam brži kad poletim k miloj odozgora. U krilu mi lice što se bijeli, na grud` ga tiskam s dahom se borim, zar samo suzu poklonit joj mogu? O, moj Bože! Nebu, tiho govorim. Zar Ti nisu dovoljni svi anđeli? Dovijeka ljubit križ na brijegu, sudbu takvu, ako mi je prihvatit; i mene istog časa sebi uzmi ili će me vrazi kroz vječnost mlatit. Ljubljenoj, davno sam dao prisegu. Svi čuše u taj tren, gdje nebo grmi; a zraka sunca milo lice nađe, kroz gustu krošnju stoljetnog hrasta, da obasja teške, usnule vjeđe, oh, i radost, nebo; da priskrbi mi. .............................. |
16.01.2010., subota
Zadnji je to stih!
|
I baš kad pomislim zadnji je to stih; dah duše zabilježen na papiru i da ću poslije njega postati tih poput onih što u sjaju umiru. Iz misli prene me trag znatiželjnih što na žalu „sna“ traže avanturu; u dodiru usana zaljubljenih, tražeći sebe i svoju Lauru. U pijesku stope takvih sudbina vas lutalica što kroče tišinom, mame me da izronim iz dubina; kao val okićen bijelom pjenom, što se valja iz dalekih daljina, želeći ispuni stope modrinom. ................................ |
15.01.2010., petak
Kada bi mogao da te ne spominjem
|
Kad bi mogao da te ne spominjem, da zatajim; gledajući zvijezde sjaj očiju koji poznam, žmirenjem. Da zaboravim gdje se misli gnijezde. A uzdah što ga često vjetru dajem; jer srce samo takvu ljubav znade pa ga i spomen bode oštrim trnjem. Da su mi misli bez ijedne nade. Cvijeće razasuto po livadi s obronka potočić što žubori i puteljak vijugavi u sjeni one lipe, zarobljene u zjeni; oh, kada bi nestali ti prizori ne bi oči sad bile vodopadi. ............................................. |
14.01.2010., četvrtak
Oh, ti ne znaš ...
|
Oh, ti ne znaš, sigurno ne znaš koliko dan i sat, meni sporo teče i kako je tužna, bez stiha, večer; svih onih tvojih slatkih rima. Sad ni Luna sa mnom zborit neće, dok zvijezde tinjaju ko svijeće, jedino još nada nebom tumara bez cilja, ko tužna ponoćna sijena. Ipak s vremena na vrijeme, ko dašak toplog povjetarca, iz daljine doleprša osmijeh „nijemi“; znam da je od srca u žurbi poslan, i znam da se u njemu stihovi kriju, jer kako bih inače, ja mogao dalje, kako bih pisao svoje tužne rime, nadajući se i dozivajući njeno ime. Prolazniče što navraćaš katkad i čuješ jecaj rad imena njena, nek te ne mori tuga srca napuštena jer pjesnik sam i pjevati moram; to čežnja iz mene tako progovara, pa nebo ječi koda mi se srce slama, i ti bi tako da poznaš oči njene il osmijeh da vidiš, kose raspuštene. Tko li će od vas, glasnik mi biti jer , jao!, Što ga kličem glasno, doprijeti neće do kraj svijeta; stoga za uslugu molim, bilo koga, glas nek ponese u daljine one, gdje mi noga skoro neće kročit. Prepoznati, od vas svak` će ju lako, po ljepoti; rad` koje mi uzdah grca. Kad milu pronađeš, ti dobri stranče uzdah nek ti ne ukrade, lice milo, već sjeti se onog, čije pozdrave nosiš i pjesmu što se dolom preko brijega ori. Oh, znati će ona čim izustiš slovo, da u svakom stihu nosiš srce vjerno, žudnju iz davnih dana utkanu u meni; s osmijehom na licu, reći će ti.-Hvala. ................................... |
13.01.2010., srijeda
Onoj koju istinski ljubim…
|
Tek kad otkuca ponoćni sat, a moja draga zaplovi kroz snove, te utihnu šumovi dnevne zbilje; tog` trena zatreperi nešto u meni. Poželim svaki treptaj duše zapisat` riječ po riječ slažući stihove, hineći ljubav i zemaljsko obilje, uzdišući pišem nekoj drugoj ženi. Gospa, s mnogo lijepih imena, nepoznata što se u stihu prepozna, iza kapaka, uvijek glamurozna ponekad tužna al uvijek voljena. I tako dok mi kroz noć dah krade, ja bespomoćan rad ljubavi ginem i jedino ona skončat mi može jade prije nego li s novim jutrom svanem. A kad napokon novo jutro svane i zgasnu svakojake žudnje i nade na papiru ostane samo trag pjesnika onog koji se budi kad utihne zbilja. ........................................................... |
