Slavko Kukec - PiPi
27.03.2010., subota
Moji oblaci
Što li vam je u glavi, u srcu il sluhu, odgonetnut nikako ne mogu al nije to mjera duha žednog. Pjevam. Hodajući cestom bez kraja u vlastitom oku, ne žaleći vrijeme, dan na izmaku, nestrpljivo čekajući sutra, pjevam. Zvonki odjek; između lica, kuća, koritom rijeke, kroz krošnje drveća pod krilima ptica do oblaka. Odzvanja, pjevam. Pjesma mi život, jer ja sam pjesma koju pjevam, o ženi il ptici, o drvetu il rijeci, pjevam, i sjetan, i tužan, i sretan. Bezbrižan ko malo dijete, pjevam pjesmu u kojoj sam pjesma; i nije me briga je l` tko sluša, rad` mene, moji su oblaci visoko. .............................................................. |
25.03.2010., četvrtak
Sam
Sam, usred dana, usred noći, boj bijem. Oh, što u me, život baciš naprasito, mili Bože, kad ti riječ rijetko čujem i ništa mi od Te` nije znakovito. Gdje su sva čuda? Ta obećanja luda o daru Božjem, što svatko dobit ima, kad pričao mi otac i njemu djeda život je čudo, gledat ćeš ga očima. Sunce u rano jutro i cvrkut ptica, još snene oči žene s kojom živim, čaj, šnita kruha, pekmez od borovnica, ( žuljevi, znoj, prije ručka rakijica ) sobičak u kom` još jedan dan doživim. I mnogi će dani, baš ko mladost proći dok istinu ne vidim u mrkloj noći. ................................................................. |
22.03.2010., ponedjeljak
Ako već ništa ne znaš o meni
ako već ništa ne znaš o meni sluti me u pjesmi sluti šutke od početka do kraja pred očima ti, htjenje sluti to sam ja i poslije mene ................................................ |
21.03.2010., nedjelja
Gospodarice svemira
Ne poznam one žene iznad oblaka koje u oku nemaju odraz zemlje, gospodarice svemira čistih ruku, te što svoj pogled neće svinuti dolje. Nikada se ne pokorava trenutku, ljubav nije ono što ju izazivlje, radovat se jutru, danu i sumraku; srce i dušu u nepoznato šalje. Zar žudiš mrijet za pravdu i dobrotu, kao gospodarica što gluhe snubi; kad znaš da umrijet ćeš sama na svijetu. I dok ju gledam, ne poznam, a htio bi; šapat čuti, čemu stremi u životu ako nemaš onog tko te srcem ljubi? ............................................................. |
19.03.2010., petak
Kolegici Senki o, teti iz Biljemerkanta
( sonet o muzama ) Pitala me danas kolegica Senka, zašto nema muza u minimarketu, na blagajni radi jedna teta, crnka bi li mog`o njenu opjevat ljepotu? Ne poznam tu tetu u Biljemerkantu al zasigurno nije muza velika, iako ne sumnjam u njenu ljepotu blagajnica bit` i nije neka bajka. Oh, žena je to s tisuću problema, kod kuće djeca, u redovima kupci, u glavi njenoj drugom nema mjesta. Od pelena i gajbi teški joj kapci, kosa u repu i osmjeh na usnama, minut mira, njoj treba, a ne poeta. ............................................................... |
i tako dani prolaze ...
Danas Danas neću pisati Samo ću disati I tako postojati. Dosta mi je stihom sjati a riječima blebetati treba ponekad i znati kad je dosta, kako stati. Mogao bih jaukati Il se malo cerekati Svašta stihom dočarati Il samo tugovati. Bolje mi je zviždati Zveketati il vriskati, Nego li um uzburkati Nekog vrbovati Il podlo vrijeđati. Umorih se tipkati I u mraku tapkati Umorih se disati Pa htjedoh umirati. Jedni kažu vrijeme trati Treba ga stišati Batinati il bičevati Drugi, treba ga slušati I prostora mu dati Milovati i dragati. Mogao bih nabasati na onog tko će me nalemati mogao bih čak i nestati. Tko li će me njegovati polupanu glavu previjati meni bolnom navraćati Volio bih pjevati I pjesmom vas očarati Volio bih se okušati I u rimi rimovati Volio bih i pijuckati Pijan podrigivati Samo ne razmišljati. I još koji stih naredati. Al neću, danas ću spavati hrkati, snove snivati, i samo, samo disati. I danas ... I danas ću nešto kazati Neću se kolebati No vi nemojte klicati, Nije potrebno aplaudirati ( neki bi rekli pljeskati) A ne daj Bože, komentirati. Nije mi namjera zamarati Već normalno razgovarati Mišljenje tuđe uvažavati Al se nimalo ne ustezati Nekog s nekim uspoređivati I ništa, ništa uljepšavati. Bilo bi bolje šivati Nego stihove risati, Po stihovima brljati Ili možda samo trčati Svjež zrak udisati I u talent sumnjati. No ko neće orati Neće ni stjecati Bit ćeš reče mati onaj što voli plandovati i tako odmoran gladovati idi barem pecati pa ćeš možda spoznati da mnogo manje pati ko se udice il motike lati. Tajnu ću vam odati Neću više odlagati Popodne volim odspavati. A tek sutra Kad leptiri krilati Stanu lepetati Može vas to asocirati Da rođeni su akrobati Neće se oni kolebati Već spontano aterirati. Baš htjedoh kompletirati i konstatirati neću više brbljati niti stihove brojati jer nisu dukati koji će me čekati Bolje mi se bazirati A ne bolovati i buncati Birati i izabrati Maloj se osmjehivati Malo si pripovijedati A onda se ljubakati. |
