< srpanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Hotel

(by anna)

Zaslužuje post za sebe.

Rekla sam već da nam je trebalo dan-dva da utvrdimo kojim putem se vraćamo u sobe, koji most trebamo preći da bi stigli do jedne plaže, koji hodnik treba proći da bi došle do bazena....i cijelim tim putem, ne možeš da se ne diviš. Ljepota nikoga ne ostavlja ravnodušnim, ali detalji su mene lično oduševili. Znate ono, trokutić na plažnoj ležaljci je identičan trokutiću na zidu od terase u sobi nam, i tako. Pustiću da slike govore.

Glavna zgrada

Photobucket

Ispred koje se stalno vrti taxi za dvoje.

Photobucket

Mostovi, El Gounu inače zovu „Mala Venecija na Crvenom moru

Photobucket Photobucket

Boje su pastelne. Savršeno je uklopljeno u zelenilo i plavu boju mora. Ovo je recimo jedna soba u hotelu..

Photobucket Photobucket

Hotel je izgrađen u mješavini arapskog i egipatsko - nubijskog stila. Nubijac u prodavnici suvenira nam je pričao o svom narodu, zaintrigiralo me to sve skupa, moram priznati, tako da zadnjih dana čitam o nubijskoj kulturi i umjetnosti...

Photobucket Photobucket

Hodnici, hodnici....labirint od hodnika.

Photobucket

Čak se i ptice uklapaju u okolinu

Photobucket Photobucket Photobucket Photobucket


A onda hrana...svaku noć su imali drugu tematiku, od sushija, tajlandske supe, kus kusa sa prepelicom....da umreš od ljepote..Ja sam se lično povratku u Egipat radovala zbog kolača i peciva, koji su…nešto prekrasno.


Photobucket

Svaki dan smo prolazeći kroz hol hotela provirile da vidimo koji je koktel dana taj dan.


Photobucket

A onda bi navečer na brodu Samir II probale taj isti koktel…

Photobucket

Ili u Miramar baru

Photobucket

Pridružio nam se momak (`87 godiste) kao: "Ja sam mislio da smo mi vršnjaci", te tu dobismo kompliment sve četiri...i da su tako normalni i opušteni likovi koji su `78 godiste...bilo bi super. Eh, taj momak je prvak BiH u plivanju, nešto na taj fol, pa smo se jedan dan u bazenu

Photobucket

kao pokušavali takmičiti sa njim. Presmiješno.

Uglavnom smo se kupali na plaži

Photobucket Photobucket

Gdje smo većinu vremena provele pod suncobranima, izležavajući se.

Photobucket

Egipćani, preljubazni, dok dođeš do recepcije 50 puta (bar) ponoviš hello i thank you. Vrijedni su kao mravi, jedan poravnava pijesak na plaži, drugi šiša palmu, treći namješta suncobrane, četvrti, mijenja peškire, peti donosi hranu...i tako po cijeli dan na plus 50. I ni sekunde se ne čudim što su Egipćani izgradili piramide...ni najmanje.

Jeste znali da je Muhamed najčešće ime na svijetu? U Sheraton Miramar Resortu ih rade 35-ica. A ovo su dvojica, Muhamed i Muhamed, naši prijatelji sa plaže

Photobucket

Navečer bi na terasi hotela bilo neko događanje. Jednu noć je bio momak koji je pravio performans sa vatrom i muzikom Faithlessa. Rossi idu zasluge za ove
fotke
.
Photobucket
Photobucket

I za kraj, hotel iz malo drugačije perspektive. Pogled sa mora. .

Photobucket Photobucket Photobucket

Ove zadnje fotke su presedan, da se razumijemo. Predzadnji dan smo shvatile da cijele dane provedemo ležeći pa smo iznajmile pedalinu, kao fol da se razdrmamo...lagano krepale pedalajući, ali smo se makar divile hotelu iz drugog ugla.

Dosta za danas.


09:50 - Komentari (11)




Slaganje dojmova

(by anna)

Stigli smo jučer. Iz pustinje drito na kišu i u sekund optimističniju Bosnu nego što sam je ostavila...

