| < | veljača, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (2)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Što ja Tebi govorim?
- 14:48 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Izgovorene su nebrojene riječi. Još za mala nas učili njima. 'Ovo je 'mama'... ovo je 'tata'... ovo je 'seka'... ovo je 'flašica' ...', i sve tako redom. Dijete ne vidi ove navodnike već sredstvo kojim će se nešto tražiti ili doznati. Mnoge godine prođu i te radnje postaju podsvijesne, a svijest se dotiče tek rezultata njima postignutim. Ostaje zvuk i riječ kao neki doživljaj koji preslikanjem mnogima oslikava stvarnost. Tako riječi aktiviraju često svijest. Ipak, nije to jednako kod svih. Svako dijete doživljava svoju majku, a majke baš i nisu sasma jednake. Čak i odnos između djeteta i majke nije jednak. Svako djete ima svoju osobnost i time različito prima iste riječi, pa čak i ono samo u raznim prigodama različito doživljava iste ruiječi. Riječ ima kazivatelja, a i one koji je čuju. Isto je i sa slikama, samo tamo mnoge ne nastaju ljudskom osobnošću, ali u novije doba razvijenih tehnologija ni riječ više nije samo ljudskog porijekla. Zašto takav uvod postu ovome? Često sam uviđao kako me sugovornici krivo shvate i razumiju. Mislio sam kako je to njigov nedostatak, jer kako je razumijevanje vještina i stvar neke inteligencije. Vidim mnoge kako tako gledaju kada govore. Nisu svijesni da u prenosu sudjeluje najmanje dvoje. Zaboravili su na sebe. Možda oni nisu na tom nivou da bi ih se razumjelo. Ja osobno često ponirem duboko u svijest svoju, sve do onih skoro neopisivih dijelova, i nastojim riječima priči tome. Znam da me mnogi razumiju na drugačiji način. Nema svatko vještinu kretanja tim prostorima, a niti predodžbu o njima. Pa kako da im o tome kazujem? Tada treba navoditi što ustvari radim, a to najčešće i napomenem. Ne volim se igrati skrivača. Pozovem Te na šetnju beskrajem i pokazujem riječima ljepotu. Ti je isprva ne viduš, ali znaš da govorim o nećem posebnom. Tada sam sklon reči: 'Vjeruj mi.'. Ta zar to nije osnova vjere; one vjere u Istinu života koja je tamo u 'dubinama' svijesti. Meni je čudovito koliko vrijednosti izvire iz tih dubina. Uronjen u njih mogu mirno prosuđivati i vidjeti mnoge uzroke i moguće posljedice, koje u zanosu 'realnosti' ne vidim. Sve kao da potiče od tamo. Često ukazujem na privide svijetlom, a tu su i prividi riječima , a i mnoge druge vrijednosti komunikacije. Zašto prividi? Doživljavamo svijet osobmo, a osobnosti su raznolike. Po tim raznolikostima u svijeta postojimo. Tako kada iskazujem nešto, to je moja ekspresija. Ti češ čuti i imati svoju inpresiju. Kada tako prihvatim komunikaciju, mogu se bolje potruditi Tebi prići. Tada svojim kazivanjem nastojim postići Tvoje viđenje. E, i tako bi oni uporni kazivatelji mogli biti bolji u tome. Tako su i mnogi mudraci kao bitni čimbenik kazivanja imali trenutak i osobnost onoga kojemu kazuju. Mnogi kasniji prenositelji nekih mudrosti su zaboravili na to ili jednostavno nisu bili vješti razumijeti, a nastojali su biti u slijedu mudrih kazivanja. Oni bi tako često prenosili nerazumijevanje u ime mudrosti. Mudrac, iskreno, sebi nije mudrac. On je čovjek koji se stalno trudi biti u svijetu i životu gledanjem stvarnih vrihjednosti. I tako jest pitanje: 'Što ja ustvari Tebi mogu reči?' To je naša zajednička vrijednost. Često sam viđao učitelje koji jednostavno izverglaju gradivo, a onda ko inkvizitori rešetaju i ruše učenike... ili učenike koji misle kako su profići papci koji ih maltretiraju. U osnovi su pogreške. Oni kao da ne žele surađivati i jedni su drugima teret, a sustav ih prisiljava da to rade. Iz toga izađu mnogi mladi gnjevni ljudi, koji istinski ne poštuju zajedništvo. Da to je tako, jer nije važna riječ. Ona je samo jedno sredstvo za zajedništvo. Kada