U svakom od nas tuga ključa
U svakom od nas, velim ti, tuga ključa, a razbor tvoj, cijelu istinu znade od sreće je uvijek, tuga mnogo jača u pjesmama tvojim, oči moje vide. A stih nam ko borba protiv vjetrenjača, vazda novu nadu daje, u pobjede do trena kad se stih il život okonča; osmjeh il suze jedine nam nagrade. Ne tuguj, dobri moj, u pjesmi i vinu, oporo je vino svako u samoći hitaj k sutra, tuge nek` te ne stignu. Život se ne živi s pjesmom plačući; nova zora već sviće, raduj se danu, poslušaš li savjet, radost ćeš doseći. ......................................... |
16.03.2010., utorak
Nepoznatom pjesniku
Misliš li da je, pitam te, s štovanjem mili prijatelju, sonet rđav svijet? U kome sad prijateljstvo započinjem, mogneš li nakanu iskrenu uvidjet. Vidjeh u tebe, taj stih, okrunjen trnjem, samo vjera, ljubav to može razumjet, dok stihom goriš, vlastitim izgaranjem žudeć` opisat nama, bolni svoj osjet. Žeđaš i prosiš, pjesmom ko pjesnik svaki, istinu istu, rad` koje duša zbori pa u pamet turi, stih zvonki i sipki. Ne pitaj; zašto duh tad putem krvari, koji li je nagon, božanski il zvjerski; to duša ti duha pjesničkog se žari! ................................................................ |
14.03.2010., nedjelja
Poezija iskrenosti
Iskrenost nije nekom reći; ćelav si, ili svjedočiti, on je taj čovjek mali; kroz svoju brutalnost ona nam bol nosi rad iskrenosti lude, mnogi su pali. Vrlina je to što mudrima se desi. Samo su riječi iskrene imali al vazda su znali kad su pravi časi pa zboreći polako nisu lagali. Venu li strahovi, rastu iskrenosti u doba kad se ne bojimo mišljenja, kad se odreknemo svoje sebičnosti. O, samo za istinu nema praštanja Ona je početak i kraj odanosti Al u svojoj svrsi nosi iskušenja. ......................................................... |
Poezija osvete
Osvetu išće rđa šačica puka, zlu, s zlim namjerama treba vratiti al sladak okus joj je kratka vijeka to tren je u kome nestaju sve časti. „Oko za oko“ - vikati će iz mraka, bez pameti, da će svoje izgubiti; za osvetom, žudit će se dovijeka to priproste duše su znaci slabosti. Čini ono što na koncu sebi želiš, tren ti je likovati u slasti zloće; ako to je pravda koje se domisliš. Sutra će oni, što ti se danas hoće, budeš li na grani koju rado piliš i za te na grobu cvasti će cvijeće. ...................................................................... |
Poezija sumnje
Možda; nema dovoljno istine među nama ili pogrešna pitanja postavljamo. Slike koje gledamo, tuđim očima, možda ipak nisu ono što tražimo. Istina; nije samo glasna riječ na usnama onda kad kažemo koliko volimo, ona je i trag slike u pogledima možda još više u trenu kad šutimo. Sumnja; hrani se neizrečenim pitanjima put između vjere i nepovjerenja, ona je bolni korak u jezicima. I lažna nada bez iskrenog htijenja ona je početak smrti u živima, i na svome kraju, početak kajanja. ........................................................... |
Poezija smrti
Zar ti u pamet oni spletku staviše, pa odričeš se, svih svetih uvjerenja; ti, što se rad riječi uvrijediše u jadu svom bez vlastita opravdanja. Sad, od tebe i mene, vuka stvoriše radi svoje zabave i uživanja, a oči njihove što lažno plakaše, otrovat će um, iz kog će rasti mržnja. I svaki glasni lavež iz mračnih šuma, nagradit će smijehom, te šuplje glave dok krvoloka poje suznim očima. Utjeha nije, što osveta se zove, nit` radost, radovati se umrlima; a past` će mnoge glave što su još žive. ................................................................ |
12.03.2010., petak
San jednog pjesnika; postati pjesnik!
San jednog pjesnika; postati pjesnik! - I Slavko Kukec – PiPi Uvod: U nakani velike zahvale, upućujem misao punu isprika, onom mladom pjesniku što priušti mi, u svojoj skromnosti stiha, inspiraciju rad koje, um mi ko dizel motor bruji! Ne samo njemu, isprike šaljem s poniznošću srca i onima koji će se pronaći da ko statue kamene za ukras služe, na zidinama što prekrasnu dolinu poezije međe. Poglavlje: I Putovanje k oblacima U prvom svom postu, u svečanom objavljivanju svoje prve pjesme na ovom cijenjenom portalu pred naše oči, pred oči koje će u tome trenutku uistinu krvariti, gore spomenuti objavljuje jednu vrlo zanimljivu pjesmu, no ne bih da toliko obraćate pažnju na pjesmu koliko na jedinstven naslov, uistinu jedinstven na cijeloj kugli zemaljskoj, možda se varam no ne znam niti jednog pjesnika koji bi mogao smisliti originalniji naslov: TOG SU DANA KRVARILE SUZE napisano velikim slovima jer poštujem izvornost…a dakako i originalnost, sad tek vidim zašto za moje stihove kaže sve je to već viđeno i izlizano… Mislim da nije potrebno komentirati naslov jer svaki komentar bi ugrozio njegovu originalnost… Poradi dojma u daljnjem tekstu citirati ću zanesenu mladost;( to je drugi pasus ) Poslije one