Bilo nam je fantastično. Nikad u prirodi ne govorim da mi je nešto fantastično, ali evo imadoh želju da tom riječju opišem ovogodišnji odmor. Samo je prekratko trajalo. I tek sam danas dok sam pregledala slike (njih +800) shvatila gdje sam bila i šta sam sve vidjela...

Prvo o tome gdje sam tačno bila. Poslije tri i po sata leta (vrlo ugodnog moram priznati, cure su me pustile da sjedim do prozora pa sam gledala i slikala mjesec sto nas je pratio sve vrijeme...skretao je pažnju od hororičnih mi scenarija u glavi)


Photobucket

Pilot nam je ugasio svjetla u avionu da bismo se mogli diviti obali Crvenog mora u noći...jako lijepo.

Photobucket

Dakle, sletili smo u Hurghadu, gdje nas je odmah po izlasku iz aerodroma dočekao vreli zrak i onaj specifičan miris koji postoji samo u Egiptu. Tamo smo se potrpali u bus i krenuli prema El Gouni, krajnjem odredištu udaljenom od Hurghade nekih 45 min. Inače, El Gounu je zapravo stvorio vlasnik egipatske mobilne mreže koji je prvo napravio sebi rezidenciju na tom dijelu Crvenog mora a potom otkupio licencu za jos 14 hotela te ih sagradio. Ima epitet elitnog odmarališta -poslije vidjenog- sa apsolutnim pravom. Imale smo sreću pa smo dobile sjajnog vodiča. Momak nas je oduševio svojom elokvencijom, znanjem i pažljivošću. Prolazeći kroz stari dio Hurghade, odmah nam je rekao da idemo u iluziju. Da ono što nas čeka nije prava slika Egipta i iz svog ranijeg iskustva sa boravkom u Egiptu, znala sam da je u pravu. Egipat su krajnosti. Ili je voda ili je pustinja ili je bogatstvo ili je siromaštvo ili su luksuzni hoteli ili su temelji ukopani u pijesak. Sredine nema.

Samo nam nije rekao u kakvu i koliku iluziju idemo. Približavajući se hotelu, Šet (zvacemo ga tako) je rekao da se dveri po kapiji poznaju i čim sam prošla kroz monumentalni ulaz i ušla u Sheraton Miramar Resort, znala sam o kakvoj iluziji priča. Vjerujem da neću toliko zinuti od čuda i kad jednom odem da vidim Luxor i Karnak. Arhitektonsko čudo u pravom smislu te riječi. Dizajnirao ga je Michael Graves, koji je dizajnirao i namještaj i tepihe i posuđe, tako da se sve skupa savršeno uklapa u cjelinu.

Odmah po dolasku u hotel, dobili smo mapu hotela, da nije bilo toga, prvih dana bi lutale kao muhe bez glave. A onda nas je ljubazni Egipčanin u onoj golf vozilici odvezao do naših bungalova. Usput je stao i ubrao nam četiri cvijeta hibiskusa kao dobrodošlicu. Mi se istopile, naravno. A kad smo ušle u sobe...samo ću reći da smo imali jednu curu u grupi koja je od oduševljenja previdjela stepenicu i zamalo ruku slomila i završila u bolnici. Ni ja nisam bila dalje od toga. Plazma TV i ti folovi...

Ujutru kad sam se probudila (Rossa je spavala svoje) napravila sam si kafu jer smo imali u sobi pribor za pravljenje kafe i čaja i izašla na terasu i u tišini je pila i gledala u ovaj prizor.


Photobucket

Savršenstvo bez mane.
Poslije doručka smo šetale po resortu, pratile mapu, prelazile sa mostića na most, otkrivale lagune i plaže...smijale se. Evo slika sa te šetnje.


Photobucket Photobucket Photobucket

Photobucket Photobucket Photobucket

I onda smo pronašle plažu koja se zove Relaxation beach i tu smo stale. I nismo mrdale cijeli dan.