Ti nešto kažem, nastojati češ me ptrvo odvagnuti. Reči češ kako je ovo nešto neuobičajeno. Ja mislim da ćeš tako krenuti ili možda slično. Tada krenem dalje szvarajući čvršće konture. Mnogi če odustati, a tada je to to. Vidim vrijednost u komuniciranju, i to ono Istinom. Tu su izvorišta mnogih rješenja i otklanjannja problema i nesporazuma. Tu nema tvrdoće, ako se uspješno radi i obje strane su spremne na promjene sebe u traženju pravih vrijednosti. Naravno i opet nije dobro donositi čvrste zakljućke, jer život i dalje postoji i mijenja. U datom trenutku pruža se ruka, a ruka nije vječna, ali se može ponovo pružati. Zato mudrost nije u ponavljanju riječi, već u komunikaciji. Ona može biti i premoštenjem velikih vremenskih razmaka. Tako neki shvate, ali neki ne, a neki krivo. Nažalost, kazivatelj nije fizički više ovdje, ali trud onoga koji sluša ili čita može još uvijek pronaći put. Sve je to životom, a on često nalazi sjeme i u tragovima. Konačno i ne razumijeti nije grijeh. Možda jednom taj tren kao trag proklija u nekom kasnijem vremenu. Često u nama dolaze nadahnuća. Tko zna kakovo je sjeme tada proklijalo i tko ga je posijao? U čistoći duše tada mogu kazati: 'Hvala Ti dušo.' Život je puno više od onoga što vidimo i čujemo. Puno toga se u nama odražava. Kada Tebi govorim, često se pitam: 'Od kuda to dolazi?' Prihvatom zajedništva postojanja, smirenjem, osmijeh mi dolazi i ljubim dušom sve duše svemira. Odakle mi to? Zanimljivo pitanje, ali mi ljudi svašta pitamo. Tako stvaramo određenja svojih putova. O, Bože dragi, neka bude volja Tvoja. Prijatelji dragi, i cure i dečki, nisam vjernik tradicijom, niti posječujem crkve, a niti poznajem rituale. Iskreno tražim put Istine. Puno toga osjećam i vidim. To kažem da me ne bi krivo razumijeli. Ne govorim stečeno prenosom tradicionalnih ili vjerskih nauka. Darovao sam svijest svoju Tebi dragi Bože. Tebi u zajedništvu postojanja i znam i vidim i osjećam, da Ti nisi u trećem licu, a komunikacija Tebi jest puninom života. Sve vas volim i pozdravljam ... :) |
Ciklona
- 14:23 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Bilo je to ranog ljeta 2006. Vraćam se sa Svijetskog amaterskog prvenstva u Nagasakiju. Pun sam još sviježih sjećanja na odigrane partije i doživljaje. Igrajući go čovjek kao da je u nekom drugačijem svijetu. Odnosi suprotnosti su nekako jasniji, ali obojeni subjektivnostima koje često zaklanjaju pogled na njih. Najčešće se tako bude suočen sam sa sobom više nego sa protivnikom. Divna je to igra, biser davnih vremena mudraca. Bilježi se arheološki nalaz na području današnje Kine izmjerene starosti oko 4.000 godina. Nije to neko veliko vremensko razdoblje, ali u odnosu na ljudski životni vijek, je. Još je veće u odnosu na ritam izmjena generacija. Išao sam tamo, a i nazad, sa Zoranom, predstavnikom Bosne i Hecegovine. Svaka zemlja članica Svijetske Go Federacije daje po jednog predstavnika. Nas dvojica se već dugo poznajemo, još iz njegovih školskih dana, kada sam ga, kao učenika u Zagrebu, upućivao u neke tajne goa. Prvo je let u povratku, od Nagasakija do Tokya, koji je bio rutinski let. Ima tu ponešto razdaljine, jer Nagasaki je na jugu Kyushyu otoka. Prilazimo noću Tokijskoj zračnoj luci u Nariti letom s Pacifičke strane uz divne noćne panorame Kawasakija i Yokohame. Slijedeći dan poljećemo za Europu. Ogromni Jumbo polijeće nešto prije podneva u pravcu Pariza. Cijeli smo let u trajanju oko 11 sati proveli u dnevnom svijetlu i na ogromni Charles De Gaulle stigli, po europskom vremenu, poslijje podne za još lijepoga dana. Imamo karte za let prema Zagrebu. Nalazimo na aerodromu informaciju o lokaciji našeg aviona. Još male nabavke u shopu na aerodromu i krećemo na izlaz za aerodromski bus kojim ćemo do polja na kojem je naš avion. Bilo je to, na neki način, u kutu