prve pjesme koju je objavio, one s originalnim naslovom, nije ga bilo skoro pet mjeseci, napokon nova pjesma ovaj put vrlo kratak naslov, pazi da ne pobrka značenje riječi u dugom naslovu ( a valjda je naučio, jer bio mi je napomenuo kako je još mlad i da će naučiti ) kako god, kažem kratak naslov „ Grob “ . Ovdje prenosim samo autorov komentar ispod pjesme, naravno onako kako ga je on napisao; sva slova „Č“ koja fale je upotrijebio kao kritiku meni kada je prigovarao da ne znam gramatiku… Imali smo jednom ljubav,a ja sam imao pjesmu.Oboje,rekao bih,navika.Mlad sam umro, ne poznajuci buducnost.A Ti si zalila za nama.Ja nisam imao vremena.Pa nas cesto posjecujes,uvijek koristeci vjesto suze.Vjerujem da ih koristis i citajuci ovo....spontano,iskreno i noseno dubokim razocaranjem,pismo covjeka koji se dopusta zvati pjesnikom... Moram priznati preskočio sam pjesmu na trenutak jer mi je pozornost privukao autorov komentar koji se nalazi ispod pjesme…dirljivo napisan mora se priznati, jer tko ne bi žalio mladića koji umire a nije upoznao budućnost…dirljivo, valjda žali za time što nije bio vidovit. Nadalje u tim dirljivim rečenicama koje slijede, opisuje u licu množine „ za nama“ , „pa nas“ istina da se naslutiti da je mislio na sebe i ljubav i sve bi to bilo ok da ga nisu zatrpali samog, a valjda je grobar zaboravio ubaciti ljubav u kovčeg, jer u pjesmi, pjesnik nam izričito kaže: „U crnoj zemlji,sam; „ Slijedi još jedna vrlo poučna rečenica, kao da je prepisana iz nekog savjetnika kako koristiti el.glačalo…ona suze koristi dok ga posjećuje, ona suze koristi dok čita, vjerujem da do sada niste znali kako se koriste suze…uzmeš upute o korištenju i naučiš…istina on je još mlad a valjda će naučiti… Nemojte mi zamjeriti što se nisam osvrnuo na pjesmu s nekoliko pohvalnih riječi, jedini razlog je to što je već kasno ( moram odmoriti da bi i sutra bio pri zdravoj pameti) a možda je i bolje jer pitanje koliko bih mogao napisati pohvalnih riječi za samu pjesmu.. Godina gospodnja 2009. bi već na izmaku i naš pjesnik odluči objaviti još jednu pjesmu,sad već treću po redu. Vidje on da mu to ide jer spomenute godine već je objavio dvije, dobio lijepe kritike, nekoliko petica pa pomisli zašto ne! Jedino vrijeme nije bilo na njegovoj strani, to vidimo po tomu što jedva da je stigao napisati nekoliko stihova.Da mu je falilo inspiracije za dvije tri riječi pjesma bi ispala skoro ko haiku. Vjerujem ja da će se on okušati i u tom stilu pisanja, zašto ne, složiš pet-šest riječi i evo ti pjesničke slave. Vratimo se mi na temu, kao što sam rekao nije imao vremena pa napisa mikro pjesmu pod nazivom „Put“. Kratak naslov i još kraća pjesma, a ima i pravo što da svoj talent troši na neke duge pjesme kad svoju genijalnost kao pjesnik može iskazati i u nekoliko genijalnih stihova… I eto odmah na prvu, već u prvom stihu, „Zelena bijaše trava! „ otkriva nam ne sam da je pjesnik već i izuzetan botaničar, vjerujem da je poslije tog stiha viknuo eureka, eureka, a to možemo zaključiti po uskličniku na kraju tog stiha, o kako je bio samo uzbuđen. Vjerujem da neće prihvatiti savjet jednog matorca od četiri banke koji ću sada i vama predočiti; moja malenkost pomalo izlizanog stihoklepca uvidjela je da kada se već pjesma zove, „Put“ mogao je možda napisati ovakav stih…“ Sitan kamen tucanik bijaše siv!“ to je isto tako genijalan stih tako da ništa ne bi izgubio od svoje pjesničke veličine a barem bi prvi stih bio u skladu sa naslovom pjesme, dakako mogao je naslov sročiti drugačije, možda, „ put života“, a to bi onda zahtijevalo i drugačije stihove o kojim sad neću govoriti. Iako je pjesma izuzetno kratka ( to nije mana ) definitivno je uspio svojom domišljatom vještinom poručiti svojim čitateljima da je tu, stigao je u središte zbivanje, a to se vidi ne u jednom stihu već u dva od ukupno sedam; „ kad se pojavih“ , „ tad dođoh ja“. Stoga iskreno vjerujem da je to i tema ove pjesme bi bila; tu biti! – ovo je zgodno, i poznato, „ tu bi or no tu bi“ Spomenut ću još samo ( bez nekog komentara ) jedan lijepi stih,“ Prašina danas vijori! “ I tako prođe godina gospodnja 2009. nekima uzalud a nekima eto u pisanju poezije… Preskočiti ću nekoliko pjesama, nadam se da mi netko neće zamjeriti te ih samo spomenuti onako usput; „Pjesma mrtvaca“, već iz nekoliko pjesma koje sam ovdje spominjao vidi se da naš pjesnik uživa biti mrtvac, a to je i razumljivo pošto tako mrtav i ladan može pisati svašta, a jednostavno ne može još jednom pošto je mrtav umrijeti od srama... mnogo on razmišlja i govori dok je mrtav, a valjda je to normalno u poeziji… Spomenut ću ovdje i „ Pjesma nakaze“, onako samo usputno da ne mislite kako nisam uživao i u tim stihovima… Možda je ovdje prilika spomenuti i vjernu publiku koju je stekao pišući poeziju, a koja ga velikodušno