< | svibanj, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
blog ce se sam kroz postove opisivati...
blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo
Ko smo
Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?
Anna o Rossi:
Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.
Rossa o Anni:
Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.
Šta smo:
Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...
Mail:
rossa.und.anna@gmail.com
spaja Razum & Osjećaje
Ako primjetite naglu ozbiljnost, neočekivanu profinjenost napisane mi riječi, preciznost u izricanju svega što mi leži na duši, i šta sve još ne... to je zato i samo zato što sam prošle sedmice napunila trideset godina. Slovom i brojem, 30. I ne znam da li je baš normalno ovoliko biti u raskoraku s osjećajem toga koliko ti je godina i realnosti. Ja sam u nekoj paralelnoj 26-oj, možda 27-oj godini, trenutno. Otprilike.
I što je draga konstanta, sitnice me vesele, koliko god imala godina.
Produženi vikend koji je iza nas i koji smo organizovali tako da jedna od nas napiše kao poruku na Facebooku "Život je lijep"...u obliku mozaika. Evo.
U petak smo otišli u Počitelj. Grad orijentalno-mediteranskog karaktera u dolini rijeke Neretve. I toliko nam je bilo lijepo. Napunili smo baterije hercegovačkim suncem, vozili uz otvorene prozore, udisale miris mora koji je dolazio iz blizine i jednostavno, uživali.
E onda je svanula subota i ja sam izjavila kako je nelogično da sam bila na Sinaju a nikad u Travniku, pa smo se lijepo zaputili u Travnik. I prije svega zbog Lutvine kafane, tj. kafane koju je posjetio Rudolf Habsburgovac i dao novac za njenu obnovu, pa se zove još i Rudolfova kafana. A dvije godine kasnije, Rudolf se ubio zajedno s Marijom u Mayerlingu. I ne znam, sto li, citala sam dosta o tome nekad davno, zanimalo me da vidim...
I u nedjelju sam Anju vodila u Zoo. E što se to dijete zna radovati šarenilu, ne zna niko! I hranili smo sve što nam je došlo pod ruku (premda ne bi smjeli, ali...) I svjedočili smo kako je magarac kihnuo čovjeku u lice a žena koja ih je slikala reče: „Samo da ne bude magareće gripe“ i ja se tu počnem smijati, ma kakva pristojnost, nisam se mogla suzdržati. Nikad prije nisam vidjela magarca da kiše. Anja je sijala od radosti.
A meni su ta tri dana bila kao neki lijepi dar. S obzirom šta me sve čeka u ovom mjesecu...možda ovo bude i prvi mjesec sa samo jednim postom.