aerodroma. Već smo pomišljali da ćemo završiti busom na livadi. Izlazimo iz busa i vidimo nekako nam mali avion. Nakon tih velikih letjelica interkontinentalnih razdaljina nailazimo na DC-9. Doćekuju nas mladi ljudi. Pomislio sam da su to neki praktikanti zrakoplovne škole. Pomagale im i dvije mlade dame. Brzo smo shvatili da je to naša posada. Zauzimamo naša mjesta. Vidimo da nešto piloti i stjuardese razgovaraju na francuskom, kao da ima neki problem. Avion bi trebao biti ok. Neznam francuski i sve se pitam kakovo iznenađenje nas čeka. Poletjelo se. Brzo smo uhvatili visinu oko 10.000. Pod nama oblačići kao ovčice. Odrađijemo francuski, pa njemački zračni prostor. U daljini kao visoki planinski otok vide se Alpe. Strše iznad, sada već puno gušćih, oblaka, koji su već stvorili zajedničku masu oblaka. Gledam tu ljepotu i uživam u njoj. Oblačna masa biva sve nekako tamnija i viša, da se skoro i dodirujemo sa njome. Kako idemo dalje na istok, sve je oblak tamniji ispod nas i vidim kako ustvari sva ta masa ima svoj tok u smjeru istoka. Kako je avion sa jednom stazom i sredini uz sjedala lijevo i desno, viđam pejsaže s obje strane aviona. Držimo visinu iznad oblaka, koji je, očito, dosizao veliku visinu. Obično su puno niže. Alpe su ostale odozada. Pretpostavljam da smo negdje iznad Austrije ili čak Mađarske. Odjednom primjećujem nešto vrlo zanimljivo. Sa lijeve strane je crna šupljina oko koje rotira ta ogromna oblačna masa. Vau, pa to je ko ogromni tornado! Rupa je skroz crna; mrak 100%. Izgleda kao moćni vir. Impresioniran sam time. Prošli smo ipak malo južnije od tog centra vrtloga. Razmišljam kada ćemo krenuti u poniranje, jer ta masa oblaka je tako velika da joj je kraj negdje u Ukrajini, valjda. Zaokret aviona u desno prema jugu i počinje poniranje. U času smo u gustoj magli. Ušli smo u ciklonalni vrtlog oblaka. Ima jpš dnevnoga svijetla, jer smo uronili za dana. Pogledavam kroz prozor i stalno gusta magla. Osjećaj vremema je, uslijed impresije, nerealan i ne oslanjam se na njega. Znam da je tako, ali ovo poniranje ipak traje jako dugo. Pa tresnut ćemo i prdeknuti samo tako. Valjda oni mladići u pilotskoj kabini znaju što rade? Kako je poniranje krenulo i stjuardese su otišle u trup aviona. Valjda je i njima to zanimljivo, a tamo prema naprijed se bolje vidi. Trajalo je to tako neko vrijeme i stalno se osjećalo spuštanje. Pa, morali smo već biti dolje. Počelo je biti mračnije. Biti će da dan odlazi, jer smo još iznad oblaka bili pri njegovu kraju. Odjednom je nestala magla. Vidim svijetla na zemlji. Nekako smo vrlo nisko. Primjećujem prometnice i automobile na njima. Čak i po neki pješak je vidljiv. Avionom samo da ne siđemo na tlo, ali tu aerodroma nema. Vidim, Zoram šuti i gleda. Pokušavam odgonetnuti gdje smo točno. Očito smo južno od centra Zagreba. Kontam da smo ušli u ovaj prostor negdje oko Zaprešića ili Samobora. Vrlo smo nisko i sve nekako kao da navijam: 'Ajde dižite to. Ta, prderknuti ćemo.' Dižu. Dolazimo opet do rubova oblaka i opet spuštaju. Tako gore dolje u kratkim razmacima se osjećamo kao na rodeu na razigranom konju. Vidim i prepoznajem velikogoričku cestu i svijetla Gorice. Da, ali idemo prema istoku, a pista je lijevo. Tada nagli zaokret. Oni mladići u trupu, što vode ovu igru, stvarno su maštoviti. Po naglom okretu prelazimo iznad ceste tik iznad automobila. Sve mi je jasno. Koliko sam ateriranja gledao sa zemlje! Da, ali tada su avioni dolazili u ravnom smjeru iz daljine. Ovo sada je kaubojski prilaz. Mora da je i to uslijed ciklone. Odjednom ona poznata vibra pri dodiru kotača na pistu. Trenutak, koji dokazuje sigurnost, i cijeli avion putnika udari u istovremeni pljesak. Hvala vam dečki. Odlićno ste ovo odradili. Ne samo da smo uspješno sletjeli kroz ovaj ciklonalni vrtlog, nego je to bio pravi doživljaj; poseban doživljaj ciklone. U poslijedjne tri godine imam preporuku okulista da nije uputno mi letjeti. Kapilare u očima su mi oštećene i zbog promjene pritiska povećava se vjerojatnost prsnuća i trenutnog potpunoga sljepila. Sada sam na nešto manje od 5% vida. Ipak ovaj i slični doživljaji još žive u meni, a nakon ovoga u postu, možda će dijelići toga biti i koda vas, dragi moji. Sve vas pozdravljam i volim … :) |