podržava, pa on u tom ushitu sve više i bolje piše, čovjek bi pomislio krenulo mu, inspiracija ne da kapa već curi… I evo nas kod pjesme kodnog imena „ Sjedeći na balkonu jedne noći “ , baš kao što sam maloprije spomenuo, blagonaklona publika eto našeg pjesnika usporedi s jednim velikim imenom - Federico Garcia Lorca – dakako nitko mu nije spomenuo da im je zajednički možda samo riječ balkon, al dobro zato ja, to ovdje spominjem… U spomenutoj pjesmi osvrnuti ću se samo na one stihove koji na kraju imaju upitnik, jer to su zanimljiva pitanja koja pjesnik postavlja. Poslije prvog stiha, kojemu ne mogu dokučiti svrhu, dolazi pitanje; „ Je li i meni posljednji dan? I bilo bi to pitanje na mjestu kada bi prije toga znali s kim priča, komu se obraća( pomislio sam na vidovnjaka) al se tek kasnije vidi da razgovara s leptirom, koji je crne boje a valjda radi dojma smrti, istina bilo bi glupo razgovarati s šarenim leptirom o smrti. Kao što rekoh zanimljivo pitanje, jer pita leptira, a leptir zna da živi samo jedan dan, hoću li i ja..? E sad se tu vrača u stvarnost, a kako to znamo? To se vidi u sljedećim stihovima, jer leptir ne odgovara, razmišlja leptir o smrti al ne možeš od njega izvući ni riječ a kamoli stih. Eh, ta surova stvarnost, leptir ne priča! Ma volim ja leptire u pjesmama zato sam se toliko raspisao o njima i njihovom zanimljivom životu, i ja sam ih imao nekoliko raznih boja u svojim pjesmama… Novo pitanje, al ovaj put se ne vidi da je direktno upućeno leptiru, više je onako razmišljanje naglas, al tema pitanja originalna, hoće li netko žaliti za nama, znate u ovoj pjesmi je jako bitno kao i u nekim prethodnim da nikada nije sam kada ga netko oplakuje, zadnji puta je bio pokopan „on i ljubav“ a ovdje se valjda nada biti pokopan s leptirom… Još ću samo spomenuti rime u ovoj pjesmi, da ne bude da ih nisam primijetio, dakako da jesam, prateći rimu u prvoj strofi mogu zamijetiti da u drugoj nije imao te sreće, kao i do samog kraja pjesme… P.S. ako sam nekim slučajem dosadan, slobodno recite, pa ću se u nekom od novih postova više potruditi… Jučer je padao snijeg u cijeloj Hrvatskoj i danas cijela nam domaja osvanu u bjelini. Valjda je Fortuna tako htjela pa možemo nastaviti u bjelini s naslovom slijedeće pjesme; „U bolnici“. Znate ne volim baš raditi, a tko voli, od toga imaš samo grbava leđa a plaća uvijek mala. I počnem ja čitati stihove, kad ono odmah fizikalija, isključim intelekt i napregnem maštu do te granice, već znoj krenuo, al ništa! Jednostavno nisam mogao sagraditi kuću od bijela platna, ma pokušao sam i od crnog platna ( znam voli crnu boju, leptir , pokušao sam i od crvenog, i to mu je omiljena boja, one nesretne suze, a spominjao je i krv u nedavno postu kada mi se bio obratio s onom lijepom kritikom, o matorcu) , rek`o napravim kuću od crnog platna, poslije samo ofarbam u bijelo i to je to, mogu krenuti dalje s čitanjem, al ništa! Ma lakše bi pročitao taj stih da je možda pisalo „ u kući poput bijela platna“ zamislio bih nešto u tom stilu i krenuo dalj. Evo nas u bolnici, sad moram zamisliti dva odjela puna bolesnika, i otići na odjel intenzivne radosti, jer pisac nas tamo vodi, tamo crni kosac nadzire, vi`š nisam znao da on nadzire samo one sretne…stih koji slijedi „-posjeduje stare,krade mladost.“ neću komentirati jer ga ne razumijem u kontekstu pjesme, a već sam se i prije dobrano oznojio. Slijedi opis bolnice u kojoj radi higijene i nije potreban crni kosac, tu se umire od nedostatka higijene. „Tu ljudi stoje poslagani;“, vrlo filozofski napisano jer stvarno se moraš zapitati kako je to stajati u redu poslagan, valjda je to kao u trgovini na policama samo što u ovom slučaju stojiš, biće da je tako… Na kraju kad sam već htio odahnuti, on ponovo valjda u nedostatku inspiracije prepisuje( ma sigurno je napravio copy-paste, što da se umara, nek se umara onaj ko čita) prvu strofu… Slušao sam vremensku prognozu, kažu bit će toplije, a vidim da se snijeg polako topli, super jer ako dugo gledam svu tu bjelinu počnu me oči peckati, a valjda bi trebao i kod očnog ipak sam ja matorac od četiri banke… Da ne zaboravim, ovdje je dobio već zabrinjavajući broj petica i pohvala nije ni čudo što još piše, neka ga, neka on samo piše… Na godišnjem sam odmoru, radio puno prekovremeno pa se nakupilo sati, treba to iskoristiti, uzeo cijeli ovaj tjedan i šta ću nego kupiti tjednu kartu i vozikati se tramvajem po Webstilusu. I sjedim ja tako na sjedalu broj trinaest, volim to sjedalo i taj broj, ostala navika od prije kada sam se bojao da me netko ne urekne, sjedim i gledam nepoznate ljude… kad negdje onako u pozadini skoro na kraj vagona neki klinac pjevuši poznatu melodiju…“ O, koko je divno biti glup!