Photobucket Photobucket


I ja ću stati ovdje. Ima još ljepote koju smo vidjele ali o tome idući put.


Sad odoh navikavati se na kišu.


21:50 - Komentari (10)




PredOdmor i Odmor

(by anna)

Spakovala sam se. Nekako mi se čini da ove godine nosim najmanje odjeće a što je ironija ispraznila sam skoro cijeli ormar. Ove godine kao nikad imam kratkih suknjica, haljina i majica. Mislim da je do toga. Uglavnom, letimo danas!! Poslije svih peripetija i onih krajnjih varijanti da neću ni ići na odmor ove godine, prevagnula je ona krajnost da ipak idem. Srećom, jer odmor mi treba kao nikad do sad.

Mada se ne mogu požaliti ni na predodmor koji smo kreirale same sebi. Triplet i Srodna Duša su uzele godišnji sedam dana prije Pravog odmora, zasluženo. Ne poznajem mlađe osobe koje toliko rade na tako odgovornim poslovima i koje su toliko predane tome. Rossa je imala godišnji poslije njene diplome na faxu, a ja sam poslije svoje diplome svakako na sedmom nebu. Spojite li tačkice dobijete četiri i više nego odlično raspoložene cure sa cijelim slobodnim danima ispred sebe. Tako da sam kući bila vrlo kratko ovih dana. Preko dana, kafice, ručak, šoping za more (k`o kad ti treba more sitnica) a navečer kokteli. Vrlo, vrlo malo vremena sam provela u kući ovih dana. I može se reći da nikad odmornija ne idem na odmor.

Eh, za razliku od prošle godine, ove godine se i radujem i euforija me drma i strah me leta kao nikad. Ne znam šta ću sa sebe tri i pol sata?

Ostavljam vam jednu pjesmicu koja me prati zadnjih mjeseci, onako, baš je ljetna i lijeno-opuštena kao i ovi dani iza mene....i dani, koji su, nadam se, ispred mene :)




Eto, ostajte mi dobro i veselo i sretno i čitamo se kad se vratim. I da, možete očekivati 553 posta sa palmama i tirkiznim morem i bijelim pijeskom kad se vratim. Rekoh da me euforija puca ;)


10:29 - Komentari (10)




Prvi koraci

(by anna)

Prije par dana sam predala dokumente na konkurs u jednu osnovnu školu u mom gradu. Škola, lijepa, urbana, za poželjeti. Predam dokumentaciju preko pošte te im pošta dostavi dan nakon isteka roka dokumente ali oni mene svejedno pozovu na razgovor. Odem, sva sretna. Kad su me poslije pitali kako je bilo, svima sam odgovarala: „Da sam na njihovom mjestu, primila bih samu sebe“. Stvarno sam imala lijepu povratnu reakciju od njih troje što su bili na tom razgovoru.

No, jučer mi poštom (bez dana zakašnjenja) stigne njihova odbijenica. Draga naša, ti si super i sve alii, mi smo primili ove tri kandidatkinje, pa njihova imena. I sad, ono frustrirajuće. Jednu ženu sa tog spiska poznajem, znam da je završila dvije a ne četiri godine fakulteta, čak znam i ko joj je veza da taj posao dobije. Sve bih ja to još i podnijela. Da nisu napisali rečenicu koja me isfrustrirala do bola : koji ispunjavaju uslove. Ona ne ispunjava. Samo ima jaku vezu.

Ne znam tačno šta me toliko pogodilo. Ali ide ovim redom:

Prvo, ne znam što sam mislila da ću sedam dana poslije diplome dobiti posao? To mi sad izgleda kao da sam se zaželjela pogledati dobar film naučne fantastike.
Drugo, ako su već imali odabrane kandidate i ako je taj konkurs bio zapravo pro forme radi, zašto su me zvali na razgovor? Da se upoznamo?
Treće, shvatila sam da sam bez veze i jake preporuke u ovom poslu osuđena na slanje sto i jedne prijave na konkurs i primanja sto i jedne odbijenice na isti. Što je zapravo temeljna ironija. Ja bih trebala učiti djecu poštenju. Škola bi trebala činiti isto. No izgleda da životna Škola ima drugačiju politiku.
Četvrto, danas bih trebala poslati prijavu na još jedan konkurs. Pitam se isplati li se uopšte? Javljati se na mjesto koje i prije nego što je raspisan konkurs za njega, ima svoga vlasnika? Ići opet na razgovor koji znam da je čista forma da se zadovolje propisani zakoni. Ponovo se nervirati?

