Dokle sam?

(by anna)

Dani su mi prekratki. Dok se okrenem, bukvalno, proleti. Ako ne držim časove, onda pripremam sve što mi treba za to. Soba mi i dalje izgleda kao da je atomska bomba u nju pala. I eksplodirala naravno. Čak mislim da sam navukla neku alergiju na papir, plastelin, glinamol, ljepilo, tempere, voštane bojice...ako takva alergija uopšte i postoji. Kašljem i kišem i sve se nadam da je ta alergija u pitanju jer nemam vremena sad da se razbolim.

Društveni život mi se sveo na svakodnevno brbljanje sa jednim momkom i jednom djevojkom koji rade u kopirnici u mom naselju. Ispričamo se, od Tolstoja pa do Farme i to je otprilike to. I da. Najnovija zanimacija, Facebook. Tu odem par puta dnevno, vidim ko me zagrlio, poslao pusu, uzvratim par zagrljaja i to je to. Facebook me podsjeća na blog u prvim danima pisanja. Kad smo Rossa i ja imale po 19 postova u mjesecu. Danas jedva na četiri dobacimo...bude mi malo žao zbog toga. Premda je trenutno blog više u fazi annarossa ako ćemo po učestalosti pisanja, nadam se da će se i to promijeniti ;) Uostalom, primjetila sam da nismo samo nas dvije utanjile sa pisanjem u zadnje vrijeme? Mislim da je do Facebooka.

Zabava u mom životu je ovih dana svedena na minimum. Rad, rad i samo rad. Sve zbog tog nekog višeg cilja, a i kažu da se trud uvijek isplati, pa eto, ostaje da se vidi. Ovdje ne računam zabavu koju osjećam dok radim ovaj projekat zvani diplomski. Jer, da se razumijemo, da ne volim ovaj posao i da me ne čini sretnomu svakom segmentu...svaki dan bi mi bio ravan odlasku na giljotinu. Bez pretjerivanja. Ovako mogu reći (neki rani zaključak koji tek treba da bude formulisan i napisan u diplomskom) da su djeca i kreativna i pametna i stvaralački sposobna i maštovita nadasve...samo ako im pružimo priliku. Neki dan su mi čudo napravili na času. Takvo da sam se ježila sve vrijeme od ljepote. Djeca su zakon.

Kraj se još ne nazire, a kako se ništa neće samo od sebe uraditi, furam dalje.

Pripreme za istraživanje koje počinje u ponedjeljak

(by anna)

Mama mi je sinoć pokušala ući u sobu. No, zastala je na vratima, pogledala me i rekla: „Sine, ovdje bi i konj nogu slomio“. I onda je fino zatvorila vrata za sobom. Tad sam ustala, pogledala oko sebe, uzela aparat i uslikala ovaj momenat.



Da se jednog dana, kad sve ovo prođe i ja sa diplomom u džepu kliknem na arhivu i ugledam ovaj post, mogu baš lijepo nasmijati.

Stres

(by anna)

Kako se nositi sa stresom? Platila bih nekome da mi otjera ovu histeriju iz glave. To mi je najveći problem trenutno. Toliko sam opterećena svim i svačim da ne bih poželjela nikome da mi zaviri u glavu trenutno. Mislim da bi pobjegli glavom bez obzira. Kad sjedim, noge mi cupkaju, kao da šijem na singerici. Spavam, ne znam ni ja kako, spavam sat vremena pa se probudim i osjetim da mi nešto kuca u grlu. Zna li neko šta može kucati u grlu? I tačno znam šta mi je. Kad se natovarim obavezama pa žongliram i ako mi samo jedna loptica ispadne, ode sve u neku stvar. Prije dvije godine sam prolazila kroz isto. Zato i prepoznajem šta mi je. Četvrta godina faxa, obaveza toliko da mi je fakat trebao planer po prvi put u životu. U tih pet mjeseci, ja sam zapostavila sve oko sebe. I momka i prijateljice i porodicu. Postojali smo samo fakultet, ja i obaveze. I onda svane tako 22. maj i ja puknem. Na sred časa u toku svoje samostalne prakse. Napravim takvu materijalnu grešku da sam mislila da ću letiti sa Akademije. Sreća u svom tom haosu što mi je mentorica na praksi bila zmaj žena. Pa me zaštitila od svih mogućih posljedica, jer me razumjela. Sjela je sa mnom i rekla mi: „Sine, stres te dokusurio. Prosvjetni radnik ti je kao javna ličnost, kao novinari ili glumci, stalno je pod povećalom. Moraš paziti i imati oči širom otvorene. Ne smiješ dozvoliti da izgubiš kontrolu, zapamti to“. I to mi je i bila najveća lekcija koju sam naučila na fakultetu. Da ne trebam zaboraviti sebe u toj svojoj silnoj odgovornosti koju osjećam. Da trebam stati u nekom momentu i predahnuti. I da shvatim i raščistim sama sa sobom da koliko god se trudila da bude sve odrađeno perfektno, nekad jednostavno to nije moguće. Ovih dana opet žongliram. Ali ovaj put držim oči širom otvorene i premda znam da me stres jede iznutra, održavam kontrolu. Tačno znam do koje granice smijem doći i koju crtu ne smijem prekoračiti. Tipično učenje pomoću grešaka.

Stvar je u tome što moram diplomirati do maja. Moram održati 24 nastavna časa u sklopu ispitivanja. Uzorak istraživanja mi je 200 učenika. Oznoje mi se dlanovi kad samo pročitam šta sam napisala. Da sam samo malo manje odgovorna, bila bih si taman. Ovako, ostaje mi da nastavim da žongliram. I da držim širom otvorene oči. A večeras odoh napolje, obaveze neka sačekaju, uzimam time out.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.