< siječanj, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Godine nisu važne

(by rossa)


Moram priznati da sam ovisnik o MTV-ju. To je tako što bi se reklo “od malih nogu”. Sjećam se da sam sa nekih 11 godina plesala ispred TV-a uz Madonninu pjesmu “Vogue” i oponašala njene pokrete iz tog spota. Ma mogla sam satima sjediti i samo gledati spotove koje su vrtili.

Danas je nešto drugačije, ne vrtim se baš pred TV-om ponavljajući sve ono što rade pjevači ili plesači njihovi a niti satima ležim i samo gledam spotove. Sve to nekako više u prolazu pratim. Možda ponekad sastavim pola sata do sat sjedeći i prateći te video zapise. Više su to situacije u kojima nešto radim a na TV-u zna se šta ide. Slušam i bacam pomalo pogled u pravcu iz kojeg stiže muzika. Ipak sam u toku, mogu reći. Tako isto mogu reći da sam se nagledala raznih spotova. I što vrijeme više prolazi, spotovi su sve “bijesniji”… pravi mini filmovi. Ne kažem da ih nema stvarno pristojnih, milina za gledati ali ipak većina spotova je sa efektima ovim i onim, gologuze ženske, mlade naravno, bijesna auta, odjeća, Nokijini mobiteli, plesači, hip hoperi u nekakvim bundama ili do pasa goli sa kojekakvim dodacima na zubima, tetovaže da ne spominjem, lokacije ove i one…šminka, ma sve to izgleda savršeno ali na kraju zaključak što je previše, previše je.

A onda pogledam ovaj spot…prvo me dobro nasmijao.
Ali, ideja je fantastična, mogu reći da je čak i osvježenje u moru svega onoga ranije navedenog.




Sjajno!


12:43 - Komentari (15)




Jednostavno, ne možeš imati sve...

(by anna)


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Jedno od nepisanih životnih pravila jeste da jednostavno ne možeš imati sve. Da li je to neka vrsta kolektivnog prokletstva, jer kad bi svi sve imali, šta bi ostalo? Ovako smo svi kao neki dresirani psi koji pred sobom imaju nevidljivu kost koju podiže sve više i više neka nevidljiva ruka...a mi skačemo i skačemo u težnji da je konacno zgrabimo...I uvijek ima onih koji nikada ne zagrizu tu kosku...Vec skaču i dalje...Koliko god nam se činilo da neki ljudi iz našeg okruženja imaju sve, dobar posao, novac, zdravlje, ljubav svoga života...vode po nama običnim posmatračima savršene zivote...ubijeđena sam da ni takvi ljudi nisu sretni i zadovoljni u potpunosti...Uvijek ima nešto što im nedostaje da bi bili baš u potpunosti sretni...

U većini slučajeva se osjećam baš kao na ovoj slici...balansiram. Ok, ne ide mi trenutno u ljubavi, ali hej, imam posao! Ili, ok, ne mogu si priustiti odlazak i na zimovanje i na ljetovanje, ali sam zato zdrava...samoj sebi pronalazim i razočarenje i utjehu, samoj sebi sam tumač svih životnih situacija mi, ponekad pronalazim i prednosti i nedostatke ali uporno se trudim pronaći opravdanje vlastitog života.. zašto uvijek mora biti situacija ili-ili?! Ili ljubav, ili posao ili zdravlje, ili harmonija u porodičnom životu…Obično jedno funkcioniše besprijekorno. Ponekad I dvoje. Ali sve u kompletu, nikada. I onda se jos trudiš biti zahvalan jer zamisli da nemaš ni jedno...a u biti jedno bez drugog i nema nekog smisla...Samo što toga čovjek postane svjestan tek kad izgubi …posao, ljubav svog života ili zdravlje…

Uvijek pomislim, kad smo sretni (mozda je bolje napisati, kad smo svjesni toga da smo sretni) zašto nikada ne zastanemo I upitamo se “Zašto li sam ja zaslužio/la da budem ovako sretan/a?” Onog momenta kad krene nizbrdo, jedino pitanje koje nam se vrzma po glavi je “ Zašto sam ja ovo zaslužio/la?” Nezahvalni smo. U prirodi nam je da uzimamo stvari zdravo za gotovo…I što je jako interesantno, slabo učimo na svojim greškama…gotovo nikako. Jer čim nam ponovo krene u životu tako jednostavno zaboravljamo da nas je bilo sta tištilo, mucilo I morilo…jer, hej, sretni smo ponovo I samo to je bitno….generalizujem ali jasno da govorim iz svog iskustva. Ja sam ista takva.

Praveći hijerarhiju bitnih konstanti u životu, shvatila sam da bez ljubavi ništa na ovom svijetu nema opravdanje. Uspjeh na poslu ti dođe kao da jedeš neslano jelo, kao da se mirišeš omiljenim parfemom, koji je odjednom bez mirisa…živis život, ali taj život niti ima okusa niti mirisa niti boje….Bez ljubavi si kao stvorenje koje egzistira zato što mora, jer osim ako nema suicidnih misli, nema drugog izbora I ne može tek tako ispariti sa planete Zemlje…I onda se pitam, kako živjeti život, bez ljubavi? Ne želim da se naviknem na ovaj osjećaj. Da se pomirim sa njim, da ga prihvatim kao konstantu…

A opet kad posmatram kroz prizmu ne-imanja-zdravlja, osjetim da sam pretjerala, jer zdravlje je ipak najvažnija konstanta u našim životima…ljubav je tu samo kao ukras…ukras bez kojeg ne možeš doduše, ali opet samo ukras...




