Mozaik

Ako primjetite naglu ozbiljnost, neočekivanu profinjenost napisane mi riječi, preciznost u izricanju svega što mi leži na duši, i šta sve još ne... to je zato i samo zato što sam prošle sedmice napunila trideset godina. Slovom i brojem, 30. I ne znam da li je baš normalno ovoliko biti u raskoraku s osjećajem toga koliko ti je godina i realnosti. Ja sam u nekoj paralelnoj 26-oj, možda 27-oj godini, trenutno. Otprilike.
I što je draga konstanta, sitnice me vesele, koliko god imala godina.

Produženi vikend koji je iza nas i koji smo organizovali tako da jedna od nas napiše kao poruku na Facebooku "Život je lijep"...u obliku mozaika. Evo.

U petak smo otišli u Počitelj. Grad orijentalno-mediteranskog karaktera u dolini rijeke Neretve. I toliko nam je bilo lijepo. Napunili smo baterije hercegovačkim suncem, vozili uz otvorene prozore, udisale miris mora koji je dolazio iz blizine i jednostavno, uživali.

E onda je svanula subota i ja sam izjavila kako je nelogično da sam bila na Sinaju a nikad u Travniku, pa smo se lijepo zaputili u Travnik. I prije svega zbog Lutvine kafane, tj. kafane koju je posjetio Rudolf Habsburgovac i dao novac za njenu obnovu, pa se zove još i Rudolfova kafana. A dvije godine kasnije, Rudolf se ubio zajedno s Marijom u Mayerlingu. I ne znam, sto li, citala sam dosta o tome nekad davno, zanimalo me da vidim...

I u nedjelju sam Anju vodila u Zoo. E što se to dijete zna radovati šarenilu, ne zna niko! I hranili smo sve što nam je došlo pod ruku (premda ne bi smjeli, ali...) I svjedočili smo kako je magarac kihnuo čovjeku u lice a žena koja ih je slikala reče: „Samo da ne bude magareće gripe“ i ja se tu počnem smijati, ma kakva pristojnost, nisam se mogla suzdržati. Nikad prije nisam vidjela magarca da kiše. Anja je sijala od radosti.

A meni su ta tri dana bila kao neki lijepi dar. S obzirom šta me sve čeka u ovom mjesecu...možda ovo bude i prvi mjesec sa samo jednim postom.