Pitanje… Misao… Ja …
- 20:48 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Kao u nekom začaranom krugu misli ustrajno odrađuju tragove života u nekom uvjerenju da to jest istina njegova. I kao nekim čudom se pitam: 'Jel' to stvarnost… jel' istina to?' I bio bih rob pitanja toga i misli tih, da pitanje to prihvatim kao isključivi put u nastojanjima mojim. Da, jer i pitanje to i misli te vrednujem po njima samima, jer i to zaslužuje pitanje: 'Jel put taj stvaran?' I tako nastojeći, misao i slike se zaustave, jer:' Tko sudi to o mislima… o pitanjima čak? Ima li netko van njih kome one služe… kome one jesu?' I kao da usmjeravam pažnju na to. Kao da taj 'tko' postaje predmet misli; one iste igre logike, slika, slijedova fikcija … Zaigra se kolo naokolo već viđenim slijedom i kao da opet jest taj Tko i misli zaigrane njemu. Koliki trud, a uvijek jesam kada misao stvara, a nestajem kada misao me dokući. Kao glatki sapun izmičemo i misao i ja, a jedno drigome smo stvarnost; jedno bez drugoga ne možemo postojati. Pokušao bi mišlju, jer ona sustavnost u analizi poznaje, dokućiti istinu svakog čimbenika spomenutog po na osob, ali kako, kada jedno bez ostaloga ne ide? Javi se pitanje, jer ono jest odraz potencijala za procese mislima. Ono nosi razlike u fikcijama, a stvarnost, kao po definiciji nekoj, jest samo takova… istinita. I biti će pitanje sve dok potencijal taj postoji, sve dok nemir postoji; nemir koji traženje nosi. Njime jest i put života. Raspleta je raznih. Kao da cijeli život putujemo k sebi; k istini svojoj; k smiraju svome… I bude i piranje razloga. Od kuda potencijal taj? Od kuda predstava razlike? Izgleda kao da misao sama održava i odražava otklon. Kao da cijeli život ustrajno pleše oko istine, jer igra ta njegov opstanak znači. I naviru mi slike mnogih želja i nastojanja. Zar nije to bilo to isto? Pa moglo bi biti. Da li stvarno je? Ha, ha, pitanje se rađa. Neka ga i lijepo je to; neka ga bude. Ja usmjeriti ću pozornost na pitanje i svrhovitost njegovu. Trebalo je tako. Odigrati ću još i tu igru. Znam da to život moj postojanje odrađuje meni, koji jesam kad me nema, a nema me kada jesam. Meni. I tako lagano radost se budi, a slike slijede nizove razne, jer nema neke prisile. Nekoć je bila, ali kao da je stvarnost nestvarna, al ipak stvarna. A ja, u svijetu tome jesam i kada me nema. Istina jest u cjelovitosti. I vidim zaigrani svijet znajući da sve nije dostupno ni mislima i da pitanja vjećno imaju potencijala; pitanja koja život predstavljaju. Da i pitanje jedno jest: 'Kome pitanja postavljam?'. Odgovor bi bio: 'A tko na njih odgovara?' Prijatelji dragi, bio sam pet dana bez interneta, pa nije bilo odziva od mene. Imam problema sa vidom, pa jedan račun nije bio plaćan. Promaklo. Svima vam želim puno radosti i osjećaja ljubavi koju čete darivati i osjećati njenu toplinu. Netko vas sigurno voli. Ima netko koji vam život nosi. Milionima godina je stvarao ovaj vaš trenutak i sve trenutke vaše. Oprostite onima koji to ne vide i darujte i njima osmjeh. Možda i to malo pokrene put k Istini i kod njih. Volim vas i sve koji vaš svijet čine … :) |
Tražim …
- 01:17 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