08:29 - Komentari (29)




Mali princ Tripleta, Srodne Duše, Rosse i Anne

(by rossanna)

Anna pokušava da svede statistiku našeg druženja na jedan broj...pa joj ide prilično teško...recimo sa Tripletom, Srodnom Dušom i Mamom Buckom, zna se od ljeta 1993. godine, znači to je nekih, na ljeto će biti 14 godina...a opet Rossa i Anna se znaju od februara 1996. godine znači jos malo pa 11 godina...Rossa, Srodna Duša, Triplet i Mama Bucka se znaju nekih 10 godina...U tim godinama koje su iza nas, prošle smo svašta...i sretne ljubavi i one manje sretne, bolesti i smrti roditelja i tugu i radost, nezaboravna ljetovanja i hiljadu i jedan dernek...i bile smo zajedno. Pa tako recimo, Rossa je upoznala Mamu Bucku sa Tatom Buckom, jer se jako kratko zabavljala sa Tatom Buckom...i kad je Rossa uhvatila buket na njihovom vjenčanju, svi smo rekli kako je to možda i bio red, hehe...Kad smo saznali da je Mama Bucka trudna, nismo mogli da vjerujemo da se to našoj petorki dešava...Da dobiva bebu! Jako brzo smo se pomirili sa tom činjenicom i jednako nestrpljivo isčekivali Bebu Bucka kao i njegovi roditelji...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Jučer smo se povezale na novom nivou. Iako su seke samo Triplet i Srodna Duša (seke blizanke), na neki uvrnut način smo postale sve zajedno povezane kao blizanci, što kaže Srodna Duša,... „A i ne povezale se...“ kao da smo osjetile da se približio taj čas...Sanjale smo sve od reda kako se Mama Bucka porađa u raznim varijantama (Rossa je to tri noći uzastopno sanjala), imale intenzivan osjećaj da je stigao taj dan...i u iščekivanju, spontano, nas četiri se skupimo kod Anne...Sinoć u 19 i 45 Tata Bucko nam javlja da se Beba Bucko rodio, živ i zdrav, na našu ogromnu sreću i radost...i nas četiri smo mu nazdravile za sretan dolazak na ovaj svijet i propisno suze pustile, sretne, jer sad je naša družba postala bogatija za još jednog člana...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


10:25 - Komentari (19)




Na putu do ždral položaja

(by rossanna)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Riječ "joga" potječe iz sanskrta i znači povezati, sjediniti. Vježbe joge imaju cjelovit učinak jer uravnotežuju tijelo, um, svijest i dušu. Na taj način joga pomaže u svladavanju svakodnevnih zadataka, teškoća i briga, u postizanju višeg stupnja razumijevanja sebe, smisla života te konačno u razvijanju osobnog odnosa prema Bogu. Na duhovnom putu joga vodi do najvišeg znanja i trajnog blaženstva.



Krenusmo nas dvije na jogu. Možda u potrazi za nekim mirom, odvlačenjem od negativnih misli...nekom pozitivnom preokupacijom. Preživjesmo prvi čas. Prvo dok smo pronašle zgradu u kojoj se održavaju časovi...orijentir su nam bile zgrade koje u tom dijelu grada imaju više od šest spratova(toliko o poznavanju rodnog grada i njegovih ulica)...Tamo nas dočekaju portir i čistačice, blijedo nas gledajući, kad reče portir: "Prvo idite liftom do trećeg sprata, onda hodnikom do stepenica, a onda do šestog pješke“...

Dočeka nas čiko koji drži časove, da ga sretnete na ulici, znali bi da se bavi jogom...Kaže on: "Rossa i Anna, od svih termina, vi ste pogodile onaj za napredne". Kako, molim? Tu mi progutamo knedlu, Anna se već zamislila kako u pokušaju da napravi dati položaj lomi ruku, a ko bi onda slomljene ruke sišao istim putem kud smo se i popele? Ko bi se od sramote pojavio takve ruke u raji? Oni bi umirali od smijeha, mi od stida naravno. Uglavnom, presvučemo se i uđemo u salu. Tamo, na strunjačama, ljudi leže i žmire. I šta ćemo, nas dvije (u stilu one dobre, stare “Kud' svi tu i mali Mujo” ili za ovu priliku prikladnije “Kako svi tako i mali Mujo) legnemo i zažmirimo. Vjerujemo da nam je objema mantra bila : "Nemoj se početi smijati, nemoj se početi smijati...“. Mantra Rossa a čuje kako otkucava sat na Anninoj ruci…pa je mantra taman bila…"E, nemoj se smijat’ slušaj kako sat kuca"…(ma samo se nemoj smijati, molim te!).

Kasnije uđe taj čiko, paučak je riječ koja ga opisuje, ako ima 45 kg dobro i jeste a Rossa pogleda u sebe, a ono malo stomak viri ispod majice (pa povuče majicu da se kao ne vidi). Atmosfera je, zaključile smo, odlična…tek se tiho čuje muzika, naravno instrumentala koja momentalno opušta i glas instruktora isto tako umirujući. Kod prve vježbe nismo baš shvatile šta je rekao, što zbog izraza kojeg je upotrijebio što zbog toga što tiho govori. Ali ostali su, pošto eto, oni su napredni, odmah shvatiše o čemu je riječ a mi gledajući u njih ponavljale pokrete. E, tu je bilo svega, Anna je kraj sebe imala curu koja joj je govorila gdje se otprilike treba stati i slično a Rossa ponavljala za Annom (naravno).

