Slavko Kukec - PiPi
27.04.2009., ponedjeljak
XXXI
|
K`o psina gladna navraćam svake noći, glad me tjera, žudnja, želja da otkrijem; tko si, o čemu sanjaš u ovoj noći, jesam li ti drag, dopusti da otkrijem? K`o psina žedna odupirem se moći, nesavladivo željan da se napijem, iz ruke što stihom, nepojmljive moći izvor stvara, dopusti da se napijem! Sunce si blistavo što me žarko žeđa, izvor bistri što žubori dalek i tih, napast si i spas mojih umornih vjeđa! Bolan si trenutak svih čekanja kletih zar to je sudbina, između nas međa da vječita glad si mojih usta sitih! .......................................................................... za prijateljice blogerice koje ne pišu često... .......................................................................... |
25.04.2009., subota
XXX
|
( dragim prijateljicama Danijeli i Gordani misao između redova Charlesa Baudelaira…) Nekako uvijek čvršća bude nit što u jaz gorkih bitaka nas vodi. Lako je mene il` tebe ocrnit u trenu kad bijes usnama godi. Dajem ti pjesmu i neću se branit, al` se nadam nekoj novoj prigodi, kad će naša usta smijeh nahranit, kad nećemo reći; od mene odi! Znaš da nismo preveliki čistunci; ne trebamo glumiti mirotvorce, al ipak nismo razmaženi klinci. Ludice, ma pusti ponekad srce, nisu toliko bolni baš svi trnci da odmah k`o i ja vračaš udarce. |
23.04.2009., četvrtak
XXIX
|
( supruzi Đurđici za 41 rođendan ) Bolest si koja bez imalo milosti Posteljom grli ovo nemoćno tijelo. Smrt si radi koje ću kada stigneš Uspravan i ponosan stajati. Vatra si i naposljetku pepeo Stihija što u žaru me proždire, A ja ko Titan od nježne ruke mrem I grlim slatku sudbinu svoju. Zar ikad si me vinom opila il` to samo ljubav venama kola, ako me nisu opčinile oči vještice, zašto naposljetku umirem bez bola. Ništa mi ne moraš na glas kazati, ne odaj tajne, al` budi to što jesi. |
22.04.2009., srijeda
XXVIII
|
Znam da moje pjesme u srcu čuvaš jer krao sam ih s tvojih usana iako za me bila si neznana čeznuo sam za licem koje skrivaš; ispod maske, što pade jednog dana, i osmijeh otkrije snove što snivaš dok stihove snene ti za me pjevaš; imenom te zazvah, draga Dijana! Jednom davno ljubila je blondinka, stih pjesnika što o ljubavi piše, al` nije se mojom zvala Brođanka. Lagat vam neću; još mirišu kiše, kiše jesenje, tog tužnog rastanka i uzdah boli ko stih kad se diše. ..................................................................................... mislim da za ovaj sonet ne treba posebna posveta.... ..................................................................................... P.S.... jedna kratka misao...... nemoj pitati pjesnika; što je to ljubav? što je to bol? nikada nemoj pitati; nadaš li se...? nemoj pitati, jer samo pjesnik na jedno pitanje ima bezbroj stihova kao odgovor... .................................................................................... ovdje možete vidjeti korice knjige koja nadam se uskoro izlazi... http://img260.imageshack.us/img260/6929/korice.jpg |
20.04.2009., ponedjeljak
XXVI
|