“ , pomislih a bilo bi ti bolje da pjevaš cajke i više paziš u školi, nego li pjevaš tu pjesmu. Misao mi prekine jedna fina dama, kristalnog ( al samo teoretsky ) osmijeha i pita; gospon jel slobodno tu pokraj vas, rekoh joj – da naravno, samo izvolite! U tom trenu zaboravih svoju misao o nesretnom dječaku s kraja vagona, i pustim misao da luta ( poput leptira) plavim horizontom tupog pogleda… Jednog dana ću se zapitati, Jel uživala ona gospoja u vožnji pored mene, iako joj nisam rekao niti riječi više no što sam morao? Jednog dana, jednog dana…. San jednog pjesnika; postati pjesnik!- II Slavko Kukec – PiPi Uvod: S velikom poniznošću molim, sve velike i male da mene koji uistinu jesam mali ne osuđuju velikim riječima i teškim osudama jer nije grijeh, željeti više, željeti bolje. Osjeti li netko ironiju i gorčinu u redovima koje ispred javnosti i vaše oči s puno poniznosti želim pokazati, a namjere mi nisu, nad glavu vlastitu ,oblake tmurne navući i bijes oluja, već pred javnost iznijeti mišljenje, vašeg vjernog i pokornog sluge… Poglavlje: II Živjeti u oblacima Za novo poglavlje i povratak, odabrao sam jednog novog – starog pjesnika, novog jer je to novi lik s novim osobinama i vrlinama u romanu „ San jednog pjesnika; postati pjesnik! , a razlog zbog kojeg ga nazivam stari je jednostavan , ima mnogo pjesama objavljenih u ovom virtualnom gradu punom anđeoskih duša, sjena, gutača plamena, živih i mrtvih pripovjedača... Kodno ime: doje, a pjesme svoje potpisuje sa ivan. Zašto sam odabrao baš njega, teško je reći, možda zato što u posljednje vrijeme često po prozorčiću svojim razigranim prstićima piše…skoro redovito to su pošalice male… Uvidjevši da sam u prvom poglavlju, nesvjesno odabrao prve početke znanog nam mladog pjesnika, ovaj puta odlučim se ići od kraja, a kao što će se u nastavku i vidjeti , valjda je Fortuna tako htjela…. Povratak s izabranom pjesmom koja se zove „Vraćam se“. Htio sam i prije progovoriti o temi koju ću sada obrazložiti, al eto nije bilo vremena, nisam-nismo marili pa tek sada javno o tome kanim izreći svoje mišljenje. Radi se o jednoj lijepoj melankoličnoj slici( ulje na platnu), za mene prosječnog promatrača skoro remek djelo visi na zidu al naopako. Morao sam glavu nakrenuti, znate u onaj položaj iz kojeg se na toj slici može nešto s jasnoćom razaznati… Zašto to rade? Da, da, ta slika je pjesma koja se zove vraćam se, u prvoj strofi s preciznošću virtuoza jednostavno presijeca dijelove opisa i pejzaža i prebacuje u drugi stih..i tako dobijemo tri stiha koji svaki za sebe nemaju onu finoću i jasnoću, osim kada onako kao ja malo nakreneš glavu…u sljedećoj strofi, dva stiha „ljeti preko podne“ i „listovima oleandera „ pokušao sam dokučiti smisao i tih riječi i stihova u cijeloj pjesmi, možda ih je zabunom napisao malo više gore negoli dolje al nije…ne vidim smisao niti u jednom slučaju( ostaje mi utjeha da je možda greška kod pisanja). A onda u trećoj strofi shvatim napokon… da se on to s nama samo poigrava i da ustvari strofe nemaju veze između sebe, bolje da šutim, tko zna možda je to neki novi stil pisanja a ja neuk tu lupetam gluposti, da bolje mi je da ne idem dalje... Jedino bih još ukazao na onaj stih koji opisuje sat; „Kazaljke su zdravo klimale“ …nisu samo kazaljke klimale, već je i cijela pjesma isto tako klimava… Noć je pala, tišina se udomaćila kao da je oduvijek u ovoj sobi, čitam poeziju, mislim da čitam poeziju, tražim poeziju pod naslovom „ Živ i nezdrav“ ,pravim bilješke, razbacane misli u tisuću ružnih riječi…dobar stih „ tisuće je ružnih riječi“ … Bojim se da je to sve za sada jer nadalje kako čitam koji stih imam osjećaj da je pomalo dezorijentiran i da se ne snalazi u prostoru i vremenu ili mi se to samo čini radi čudno postavljenih riječi…shvaćam smisao onog što je htio reći; Netko je uputio tisuće ružnih riječi u njegovom smjeru, to znači da nisu isključivo upućene njemu ili možda jesu, odgonetnut ćemo valjda do kraja pjesme…Treći stih mi je uistinu čudan ako je to uopće stih, prije bih rekao da je to samo riječ koju nije znao gdje bi ju stavio pa ju je stavio u zagradu„ (točka) „ ili je radio samo djelomičnu lekturu pa je to zaboravio obrisati…U četvrtom stihu dolazi do laganog zapleta( mislim spleo se u svoje stihove) pa donosi zaključak, „valjda sam ih zaslužio“ i to bi bilo ok da smo u prijašnjim stihovima mi zaključili kako su one riječi njemu upućene, nažalost još nisu... Nadalje…Novi stihovi, stare brojke i pogledi, ponovo zaplet i zaključak…bla, bla, bla…dosadno i zamršeno do pred kraj pjesme…o da ne zaboravim zanimljive riječi koje upotrebljava u tom djelu; zluradih, gnjilih..one su to samo radi nekog jačeg dojma a koji je upropašten svim zapletima i raspletima…kako rekoh do pred kraj kada imamo seriju stihova koji glase; „Ali isto sam toliko puta Ustao i prošao neozlijeđen U isto toliko Minulih situacija“ Poslije ovih stihova uistinu sam se