Prva vježba je bila kombinacija rada rukama i nogama (istezanje jednog i drugog) i za početak nas je to odmah smorilo, Rossa je na kraju pobrkala kad ide naprijed lijeva kad desna noga, Anna je kasnije priznala da je i sama imala tih problema. Od te vježbe, Rossa je juče jedva skinula rolku, jedva držala čašu i tome slično, a Anna se žali na bolove u ramenima. Nakon vježbe (svake) odmor nekih 45 sekundi do minute. Ležanje na leđima, zatvorenih očiju, ispruženih nogu i ruku. Inače, sve vježbe koje smo radili na prvi pogled se čine laganim ali kod primjene čovjek shvati kako stvari stoje. Ono što je bitno je to da se izvođenje vježbe odnosno zauzeti položaj prekida u onom momentu kad nam više nije udobno.

Možda i jeste lako zauzeti traženi položaj ali ne može se baš tako dugo ostati. Ovo se odnosi na nas dvije kao početnice, mada Rossa se osvrtala malo i na rad tih naprednih, pa nije baš da su i oni Bog zna kako izdržljivi, ali eto, oni su po nečemu napredni. A apsolutno fascinantno je gledati instruktora, ne može a da vam ne prođe kroz glavu…eh, kad bi ja mogao/la ovako ili eh, kad ćemo mi ovako…Jednu vježbu, tzv. položaj ždrala nismo se ni trudile izvesti. To se radi tako što se zauzme takav položaj da se sagnete (oslonite rukama na pod) i na blago savijene laktove naslonite koljena pa polako od poda odignete stopala.
To izgleda upravo ovako:


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Prvo smo se divile instruktoru koji je to naravno, bez problema izveo, ali Rossa onda pogleda okolo (u te kao napredne), kad tamo samo jedna (od nekih 15-tak duša) uspješno to izvede. Doduše, nije se mogla dugo zadržati u tom položaju ali, ipak, jedna cura je uspjela. Ove ostale je bilo presmiješno posmatrati, ali Rossa je ponavljala onu mantru s početka posta (pa je malo razgledala po prostoriji, pa na jednom od stolova ugleda slike nekih čudnih lica a onda među njima, odjednom, slika ovog našeg instruktora kako se rukuje sa Stipom Mesićem). I eto ne nasmija se. Ipak. Al’ nezgodno je to kad u glavi vrištite od smijeha ali vam se usne ne miču i trudite se zadržati svu mirnoću ovoga svijeta. Za kraj je ostala meditacija (sjedite ukrštenih nogu, na koljena naslonite ruke, sastavite palac i kažiprst) sa dvije intonacije “ooooommmmmmm” (mantraj Rossanna, mantraj), par završnih riječi instruktora i krenule smo doma.

Slijedeći termin je u srijedu…sa početnicima…ipak…



15:26 - Komentari (12)




Impresionizam

(by anna)

Pocela sam da ucim. U ponedjeljak imam ispit iz predmeta Metodika likovne kulture. Pored silnih casova i vjezbi koje sam zavrsila u toku predavanja, ostao mi je cetvrti dio Jansonove knjige (mi ga na faxu zovemo Džonson, :)) i svi koji su se ikada susreli sa tom knjizurinom, znaju kako je teska za drzati je u ruci..a kamoli je nauciti kompletnu...uglavnom, nije mi to problem. Volim slikarstvo, volim umjetnost, tipicni Bik...Recimo, danas sam shvatila koje je moje omiljeno razdoblje u slikarstvu. Uvijek sam se sebi smijala kad bi mi palo na pamet, „Sta ako me sad na ulici zaustavi neka TV ekipa i upita koje je moje omiljeno slikarsko razdoblje?“ Sta bih odgovorila? E sad znam odgovor. Impresionizam! Definitivno.
Nastao krajem 19 stoljeca, i cika Janson kaze da impresionizam nije slikao predmet, vec boju predmeta...teme impresionista su zabave, igranke, kafane, koncerti i pozorista...uglavnom, evo presjek slikara impresionista i njihovih najznacajnijih djela...

Sve je pocelo sa EDOUARDOM MANETOM i njegovim djelom DORUCAK NA TRAVI, 1863.godine (slika se nalazi u Louvreu):


Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Slika je izazvala skandal zbog gole tete na travi...

Slijedi CLAUDE MONET i njegova slika IMPRESSION po kojoj je ovaj pravac i dobio ime
:


Free Image Hosting at www.ImageShack.us


A buduci je moj omiljeni slikar, evo jos jedne njegove slike:

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


AUGUSTE RENOIR slika zenske figure i motive iz pariske sredine, kao sto je slika LE MOULIN DE LA GALATTE:

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


EDGAR DEGAS i njegova PRIMABALERINA:

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Recimo da sam za francuske impresioniste i cula, ali za engleske i americke nisam do danas, pa evo i njih...

DANTE GABRIEL ROSSETTI, unosi duh misticizma...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Slijede Amerikanci:


JAMES McNEIL WHISTLER i njegova slika ARANZMAN U CRNOM I SIVOM, predstavlja umjetnikovu majku i mene asocira na vjesticu iz Ivice i Marice...pa nek` velica majku koliko hoce..
.


