30.12.2005., petak


Image Hosted by ImageShack.us

- 13:35 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (56) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

27.12.2005., utorak

Samodopadno-hvalisavi post

Sjetite se onog vremena kad ste bili djeca. Uz pretpostavku da skleroza onima mojih godina i starijih nije učinila svoje Image Hosted by ImageShack.us, vjerujem da vam problem neće biti sjetiti se onih dječjih nadmudrivanja «MOJ je tata najjači» ili «MOJA mama radi najbolje kolače». E, u tom tonu vam je i ovaj post. Što mogu kad sam još uvijek dijete.

Skroz je nebitno je li VAŠ grad rodni grad ili je on onaj u kojem ste utočište i dom pronašli kasnije. Bitno je jedino da ga osjećate svojim gradom. Dakle, kada ste u svojim glavama, a možda važnije, u srcima, odredili koji je grad onaj za kojeg bi zdužno klicali «moj je grad ... (što god)», možemo krenuti dalje. Image Hosted by ImageShack.us

Moja je nacionalna svijest takva da volim sve gradove Hrvatske i da niti za jedan dio Hrvatske, vidjela ga makar samo na slikama ili televiziji, neću reći da mi je bez veze, dosadan, nezanimljiv. Ne zato jer bih tako glumila neki lažni patriotizam, nego zato jer uistinu tako mislim. Jedino što pri tome želim je mnoge dijelove Hrvatske ipak bolje upoznati tako da i sama, barem jednom, budem dio njih.

No, to još uvijek ne znači da nemam izražen i lokal-patriotizam. On definitivno nije na razini onih za moj pojam ničim utemeljenih i krajnje besmislenih želja o nekim lokalnim «državicama» pri čemu se nerijetko sve izvan tih «granica» smatra ili zaostalim ili pak «neprijateljskim». Moj lokal-patriotizam znači ljubav prema rodnom kraju. To ne umanjuje neke druge ljubavi kao što su ljubav prema domovini, kao i ljubav prema onima koji joj ne pripadaju, kao što i u krajnjoj liniji ljubav prema vlastitoj obitelji ne znači da ne volim i ljude koji su izvan nje.

Dakle, ovo je bio uvodni dio posta. Bez panike, glavni dio će ovaj put biti kraći. Image Hosted by ImageShack.us

Od većih hrvatskih gradova, u Osijeku nikad nisam bila, u Splitu sam bila davno, a u sjećanju mi je ostala osunčana riva koju sve slabije vidim udaljavajući se brodom u smjeru otoka. Zagreb mi je na drugi pogled (onih prvih pogleda kao dijete baš se i ne sjećam s nekim posebnim dojmovima) prirastao srcu i sami prolazak Jelačićevim trgom mi je poseban osjećaj.

ALI .... Rijeka ima nešto što ni jedan drugi grad na svijetu nema (malo karikiram, ali ovaj post je ionako, ako ste zaboravili, samohvala). Znači, šećete negdje uz more, gledate prema otocima, prema Učki i Istri, a ako je bura rasčistila zrak, vidite čak i dio Velebita. Sve to katkad na temperaturi od 10-15 stupnjeva (a na suncu i više). I onda ... uđete u auto, provozate se malo i za pola sata ste na Platku. Popnete se na neko od mnogobrojnih brda i dobijete ovakvu sliku.


Image Hosted by ImageShack.us


Da ne pomislite da je to sav snijeg kojega imamo, moram vam pokazati još neke fotografije, koje prikazuju malo veću nadmorsku visinu gdje vjetar nije toliko jak da snijeg odnese. Ako vam se čini presivo, to je samo znak da su pahulje padale i dok sam prst držala na «puciću» fotoaparata. Image Hosted by ImageShack.us Milina.


Image Hosted by ImageShack.us


Ova zadnja fotografija je pogled s Platka na vrh Radeševo, koje povezuje žičara. Nije baš kao u Aspenu, ali je ... bolje. Image Hosted by ImageShack.us Netko od vas je sluuučajno baš jučer bio na skijanju? Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Ovaj post imao je dva zadatka. Jedan je bio veliko hvalisanje. Image Hosted by ImageShack.us Drugi je skupljanje hvale o vašim krajevima, bilo da je riječ o većem gradu, manjem mjestu, selu ... skroz nebitno. Bitno je da sam uvjerena da će mi, kada krenem u obilazak, a nakon što me dobro informirate, imati što upasti u oko, uho, a možda i usta. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:22 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (38) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

24.12.2005., subota

Vjerujem da ...

