(by anna)
U ponedjeljak mi je bio vrlo naporan dan. Dug i predug.
Odem na fax da dogovorim predzadnji ispit, profesor me počne ubjedjivati da odgovaram za pola sata...jedva ga umolim da mi zakaže ispit za četvrtak. Mislim, jesam učila, ali ipak, budimo realni...ne toliko. Odem u školu, tamo već uobičajeni problemi, kako to već obično biva, trideset i jedno zašto i zato. Obično istovremeno i uglas. Veselje...Krenemo kući, kolegice i ja, autom. Propisno usporimo i stanemo jer smo vidjele kolegu...i ludača se zabije autom u nas.
Ja na zadnjem sjedištu sam pošteno osjetila udar i u tih pet sekundi i ne volim se sjetiti šta mi je prošlo kroz glavu...Ali poenta je što nas je ta ludača počela vrijedjati čim smo izašle iz auta. Majke mi da nismo bile vidno u šoku, mislim da bi se ludača tukla...Kako ona vidi po svjetlima da je kolegica mjenjala brzine pa ni sama ne zna u kojoj je vozila?? (očito je k`o Supermen sa super moćima...), kako ne zna voziti, kako sporo vozimo (interesantno u blizini škole kako se treba voziti?) I tako redom...Ali njene krivice apsolutno nema...Mene je po običaju uhvatio histerični smijeh, ali tu si već ne mogu pomoći. Ko me zna, razumije. Na kolegicinom autu štete nije ni bilo, iskreno ni same ne znamo kako. Ali je zato ludača histerična žestoko uništila svoju vozilicu... Konačno, kolegica digne ruke i odustane i od zvanja policije i pokušaja nagodbe, bilo je samo idi da te više ne gledam...Mislite da je makar rekla hvala? Ne razumijem ljude i tačka.
Odemo u jedan shoping centar u blizini na kafu, čisto da dodjemo sebi. Budemo tu nekih pola sata i da krenemo, ključ ne može da udje u bravu na kolegicinom autu. Nevezano na udes, brava je odlučila da se pokvari baš taj dan. Dočekamo i vučnu službu...
U svom tom haosu, parkira se auto pored mene i iz njega izlazi Ivan Todorić...Mislim da sam ga pogledala vrlo čudno jer je momak podigao obrve...Mislim da je posljednja osoba na svijetu za koju bih pomislila u tom trenutku da bih ga mogla vidjeti...Ako Lana Jurčević čita ovaj blog- bio je sa starijom tetom i nekim čovjekom :) A oni koji su iz Sarajeva a ovo čitaju sad mogu da pretpostave gdje smo bile na kafi i čiji je shoping centar od nedavno u Agrokorovom vlasništvu....
Pitajući se šta je sljedeće, ipak sretno dodjem kući mada ne mogu reći da mi nije ostao stres od tog udesa. Triplet i Srodna Duša to najbolje znaju nakon sinoćnjih nekontrolisanih mi uzvika u toku Tripletove vožnje...Cure, sorry, bilo jače od mene....
Epilog ispita?
Položila! Ostao još jedan. Fuf!
Ko redovno čita ovaj blog, sjetiće se da sam pisala o Impresionizmu...
Samo da kažem da sam izvukla baš tu karticu :)
Post je objavljen 05.04.2007. u 20:14 sati.