Free Image Hosting at www.ImageShack.us


WINSLOW HOMER i njegova slika MORNING BELL:

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


I za kraj THOMAS EAKINS i slika CAS IZ HIRURGIJE. Predstavlja najznacajnije djelo americkog slikarstva 19 stoljeca...po meni, prestrasna...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Jos samo kad bih u ponedjeljak na ispitu izvukla karticu na kojoj pise IMPRESIONIZAM....


13:41 - Komentari (18)




Eto, idem dalje...

(by anna)

Kad se spremam da idem van, obavezno je muzika ukljucena, Ako je pjesma dobra, usta mi se skupe i krenu mi suze na oci. To je reakcija. Onaj dan kad sam mu ipak poslala mail, pratila me muzika. Citav taj dan sam vagala. Kao na trznici. Sta ako mu posaljem mail, a on ne odgovori? Mada, u biti sam znala da on nikada nije bio kreten. Kako god da je bilo na kraju, nikada nije bio kreten koji ne bi znao cijeniti to sto sam mu se prva javila. Pa onda, vrlo bitno pitanje opet, sta ako mu ja posaljem mail a on samo slegne ramenima? Na to nisam znala odgovor. Onda sam citala vase komentare. I razmisljala. Pa se na kraju upitala, sta JA zelim od toga ako mu posaljem mail? I shvatila, da ne zelim nista. Od njega konkretno nista. Ono sto sam zeljela da unistim je slika mene kao ljute, ogorcene, ljubomorne osobe koja mu je u posljednjem razgovoru rekla...svasta. Koja vise nije ljuta i ogorcena, kojoj je sada zbog toga zao...i koja nadasve, zeli da krene dalje, bez tog tereta na ledjima...I tako, spremala sam se...muzika ide (a inace, da napomenem, kad slazem mp3 liste, to izgleda ko` da ju je slagala manicno depresivna osoba)...I tako, nasminkam jedno oko, dodjem do kompjutera, sjetim se kako mi nije javio da je nasao nekoga, nego su mi to morale druge osobe saopstiti, odbijem se i vratim nazad u kupatilo, stavim sjajilo, dodjem do kompjutera i krene ova pjesma...






I ja posaljem mail. Rekoh, okrivicu njega, ionako ga krive za sve i svasta...Odem tu noc u kino sa Srodnom Dusom, mirna. Kao bubica. Gledale smo „Departed“ , odlican film, koji bi bilo nemoguce zamisliti a kamoli snimiti da ljudi nisu izmislili mobitele. Ujutru se probudim, mislim da je izraz koji trazim, „pao mi je kamen sa srca“...dakle probudim se bez kamena na srcu...i tako, ponovo spremam se da se nadjem sa Rossom, opet muzika ide, sminkam se i paralelno provjeravam mail...kad je krenula ova pjesma...





otvorim i ugledam njegov mail...pocnem citati i plakati paralelno. Ne znam zasto. Mozda zato sto se nismo ni culi ni vidjeli dva i po mjeseca, a pozeljela sam ga. Obrisem suze da iskuliram zbog mame, te nastavim plakati kod Rosse u autu...dok sam dosla do Carsije i cevapa (cevapi u pola dvanaest prije podne lijece sve rane) bila sam ok. Dodatno si popravim raspolozenje kupovinom, tako sam kupila „Ilustrovanu povijest svijeta“, od njih na poklon dobijem radio, zatim, stolnu lampu, grudnjak, Rossa i ja to zovemo džerdani, dakle bizuteriju od ogrlice, sat....te odemo na kafu, zapalimo po cigaru, krene ova pjesma i trnci prodju kroz mene...






I ja shvatim da ono sto je ostalo, jeste da mi je drago sto smo rascistili stvari, postavili ih na svoje mjesto, progovorili u krajnjoj liniji. Bio je oslonac u mom zivotu pet godina, prisutan i kad sam se smijala i kad sam plakala...bila sam ljuta i povrijedjena kad me ostavio, ali niko mi nije kriv osim same sebe sto sam toliko dugo zmirila i ignorisala problem i mislila da je ljubav dovoljna. Samo Ljubav NIKAD nije dovoljna. Lekcija naucena...Ostaje mi utjeha da ce kako god da bilo, biti povremeno prisutan u mom zivotu. Kao prijatelj. To je ono sto sam i zeljela postici tim mailom. Stvoriti sliku zrele osobe koja je uzela svoj zivot u svoje ruke i krenula dalje...


10:37 - Komentari (15)




Neću, neću "dijamante"

(by rossa)

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

Danas na kafi, Srodna Duša, Anna i ja. Priča po priča pa se malo dotaknemo teme momci, ovo, ono, kako ima svakakvih likova i tu se ja prisjetim jednog slučaja…