Nakon radno vrlo iscrpljujuće subote od koje me bole križi Image Hosted by ImageShack.us, nakon okićenog bora i nakon puno božićnih pjesma koje sam usput slušala, a među kojima je i «White Christmas» , morala sam se javiti i vama. I reći vam, sreća vaša, ne baš uobičajeno puno riječi. Image Hosted by ImageShack.us

Vjerujem da ćete za Božić biti u društvu svojih najmilijih. Ako hoćete, sigurno ćete znati kako teško mora biti onima koji su sami.

Vjerujem da ćete za Božić biti zdravi. Ako hoćete, sjetite se da ima i onih koji su bolesni i koji tjelesno pate.

Vjerujem da ćete za Božić imati pun blagdanski stol. Ako hoćete, sjetite se da gladnih ima. I to ne samo u Africi.

Vjerujem da ćete za Božić imati udobnost toplog doma. Ako hoćete, sigurno nećete zaboraviti da neki ljudi doma nemaju ili da u mjestu kojega zovu dom moraju biti u jakni, jer nemaju grijanja.

Vjerujem da ćete za Božić imati ... svašta. Ako hoćete, sjetite se da neki imaju – ništa.

Vjerujem da ćete i ne samo za Božić jednostavno - BITI. Isus koji nam dolazi bio je i jest. Na nama je samo da ga slijedimo.

Slijedite ga nalazeći vremena da upoznate Karlu i Filipa. Slijedite ga i spominjući, ako znate, još nekoga poput njih koga želite da upoznamo.

********

Ne mogu vam ispričati sve snove koje sanjam, i u snu, i budna. Ali jedan mogu. Sanjam Bijeli Božić. U toploj smo i poluzamračenoj sobi koju osvjetljavaju tek lampice okićenog drvca. Gledamo kroz prozor. A vani ... Božji dar ... padaju velike bijele pahulje koje gotovo da mogu čuti kada dodirnu tlo. Djeca, obučena tako da izgledaju kao polarni medvjedići, uživaju. Nekad se osjećam kao dijete. I zato moram van na snijeg.

Idem sad. Image Hosted by ImageShack.us

********

Sretan, blagoslovljen i plemenit Božić i vama i vašim obiteljima.

- 21:14 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (41) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

21.12.2005., srijeda

Darovi koje ne volim

Volim darivanja. Ritual kada biram što ću nekome pokloniti ili kada sasvim neplanski ugledam «savršeno» za neku dragu osobu veliko mi je zadovoljstvo. Jednako kao i primanje dara, posebno kada osjetim da ga je netko darovao od srca. Baš ovi dani sjete me na jedan takav dar koji sam dobila. I na Onoga tko mi ga je dao.

Ali ne, ovaj post nije o Božićno-novogodišnjem darivanju, ionako u ovo doba nemam običaj darivati (što ne znači da ne primam darove Image Hosted by ImageShack.us ). Ovaj je post o nekom drugom darivanju, onom koje je i AlmostPoznata spomenula u svom zadnjem postu.

Vjerovatno ste barem od nekoga čuli one priče kako su nekad na selu svećenik, učitelj ili liječnik uvijek bili dobro zbrinuti svim vrstama darova, počevši od jaja, preko voća pa sve do pršuta ili nekog drugog slasnog prehrambenog proizvoda. «Naturalno» plaćanje je vjerujem odavno izašlo iz «mode» pa se svaki put zabezeknem kad vidim na što su sve ljudi još uvijek spremni da bi nekome zahvalili. Ili bolje reći «zahvalili».

Čini mi se da u sadašnje vrijeme najbolje vidim takvu vrsta darivanja kod liječnika i općenito kod medicinskog osoblja, iako na to nisu imuna ni neka druga zanimanja. Nisu tu izuzeti ni profesori, ni šalterski službenici raznih ustanova, a ni mnogi drugi koji vam padnu na pamet.

Npr. uopće mi nema logike da se pri plaćanju pregleda ili recepta novac ostavlja medicinskoj sestri «za kavu». Riječ je tu o simboličnih 5-10 kuna, ali opet ... nije li to svojevrsan mito? Znam da zvuči smiješno, ali tako ja to vidim. Dobro, ipak malo karikiram, ali neka ostane da je mito. Image Hosted by ImageShack.us Onda, poklanjanje kave, bombonjera i sl. je postala trivijala. Više nitko i ne pomišlja da bi rekao da to ne može primiti.

