Ups&Downs

Mislila sam pisati o tome kako ti potpuni stranac može povrijediti osjećanja, pa sam se predomislila. Mislila sam pisati o tome kako je teško gledati u leđa onome ćemu si se nadala i potajno iščekivala, svim srcem, pa sam se predomislila. Mislila sam pisati o tome kako mi je ovih dana najteže biti optimista, pa sam se predomislila. Pisaću o osjećaju krivice. Onom malom glasu u meni koji mi ne da mira i o kojem eto razmišljam zadnjih dana. Nije to ona teška, dostojevski krivica, da sam svjesna da sam zaista nešto loše uradila pa da osjećam grižnju savjest. Ne. Ovo je ona tiha krivica oko gluposti, koju osjećam tokom cijelog dana u različitim intenzitetima. Recimo, osjećam je ako ne nazovem tetku bar jednom u sedam dana. Ako zapalim petu cigaru tog dana. Ako odlučim gledati film a ne pisati pripremu za školu. Ako nešto pojedem iza sedam sati uveče. Ako umjesto dvije knjige, kupim tri. Krivica, kad pomislim kako je sve ovo što pišem veliko ništa u odnosu na probleme ljudi koji se dnevno suočavaju sa gubitkom vlastitog zdravlja...je onako baš gadna.

Voljela bih bar jedan dan izdržati, reći mozgu umukni i ne osjećati tu vrstu krivice. Najteže mi je ne raditi ništa. Tad je osjećaj krivice najgori. Pa se odjednom okupiram preslaganjem ormara, raščišćavanjem papira i papira, slaganjem voštanih bojica u njihovu kutiju, čišćenju kompjutera....Ja se više ne znam odmoriti. Zato bih voljela isključiti taj mali glas u sebi, bar na jedan dan. Ili pet. Do ponedjeljka ne radim, spojili su nam se državni i vjerski praznici i čvrsto sam odlučila ne raditi ništa smisleno. Odlučila sam naučiti kako pustiti mozak na pašu i pri tom ne kriviti beskrajno samu sebe. Imam u planu pročitati novu knjigu Dan Browna, kupiti si novu tašnu uz nove čizme, proslaviti jedan rođendan, iz trećeg pokušaja pogledati film 2012 u kinu, radovati se koncertu Nouvelle Vague idućeg mjeseca...Ako uspijem bez osjećaja krivice, samoj sebi ću čestitati.

Još samo da naučim kako opet postati optimista.

Krugovi

O tome kako mi je Facebook napravio krugove od života, mogla bih roman napisati. Savršene krugove kojima bih mogla dati nazive poput: prijatelji iz ulice, prijatelji iz osnovne, prijatelji iz srednje, prijatelji s faksa (jednog i drugog) prijatelji s posla (jednog i drugog)...Ono što mi podigne obrve od čuda je to kad vidim da su moji savršeni krugovi napravili uniju. Pa odjednom vidim da je moj prijatelj iz kruga djetinjstva prijatelj sa mojom prijateljicom iz kruga srednja škola. Komplikovano, totalno i nisam o tome htjela pisati. U nedjelju sam bila na seminaru u kojem je predavač facebook nazvao zlom. Sa stanovišta digitalne forenzike. Nešto mi bilo bez veze ulaziti u raspravu i objašnjavati se, ionako je sve to stvar ličnog izbora, ko hoće, može, ko neće, niko ga ne tjera....meni je fb drag. Zašto, evo jedan primjer. S njim sam krenula u prvi osnovne. I iz tog perioda, sjećam se njegovog džempera. Eto, ni glasa ni izgleda, ali džempera, da. Pa je onda on na početku drugog razreda otišao iz te škole a na početku trećeg sam otišla i ja. I došla u drugu školu, na drugom kraju grada i zatekla njega tamo u istom džemperu.Tu smo proveli vrijeme do pola šestog razreda, on je rezao i pravio nindža kornjače od šperploče a ja sam imala momka s kojim sam "furala" 18 dana....onda je došao rat, razišli smo se, zaboravila sam i džemper i lik i glas ovaj put...sve dok nije postao krug. Danas se preko fb-a dopisujemo. Oboma nam onaj prozorčić za poruke služi kao ispušni ventil gdje mogu zapisati nešto i znati da će razumjeti. Isto kao i ja njega. On mi je onako, nevidljiva podrška, koja će reći pametnu nekad kilometarskom porukom, nekad jednom riječju.

Primjer drugi. Naše mame su bile dobre prijateljice koje su rodile djecu u par mjeseci razlike. Njega i mene. Pa smo od tog momenta bili osuđeni biti dječak i djevojčica koji pušu zajedno rođendanske svjećice na torti i jednostavno odrastaju zajedno u istoj ulici. Period u kojem nisam znala ni gdje je ni da li je živ uopće je trajao nekih 17 godina. Dok nije postao krug. Danas znam da je on asistent na jednom važnom fakultetu, ima kćerkicu koja se zove onako kako bih ja nazvala svoju kćerku...i dogovorili smo se da ćemo ići u našu slastičarnu, čim on dođe. Slastičarnu u kojoj nam je čika N..davao "zimske" sladolede (šlag u kornetu) i uvijek nas zvao štafeta i njen drug. (Kao malu su me moji često nosili, kao štafetu, pretpostavljam.)

Danas, obojica žive u istom gradu, gradu koji nije moj i sve što znam jeste da nije bilo fb-a, ne bih ih imala ponovo nazad u svom životu.

Na tom seminaru, sve što sam naučila je da sam ovisna o internetu. Ništa drugo.

Vrijeme

Jutros sam tek shvatila da sam blog počela pisati prije tri godine, na Noć vještica. Zapravo množina, jer smo bile dvije vještice tu noć. Ne znam ima li to kakvo podznačenje, vjerovatno ne, jer sam to tek jutros povezala. Dakle tri godine i idemo dalje. Idemo dalje mi je preblag izraz. Jurimo dalje je ispravniji. Tako recimo u ponedjeljak ujutru Anja kreće u vrtić. Crta, priča i gleda crtiće k`o velika i u ponedjeljak započinje novi krug života za nju. Dalje. Prije dva dana mi se preko fb-a javila curica kojoj sam bila učiteljica u prvom razredu (moj dragi I 2). Danas je ona četvrti osnovne i informatički je pismena. Cool. I da, ja upisah postdiplomski. Kad magistriram moći ću se zaposliti u višim institucijama obrazovanja. Što ne želim. Tako da trenutno ne vidim svrhu svog magistarskog, ali nadoći će. Kao i sve. Ne bih se voljela odreći zvanja učitelja. Biti učitelj na fakultetu, recimo, bila bi mi sasvim pristojna i dostojna zamjena. No da ne poletim previše, zaustaviću se ovdje.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.