Poslaću jer nemam izbora. Nemati veze = nemati izbora. Ono što imam je upornost i neku ludu nadu da će neka od tih mojih prijava proći i naći svoje mjesto. Svejedno....

Trudim se cijelu noć i ovo malo dana ne biti razočarana, ali jesam, ne vrijedi sebe lagati.

(premda, malo mi je lakše kad sam ovo izbacila iz sebe)


08:24 - Komentari (11)




Život

(by anna)

Konačno sam ugrabila momenat samoće da sumiram šta se sve dešavalo zadnjih dana. Odbranila sam diplomski, desetkom. Trema me pojela i ja sam pojela nju. U tolikoj mjeri da me Triplet pitala: „Majke ti, jesi ti imala treme uopšte, ništa se nije primjetilo“ Istina je bila da sam se pred samu odbranu isključila. Kao da se ne radi o meni. Kao da ne čitaju moju biografiju. I na prvom slajdu mi je drhtao glas. Na drugom sam već bila apsolutno smirena i sabrana i što je najvažnije...super sam se provela. Pomiješani osjećaji zadovoljstva što sam uradila tako veliki posao

Photobucket

i umora zbog zadnjih godinu dana stresa, rada, napora i panike... uspjela sam da mi od silnih pohvala članova komisije bude pomalo i neugodno. Ali samo pomalo.

Imala sam najljepšu publiku od svih odbrana kojim sam ja prisustvovala. Izgledali su mi kao publika u Oprah Showu. Svijetle boje, osmijesi, cvijeće za mene, aplauz, zagrljaji, aplauz...nisam si mogla poželjeti ljepšu podršku.

I toliko emocija na kraju. Mamu i Teru sam rasplakala kad sam rekla u zahvali da bih trebala njima uručiti diplomu za strpljenje...Mentorica me zagrlila očiju punih suza i zaželila mi sve najljepše u životu. Sasvim sigurno najljepši dan u mom životu.

Navečer se slavilo. Posebno ja, posebno moja mama. Mislim da će ona slaviti do kraja ove godine.

A onda nam je sutradan Ptica pobjegla. Uvijek je bila glupa ptičurina i strahovala sam od tih otvorenih balkonskih vrata...i jednostavno se desilo. I ovaj put sam sasvim sigurna kad kažem da pernatih beštija NEMA više u mojoj kući. I ako mi ikad iko ikad pokloni pticu kakvu, komotno je može nositi sa sobom. Ponovo sam se isplakala i sad je to to. Nema više.


Photobucket



I onda, istina čista.

Mislila sam da ću se kada diplomiram osjećati bitno drugačije. Međutim, kao i poslije svih prvih u mom životu i ovaj put je osjećaj sličan. OK, super, a šta sad? I uvijek ima nešto slijedeće što te čeka spremno. Riješiš jednu bitnu stvar u životu, dočeka te druga, riješiš tu, dočeka te treća. I ako imaš sreće možda češ predahnuti dan-dva. A onda sve ispočetka. I pitam mamu, pa jel ovakav život stalno, a ona će: „I gori“.

Sreća je pa sam svjesna da trebam biti sretna. I jesam, unatoč svemu.

Danas sam cijeli dan provela završavajući silnu papirologiju. Skupljajući sve papire koji mi trebaju da predam na konkurs. I opet nisam sve stigla jer sam osuđena na metuzaleme u studentskoj službi i perverznjake u tehničkoj pomoći. Ne pitajte.

Počela je borba za pronalazak posla. A baš sam mislila da sam smirila brigu...


19:59 - Komentari (9)




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se