Ako pak krenemo par stepenica više, nailazimo na liječnike. Oni su na «višem stupnju» po tom pitanju pa su neki navikli na «jače» darove, a na ovakve gore spomenute i ne trepnu (uz napomenu da ih ipak zgrabe Image Hosted by ImageShack.us ). Često im se pak poklanjaju neke ne baš jeftine «boce», a u nekim slučajevima i puno skupocjeniji darovi. Stvarno nisam čula da ih je netko ikad odbio. Ako je, gotovo sam zadivljena.

Daleko od toga da mi 10-20 kn troška predstavlja ikakav problem izdvojiti, ali po tom pitanju, moji su principi su sasvim drugačiji. Iz više razloga.

Kao prvo, svatko tko radi na bilo kojem poslu plaćen je da radi to što radi ... učitelj je plaćen da daje maksimum da nauči učenike, liječnik je plaćen da napravi maksimum kada je u pitanju zdravlje i život pacijenta (k tome, tu je i Hipokratova zakletva), šalterski službenik bilo koje vrste plaćen je da bude uslužan u svojoj struci ... Dakle, svatko je plaćen za ono što radi. Plaćen je da to radi kako priliči, a ne da to radi ofrlja pa da ga neke dodatne stimulacije potiču na kvalitetan rad.

Drugo, darivanje za mene predstavlja, kako sam rekla na početku, zadovoljstvo, ne obavezu, ne nešto što se «mora», «treba» ili «priliči». Priznajem da sam i sama jednom (na obrani diplomske radnje) podlegla «običajima», iako sa skromnim darovima. Danas na to gledam drugačije. I napravila bih drugačije.

Treće, darivanjem ljudi koji su već plaćeni za svoj rad, svjesno ili nesvjesno, stvara se nepravedna selekcija među onima koji trebaju uslugu pojedinog djelatnika. Uzmimo recimo da je neki učitelj «naučio» biti darivan pa od 20-tak roditelja dobiva darove. Preostalih 10-ak učenika mogu (i ne moraju) upravo radi toga u očima istog profesora odmah ili s vremenom postati manje bitni. Možda čak da on toga nije svjestan. Ali djeca jesu. Ili, hoće li liječnik jednako postupati s pacijentom koji nema ili ne da ništa «dodatno» kao i s onim pacijentom koji je kupio nešto «simbolično» poput neke umjetnine od par tisuća kuna?

Ovaj post definitivno nije atak na one koji primaju darove. Čini mi se da je to postala «norma» koja i ne predstavlja nešto posebno dojmljivo kada posegnu rukom za onim što im se poklanja. Ovo je samo način kojim nastojim navesti na razmišljanje one koji daruju tamo gdje po mome mišljenju darovima nije mjesto. Vjerujem da baš svatko, i ovdje i drugdje, može mijenjati svijet.

UPDATE

Predlažem da se svaki put kada nekome tko je primjereno odradio svoj posao imate namjeru zahvaliti u obliku dara, taj dar ili protuvrijednost donirate nekom dječjem domu, vrtiću, udruzi bolesnih, nemoćnih, potrebnih itd. Mislim da njima ipak treba više nego nekome tko dobiva plaću za ono što radi.


- 23:30 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (52) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

18.12.2005., nedjelja

Nagradni blagdanski cmok

Pisanje o ovoj temi mi je na pameti svaki put kad uđem u jednu riječku robnu kuću. Onda zaboravim pa se opet podsjetim. Najzad me i Bubica potaknula komentarom u prošlom postu. No, da krenem od početka.

U spomenutoj i neimenovanoj riječkoj robnoj kući, koju svi koji ste iz mog kraja sigurno redovito posjećujete, ima jedan «dućan» (to je zapravo pult pa baš i nije dućan koji ima 4 zida i vrata) koji prodaje nešto što mi je totalno neprihvatljivo. Rijetko se desi da za tim pultom nema nikoga. Što bi značilo da ljude zanimaju pištolji, razne pucaljke kojima ni ime ne znam, noževi i dr. Još uvijek živim u zabludi da to možda nije pravo i da sam teška truba koja možda igračke smatra oružjem. Čak sam jedan dan zavirivala da bolje vidim. Kao pravi «ekspert» u procjeni pravog od lažnog pištolja, nisam utvrdila ništa. Jedino da jednom moram pitati prodavače o tome. Ili da ću možda samo doći i reći «Ja bih pištolj kalibra tog i tog» uz primisao da bih pored papirnatih maramica, ponešto šminke, malog kišobrana tako rado u torbici imala i pištolj. Pretpostavljam da bi mi za tu akciju trebala dozvola, ali opet .... kako se dobije ta dozvola, tj. tko ju može dobiti? Zapravo želim reći da mi nije jasno, osim zadovoljenja onog zdravstvenog uvjeta, koji razlog smije biti dovoljno «jak» da netko takvu dozvolu dobije.

