Mislila sam pisati o tome kako ti potpuni stranac može povrijediti osjećanja, pa sam se predomislila. Mislila sam pisati o tome kako je teško gledati u leđa onome ćemu si se nadala i potajno iščekivala, svim srcem, pa sam se predomislila. Mislila sam pisati o tome kako mi je ovih dana najteže biti optimista, pa sam se predomislila. Pisaću o osjećaju krivice. Onom malom glasu u meni koji mi ne da mira i o kojem eto razmišljam zadnjih dana. Nije to ona teška, dostojevski krivica, da sam svjesna da sam zaista nešto loše uradila pa da osjećam grižnju savjest. Ne. Ovo je ona tiha krivica oko gluposti, koju osjećam tokom cijelog dana u različitim intenzitetima. Recimo, osjećam je ako ne nazovem tetku bar jednom u sedam dana. Ako zapalim petu cigaru tog dana. Ako odlučim gledati film a ne pisati pripremu za školu. Ako nešto pojedem iza sedam sati uveče. Ako umjesto dvije knjige, kupim tri. Krivica, kad pomislim kako je sve ovo što pišem veliko ništa u odnosu na probleme ljudi koji se dnevno suočavaju sa gubitkom vlastitog zdravlja...je onako baš gadna.
Voljela bih bar jedan dan izdržati, reći mozgu umukni i ne osjećati tu vrstu krivice. Najteže mi je ne raditi ništa. Tad je osjećaj krivice najgori. Pa se odjednom okupiram preslaganjem ormara, raščišćavanjem papira i papira, slaganjem voštanih bojica u njihovu kutiju, čišćenju kompjutera....Ja se više ne znam odmoriti. Zato bih voljela isključiti taj mali glas u sebi, bar na jedan dan. Ili pet. Do ponedjeljka ne radim, spojili su nam se državni i vjerski praznici i čvrsto sam odlučila ne raditi ništa smisleno. Odlučila sam naučiti kako pustiti mozak na pašu i pri tom ne kriviti beskrajno samu sebe. Imam u planu pročitati novu knjigu Dan Browna, kupiti si novu tašnu uz nove čizme, proslaviti jedan rođendan, iz trećeg pokušaja pogledati film 2012 u kinu, radovati se koncertu Nouvelle Vague idućeg mjeseca...Ako uspijem bez osjećaja krivice, samoj sebi ću čestitati.
Još samo da naučim kako opet postati optimista.
Post je objavljen 26.11.2009. u 10:31 sati.