uvjerio da ne čitam poeziju, za njega mi je drago što je ostao neozlijeđen no vjerujte mi ozlijedio je mene, moj um, tko zna možda budem imao i trajnije posljedice…noć je i uskoro se spremam na spavanje, možda bi bilo dobro da pogledam neki horor film prije spavanja, jer bolje bi bilo da sanjam Krugera iz ulice brijestova nego li tisuće zluradih osmijeha….. I tako po redu evo nas na trećoj pjesmi pod imenom „Tanani užitci“. Ovdje ću se osvrnuti na jedan bitan detalj a kojeg pjesmici vrlo često upotrebljavaju, prije no što išta kažem o samoj pjesmi. Tko bi rekao da su u poeziji bitni i oni najmanji detalji, detalji vezani za vizualni izgled same okoline u kojoj se pjesma nalazi. Konkretno vezano za ovu pjesmu je detalj proreda, vjerujem da pjesnik vjeruje kako za potpuno uživanje u ovoj pjesmi je od presudne važnosti trostruki prored. Nađagam iz kojeg razloga je bitan takav prored, valjda se kada je veliki prored između stihova pjesma sporije čita jer ipak treba oku da dođe do sljedećeg stiha…kad se sve na kraju zbroji duže traje osjećaj ispunjenosti stihovima, da nije jedini koji ima takvu tehniku vjerujem mogli ste se mnogo puta uvjeriti, a sad znate ili kao i ja možete pretpostavljati koji su pravi razlozi tomu…Moram tu spomenuti i mnogobrojne koji su razvili još savršeniju tehniku u poeziji a ona podrazumijeva i obaveznu sliku negdje blizu napisane pjesme, ti pjesnici-prefriganci izabiru slike koje ponekad u potpunosti a ponekad samo djelomično uspiju dekoncentrirati čitaoca, pa oni jadni ne mogu u potpunosti uživati u poeziji stihova. Ma sigurno znate otkud našim pjesnicima takva ideja, to su vidjeli jedanput kod onih Japanaca al pošto ne znaju japanski nisu „skužili“ da se kod njih po slikama pišu stihovi…nego oni po svom, pored slike…E, sad bi mogao malo i o pjesmi, joj što ne volim kad odmah u prvom stihu nešto zapinje i oku i uhu, „Tako tanani puteni užitci“ doduše ovdje je više vizualni problem dok čitam stih, vidim pjesnika kako s palcom i kažiprstom pokazuje koliko su tanani ti puteni užitci…(otprilike pola milimetra) a onda od jednom problem pa oni žubore, kako žubore kad su tanki…zbrka u glavi, panika, ma jesam dobro sam pročitao „tanki“ i „žubore“. Mogu ja to, tješim se i krećem dalje do gospođinih skuta, čudim se pjesniku što hoće pisati o putenim užitcima a za osobu ženskog spola ne može naći bolju riječ od „gospođa“ , namjerno mu neću reći koliko lijepih riječi postoji osim gospođa, ma neću mu reći i gdje bi mogao upotrijebiti riječ „gospđa“ , tko je ovdje pjesnik on ili ja…Stihovi koji potom slijede nisu ništa manje zanimljivi; „I drže je kao sidro“ , „Prekooceanski brod“ ovaj drugi stih je vjerojatno greška u pisanju, želimo li da bude povezan s prethodnim trebalo bi pisati „Prekooceanskih brodova“…no tek sada dolazi najzanimljivije…trebali bi zamisliti tanane užitke koji su tekući, i koji su debeli i čvrsti poput lanaca na sidrima OGROMNIH brodova…e tko sve ove činjenice može povezati čak i u mašti, trebao bi otići na razgovor kod psihijatra…moj savjet! Joj, nemojte se ljutiti al stvarno ne mogu dalje…bacit ću samo pogled po stihovima što slijede i izdvojiti neke detalje koji mi se čine zanimljivim; U ritmu slabe volje; joj, joj, e sad znamo da je Poncije Pilat prao ruke radi higijene….joj, joj…za ovu pjesmu mom strpljenju došao je kraj… Još samo da vas podsjetim kao je dobio za ovu pjesmu dvije petice, biti ću zloban i računati kako si je jednu sam dao, no ona druga me uistinu zabrinjava…ima li on svog obožavatelja koji ga razumije ili mu se netko sažalio… Nekoliko pjesama preskačem, nisu zanimljive sve do ove „I onda mi dođe“ koja je dobila više petica negoli Avatar Oskara…četiri petice i isto toliko pohvalnih komentara…e tu sigurno vrijedi pročitati pa krenimo u novu avanturu, već sam stekao takav dojam da je čitanje njegovih pjesama prava avantura. E, moj pjesniče ti sigurno imaš problema s kažiprstom i rukama stalno ih upotrebljavaš u pjesmama a to se može vidjeti iz ovog stiha; „ I onda mi dođe u ovakvim “ naglasak na „ovakvim“ za tu riječ mi treba ili prst ili dvije ruke da bi pokazao o kolikoj se veličini radi, doduše nije baš jasno jer kasnije govoriš o pojmu vremena, kod tebe nije problem isto tako da konflikt ima tri glave, da kiša glavinja, valjda kiša mora glavom glavinjati dok troglava zvijer miruje….kakve su to samo izuzetne slike pune poezije, toliko jake da ih je skoro nemoguće zamisliti, ja to nisam uspio al vjerujem da neki jesu pošto su ti dali tolike petice i komentare… Ti si pjesnik i vrlo lako možeš napisati i ovakav stih “ Nahrupe kao pčele“ vjerojatno znaš što znači riječ „nahrupe“ kako ne bi znao kada ju koristiš, no za svaki slučaj ako netko ne zna to bi bilo; naglo doći ili ući; banuti, jurnuti, nagrnuti, upasti..nije li bilo bolje upotrijebiti u kontekstu pjesme neku jednostavniju riječ poput ; ko pčele zujati stanu, no ako si htio naglasiti naviranje slasti, ne bi li bilo bolje upotrijebiti neku bujicu, nešto tekuće, bilo što a što je rjeđe od jogurta…i tako po redu stih za stihom i evo nas u trećoj strofi a ona je kao cjelina možda i najzanimljivija u cijeloj pjesmi: „Život je tako lak Previše jednostavan da je smiješna svaka konstatacija“ Nevjerojatno filozofski napisano, ovo će biti teško i objasniti stoga ću malo pojednostaviti stvari, ono spustit ću (ne dubokoumnu) nego visoko-umnu filozofiju niže na jezik nas običnih ljudi: Ako kažem ovu rečenicu: ….