Baš u takvim mislima sad nedavno hodam Korzom, kad gle čuda – jedan od onih štandova (one ružne sive kućice koje sam vam već spominjala) ima na repertoaru, pogađate, oružje. Doduše, ovo je plastično, dječje i bezopasno u smislu fizičkog ozljeđivanja, ali Bože mili ... u vrijeme Božićnih blagdana kada jedni drugima osim onih želja za srećom i zdravljem, želimo i mir, postoji mjesto na kojemu se djeci kupuje dar koji je simbol ubijanja.

Neki mi je dan mali Slatkić od 3 godine rekao «ubit ću te» i pri tome se čak nije ni smijao, nego mu valjda u tom trenutku nisam napravila nešto po volji. Baš sam se pitala gdje je dijete naučilo tako govoriti i zaključila da je sigurno gledao nešto od popularnih crtića. Primjetila sam i da ima već odavno nešto od tih plastičnih spravica kojima nas «skraćuje za glavu» pa ima i kako «vježbati» to ubijanje.

Vezano za prethodni post, nametnulo se pitanje zašto me smeta vidjeti policajce u kafiću. Ne ide mi ta slika nikako, čak i ako zanemarim činjenicu da su tada na dužnosti na kojem ne rade svoj posao (možda i rade, ali im je baš tada marenda). Sjetim se onih pištolja, pendreka i sve te opreme i ne mogu ju spojiti sa šankom. Naime, u kafiću se toči i alkohol pa mi sama pomisao da u jednoj prostoriji ima i jednog i drugog baš i nije nešto pozitivna. Osim toga, u takvim ambijentima ipak češće dolazi do konfliktnih situacija pa stoga policiju vidim kao onu koja dolazi kada se takve stvari dese, a ne koja se nađe na poprištu takvih zbivanja.

Oružje u rukama profesionalaca i ljudi koji ga imaju u svrhu očuvanja sigurnosti svih građana ove zemlje je nužda. No, svaki takav čovjek prođe preglede kojima se dokazuje da je sposoban njime raspolagati. K tome, postoji opravdan razlog zašto ga ima. Takav razlog ne mogu naći u situacijama kada ljudi imaju privatne zbirke oružja, vojne arsenale utemeljene na «trofejima» iz rata, a što za posljedicu nerijetko imaju potresne članke «crnih kronika» pri čemu su najčešće žrtve djeca.

U ove predblagdanske dane stalno se čuju petarde i petardice. Sjete me i na dane kada sam bila dijete i malo starija i kada su muški članovi društva uživali u raznim (bez)opasnim sredstvima. Još onda sam se pitala kako to nekome može biti zabavno. Izgleda da na neka pitanja nikada ne dobijemo odgovore.

Ne znam kako izgleda vartomet u gradovima koji su nebrdoviti, ali u Rijeci stvarno izgleda lijepo. Bude tu raketa raznih boja i efekata, iako nisam baš sigurna da svi koji rukuju njima znaju sve ono što bi trebali znati. Zato, ja se držim mojeg oružja kojeg koristim u tim prigodama. Prskalicama. Osim toga, postoje i drugi načini u kojima razoružavamo ili smo razoružani. Image Hosted by ImageShack.us

Mir s vama. Image Hosted by ImageShack.us (ovdje mi fali ikonica u kojoj čovječuljak drži prskalicu koja sagorjeva pa ako netko zna gdje bih ju mogla naći, dobit će blagdanski cmok Image Hosted by ImageShack.us )

- 22:10 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (39) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

15.12.2005., četvrtak

Policija trenira finoću

Gledam jučer jednu sličicu na netu na kojoj se tako lijepo vidi kako policijski auto pretiče na punoj liniji. Ako nije fotomontaža, pravi model ponašanja za disciplinirane hrvatske vozače. Ako dosad nisu znali kako se ponašati na cesti, sad znaju.

No, usprkos toj činjenici, kritika na policiju mi nije tema ovog posta. Baš naprotiv. Smatram da ovakvi primjeri nikako ne mogu biti razlog da se policija ne voli (ne mislim baš na ljubav kao onu kad se s nekim držimo za ruke Image Hosted by ImageShack.us) i ne poštuje. U svakoj djelatnosti ima nepravilnosti, ali čini mi se da u policiji jedan ovakav postupak, a i puno manji, izazove burne reakcije. Štoviše, čini mi se da čak i pozitivne djelatnosti policije izazovu jednako burne reakcije. Ako ne i burnije.