12.01.2010., utorak
U zadimljenoj krčmi Petrarca i ja…
|
Nije ovo posljednja čaša vina, niti posljednji jao na glas rečen, izgarat` će još radi njih nutrina i vino ćeš sa mnom pit dotučen: „Jao lijepo lice, jao pogled krasni, Jao slatki osmjeh, jao riječi…“ Zbog nje nam je živjet, gorit i pjevat kad je nema il kad je opažena, kada će te milim glasom svojim zvat, il dok si joj samo podnevna sjena. „Nada i želja stala me da liječi Kad bez glavne radosti ja ostah…“ Jao riječi i uzdasi bolni, Jao nado kad utjeha te ljubi, jao mi dani kad bez nje ste jalni; u vjetar vas bacam da gospu snubi. „Pripadah vam, bolan bez vas postah, Ova će me žalost od svih više morit…“ Al nada mi da uzalud ne zborim pišuć` stihove kojima vas molim pa u trenu ovom dok za vas gorim napisati mogu samo : -Vas volim! |
11.01.2010., ponedjeljak
U tami
|
Ne bojim se sklopiti oči, niti se bojim teških riječi, al neka vas, moj spokoj ne vara; oh, u svakom od nas ista je tama, jedino zvuk, što nam jezu stvara drugačiji je u svima nama. Tužan sam, oh kako sam tužan kada je jezik kletvom naoružan i pjesma tad ko zveket koplja zvuči, a povrh glava, crna vrana leti, od prizora takva srce se grči; oh, žeđ za krvlju teško je razumjeti. Ne bojim se sklopiti oči, niti se bojim teških riječi, u mojoj tami, svijet je ljepši, veći! .................................................... |
10.01.2010., nedjelja
Jablan i zvijezda
|
Tiho koračam pustom cestom, a iz tmine noći k nebu propinje se jablan treperi na povjetarcu, šušti, pucketa. Iznad njega zvijezda, usamljena, nekako na samom dnu ponoćnog neba, treperi zagasito prkoseći tami, nijema. Svakim mojim korakom, on je sve bliži; još trenutak i samo nekoliko koraka i jablan će moći dodirnuti zvijezdu. Zastanem, nekoliko puta udahnem duboko i pognute glave ponovo krenem, kroz noć u daljinu pustom cestom. |
09.01.2010., subota
Kada bi šapat bio dovoljan…
|
Kada bi šapat bio dovoljan šaputao bih ti na uho.- Želiš li slušati? Tiho poput vjetra u granama lipe, onu tužnu priču o zlatnoj jeseni, o ljubavi; sjećaš li se cvrkuta ptica, mirisa sijena, lišća što šušti pod nogama, onih dugih šetnji, sjećaš li se razgovora? Kada bi šapat bio dovoljan, niša ne bih mijenjao, ne bih žalio, tiše, još tiše bih šaputao kada bih znao, da šapat dovoljan je. .......................................................... |
08.01.2010., petak
Zašto da plačem…
|
Zar kamen, čelik, drvo ili pramen uistinu može da srce tješi pa je život u to utkan ko spomen te tako puti dušu da griješi. Zar vjetar, sunce, kiša ili vrijeme, izlizat neće takve uspomene što iz dana u dan slažem, nijeme il izrečene; kad ne bude mene. Zašto da plačem za onim što vatra može proždrt užarenim ždrijelom u tren; a što mi bi jučer i sutra, životom ga zvah, orošenim čelom. Priskrbih si naramak suharaka Kada mi tijelo uzme crna raka. ................................................................ |
07.01.2010., četvrtak
Kad je ugledah…
|
Kad Dijanu ugleda hrabrim okom, lovac, što sluh ga nagna tim puteljkom; di začuje žubor i božanski poj da fortuni nasmiješi se zlosretnoj. Zar usud mi isti po legendi toj, kad ja ugledah iste ljepote soj, te nazvah se zaljubljenim pjesnikom dok kidaše mi srce vuci skokom. Al nisu mi se srca nasitili; (još proganja me pogled njenih oči) sudbine kobne razjareni vuci. Tu gdje su se pogledi sudarili, iznova bez razuma noga kroči; nit` početka nit` kraja mojoj muci. |