Život je lak i jednostavan….Što sam ja sad napravio nego konstatirao ili utvrdio činjenice kakav je život! …ne znam što je njemu smiješno, a vjerujem da je smiješno, no ne zna on da je meni smješnije ono što je on napisao od onog što je njemu smiješno. Preskačem nekoliko stihova i dolazim do ovih: „kotači zbilje više nemaju zupce nego mekano nepce zamamne jastuke meke jastuke“ e baš ga krenulo nabrajanje različitih jastuka, evo uključit ću se i ja, poboljšat će to dojam u pjesmi, treba nekad više puta ponoviti, ne kaže se zalud; ponavljanje je majka znanja; svilene jastuke šarene jastuke i na kraju nabrajanja dodaš stih “ mirisno snažne“ važna je tu riječ „snažne“ ta riječ pojačava miris barem za 100-150 puta… Ne da ima problema ovaj naš pjesnik s kažiprstom i rukama već i strašnih problema sa pridjevima, valjda ih puno zna pa što da ostanu neiskorišteni, zna on i onu poslovicu „ od viška glava ne boli“ možda do sada nije boljela al otkako je on s nama boljet će nas sve više… Svanulo je novo, tiho mirisno jutro, mirno, da mirisno, miriše na snijeg. Pokušavam kao i pjesnik koristiti malo više pridjeva a posebice volim riječ „mirisno“ . Pogledamo li raznolikost pridjeva lako možemo vidjeti da su pjesme ništa drugo nego jedan prelijepi botanički vrt, široke livade, s mnogo lijepog i mirisnog cvijeća. No bez obzira na veličinu tog vrta lako je pronaći žute jaglace, bijele visibabe, crne leptire, raspjevane slavuje…samo moraš znati što tražiš…U sljedećoj pjesmi pod imenom; Zašto? Potražit ću neke od najljepših cvjetova, evo nekoliko; „glasni šumovi“, „Tamni drumovi“, „Zabijeni kolci“ , Užarene zjenice“…dovoljno je a zanimljivo je da su neki od ovih primjera ujedno i stihovi,… Poslije ovoga lako se nameće pitanje isto kao i naslov Zašto? Neka na to pitanje odgovaraju oni koji znaju hrvatski jezik, oni koje bi se u ovom našem slučaju zvali botaničari jezika, jer sigurno je da oni više znaju od mene koji samo hodam okolo i berem cvijeće… U pjesmi pod naslovom; „A kamoli zlo“, želi samo ukazati na jednu čestu pojavu u pjesmama ovog a i drugih autora, ( nije mi utjeha ) vrijedi to i za mene kada sam kao i on pjesnik, jer svaki pjesnik sam sebi mora priznati svoje slabosti, želi il vidjeti te slabosti kod drugih, pa jednostavno reći; svi smo mi isti, a tako različiti! Inače sam ljevak, ne „levat“ već onaj koji lijevu ruku koristi više negoli desnu, al pošto sam ja poseban kao i uvijek, ja sam ljevak koji piše desnom rukom, našlo bi se još nekih poslova koje radim s desnom rukom a ljevak sam, žlicu koristim s lijevom rukom… Ja sam ljevak kako kažem pa mi je poznata i ona uzrečica „ koda pišeš lijevom rukom“ E tako naš pjesnik piše ovaj stih“ Opijaju mene zavoji prema središtu“ nastavak „Umne mape povijesnih okolnosti“ , „Zadajem si najglasnija pitanja“ , nevjerojatno koliko pjesnici mogu biti domišljati pri korištenju riječi koje znače nešto drugo ili po svojoj prirodi ukazuju na nešto što se u pjesmi ne vidi…moram ovdje spomenuti i riječi koje nam je uputio naš pjesnik, bilo je to neki dan, ta rečenica je u meni upalila onu iskru inspiracije za drugo poglavlje…evo tog dijela u cijelosti… „ovako,zamolio bih one,(ovaj put Darko) koji čitaju ponekad moje pjesme,a shvaćaju tekst doslovno, neka od riječi prave slike što bi im koristilo i u daljnjem poimanju bilo koje poezije,a i samog života,jer u suprotnom ubijamo poeziju sa riječima,a od riječi nikad poezije bez mašte...“ kraj citata…zapamtite ovo jer jednog dana će to biti primjer u definiciji riječi “glupost“… u prvi mah pomislio sam da je to neki novi teorem pjesništva, nešto što do sada nisam znao, al nažalost nije… Ovaj dio teksta i vrijeme koje sam potrošio ne uzalud, završit ću s jednim vrlo zgodnim stihom iz pjesme; „Pjevam i ne mislim“ da dragi moj pjesniče, pjevaš i ne misliš, naravno vjerujem ti… .................................................... |
10.03.2010., srijeda
Ne traži nepoznato