Ono što sigurno nisam jedino ja ponekad zapazila je policajac koji ulazi u kafić. Ne mogu baš reći da volim vidjeti taj prizor, zapravo me i smeta, jer odmah mi ide pitanje «što jedan policajac na dužnosti ima raditi u bircu?». Čak i da ide samo kavu popiti, nije mi dovoljno jak razlog za tako nešto. Meni smeta, ali neke ljude to strahovito živcira. Kao da ih obuzme mržnja. Kao da oni nikad na poslu ne piju kavu. Image Hosted by ImageShack.us

Ljude strahovito živcira kod policije i još jedna stvar. Živcira ih kad policija radi svoj posao. Konkretno, vozi Neki Lik kad odjednom izleti mu pred očima palica «stop». Fino i kulturno policajac pita dokumente, pita «jeste li što pili?», «imate li tu i tu opremu» itd. I sve u redu, «hvala, doviđenja» i kraj priče. I onda taj Neki Lik nakon što se negdje opusti uz kavu počne «Zamisli onih budala ... on mene zaustavlja ... što ne love lopove ....», a nekad sve to završi i na onome «što ne zaustavi onog glavonju iz općine» (ovdje je općina ono što se nekad zvalo selo Image Hosted by ImageShack.us) ili «nek idu u Zagreb i nek one lopove iz sabora pozatvaraju». Što bi pričao da je morao i puhati?

Dobro, činilo bi se da to sve ide u neki primitivizam, ali ne bih rekla da se slični komentari ograničuju samo na takve. Znam i prilično, ako se tako može reći, urbane ljude koji naprave prekršaj, znaju da ga naprave i onda kad policija radi svoj posao komentiraju «koji kreten, zamisli za što mi je naplatio x kuna» pa samo je malo zadnji kraj ostao na drugoj traci. Da, sigurno je bilo – malo, kad on vozi taj auto. Ali kad netko takav zakrči promet na nekom raskršću, onda prvo upravo takvi zalegnu na trubu, počnu psovati mater i sve po redu, a i postave ono standardno pitanje «što nam radi policija?» (koju isto tako ne zaborave opsovati).

Nisam vozač pa ne mogu znati što se točno događu u mozgu čovjeka koji vozi (revolucija možda Image Hosted by ImageShack.us), ali ono što znam je da ne mogu zamisliti promet bez reda. Zato, baš mi nije jasno što bi neki uopće htjeli od policije. Ako i ne govorimo samo o prometnoj policiji, nego i onoj kriminalističkoj, ona uglavnom dobro radi svoj posao. Iako imamo manje novaca od mnogih razvijenih zemalja, rad policije nam ne zaostaje. To što su neki ljudi koji bi trebali biti u zatvoru, na slobodi puno je rijeđe krivnja policije, a puno češće nekih drugih institucija.

Dalo bi se i policiju kritizirati, jer ima mana. Jedna od onih «standardnih» je i utjecaj politike i raznih moćnika. Trebam li vas podsjećati na slučaj Bandić? No, čini mi se da je to ipak hrvatski problem širih razmjera, onaj kojeg treba rješavati negdje drugdje. Osim toga, ovlasti policije su po mom sudu premale i čitajući crnu kroniku dolazim do zaključka da svi imaju veća prava od policajca. Pada mi napamet američko zakonodavstvo u kojemu najgore prolaze oni koji potkradaju državu i oni koji napadnu policajca.

Baš razmišljam koji bi još bio motiv ovog posta. Nisam dugo gledala nijedan film sa Silvesterom Stalloneom, a bome ni sa Clintom Eastwoodom. Valjda je dosta i da zamislim fino uređenog (zgodnog) hrvatskog specijalca. Ma i ja svašta pričam, još ćete pomisliti da padam na uniforme. Image Hosted by ImageShack.us

- 22:27 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (40) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

13.12.2005., utorak

Gospodski govor

Potreba čovjeka da se svidi drugima nije vidljiva samo po biranju željene odjeće, frizure, a u ženskoj varijanti i šminke, nego i na razne druge načine. Jedan od tih drugih je i govor. Govor kao način izražavanja i govor kao sredstvo za iznošenje misli. Ako stvari malo poopćimo, onda tu riječ govor možemo na neki način identificirati i sa «pisanim govorom» što me navodi i na kratki osvrt na blog- izražavanje. S obzirom da nas ovdje ima dosta i nestručnjaka po pitanju jezika, gotovo očekivano je vidjeti da u samoj pismenosti blogera ima stvarno svega i svačega.

