Po onome što sam ja vidio virtualni svijet je vrlo sličan "pravom" svijetu samo bitno brži. I ovdje se pokazuje istinitost činjenice da je jedino razumno očekivanja usmjeriti na sebe, dati koliko možeš i želiš, to je sve. Ja u davanju slobode također vidim ljubav, a možda je to izgovor za neku vrstu neodgovornosti, ali nekako mi se već puno puta potvrdilo da ljude ne možemo posjedovati, ma koliko to željeli, i ma koliko naše namjere bile plemenite. Poznajemo li sebe, a kamoli nekog drugog, u ovom ili onom svijetu. Kada je prilika za druženje, za ljubav, ne bi je trebalo propuštati, ali očekivati nagradu, pravo na nečiju dostupnost, malo je smjelo i ne rijetko vodi u razočarenje. Žao mi je, ali tako to ja vidim, u ljubavi (prijateljstvu, simpatiji, sklonosti, ...) nema sigurnih uloga. Lijep ti pozdrav, mirna noć i sretniji novi dan :)

Ovaj komentar je po mom mišljenu zaslužio jedan poveći odgovor.


Davno nekad, baš sam tako razmišljala. Užasno puno trudila sam se ne navezivati na ljude. Jedinica sam. Kao dijete uglavnom sama. Podstanari. Taman steknem prijatelja i preselimo se na novu adresu. Upisali su me u podalju školu jer su pretpostavljali da ćemo tamo negdje imati svoj stan. Ljudi se još sjećaju djevojčice koja na putu od kuće i do škole, skakuće, pjevuši, priča sama sa sobom. Zastajkuje ispred svakog novog plakata i dugo ga gleda i čita (koliko sam puta zakasnila u školu radi toga), ide sama, sa svojim mislima. Rijetko sam dobivala batine, ali sjećam se dobro tog jednog puta kad sam zakasnila kući. Škola je završavala oko 12, a ja sam stigla kući tek oko 15.30, sat i pol nakon mame i tate. Nije bilo telefona da me traže...nisu uopće znali gdje sam. A ja sam ostajala svaki dan iza škole u jednoj maloj kućici, malenoj kao iz bajke, u kojoj je živila jedna moja prijateljica iz razreda, njena mama - kućanica, tata i brat. Činilo mi se da kuća odjekuje od smjeha i topline, trošna i oskudno uređena, ali puna ljubavi. Jela su se jela "na žlicu", slušao se neki (zaboravila sam koji) domaći pjevač, a mama nas je dočekivala s ogromnim osmjehom. Nikad ti ljudi neće shvatiti koliko sam im zahvalna za te dane i za te sate.
Tada sam lako ostajala slomljenog srce, jer sam ljude oko sebe voljela, puno, previše. Nekako, svu ljubav koju sam dobivala od malena od roditelja morala sam stalno davati i širiti, možda zato što je nisam imala s kim dijeliti...
Iza puberteta i mnogih lomova mog malog srca, počela sam razmišljati i ponašati se kao iz onog citiranog komentara...i tako dugo dugo.
I dugo, dugo sam mislila da u "ljubavi (prijateljstvu, simpatiji, sklonosti, ...) nema sigurnih uloga" , ali onda sam shvatila da nije tako jer u ljubavi, prijateljstvu, simpatiji, sklonosti ona sigurna uloga mogu biti ja.
Srce ne dajem lako i već sam odavno otkrila da dobro mogu procijeniti koga želim pored sebe i koga ne. A onaj koga jednom zavolim taj to zna za cijeli život. Ma i da ne znam kakve svađe ili lomovi stanu između nas moja ljubav se ne mijenja.
Prihvaćam da sve ljude moram pustiti, ali ih ne moram prestati voliti i ne moram zauzdati svoje srce kad počne veselo titrati pri spomenu njihovog imena.
Ja volim zauvijek.