Prije nekih godinu dana, otvori se jedan fin bar u gradu. Mi to nanjušimo i počnemo tamo izlaziti. Svidjelo nam se, pa mi često tamo bile. I znači, od svih finih tipova koji su tamo navraćali, što šminka da ti se zavrti u glavi, do manje šminka/normalnih tipova, za mene se “zakači” izbacivač u tom lokalu. Lik koji je stražario na vratima. ‘Nako face, viđala sam i grdije. Sav onako mišićav, i, o da, molim lijepo, u majici kroz koju se vidjela svaka crta na prsima mu(da ne zaboravim zlatni lanac). Mjerkao on mene pa hajde mic po mic, jednom on i priđe da se mi kao upoznamo. A tad kad je krenulo, te daj broj mobitela, te ovo te ono, pravo spopadanje. Kako mi dođemo on sjedne za naš sto, preciznije uz mene. Pa što bi sad i prišao neki pismen lik, kad njega vidi okrene glavu. Hajd’ ispočetka se još kao i trudio da bude fin, ali kasnije se valjda nije više mogao suzdržati pa je počeo prosipati naveliko bisere svoje. Tipa, pitaš ga: “Kako si?” odgovara “K’o granata”. Kaže ulaže u sebe tako što diže tegove i prelista(ne i pročita) dnevne novine. Ženino jeste da i studira (ako BAŠ ETO ima tu neku želju) ali primarno joj je da se ne odvaja od kuhinje(i čovjeka svoga, te spavaće sobe i čovjeka svoga u njoj). Pa onda kao: “Šta’š ti bit' nastavnica, bonaaa, pa samo ćes knjižice ispunjavat’ i kontrolne ispravljat'”. Ma mračilo mi se pred očima, ne moram ni napominjati. I tad sam shvatila da ustvari trebaš baš otpiliti lika(u najjednostavnijem smislu - sad te vidim a dok trepnem tebe nema) koji te pegla a ne truditi se biti kao fina i pokušati to uraditi na fin način. Naravno, počela sam ga ignorisati ali on nije odustajao. Dobije on potrebu jedne prilike da mi objasni kako se on meni možda čini krupan i grub ali da je on poput mačkice male, da je on nježan i romantičan i da kad bi mi bili zajedno kako bi se on trudio…kaže ovako:

Prvo bi sve svijeće POPALIO po kući, pa bi na krevet prosuo ružine latice ali ovim redoslijedom: red crvenih latica pa red narandžastih(jel vidio ko narandžastu ružu, ako jeste molim neka mi kaže), pa red bijelih latica a onda, kad bih ja legla na tako spravljen krevet, masirao bi me koristeći mlijeko od kokosa.

Kad je prestao s pričom, tupo sam gledala kroz njegovu glavu u najbližu tačku na zidu…zamišljajući:
Pod 1. - kako se šamaram zbog ove katastrofa epizode koju mi je sudbina taj čas namijenila;
Pod 2. - kako žalim što nisam imala dvije grudvice vate da stavim u uši (manje bolna varijanta);
Pod 3. - kako povraćam a bez da sam po ulasku u kuću i u wc skinula i cipele i jaknu i šal i KOSU SA GLAVE!

Džaba što sam ja njemu rekla da on nije ono što ja tražim(“Ali mi bi trebali pokušati, znaš kako bi' te pazio, majke mi”).
Na kraju je jedini lijek bio da tamo baš počnem rijetko dolaziti(kad on ne radi). Sam bar se vremenom izmijenio, što je bilo nekad više nije pa smo svakako prestale ići tamo.

Prije nekih možda 15-tak dana vozimo se Anna i ja i vidim iza mene auto. U retrovizoru taman se vidi glava vozača, kad ON! Srećom, na semaforu on skrenu lijevo, inace bi ja k'o mahnita vozila, kakva ograničenja po gradu, kakvo crveno na semaforu, pjesacki…sklanjaj(te) se, žuriiiim!


21:34 - Komentari (16)




Rossanna štafetu nosi

(by rossanna)

Zaduži nas
mandarinica. Ali zaduži nas i jode...eh, pa evo...izvol'te.

Rossa

1. Rossu je mama, kad je bila mala, voljela šišati. Igrala se mama frizerke. Da, da, igrala. Ali za malu Rossu nezgodna igra jer je ličila na muško svaki put kad bi mama uzela makaze u ruke. Džaba lijep džemperčić, suknjica, cipelice. Osmijeh se širi kad gledate malu Rossu od stopala prema gore. A osmijeh se zaledi na licu i ono, ne trepnete kad joj vidite glavu. Mama i tata su jednom ozbiljno porazgovarali i otad je krenulo na bolje. Počele su se dešavati posjete frizerki, koja se, moram li napominjati, puno, puno bolje igrala s kosom od mame.
2. Negdje u petom, šestom razredu osnovne škole, Rossa je zgodnim, al’ extra zgodnim frajerom smatrala Jean Claude Van Damme-a. Kako se on samo u filmovima borio protiv zlih ljudi. Mislim da ću sad propast’ u zemlju. Ili ne baš sad i odmah ali čim završim s ovim postom.
3. Rossa bi i posljednju marku(konvertibilnu) ili bilo koju drugu valutu koja joj se nađe u određenom momentu u novčaniku dala za neki dobar CD. Zaluđujem se muzikom (aaaa, tako je nekad znala pjevati Lepa Brena).
4. Rossa voli papati. Puno, puno papati. Nekad hoću pojesti malo i s Anninog tanjira. Srećom, još uvijek stanem u majicu, sako i slično M velicine(ili 38), a hlače, suknje i to… pa eto…do 40 ili 42 (zavisi ko proizvodi). Cipele, zavisi od modela 37 ili 38 maksimalno.
5. Život je mnogo ljepši kad imate dobru ekipu. Moram se pohvaliti šta ću. To je ekipa s kojom se najviše družim. Prijateljice su to uz koje svaka situacija ima rješenje. Dobre zabave ne fali kad se nađemo na istom mjestu. Anna, Sandra, Triplet i Srodna Duša, lakše mi je već pri samoj pomisli da ih poznajem.
Život je isto tako jako lijep kad volite…kao što Rossa voli pet mjeseci...