Neka te ne vrijeđa moja šutnja, jer nema u meni zlih namjera i muk ovaj nije moja nevjera već poradi tebe sva moja patnja. Od očiju Božjih, žudnja me tjera i dok pišem svaki dan je skitnja, i želim da tvoje su mi ruke pratnja, draga, Ti; zato si tišina pera. Jednom kad budem ti pravi prijatelj i kad ne bude crvenkastog sjaja u stihu što sad je; samo mučitelj, pisat ću pisma duga sadržaja, o nadi da naći će me Spasitelj, kako s tobom pijem šalicu čaja. XXVII Pustim li žudnju da većim sjajem sjaji Muzom ću te zvati il` suzama kleti al` pustit neću srce da te zataji, stihom i rimom još više ću voljeti. Grmjet će zemljom i nebom otkucaji jer ljupkost tvoja može jako boljeti kad u zao čas nestanu uzdisaji, i dodirnu me ruke crne aveti. Zašto onda da zovem tu ljubav ljudskom Kad sjaj tih očiju pripada beskrajnom a ljubav takva čini me očajnikom. Zato ne zovi čežnju mojim imenom pusti me da zovem se tihim pjesnikom što piše sivo rukom svojom beskrvnom. ..................................................................... Dragoj prijateljici.... ..................................................................... |
19.04.2009., nedjelja
XXV
|
Dok sivo bojim sve buduće dane tiho žalim i ko šapat se krijem, a s usnama bolnim jadikujem; Gdje je ona? Gdje, nestalo je lane? Nek mi oči izjedu crne vrane i to je bolje nego da samujem nje nema, da pred nju suze izlijem, tupi pogled nek s okom nestane. Što će mi dani, popodneva siva, pogled što luta od jutra do sutra, šapat ko jeka izgubljenih snova. Bez ljubavi ko strvina crvljiva, izvana neslomiv a trul iznutra kamen ko spomen budućih vjekova. ................................................................... prije desetak dana odlučio sam kako će se zvati ovo malo mračnije poglavlje moje poezije.... " šapat sivog popodneva " a ova pjesma je inspirirana upravo tim naslovom... bez obzira koliko možda zvuči crno i morbidno moja poezija u posljednje vrijeme sve je ok ... osmijeh vam ostavljam dragi moji blogeri - ( CE )... ..................................................................................... |
13.04.2009., ponedjeljak
XXIV
|
Ti, što baštiniš duše pravednika, poznaš krivnje, te zablude isprazne nadom što hraniš sve oči bojazne uzmičeš li pred rukom prestupnika? Beskrajna je mojih misli isprika dok duša ova za nepoznatim čezne voljko puštaš da mi srce ogrezne odveć se uzdaš u naum drznika. Dugi su dani povrh lovorika i srce ludo ne ubra ljiljane, već mu bijaše draži mrs ljutika Znam da slava neba u oči stane kao proljeće u uzdah pjesnika i nakraj noći, novo jutro svane. ....................................................................... svima koji često svraćaju pročitati nešto novo od sveg srca se ispričavam al eto tako je vrijeme, pišem mnogo manje no inače... ..................................osmijeh vam ostavljam.... |
07.04.2009., utorak
XXIII
|
Vama pišem drage moje, o proljeću u srcu mi nove nade, cvrkut budi, povjetarac, prva zraka što se rudi, ja, snove snivam, želju svoju najveću. Ne treba mi hvala tisuć` usta ludi tek nekoliko oka, vatru plamteću da u srcu zapale, čežnju goreću, vas ja trebam a ne bezbroj glasnih ljudi. I kad oči smrtne za me ne zaiskre tonem tiho i duboko u bezdane rad` bi; - vas radi, sklopio oči mokre. Tihe, tužne, mračne, pjesme ispjevane nek iz pera teku, kad ne vidim iskre, o proljeću pišem bez vas, nek vas gane. |
02.04.2009., četvrtak
XXII
|
Utihnule sad su posred grudi vatre nit` milosti za me više mjesec ima tišina me ljubi, grli, već danima k`o da za me više nema, misli bistre. Živoj pišem, k`o da pišem umrlima hoće srce tužnom rimom, put da zatre pa mi ruke perom stihu slovo kljaštre ne bi li se pridružio žalobnima. U očima njenim vidim samo sjetu a kroz osmjeh nazire se boli sjena dok u grudima nosi ljubav raspetu. Od mene ti nije kob zaboravljena Nek` i vječnost zna za sudbu tvoju kletu Kako vazda nisi; ti bila ljubljena. |
