… i neznam zašto tražim? Što? Ni to neznam, ali osjetih potrebu da održim to nešto, što kao nije upitno. Odakle potreba ta; potreba traženja.
Pretakalo se nešto i u smijesi nastajalo ono što je moglo. Sljedi proces puteve što čimbenicima sličnim sličnosti tvori. I listovi u krošnji slijede slične procese po sličnim uzrocima i čimbenicima. Sve kao da opstoji u nekon zatvorenom sustavu, kao u tunelu nekom. Kao u matematici je gdje rezultat slijedi zadatak. Sve je savršeno u vezi. Uvijek se može ono sitno zamisliti većim i tada je proces jasan. I kada pomislim kako je nemoguće znati što slijedi, to je samo dokaz moje nemoći sagledavanja. I kada mislim da je nešto beskonačno i to je odraz moje nemoći. Ne želim nemoć tu dodjeljivati istini. Ona je nemišljiva i neizreciva i to mojom nemoći. Priznajem.
I takav, dijelovima sastavljen, jer jedino tako znam i mislim, trežim. Eto, i kao da vidim nešto. I kao da mislim o tome. I kao da govorim o tome.
Govorim li o tome? Samo nastojim i nadam se da ču biti shvaćen i da ću razumijeti i sama sebe. I u meni je proces; proces misli. Vežu se misao na misao u nekim pravilima što ih čine. Koliko li sam ustvari ja u njima? One nose neka obilježja cjeline kojom nastadoše. Oslikavaju mene. Čudno, a ja još uvijek tražim sebe; istinu svoju.
Jesam li što našao, ovakav od dijelova sačinjen? Vidim uzroke i posljedice u kojima jest određenost moja. Određenost čak i utoliko da mislim kako upravo ja sada ovo izmišljam. Pa, tko li sam, ako i to jest uslovljenost?
I mogu prihvatiti da nemoć jest moja, ali ovo sve ipak jest, jer osjet jest, jer misao jest. Dozvolim tada proširenje osnove postojanja, jer procesi su povezani u vremenu i prostoru. Tko li sam tada? Koja je volja moja?
Cjelim svemirom povezan je uvjet koji nas sve čini. Time i naš osjećaj slobode i kreativnosti. I sada se pitam je li to volja moja spram svijeta gdje jesam u sučelju s njime ili jest to trud svijesti moje da prizna meni istinu mene? Postajem li tako netko drugi ili nitko? Predajem li svijest o sebi uzrocima kojima jesam?
Ne, ne žurim s odgovorom. Čemu. Nije pitanje vremena već valjanosti preobrazbe svijesti.
I tako dokučujem da jesam po svijesti univerzalnoj. Čovjek sam kao dio u cjelini. Ja čimbenik njen. Malen, ali kako rekoh, i svaka i najmanja stvar može se promatrati uvećanom i tada jest istinom. Cjelovitiji sam što više prihvaćam spone procesima u cjelovitosti postojanja. I ne moram znati što je i kako, već samo dozvoliti svijesti da prihvati istinu. Istinu, zasada na moj način.
I pitam se, griješim li kada uobražavam dokućivanje cjelovitosti? Ne mogu ništa tvrditi. Stojim na vratima novoga viđenja svijeta. Stojim i neznam što sve to jest. Može li se znanjem vidjeti? Neznam, ali znam da mogu priznati nemoć svoju. Mogu moliti za dobrotu sebe. Nikako ne bi želio da ko slon u staklenom vrtu polomim neke ljepote i dobrote.
Ima trenutaka kada se obraćam tiho u sebi, nekome u svojoj nemoći, za ispravne korake. Za korake kojima ne bi nikoga ozljedio, jer ja još ne vidim dobro.
Znam, jednom će ovo što nosim u srcu i rukama biti na dobrotu svijeta i svemira. Istino, želim da i sada tako bude, ali oprosti mi, jer nisam vješt. Možda to i nije pitanje vještine, već srca i duše. Darovao si ih da me vode, a ja ih ne uzimam sebi, već ih darujem za ljubav kojom sam ovdje i koja me čini. Da, po tebi jesam Istino. Molim za mir i dobro sviju, a u nas, ljudi, jest put mislima. U njima smo se razigrali, pa čak često i zaboravili na Istinu.
Znam kako ovo izgleda i lijepo, ali znam i da sam griješan. I kada osjetim da me krivo optužuju, nije tako. Kriv sam, pa i za to što me okrivljuju. Da nisam, ne bi to činili. Toliko od mene, a ono u njima će njima biti. Ja ću optužbe prihvatiti, sagledati i tražiti put gdje ih neće biti.
I ništa se bitno desiti neće. Po tebi Istino zauvijek će sve biti u cjelovitosti i ljubavi. Iskrena ljubav jest po tebi.
Prijatelji dragi opet sam se oglasio putopisom duha. Neka vas dobrotom obdari istina, jer ona je osnova životne radosti … :)
Post je objavljen 01.02.2010. u 01:17 sati.