Ne jedna, vec dvije...

(by Anna)


Štafete.


Prvu nam je predao 1000 lica, da napišemo pjesmu, priču, bajku, poslovicu....šta li već, sa zadatim riječima: lopta, ples, srna, proljeće, ormar i kamin....Rossa i dalje apstinira od bloga, tako da slijedi samo moj odgovor ;) Ostaću ipak pri proznoj varijanti jer smo ja i poezija na vi oduvijek...dakle....Šta je priča bez naslova? Dakle...

Kad si sretan ti udari dlan o dlan...

(by anna)


Proslo ljeto, nakon Prekida, mama me ubijedila da odemo na more. Ja i ona same. Sto nismo praktikovale deset godina prije toga. Pristanem. U tom periodu da mi je neko rekao da sam ribica i da imam mogucnost da plivam u akvarijumu...povjerovala bih mu. Nisam bila svoja. Odemo u jedno primorsko mjestasce, kod divnih ljudi koji su me cuvali kao neku endemsku vrstu, kao kap vode na dlanu...Mama je bila uz mene taman da ne poludim...Kad mi je trebala samoca, hodala sam sama od mjesta do mjesta, kad me samoca ubijala, ona je bila tu da suti sa mnom...Recimo da je to primorsko mjesto ostalo utisnuto u moj zivot na poseban nacin...

Tako sam sjedeci na plazi i pokrenula proces trazenja posla, koji je upalio krajem augusta apsolutno nenadano a opet tako neophodno...

Za dvije sedmice idem ponovo u taj isti primorski gradic. Ovaj put vodim djecu sa sobom...Poslije te skole u prirodi, prestajem raditi. Najvjerovatnije. Ugovor mi istice, jedan ispit do diplome nije dovoljan da me zadrze na poslu uz svu njihovu zarku zelju da budem i dalje clan kolektiva...Ciklus se zatvara.

I recimo da sam ok. Poslije svega sta mi se desilo prosle godine u kakvom sam emocionalnom bubnju bila, sad sam u podrucju koje se zove svejedno mi je.

Tesko mi je samo sto ostavljam svoje prvacice. Jos jedna bitna karika u mom procesu prihvatanje nove situacije. Upijajuci njihovu energiju sam se lijecila i fizicki i emotivno. Bez sumnje, njihov sam veliki duznik. Danas sam gutala knedle dok smo zalijevali Rozicu, biljku koju smo posadili zajedno, dok su citali kao veliki, dok su tacno odgovarali na pitanja tipa koliko je 5+4...Tek tada vidim koliko su napredovali, koliko su samostalni postali... I tesko mi je. Lagala bih kad bih rekla da cu ja to jednostavno prevazici. Djeca jos uvijek ne znaju da ja odlazim. Polako ih pripremam za to. I sebe i njih. Do tog momenta su pomalo iznenadjeni sto im uciteljica u momentima okrene ledja samo da ne vide da su mi oci pune suza...Imam jos sedam radnih dana koje cu provesti s njima...Poslije toga slijedi proces prihvatanja nove situacije, kakva god ona da bila...Mislim, ko zna koliko me jos generacija ocekuje u mojoj karijeri...ali ovu prvu sasvim sam sigurna necu nikada zaboraviti. Zbog svih mogucih razloga.

Ironija? Posljednji ispit koji polazem je muzicka kultura, cim pritisnem tipku objavi, idem vjezbati sviranje pjesmice „Kad si sretan ti udari dlan o dlan“...Aha. Toliko sam sretna da bih najradije povratila...

Hay Amores

(by anna)


GLORIA ESTEFAN "MI BUEN AMOR"





Pjesma koju sam slučajno otkrila. Kojoj ne razumijem riječi. Kojoj nagađam značenje. Koju ne prestajem slušati, danima već...


Mislila sam da jutros neću moći podići ruku. Razlog? Jučer smo igrali fudbala na Bjelašnici. Prvo sam mislila da se šale kad su rekli "hajmo igrat` lopte"... sljedeća scena - ja na golu... Izgubili smo da se razumijemo. Međutim, to je nebitno. Bitno je to da sam se smijala i smijala i da su me zabolili stomačni mišići od smijeha...Tako mi je trebao jučerašnji dan! Ekipa Buredžika je izgubila od ekipe Klepa ili je bilo obrnuto? Svejedno, nadam se da nije usvojen prijedlog da iduće nedjelje idemo igrati vaterpolo, ali za revanš sam definitivno :)

Naočale, naočale...

(by anna)

Prva osoba koja je primjetila da škiljim i da faktički ne vidim bila je, ironije li, moja učiteljica. Shodno tome naočale sam počela nositi odmah, u prvom osnovne. Odmah su mi i rekli da ću ih nositi doživotno...mama je plakala i uporno rendala mrkvu ne bi li ja nekim čudom progledala kao i svi ostali. Bezuspješno. Bezuspješno je bilo i silno širenje zjenica gdje sam tri puta po pola sata morala svake sedmice žmiriti sa tim kapima u očima...kako sam to mrzila! Pa bih u inat u onom mraku držala širom otvorene oči...Mama se pomirila sa tim da nosim naočale i recimo da smo svi odahnuli. Do mog puberteta. Tada sam se ja pobunila protiv naočala. Budući da sam pubertet provela u nevjerovatnim okolnostima kad je bilo bitnije kako sačuvati živu glavu...naočale su mi bile najmanji problem. Bar je tako trebalo biti...Kako to obično biva, u toku mog školovanja je uvijek bilo nekih dobacivanja na taj račun, što je logično dovelo do toga da dobijem poveći kompleks. Djeca znaju biti jako okrutna kad vide šta ti je bolna tačka...Kompleksa sam se riješila jednim potezom- kupovinom leća. Instant rješenje gdje sam jednim udarcem ubila više muha...Vremenom sam odustala i od leća i vratila se naočalama. Jednostavno neke komplekse prerasteš.