Anna

1. U prvom osnovne sam bila zaljubljena u Sašu Lošića Lošu...znala napamet sve pjesme sa albuma Soldetski bal, slala mu puse prije spavanja i tako....i sve to skupa ne bi bilo čudno da mi mama prije par godina nije rekla kako me...izgubila!!! Jedne prilike u Pločama (možda sam imala kojih pet godina...), kad smo sišli sa voza...i tako u panici tražeći me, ugleda Lošu kako me vodi za ruku...jesam li ja našla njega ili on mene, ostaje misterija...
2. Pedeset puta, lažno je reći, sam čitala dvije knjige...prva je "Otmica
muškarca" a druga je "Bilo je to jedne noći na Jadranu"...autorica oba remek djela je Milica Jakovljević, poznatija kao Mir-Jam...Zašto? To ni samoj sebi ne znam objasniti...činjenica je da na mene imaju umirujuće djelovanje...

3. Sa Srodnom Dušom i Tripletom sam, '94 godine osnovala plesnu grupu koja se zvala Imagine...Prva i posljednja koreografija koju smo smislile je na pjesmu iz filma Flashdance..."What a feeling"....i danas kad malo popijemo, prisjetimo je se, haha, mislim koreografije :))
4. Sa nekih deset, jedanaest godina sam imala svoju stripoteku, koju sam držala u partnerstvu sa jednom prijateljicom...zvala se stripoteka Garfield...i radila je tako dobro da smo čitavo ljeto, ona i ja imale sebi za džeparac...solidan...prve zarađene pare u životu :)
5. U petom osnovne sam sa drugaricama krala čokolade po samoposlugama...nisu nam trebale čokolade, krale smo iz čiste znatiželje, koja će više i češće ukrasti, te zbog onog osjećaja da radimo nešto što ne bi trebalo...nadam se da postoji neko psihološko opravdanje za ovako ponašanje...danas mi nije jasno zašto sam to radila...

Rossanna

1. U četvrtom razredu srednje škole, radile smo na jednom radiju. Prije odlaska na audiciju Rossa se ispovraćala u obližnjem parku. Mogle smo odmah zaključiti da to neće izaći na dobro. Hajd’ tu smo se malo poigrale s čitanjem vijesti, par anketa i intervjuom sa direktorom Doma za stara i napustena lica i prestalo nam biti interesantno pa se ubrzo prestanemo pojavljivati na “radnom mjestu”. Plate ionako nije bilo.
2. Pamtit ćemo koncert U2. Sjajno smo se provele, kako bi drugačije. Ujutro ne odemo u školu i skupa sa svima koji se nisu pojavili dobijemo smanjeno vladanje. Nema veze, u životu su nas održala sanjarenja o Bono Voxu.
3. Radile smo kao hostese na jednom Međunarodnom bokserskom turniru. I tako smo upoznale Mirka Filipovića. To je extra dobar lik koji nas je na onih par kafica koje smo popili znao dobro nasmijati.
4. Rossa i Anna su uvijek muku mučile sa matematikom. U toj muci doživimo i prvo pijanstvo. Dođe Anna kod Rosse da vježbaju matematiku. I uradimo jedan zadatak, na drugom već zapnemo a u slijedećem momentu nosimo vodku i juice iz supermarketa. Ujutro teške glave, pospane odemo na dopunsku nastavu iz matematike. I dalje nam ništa nije bilo jasno…
5. Prije ljetovanja 2000-te godine, zaderneče cure malo. Komšija ispod pizdio i na kraju pozove policiju. Policija dođe, mi ne otvorimo vrata, nego se ušutimo i prekinemo sa zabavljanjem. Nakon mjesec dana ponovo dođe policajac Rossi na vrata i napiše prijavu(pokušala je Rossa eskivirati ali joj nije pošlo za rukom). Poslije prijave novčana kazna, ali kad nas je gospođa sudija vidjela dozvoli nam da kaznu platimo u ratama. Mogle bi vrištati od smijeha. Tek sada.

Rossanna štafetu predaje:

- Šimi
- mayre
- elektrokuhinji
- SiZ
- zvonjavi






18:21 - Komentari (14)




Dilema

(by anna)

Na danasnji dan razmisljam o ovome....kako sam negdje citala da zene uvijek na nesvjesnom nivou traze kod muskaraca crte svoga oca....da ih ono negativno kod oca odbija kod drugih muskaraca, a da ih pozitivne oceve osobine privlace kod drugih muskaraca ( realizator, jel ovo ok? :))

Sto se mene licno tice, ja sam ovu tezu podigla na jedan visi nivo. Naime, moj Bivsi, ne samo da je imao dosta slicnih osobina kao moj tata, nego je i rodjen na danasnji dan, kao moj tata....Uvijek mi je bila simpaticno smijesna ta cinjenica, te kako se stvari sloze u zivotu bez toga da se ti trudis tako ih posloziti....Ne vjerujem nesto pretjerano u Sudbinu. Ne vjerujem nesto pretjerano ni u Slucajnost. Vjerujem u neku mjesavinu i jednog i drugog...Buduci da je moj tata umro prije jedanaest godina, zadnjih pet godina mi je obicaj bio 10. 01. ujutru otici tati na groblje, a navecer izaci sa Bivsim i slaviti njegov rodjendan...malkice morbidno za moj ukus, ali kako rekoh, neke stvari su se u mom zivotu poslozile tako da ih nisam ja svjesno birala...