06.01.2010., srijeda
Zašto sam slijep…
|
William Shakespeare: „Mrzi, ljubavi, jer sad znam što žudiš; Slijep sam, a ti one koji vide ljubiš.“ ... Nisam ti lokne garave i divlje u stihu kratkom, pozlatiti znao, a kako i bi kad drugom si milje pa ti se stihom kićenim dopao. A ne znaš da slijep sam rad slijepca kad rani me usred bitke bez boja; ne ostade mi ništa osim hropca u ponoćni sat pun patnje i znoja. Vrijedi li išta ta misao luda; da bez pozlate osmijeh cijeniš, jer lažući stihom, bio bi Juda, u one dane kad nebo nastaniš. Slijep sam, jer to ljubavi smisao je; u očima ti ne vidjeh dragulje. .............................. |
05.01.2010., utorak
Da bih te volio…
|
Da bih te volio, ne trebam ništa; ne trebam sunce, mjesec, nit` zvijezde, proljeće il jesen, tako je svejedno, ne trebam vrijeme, nit` posebno mjesto. Da bih te volio, ne trebam tebe; ne trebam poljupce, dodire, nit` poglede, ni ljubav tvoju ne trebam, svejedno mi je, ne trebam osmijeh, nit` riječi ohrabrenja. Da bih te volio, moram voljeti sebe razumjeti moram ljubav a ne htjeti, da bih te volio, ljubav moram pokoriti i tako pokorenu pokloniti tebi. |
04.01.2010., ponedjeljak
Savršeno
|
Savršeno ti pristaje svilen sjaj, skriva preplanulu kožu tijela, i kaplja vina savršen je doživljaj, kad sklizne niz vrat u njedra dozrela. I dok gužvaš čežnju u naš zagrljaj usnama nemirnim si poželjela, savršen suton u očima odsjaj, uzdah vreli od kojeg bi gorjela. Ono što spaja zaljubljene ljude, savršeni su snovi, ushićenja; oči, kada se iz snova probude. Gospo, savršena je samo žudnja, što odjekuje hodnikom požude, i vapaj srca u trenu maštanja. ..................................... |
03.01.2010., nedjelja
Dok tako brojim…
|
Dok tako brojim svaki potez perom, uzdah i dan, te pomisao na nju; pa nebom lebdim nošen čudnim vjetrom te se sav stresem kad oćutim žudnju. Očajnim nazivam li se sanjarom, kad otkrit vam želim razlog pjevanju, u stihu zlatnom zovem je Laurom sav ushićen u takvom nastojanju. Oh, bijedna li pokušaja složit`, tu sliku što mi oči u njoj vide i pjesmu pjevat što mi srce poji; Jedino tako znam i mogu služit` onoj bajnoj, što kroz snove mi ide; onoj koja u pjesniku postoji. |
02.01.2010., subota
Četrdeset dana
|
Četrdeset dana; tiha koraka, predjelima pustim bježim od ljudi, a hrana mi samo pjesma cvrčaka, to ovaj pjesnik, sam sebi dosudi. Štiteći sebe od srca što žudi i od njenih mirisnih uvojaka; (vidjet se moglo gdje trepere grudi) oh, svaki bolni stih mojih bitaka. Sva pusta mjesta uvale i trave i vrbik i u njemu mlake sjene; života čudna, znaju tajne prave. Pa ipak bijeg od ljudi, od mene ne mogu Amora da zaustave; da hvali mi, najljepše oči njene. …. "besmrtni" Petrarka u svojim stihovima nosi prekrasnu tajnu...a ovi moji stihovi protkani su nitima njegove besmrtnosti... " Solo et pensoso i piu deserti campi " „Zamišljen i sam pustim predjelima „ |
01.01.2010., petak
Želja!
|
Noćas su nebo zapalili ljudi, smijeh,veselje, pjesma, ples i vino, tutnji i pršti uz sav žamor ludi, slavi se na sve strane razuzdano. K`o da je svijet bez muke i gladi, k`o da je sutra, k`o jučer bezbrižno, k`o da jutro sviće u novoj nadi, k`o da noć ova mijenja sve lažno. Samo želja od ljudi ima više, svak` svakom želi da zdraviji diše i sreće da ima više neg` juče`. Čak i pjesnik iste riječi reče! Zašto da moje želje budu veće? Ja želim vam mnogo zdravlja i sreće! ................... |