Naravno da ovdje ne bi bit trebala biti proučavanje gramatike i pravopisa (iako, ako nekome to predstavlja zadovoljstvo, meni ne smeta Image Hosted by ImageShack.us), ali čak za laika poput mene postoje pojavnosti koje koliko god se trudila ne mogu ne vidjeti. Jedna od najvećih «uboda» su mi brkanje slova «č» i «ć». S obzirom da su na tastaturi tipke ta dva slova jedno do drugoga, jasno da nekad slučajno stisnemo krivu tipku. Ali ne govorim o tim slučajevima, nego u onima u kojima je skoro svaki «č» postao «ć» i obrnuto. Nisam se nikad bavila uzrocima te pojavnosti, jer ne bih to ni znala raditi, ali znam da u mome kraju nema teorije da netko tko je «domaći» (mislim na riječki prigrad) može faliti u tom odabiru. Dvoumljenje između «ije» i «je» događa mi se, ali čak i kada pogriješim ili vidim da je netko pogriješio, nije mi tako «bolno» za oči, kao kad netko kaže ćaćkalica ili kuča.

Bez obzira na to, blog je mjesto koje nužno ne zahtjeva poznavanje čak i činjenica koje se uče u osnovnoj školi. Zašto bi netko listao po rječnicima i leksikonima da bi napisao post. Blog je mjesto odmora, barem meni, i ne bi nikome trebao biti opterećenje. K tome, ako netko upravo kroz onaj neknjiževni govor (da me ubijete ne mogu čak ni tu svrstati brkanje «č» i «ć» Image Hosted by ImageShack.us) najbolje izražava ono što se želi reći, onda bi čak i upotreba pravila bila kočnica.

No, u jednom sasvim drugom slučaju, neki, srećom rijetki ljudi, ispadaju stvarno ne samo dosadni, nego i smiješni u nastojanju da ispadnu baš onako FUL književni, da ne kažem gospodski. Znate ono kad nam u govoru ispadne pokoje slovo pa umjesto «kao» kažemo «ko», ili možda umjesto «bih» skratimo na «bi». Što mi se čini skroz razumljivom i gotovo prirodnom pojavom u govoru. E, kad mi netko počne rastezati jednu rečenicu i gotovo do iznemoglosti naglašavati to «književno» vidno se mučeći, a sve samo da bi dokazao neki «nivo», onda to prenemaganje stvarno ne sliči na ništa. Moram spomenuti da je tu bitno ne samo ono "govorno književno», nego i ton, a i uzdisaji među riječima i "profinjeni" pokreti ruku koji onda daju točku na «i» u nobl-dojmu. Image Hosted by ImageShack.us

Ne znam stvarno gdje bih svrstala primjer koji ću spomenuti. Možda u svoje neznanje, a možda i u nešto što se proširilo u jeziku samo zato što ljudi tako čuju jedni od drugih pa onda ponavljaju bez da se pitaju za značenje pojedine riječi. To je ona meni famozna «potpisuje». Vjerujem da ste brdo puta od naših voditelja čuli da «za pjesmu Tu-i-tu glazbu POTPISUJE Taj-i-taj...». Moram priznati da ako je to ispravan oblik, onda meni on NIKAKO ne ulazi u uho. Jer, kad nastojim stvoriti sliku u glavi za riječ «potpisuje», onda mi na pamet pada direktor firme koji potpisuje papire koje mu tajnica stavi na stol. Image Hosted by ImageShack.us Kad netko napiše glazbu, onda napiše glazbu, tj. niju ju napisao netko drugi i ovome donio na potpis. Vidim da se i na blogu ta riječ dosta često koristi, što mi je ipak bliže nego ovo sa glazbom. Iako, definitivno sama tu riječ mijenjam sa onima «slažem se».

Došla sam do kraja posta i sad bih kao trebala izvesti zaključak, koji mi dok ovo tipkam još uvijek nije skroz poznat. Ali da ne razmišljam baš previše, vraćam se na osnovnu misao koja me pratila dok sam pisala ovaj post – biti ono što jesmo puno je bolji izbor od izigravanja nečega što nam ne pristaje uopće.