… i neznam zašto tražim? Što? Ni to neznam, ali osjetih potrebu da održim to nešto, što kao nije upitno. Odakle potreba ta; potreba traženja. Pretakalo se nešto i u smijesi nastajalo ono što je moglo. Sljedi proces puteve što čimbenicima sličnim sličnosti tvori. I listovi u krošnji slijede slične procese po sličnim uzrocima i čimbenicima. Sve kao da opstoji u nekon zatvorenom sustavu, kao u tunelu nekom. Kao u matematici je gdje rezultat slijedi zadatak. Sve je savršeno u vezi. Uvijek se može ono sitno zamisliti većim i tada je proces jasan. I kada pomislim kako je nemoguće znati što slijedi, to je samo dokaz moje nemoći sagledavanja. I kada mislim da je nešto beskonačno i to je odraz moje nemoći. Ne želim nemoć tu dodjeljivati istini. Ona je nemišljiva i neizreciva i to mojom nemoći. Priznajem. I takav, dijelovima sastavljen, jer jedino tako znam i mislim, trežim. Eto, i kao da vidim nešto. I kao da mislim o tome. I kao da govorim o tome. Govorim li o tome? Samo nastojim i nadam se da ču biti shvaćen i da ću razumijeti i sama sebe. I u meni je proces; proces misli. Vežu se misao na misao u nekim pravilima što ih čine. Koliko li sam ustvari ja u njima? One nose neka obilježja cjeline kojom nastadoše. Oslikavaju mene. Čudno, a ja još uvijek tražim sebe; istinu svoju. Jesam li što našao, ovakav od dijelova sačinjen? Vidim uzroke i posljedice u kojima jest određenost moja. Određenost čak i utoliko da mislim kako upravo ja sada ovo izmišljam. Pa, tko li sam, ako i to jest uslovljenost? I mogu prihvatiti da nemoć jest moja, ali ovo sve ipak jest, jer osjet jest, jer misao jest. Dozvolim tada proširenje osnove postojanja, jer procesi su povezani u vremenu i prostoru. Tko li sam tada? Koja je volja moja? Cjelim svemirom povezan je uvjet koji nas sve čini. Time i naš osjećaj slobode i kreativnosti. I sada se pitam je li to volja moja spram svijeta gdje jesam u sučelju s njime ili jest to trud svijesti moje da prizna meni istinu mene? Postajem li tako netko drugi ili nitko? Predajem li svijest o sebi uzrocima kojima jesam? Ne, ne žurim s odgovorom. Čemu. Nije pitanje vremena već valjanosti preobrazbe svijesti. I tako dokučujem da jesam po svijesti univerzalnoj. Čovjek sam kao dio u cjelini. Ja čimbenik njen. Malen, ali kako rekoh, i svaka i najmanja stvar može se promatrati uvećanom i tada jest istinom. Cjelovitiji sam što više prihvaćam spone procesima u cjelovitosti postojanja. I ne moram znati što je i kako, već samo dozvoliti svijesti da prihvati istinu. Istinu, zasada na moj način. I pitam se, griješim li kada uobražavam dokućivanje cjelovitosti? Ne mogu ništa tvrditi. Stojim na vratima novoga viđenja svijeta. Stojim i neznam što sve to jest. Može li se znanjem vidjeti? Neznam, ali znam da mogu priznati nemoć svoju. Mogu moliti za dobrotu sebe. Nikako ne bi želio da ko slon u staklenom vrtu polomim neke ljepote i dobrote. Ima trenutaka kada se obraćam tiho u sebi, nekome u svojoj nemoći, za ispravne korake. Za korake kojima ne bi nikoga ozljedio, jer ja još ne vidim dobro. Znam, jednom će ovo što nosim u srcu i rukama biti na dobrotu svijeta i svemira. Istino, želim da i sada tako bude, ali oprosti mi, jer nisam vješt. Možda to i nije pitanje vještine, već srca i duše. Darovao si ih da me vode, a ja ih ne uzimam sebi, već ih darujem za ljubav kojom sam ovdje i koja me čini. Da, po tebi jesam Istino. Molim za mir i dobro sviju, a u nas, ljudi, jest put mislima. U njima smo se razigrali, pa čak često i zaboravili na Istinu. Znam kako ovo izgleda i lijepo, ali znam i da sam griješan. I kada osjetim da me krivo optužuju, nije tako. Kriv sam, pa i za to što me okrivljuju. Da nisam, ne bi to činili. Toliko od mene, a ono u njima će njima biti. Ja ću optužbe prihvatiti, sagledati i tražiti put gdje ih neće biti. I ništa se bitno desiti neće. Po tebi Istino zauvijek će sve biti u cjelovitosti i ljubavi. Iskrena ljubav jest po tebi. Prijatelji dragi opet sam se oglasio putopisom duha. Neka vas dobrotom obdari istina, jer ona je osnova životne radosti … :) |