Ove godine ce biti drugacije. Otici cu tati na groblje, ali veceras necu nista slaviti. Necu mu cak ni cestitku za rodjendan uputiti iako bih to voljela...Napisala sam mu mail. Koji je sasvim korektan. Kojeg me ne bi bilo ni stid ni sram poslati...Ali...Pitanje koje mi visi iznad glave jeste, da li je on to zasluzio? Da budem dobra prema njemu, pored svega sto je bilo....da progutam sve one grozne rijeci koje sam mu rekla kad je pucalo po savovima...ne znam....Moje omiljene rijeci, Ne znam i Vidjecemo...Ne znam, da mu posaljem taj mail pa cemo vidjeti?...

Upravo sam od Rosse primila sms...kaze: „Oprosti ako nisam pogodila pravi momenat da ti ovo saopcim ali ja mislim da bi nas dvije ipak trebale ici na yogu“

Moj odgovor: bojim se da bolji momenat od ovog ne moze biti :)


12:37 - Komentari (13)




Raspust

(by anna)

Jutros, vozim se taxijem do skole, pune ruke kesa, u njima dnevnik, knjizice, pedagoski kartoni...osim dnevnika, sve puta trideset i jedan...i tako u pricu sa taxistom, fin ciko neki, kaze on: „ma lako je meni za vas ucitelje, sad ste vi na zimskom raspustu, pa kad dodje ljeto, eto vam opet raspusta od tri mjeseca...“ Uputih mu pogled koji se mogao prevesti kao recimo, da nismo u autu koje juri, demonstrativno bih iz njega izasla...Kontam da mu kazem, zar ne vidis da idem u skolu iako je raspust, to jedno, a drugo da samo gledam kako cu se odmoriti, ne bi mi ruke otpadale od silne papirologije koja se morala zavrsiti do 8. 01. 2007 i na kraju krajeva ne bi mi trebao taxi...ali hajde, naucila sam da ljudi imaju predrasude u vezi sa mojim poslom. Pa tako cesto slusam kako je meni bas super raditi sa malom djecom koja su tako mala i neuka da pojma nemaju o zivotu...aha! na stranu sto nekada mislim da su pametniji od nas koji smo kao odrasli...niko ne govori kako je TESKO usaditi, uliti im znanje, nauciti ih...to svi misle da je lagano, kao malo se igrate, crtate, pjevate i jos onda odete na raspuste i blago vama....Mozda da zivimo u idealnom svijetu...ovako je to mnogo komplikovanije i samo onaj ko se bavi ovim poslom, zna o cemu govorim...niko ne zna kako je tesko nositi se sa tim da ti je dijete sklono suicidu, da dobije secer, da otac iz zatvora prijeti da kad izadje ubice i njega i majku mu...i kad u razredu imas troje djece sa tim ili slicnim simptomima...da vidis onda pjesme, crtanja i igranja...zato sam naucila na te silne predrasude o uciteljima samo se nasmijesiti i reci, „ma sta cete, neko mora i taj posao raditi“....

A ja volim svoj posao. Luda sam za njim! Toliko ga volim da mi djeca vec sad nedostaju, a na raspustu su tek drugu sedmicu...posao mi je spasio zdrav razum u septembru....mislim, prosla godina je stvarno bila grozna, sve mi se sprckalo (nema boljeg izraza, hehe) u sedam dana...Prekid u ponedjeljak, Smrt bliskog clana porodice u utorak...srijeda...zovu me na posao u tu i tu skolu, pocinjes raditi....I tako postah ziv dokaz one dobre stare, "Kad se zatvore vrata, otvori se prozor"...tri mjeseca su prosla...kao dlanom o dlan. Djeca su mi regenerisala nerve, zbog njih sam se primoravala da ustanem ujutru da krenem...samo da krenem. A kad djeci pridjes s ljubavlju, oni ti to uzvrate stostruko...danas me na podjeli knjizica grle i roditelji i djeca, kazu kako me vole, kako djeca hoce nazad u skolu, kako im nedostajem...i godi. Ne mogu reci da nisam sretna. Ja i moj posao imamo fer odnos, (to sam slusala Umu Thurman na Oprah show)...vrati mi se onoliko koliko sam ulozila, i stvarno i jeste najposteniji odnos koji poznajem u svome zivotu...

I tako...imam jednu dezuru koju moram da odradim iduce sedmice i onda sam stvarno na tom famoznom raspustu...koji ce biti aktivan nadasve. Moram dati ta dva i pol ispita koja su mi ostala i da onda mogu konacno reci da je MOJE skolovanje zavrseno...a skolovanje DRUGIH ce se nastaviti...jesam li rekla da volim svoj posao? :))


15:42 - Komentari (12)




Prva tri dana

(by rossanna)

Mamurnost smo davnih dana prelezale, a buduci da se nismo ni napile, nije se imalo ni bogznasta prelezati...Sto bi trebalo znaciti da nam je taaaako dobro bilo da nismo stigle ni piti...hm, istina je bila negdje na pola puta. Rossa je tugovala svoju tugu, a Anna je svaki cas pogledavala mob i razmisljala da li da posalje poruku ili ne. Interesantno, nije ni osjetila potrebu. Imala je napisanu poruku, spremljenu u mobu u slucaju da joj dodje da je posalje bez razmisljanja...ali nije. Zasto on njoj nije poslao poruku i cestitao Novu? Poslije pet i pol godina veze, to je najmanje sto bi se moglo ocekivati...ali nije, i neka nije. Prezivjet ce ona, hehe. Kaze Triplet: "Bas si se trudila da budes dobro"...pa rekoh zar je to bilo tako ocito?! Anyways, sve ostalo je bilo na svom mjestu. Hrana fantasticna (malo smo se zeznuli pa poslije hladnog i toplog predjela glavno jelo nismo mogli ni okusiti...a o desertu da ne govorimo) pilo se tamno pivo 0.30, pjevala nam je Selma Bajrami...slike bi govorile vise od hiljadu rijeci da njihovo objavljivanje trenutno ne sprecavaju neki tehnicki razlozi.