- 23:27 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (36) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

10.12.2005., subota

O hrvatskoj šutnji

Pojavila se ovih dana priča o riječkim učenicima – blogerima, koji su pisali blogove o svojim profesorima. Nažalost, nisam pročitala pa ne mogu govoriti o samome sadržaju, ali čini mi se da je i to jedan od načina izražavanja stava. Ja ga podupirem, ali u slučaju da je način na koji je to napravljeno na civiliziranom nivou. Što bi značilo da je u redu iznositi svoj stav o nekom profesoru, izraziti mišljenje o načinu njegova rada, biti pozitivno i negativno kritičan. Ono što ne odobravam (kažem, hipotetski, jer konkretan slučaj ne poznajem) je isticanje imena profesora, jer ako je bloger anoniman, onda bi i profesor trebao biti, s obzirom da on nije javna osoba poput naših pjavača, novinara, glumaca... Nadalje, bitna je iskrenost i iznošenje točnih činjenica. Uzmimo da neki učenik iz zafrkancije ili radi tko zna čega objavi neistine o privatnom životu profesora. Na koji se način profesor može zaštititi? Stoga, blog bi trebao biti mjesto slobode izražavanja, ali i mjesto gdje se ne može pisati o svemu i svačemu bez ikakve odgovornosti. Pitam se i bi li ti učenici i javno rekli što misle? Ako ne kao pojedinci (jer za pretpostaviti je da postoji strah od sankcija), onda kao grupa, kolektiv.

Čini mi se da to ima veze i sa novinarskim poslom. Jer, potpuno sam za slobodu izražavanja i protiv zabrana po raznim političkim i «tetke i stričevi»-linijama. No, jednako tako sam protiv da novinari pišu bez odgovornosti, ne provjeravajući činjenice koje iznose, ili pak namjerno govoreći neistine. Nadalje, ako oni imaju pravo reći ono što misle, onda bi i svi ostali morali imati to pravo, pri čemu mislim na demantije i druge oblike reagiranja.

Nadalje, blog vidim uistinu kao mjesto gdje ne bi trebalo biti straha kada se iznosi politički stav. Ne mislim tu na neku stranačku politiku, nego onu koja nas se svih tiče i koja nam utječe na život. Ali čini se da ni po tom pitanju stvari baš ne blistaju. Primjetila sam da se na blogovima političara blogeri češće odlučuju za anonimni komentar, nego za onaj pod nickom. Pod «češće» mislim češće nego na drugim blogovima. Moram priznati da mi to baš i nije jasno, jer ako nešto mislim reći bilo kojem političaru ovdje, reći ću mu jednako kao i svakom drugom blogeru, a to znači da ću biti isključivo i samo Pegy.

Ako gledamo neka grupna iznošenja mišljenja, tu mi je stav jednak. Što znači da je jedini uvjet da je okupljanjenje i izražavanje civilizirano (bez izgreda, uvreda i sl.). Vezano za generala Antu Gotovinu, pripremaju se u nekim gradovima skupovi podrške. Iz redova vladajućih već se čuje kako su oni protiv prosvjeda. Naime, potpora i prosvjed baš i nije isto. Ako i JE prosvjed, zašto narod ne bi mogao prosvjedovati i izraziti stav? Ono što sam sigurna je da u nekim sredinama zasigurno prisustvovanje takvom skupu ujedno znači da će onaj koji prisustvuje biti okarakteriziran kao «zaostao, nazadan, a i nepoštivatelj pravne države». S čime se naravno ne slažem. Mirni prosvjedi, skupovi podrške i okupljanja u cilju iznošenja misli i stava su TEMELJ demokratskih država.

Sjećam se prije nekoliko godina, u ljetno vrijeme, branitelji su htjeli prosvjedovati blokirajući neke važne prometnice radi teške situacije u kojima su se našli. Tadašnja je vlada, a današnja oporba, to nazivala gotovo rušenjem države. No, ne štrajkaju li u nekim razvijenim zapadnim zemljama cijele korporacije, tijela državne uprave i sl. i baš nitko ne dovodi u pitanje ispravnost takvih postupaka. Već ih smatra legitimnim pravom građana.

Kod nas, da ne bi bilo zabune, sve vlade imaju istu filozofiju. Jako su liberalni i tolerantni kad su oporba, ali kad (p)ostanu vladajući, gotovo da svako okupljanje postaje neprijateljski čin prema državi. Ne mogu opet ne spomenuti vrhunac takve blamaže očitovan u vidu nedavne zabrane okupljanja na Markovu trgu. Istina, neće ta zabrana baš dugo trajati, ali pitam se kako nešto tako apsurdno uopće može biti legitimno i jedan dan.

Da zaključim, sasvim je jasno da nije uputno uvijek i svugdje govoriti što nam je na umu. Ali biti uvijek glasan doma iz fotelje i govoriti «ja bih ovo, ja bih ono» je jedno, a javno reći ono što mislimo, nešto sasvim drugo. Ne, nije ovo pozivanje na ikakve prosvjede niti školske "pobune", ovo je samo kritički stav prema jednom od obilježja ovoga naroda – da previše šuti. Onda kada šutjeti ne treba. Bilo je tako kroz povijest, događa se i sada. Tješim se da tako neće biti i u budućnosti.

