pjesma duše moje...

četvrtak, 30.04.2009.

dodir što led otapa...

/

vječnost sekunda je bila,
ne gledajući bistro duša je kročila,
njegova riječ lažna vodilja,
ne znajući na led me namamila…

niz hladan beton krv se slila,
zelenu ne izraslu djetelinu s četiri lista,
gusta crvena boja prelila,
uvenućem nijemo u dušu me probola…

razoran potres u grudima,
roj bolnih trnaca kožu i kosti izjeda,
klaustrofobija osjećaj slobode zarobila,
gdje god pogled seže nema izlaza…

kroz otvor od bolnog udara učinjenoga,
čista toplina prodrla,
otapajući hladnoću što me okružila,
moje ime glasno zaziva…

nevini dlan krvavom betonu pruža,
čvrstim zagrljajem podiže me iznad njega,
roj ledenih trnaca dodirom rastjerava,
dahom smiraj u grudima stvara…

30.04.2009. u 20:57 • 8 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



10/2015 (1)
11/2010 (3)
04/2010 (1)
02/2010 (1)
12/2009 (1)
11/2009 (1)
10/2009 (2)
06/2009 (1)
05/2009 (1)
04/2009 (2)
02/2009 (1)
01/2009 (1)
11/2008 (3)
10/2008 (2)
09/2008 (4)
08/2008 (4)
07/2008 (8)
06/2008 (9)
05/2008 (2)
04/2008 (2)
03/2008 (1)
02/2008 (3)
01/2008 (4)
12/2007 (2)
11/2007 (6)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (3)
07/2007 (3)
06/2007 (5)
05/2007 (33)
04/2007 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

duša što urezala se...

"...nikad ti nije pružena želja, a da ti u isto vrijeme nije data i moć da ju ostvariš..." R.Bach

šapni mi...

pdmnina@gmail.com

pjesma duše moje...

oprosti mi što pišem,
ali drugačije ne mogu,
niti ne znam,
stih mi dušu liječi,
a srce iz rasutih komadića,
u cjelinu suzama vrača…

to je moj mali svijet,
gdje srce progovara,
to je moj kutak,
gdje nada vječno biva,
tiha gusta rijeka,
gdje mi duša plovi osjećajima…

oprosti mi nisam ja kriva,
što mi svaka pomisao,
u stih se pretvara,
i u vječnu pjesmu stapa,
jer ispod površine,
živi osoba bez oklopa…

pjesma je slika duše moje,
a stih glas njen njem,
moj unutarnji svijet,
što me čini istim onim čovjekom,
kada sam iz majčine utrobe,
po prvi put zrak udahnula…


svakim danom nadam se...
svakim danom nadam se,
da prošvrljat će,
ovim virtualnom svijetom,
i naći sve ove pjesme,
sve do jedne,
i ovu zadnju koja za njega napisana je…

svakim danom nadam se,
da će shvatit,
koliko ovo moje maleno srce,
strgano i izmoreno,
može voljeti,
koliko ljubavi mu može pružiti…

svakim danom nadam se,
da će mi oprostiti,
za onu jednu besmislenu riječ,
da će u moj zagrljaj dotrčati,
privit se uz mene,
i okusit usne moje…

svakim danom nadam se,
da sve ono što smo jedno drugom rekli,
u stvarnost pretvorit će se,
da će leći pored mene,
i tiho šapnut mi,
volim te maleno moje…


četiri godišnja doba...
mirisom tijelo krasi,
toplinom obasja,
suhu pustinju kišom napaja,
vjetrom vatru rasplamsa...

poput mladog pupoljka suncokreta,
lagano k suncu vine,
poput listova boje duge,
zemljanu boju poprime…

pogledom u bistro nebo,
bijele pahulje zrak grle,
na dlan se polako spuste,
i u vodu života pretvore…

tijelo i dušu hrane,
srce ispunjavaju,
ta četiri godišnja doba,
što ljubav znače…

moj mali komadić duše poklonjen...
pjesmi nad pjesmama



Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr


štrajk završen dana 02.12.2007...
kako je bilo i kako je započelo pročitajte na pobuna u magli
iako je štrajk završio, nesmijemo zaboraviti da mi činimo blog i uvijek ćemo zahtjevati ono što nam pripada!