Malo su nam smijesni bili ljudi oko nas...hajd muski inekako ali djevojke u maturskim haljinama (za susjednim stolom a taman Rossi na oku sjedila je djevojka koja je preko sto posto maturske haljine imala ogrnuto nesto…nesto…poput minijaturnije verzije ribarske mreze), zene u sacuvaj-Boze vecernjim haljinama, sa frizurama, nekim pundžama, nekim sljokicama...aman...ali vrhunac je bio, kad smo sisli u prizemlje, da plesemo, i kad su do tada pristojne tete (koje su bile pristojno obucene za razliku od ranije pomenutih), na zvuk neke pjesme, skocile i izvukle iz Sport Bili torbica onaj pojas oko struka sto se stavlja a sto je sastavni dio svake opreme trbusne plesacice...te kad su zazveckale u tome...aman, jos jednom. Oko zvijezde veceri se okupljao muski rod, sijevali su mobiteli s kamerama, sijevali su blicevi aparata ("Selma, Selma, mozel’ slika"…"hej, de i moj jaran jedna slikica…e, Selma hvala")...uglavnom, prosao je jos jedan docek Nove godine...

Drugu noc Nove godine smo odlucile da idemo tamo gdje nema narodne, tamo gdje je muzika u brzem ritmu i gdje se pjeva na engleskom i gdje sve vrvi od sminke...I tako je Rossa malo djuskala (djuskala dok je nije osamutio zvuk koji je dopirao iz zvucnika pa je onda odlucila da sjedne i dodje do daha), a Anna je ponovo pogledala onaj mob i razmisljala da li da posalje tu prokletu poruku ili ne...i da bi si skrenula misli i ona je ustala da djuska uz, interesantno, pjesmu, "I've Got The Power“ od Snapa, hehe...Gleda one momke i cure, pa svi stoje, svi se gledaju, svi kuliraju...i to je sve. I vecina njih skockana vjerovatno cekaju da im neko pridje. Ali, eh, eh…tu se kulira. Tu se ne prilazi. Tu se kulira i nada. Uzalud. Na to se svodi izlazak...Shvatila je da je sansa da joj neki normalan tip pridje minimalna...te se na kraju osjetila k’o stara cura koja sjedi na minderu i gleda kako zivot pored nje prolazi....a tako je mislila da je smirila brigu...naravno, on nije poslao poruku...

Trecu noc Nove godine, odlucimo sa Srodnom Dusom i Tripletom da odemo u kino...I tako smo gledale “Apocalypto” ili “Kako umrijeti na sto i jedan razlicit nacin”...pa tako mozete birati da vas zakolju, da vas siluju pa ubiju, da vas odvedu k’o robove i ubiju poslije, da vas ranjene ubiju pa bace sa litice, da vas popenju na piramidu pa vam prvo izvade srce pa to srce bace na razanj pa da vam onda odfikare glavu i bace je niz piramidu, a odmah potom i ostatak tijela, da vas gadjaju kopljem, strijelom, džinovskom prackom, da vam pantera odgrize pola face, da vas ujede zmijurina, da naletite na siljke koji su namijenjeni tapiru, da vas pogode strelicama koje su prije toga umocene u otrovnu zabu, da vas proguta zivo blato, da skocite niz vodopad i da vas doceka kamencina u vodi...i tako...ali svejedno, svaka cast na sceni dolaska Spanaca i spoznaji da ima sve gore od goreg...Rossa najbolje zna kako ne mozes ostati hladnokrvan na ovaj film, hehe. Izmedju ostalog da se probudis u 6 ujutro i sa ocima vecim od planete Zemlje docekas kad ce svanuti. I proklinjes Mel Gibsona, “Mel, Mel, sto ne ostade na Smrtonosnom oruzju?”, pitala se Rossa jos dok je ispijala jedan od ukupno dva gutljaja kafe nakon kina. Za vise nije imala volje. Pa zar je uredu da Rossa sa svojih 27 godina stavlja ruku na oci ili da okrene glavu od filmskog platna kad treba da se desi neka scena gdje ce sudionike iste zaliti takva krv da se njoj sledi njena rodjena krv ili ce nekog stici zivotinja ili strijela ili noz ili…
Rossa bi nastavila i dalje, ali joj se ne budi opet u 6 ujutro. Sad konta da bi joj mozda taj film pomogao, o, sjajnog li poticajnog sredstva ALI…da radi u rudniku i mora rano ustati i onda kopati taman da ne misli na film koji je gledala predhodnu noc…


Krasna tri prva dana Nove godine...

Anna ostaje da se pita da li da mu posalje poruku za rodjendan koji mu se blizi...
A Rossa... Rossa ce pokusati nagovoriti Annu da to ne uradi…Ali, oho se Rossi ako Anna zatrazi da zato idu pogledati neki “potrci-pazi, strijela-oho, eto ti noza-ma donji si kako god okrenes” film.

Anna, please don’t. Say you won't.


21:43 - Komentari (15)




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se