Do prije četiri sedmice. Kad sam odlučila da je vrijeme da se počastim novim okvirom. Kad idem isprobavati okvire obavezno vučem nekoga sa sobom da mi može reći kako mi stoje...jer ja sam apsolutno nemoćna kad skinem naočale osim da se ne unesem kompletna u ogledalo...što je opet ofirno. Tako da smo Rossa i ja obišle sve radnje od onih jeftinijih do onih najskupljih...Ironijom, pobjegnem iz jedne skupe optičke radnje u još skuplju i tamo kupim okvir i naručim stakla. Mama bila sa mnom...umirala sam kad je jako zgodnom prodavaču rekla da će mi ponovo rendati mrkvu, da bi joj on rekao da to nema veze s vezom, i da me može pustiti na miru, o jeee...ajd, tješim se da je bila šarmantna...Okvir – famozan! Hajde i cijena i sve...ja sam se zaljubila bacivši prvi pogled na vitrinu.

I tako sedmica za sedmicom, oni ne zovu...Na kraju, danas odem po njih – zvali su pogrešan broj...grrr, hajde nebitno, probam naočale i najgora stvar se desi. Ne sviđaju mi se! Barem ne toliko koliko sam ja isfantazirala u ove četiri sedmice čekanja na njih...Osjećam se ponovo kao tinejdžerka koja želi sve samo da ne mora nositi naočale. Tako to obično bude kad imam prevelika očekivanja. Izgledaju mi ogromno, drške sa strane su mi preširoke i teže su od mojih starih cvika...Tipkam jednom rukom. U drugoj držim ogledalo i ubjeđujem se da nije strašno. I da ću se navići...

Slične su, kod mene je crni rub...



Uostalom, sutra idem najstrožim kritičarima na svijetu...
Trideset i jednom, preciznije.
Kod njih nema okolišanja, saspu ti u lice istinu dok trepneš i ti ostaneš otvorenih usta k`o riba na suhom...

Ma kad se bolje pogledam...i nisu tako loše :)

Jedan sasvim (ne)običan dan

(by anna)

U ponedjeljak mi je bio vrlo naporan dan. Dug i predug.

Odem na fax da dogovorim predzadnji ispit, profesor me počne ubjedjivati da odgovaram za pola sata...jedva ga umolim da mi zakaže ispit za četvrtak. Mislim, jesam učila, ali ipak, budimo realni...ne toliko. Odem u školu, tamo već uobičajeni problemi, kako to već obično biva, trideset i jedno zašto i zato. Obično istovremeno i uglas. Veselje...Krenemo kući, kolegice i ja, autom. Propisno usporimo i stanemo jer smo vidjele kolegu...i ludača se zabije autom u nas.

Ja na zadnjem sjedištu sam pošteno osjetila udar i u tih pet sekundi i ne volim se sjetiti šta mi je prošlo kroz glavu...Ali poenta je što nas je ta ludača počela vrijedjati čim smo izašle iz auta. Majke mi da nismo bile vidno u šoku, mislim da bi se ludača tukla...Kako ona vidi po svjetlima da je kolegica mjenjala brzine pa ni sama ne zna u kojoj je vozila?? (očito je k`o Supermen sa super moćima...), kako ne zna voziti, kako sporo vozimo (interesantno u blizini škole kako se treba voziti?) I tako redom...Ali njene krivice apsolutno nema...Mene je po običaju uhvatio histerični smijeh, ali tu si već ne mogu pomoći. Ko me zna, razumije. Na kolegicinom autu štete nije ni bilo, iskreno ni same ne znamo kako. Ali je zato ludača histerična žestoko uništila svoju vozilicu... Konačno, kolegica digne ruke i odustane i od zvanja policije i pokušaja nagodbe, bilo je samo idi da te više ne gledam...Mislite da je makar rekla hvala? Ne razumijem ljude i tačka.

Odemo u jedan shoping centar u blizini na kafu, čisto da dodjemo sebi. Budemo tu nekih pola sata i da krenemo, ključ ne može da udje u bravu na kolegicinom autu. Nevezano na udes, brava je odlučila da se pokvari baš taj dan. Dočekamo i vučnu službu...

U svom tom haosu, parkira se auto pored mene i iz njega izlazi Ivan Todorić...Mislim da sam ga pogledala vrlo čudno jer je momak podigao obrve...Mislim da je posljednja osoba na svijetu za koju bih pomislila u tom trenutku da bih ga mogla vidjeti...Ako Lana Jurčević čita ovaj blog- bio je sa starijom tetom i nekim čovjekom :) A oni koji su iz Sarajeva a ovo čitaju sad mogu da pretpostave gdje smo bile na kafi i čiji je shoping centar od nedavno u Agrokorovom vlasništvu....

Pitajući se šta je sljedeće, ipak sretno dodjem kući mada ne mogu reći da mi nije ostao stres od tog udesa. Triplet i Srodna Duša to najbolje znaju nakon sinoćnjih nekontrolisanih mi uzvika u toku Tripletove vožnje...Cure, sorry, bilo jače od mene....

Epilog ispita?
Položila! Ostao još jedan. Fuf!
Ko redovno čita ovaj blog, sjetiće se da sam pisala o Impresionizmu...
Samo da kažem da sam izvukla baš tu karticu :)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.