Izgovorene su nebrojene riječi. Još za mala nas učili njima. 'Ovo je 'mama'... ovo je 'tata'... ovo je 'seka'... ovo je 'flašica' ...', i sve tako redom. Dijete ne vidi ove navodnike već sredstvo kojim će se nešto tražiti ili doznati.
Mnoge godine prođu i te radnje postaju podsvijesne, a svijest se dotiče tek rezultata njima postignutim. Ostaje zvuk i riječ kao neki doživljaj koji preslikanjem mnogima oslikava stvarnost. Tako riječi aktiviraju često svijest.
Ipak, nije to jednako kod svih. Svako dijete doživljava svoju majku, a majke baš i nisu sasma jednake. Čak i odnos između djeteta i majke nije jednak. Svako djete ima svoju osobnost i time različito prima iste riječi, pa čak i ono samo u raznim prigodama različito doživljava iste ruiječi.
Riječ ima kazivatelja, a i one koji je čuju. Isto je i sa slikama, samo tamo mnoge ne nastaju ljudskom osobnošću, ali u novije doba razvijenih tehnologija ni riječ više nije samo ljudskog porijekla.
Zašto takav uvod postu ovome?
Često sam uviđao kako me sugovornici krivo shvate i razumiju. Mislio sam kako je to njigov nedostatak, jer kako je razumijevanje vještina i stvar neke inteligencije. Vidim mnoge kako tako gledaju kada govore. Nisu svijesni da u prenosu sudjeluje najmanje dvoje. Zaboravili su na sebe. Možda oni nisu na tom nivou da bi ih se razumjelo.
Ja osobno često ponirem duboko u svijest svoju, sve do onih skoro neopisivih dijelova, i nastojim riječima priči tome. Znam da me mnogi razumiju na drugačiji način. Nema svatko vještinu kretanja tim prostorima, a niti predodžbu o njima. Pa kako da im o tome kazujem? Tada treba navoditi što ustvari radim, a to najčešće i napomenem. Ne volim se igrati skrivača. Pozovem Te na šetnju beskrajem i pokazujem riječima ljepotu. Ti je isprva ne viduš, ali znaš da govorim o nećem posebnom. Tada sam sklon reči: 'Vjeruj mi.'. Ta zar to nije osnova vjere; one vjere u Istinu života koja je tamo u 'dubinama' svijesti.
Meni je čudovito koliko vrijednosti izvire iz tih dubina. Uronjen u njih mogu mirno prosuđivati i vidjeti mnoge uzroke i moguće posljedice, koje u zanosu 'realnosti' ne vidim. Sve kao da potiče od tamo.
Često ukazujem na privide svijetlom, a tu su i prividi riječima , a i mnoge druge vrijednosti komunikacije. Zašto prividi? Doživljavamo svijet osobmo, a osobnosti su raznolike. Po tim raznolikostima u svijeta postojimo. Tako kada iskazujem nešto, to je moja ekspresija. Ti češ čuti i imati svoju inpresiju. Kada tako prihvatim komunikaciju, mogu se bolje potruditi Tebi prići. Tada svojim kazivanjem nastojim postići Tvoje viđenje.
E, i tako bi oni uporni kazivatelji mogli biti bolji u tome.
Tako su i mnogi mudraci kao bitni čimbenik kazivanja imali trenutak i osobnost onoga kojemu kazuju. Mnogi kasniji prenositelji nekih mudrosti su zaboravili na to ili jednostavno nisu bili vješti razumijeti, a nastojali su biti u slijedu mudrih kazivanja. Oni bi tako često prenosili nerazumijevanje u ime mudrosti. Mudrac, iskreno, sebi nije mudrac. On je čovjek koji se stalno trudi biti u svijetu i životu gledanjem stvarnih vrihjednosti.
I tako jest pitanje: 'Što ja ustvari Tebi mogu reči?'
To je naša zajednička vrijednost. Često sam viđao učitelje koji jednostavno izverglaju gradivo, a onda ko inkvizitori rešetaju i ruše učenike... ili učenike koji misle kako su profići papci koji ih maltretiraju. U osnovi su pogreške. Oni kao da ne žele surađivati i jedni su drugima teret, a sustav ih prisiljava da to rade. Iz toga izađu mnogi mladi gnjevni ljudi, koji istinski ne poštuju zajedništvo.
Da to je tako, jer nije važna riječ. Ona je samo jedno sredstvo za zajedništvo.
Kada Ti nešto kažem, nastojati češ me ptrvo odvagnuti. Reči češ kako je ovo nešto neuobičajeno. Ja mislim da ćeš tako krenuti ili možda slično. Tada krenem dalje szvarajući čvršće konture. Mnogi če odustati, a tada je to to. Vidim vrijednost u komuniciranju, i to ono Istinom. Tu su izvorišta mnogih rješenja i otklanjannja problema i nesporazuma. Tu nema tvrdoće, ako se uspješno radi i obje strane su spremne na promjene sebe u traženju pravih vrijednosti. Naravno i opet nije dobro donositi čvrste zakljućke, jer život i dalje postoji i mijenja. U datom trenutku pruža se ruka, a ruka nije vječna, ali se može ponovo pružati. Zato mudrost nije u ponavljanju riječi, već u komunikaciji. Ona može biti i premoštenjem velikih vremenskih razmaka. Tako neki shvate, ali neki ne, a neki krivo. Nažalost, kazivatelj nije fizički više ovdje, ali trud onoga koji sluša ili čita može još uvijek pronaći put.
Sve je to životom, a on često nalazi sjeme i u tragovima.
Konačno i ne razumijeti nije grijeh. Možda jednom taj tren kao trag proklija u nekom kasnijem vremenu.
Često u nama dolaze nadahnuća. Tko zna kakovo je sjeme tada proklijalo i tko ga je posijao? U čistoći duše tada mogu kazati: 'Hvala Ti dušo.'
Život je puno više od onoga što vidimo i čujemo. Puno toga se u nama odražava. Kada Tebi govorim, često se pitam: 'Od kuda to dolazi?' Prihvatom zajedništva postojanja, smirenjem, osmijeh mi dolazi i ljubim dušom sve duše svemira. Odakle mi to? Zanimljivo pitanje, ali mi ljudi svašta pitamo. Tako stvaramo određenja svojih putova. O, Bože dragi, neka bude volja Tvoja.
Prijatelji dragi, i cure i dečki, nisam vjernik tradicijom, niti posječujem crkve, a niti poznajem rituale. Iskreno tražim put Istine. Puno toga osjećam i vidim. To kažem da me ne bi krivo razumijeli. Ne govorim stečeno prenosom tradicionalnih ili vjerskih nauka. Darovao sam svijest svoju Tebi dragi Bože. Tebi u zajedništvu postojanja i znam i vidim i osjećam, da Ti nisi u trećem licu, a komunikacija Tebi jest puninom života.
Sve vas volim i pozdravljam ... :)
Post je objavljen 28.02.2010. u 14:48 sati.