Nađeni Bog ( Antun Branko Šimić 1898-1925 ) Ne traži Boga mišlju; u praznini u kojoj se misao, tamna sjenka, gubi Uza te Bog je, uvijek u blizini, U stvarima oko tebe, u zvuku i muku. Bog ti je uvijek najbliži od svega Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica i plaši te iz svake stvari: nema tajne Ne pružaj miso u praznu daljinu Uza te Bog je. Otvori sva čula: na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti Bog oko tebe sja treperi, miriše i šušti. …………………… Sve nade polažem u pokušaj razumijevanja mojih nakana kada sam kao inspiraciju uzeo pjesmu A.B.Šimića – Nađeni Bog, Ne želim ovdje hvaliti Šimića kao pjesnika jer u nakani da dokučim one najljepše hvale mogao bih lako pogriješiti stoga se uzdam i vjerujem da je Vaše znanje veće od moga pa mi nije potreba tražiti one jake riječi kojima bih opisao A.B. Šimića i njegove pjesme. Isto tako bilo bi jednostavno smiješno izdvajati riječi i stihove koje se poklapaju sa stihovima u mojoj pjesmi, jer je i na prvi pogled sve jasno. Jedino moje opravdanje pronalazim u činjenici da mi je namjera bila napisati pjesmu inspiriranu Šimićem kao velikim kritikom i pjesnikom a da bude aktualna sa komentarima i napisima u posljednje vrijeme… Koliki je moj grijeh i koliko sam uspio u tome ili ne daj Bože upropastio ljepotu izvorne Šimićeve pjesme, nek presudi vrijeme i Vi za koje sam imao hrabrosti kroz Šimićeve stihove uputiti jednu drugačiju poruku nego li je njegova… Osmijeh vam ostavljam… Ne traži nepoznato ( Nađeni Bog - Antun Branko Šimić 1898-1925 ) Ne traži ljepotu svoje pjesme s mišlju; u beskonačnoj praznini, jer tamo se misao preljeva u dugi; u tebi je pjesma, uvijek u blizini, u stvarima oko tebe, u zvuku i muku. Pjesma je u tebi, bliže no što misliš u ruci, na vrh pera, u plavoj boji neba ona se smiješi, plaće, u svakom je licu stravična i nježna u njoj nema tajni. Ne pružaj miso u neizrecive daljine Pripada tebi, ona vodi tvoja čula: Pjesma je svjetlost u očima ljudi I kroz nju tvoj sjaj treperi, miriše i šušti. ................................................................... |
08.03.2010., ponedjeljak
Već nebrojeno dana…
Već nebrojeno kružnica se desi, poslije one kaplje što pade na me te šireći se uokolo gasi svaku želju, da pišem drugoj rime. S pouzdanjem velim; teški časi, ko Amorov sjaj vidje posred tame i osjeti kad ti čeznuće nosi, kad uzalud sve je, pa i vrijeme. Jedino mi gorki spas od tog trena, uvene li pogled u ugledanoj pa bi poslije smrti usitnjena i s dlana u oluji vrtložnoj, tom vjetru što huči, tiho predana; za spas od Amora u noći p`janoj. ........................................................... |
07.03.2010., nedjelja
Oh, smrti prije smrti
* ( Charles Bukowski 1920 - 1994 ) Nije smrt ono što je užasno, već životi koje ljudi žive ili ne žive do svoje smrti. Oni ne poštuju svoje živote, oni pišaju po njima... Ružno izgledaju,ružno govore,ružno hodaju. Pusti im veliku muziku i oni je neće čuti. Većina ljudskih smrti je obična prevara. Ništa tu nije ostalo da umre. Oh, smrti prije smrti Oh, nije smrt najgore u životu, već li život umrlih prije smrti. Tih što sudbinu ljube svoju kletu, pa tako mrtvi žele postojati. Gospo mila, teško mi je gledati u tvojim očima, mrtvu krasotu i prije vremena gorko plakati, dok u sebi živiš, svom mučilištu. Pusti sve one što ružno govore, oni imaju svoje gospodare pa takvi hodaju među živima. Imaš više od smrti na usnama od samotnog uzdaha u noćima; nije život bez ljubavi i vjere. ..................................................... |
05.03.2010., petak
Da si malo drugačija…
Za malecku ( Charles Bukowski 1920 - 1994 ) Ona dolje pjeva, svira na svojoj gitari, mislim da je sretnija nego obično i drago mi je, ponekad malo poludim i surov sam prema njoj. Teška je četres’pet kila ima tanušne zglobove a njene su oči često istinski tužne. Ponekad me moje potrebe čine sebičnim sve mi to preplavi razum a nikad nisam bio vješt u izvinjavaju. Da si malo drugačija… Ponekad ju vidim nasmijanu, al mnogo češće istinski tužnu; ni ja se tad ne radujem danu niti na usnama, njenom imenu. Ponekad sam prema njoj okrutan, pravim se da sam dalek, odsutan i ne pokušavam biti sretan jer kad je ona tužna, ja sam sjetan. Volio bih da svira i pjeva u osmijehu da bude živa, glasna i tako neponovljiva baš poput domorodačkih bubnjeva. Mogao bih tada ko Bukowski zaboravit na rječnik gosparski živjeti i pjevati boemski divlje, sirovo, požudno i zvjerski. .............................................................. |
03.03.2010., srijeda
***
Kad već moram pred vama da dočaram, bol što mi tišti misli, svijetu zli; nek` se zna da moram i da izgaram više no umrli, slagat` stih vrli. Jer što je bol, ako nije rani sol; u oholosti i bezobzirnosti tražit vrijedan glagol za prijestol, bez savjesti u okrutnosti rasti. Zar prezireš me tol`ko i razdireš, rad` riječi što ruka ih označi; a znadeš da s njima uho bodeš u skromnom nizu što cvrči i ječi. Jao meni, kad oholost me rani, pa traju dani kad smo zavađeni! ........................................................... |