UPDATE NAKON PROČITANOG PERINOG TEKSTA

Pročitala sam Perin tekst s obzirom da je ipak dostupan, a mislila sam da nije. Prvo moram reći da mi je nevjerojatno simpatičan. Sjećajući se svojih srednjoškolskih dana, gotovo da vidim isti način razmišljanja. Analitičnost, kritičnost i nalaženje sitnica koje učenici primjećuju, a profesori ih uglavnom nisu ni svjesni. I moram priznati iskrenost. Naime, i sama sam išla u tu školu, neki su mi spomenuti profesori i predavali pa mogu reći da se slažem u nekim ocjenama. Dodala bih i da je jedna spomenuta profesorica poprilično treptala Image Hosted by ImageShack.us (onako sva važna Image Hosted by ImageShack.us). Drugo, vidi se i jedna mladenačka naivnost s obzirom da su navedena imena i prezimena profesora. Iz sadašnje perspektive uvjerena sam da ta imena sama ne bih pisala, no da mi je 15-16 – ne znam. I to ne da ne bih pisala radi straha, nego jer mislim da nije u redu i da bi sasvim dovoljno bilo «ona iz hrvatskoga». Naime, oni koji znaju, ionako znaju o kome se radi, a oni koji ne znaju, imenom i prezimenom ne dobivaju ništa. Jedino što ipak profesor na taj način JE prozvan (posebno oni koji su dobili neke negativne ocjene). I za kraj, mislim da su reakcije iz škole krajnje neprimjerene. Zapravo, tipična reakcija profesora starog kova – strah, uvrijeđenost i dokazivanje moći. Pokušavam sebe staviti u položaj jedne od ocjenjenih profesorica. Kad se netko tako dobro zabavlja (kao učenici), definitivno bih se u tome zabavljala i ja i prilagodila se situaciji. Možda neki svoj post, možda komentar, nebitno. Ovako, napravili su sebi loš publicitet, napravili su reklamu Peri i ako dospiju u neki medij, pomalo su i sami krivi radi toga. Ono što mislim je da je jedno od zasigurno boljih rješenja bilo - malo više kreativnosti. Očigledno je katkad u našim školama fali.

- 23:54 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (53) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

07.12.2005., srijeda

Predbožićna razmišljanja

Vjerujem da u svim gradovima i mjestima po Lijepoj našoj ovih dana postoje jednako lijepi ugođaji kao i u mome gradu. Uvijek me veselio prosinac i vrijeme čekanja Božića i Nove Godine (pitanje za jezikoslovce Image Hosted by ImageShack.us – jesam li dobro naučila da se veliko «g» stavlja kad mislimo na dan 1.1, a malo «g» kad mislimo na cijelu godinu?). Korzo i centar grada unatrag 10-ak godina, a možda i malo više, stvarno lijepo izgledaju u te dane, posebno navečer.

Ono što mi zadnjih godina nikako ne ide su one kućice iliti štandovi na kojima možete kupiti rukavice, šalove, kaše, čestitke itd. Lani se sjećam one, ja ju zovem, kineske verzije, jer su me onako bijele i nailonaste podsjećale na Daleki Istok. Nikako mi nisu pasale u taj ugođaj. Ove godine su neke sive metalne koje sam vidjela zatvorene, jer nisu radile pa vjerujem da nakićene ipak izgledaju ljepše. No, svejedno, nekako mi hladno djeluju. Vidjela sam na jednoj talijanskoj televiziji da oni imaju one lijepe drvene kućice. Znam da se ukusi razlikuju, ali ne pašu li više uz to vrijeme ukrasnih borova, jelki, zime i pahuljica ipak najviše upravo takve?

U Rijeci smo dobili i klizalište na 2 mjeseca. S obzirom da vas ima dosta iz Zagreba ne mogu ne sakriti oduševljenje vašim poznavanjem klizanja. Kao curica sam radila improvizirane haljinice i sklizala se po parketima gledajući klizačice generacije Sande Dubravčić. Tako da vam moram saopćiti da još uvijek imam želju stati na led pa ako bi me mladu i nadobudnu netko učio ... uzimala bih satove. Image Hosted by ImageShack.us

Sjećam se da sam 1.12. prolazila Korzom (baš sam zapamtila datum) i vidjela nekoliko ljudi, da budem preciznija, žena, koje su već gotovo doslovno vukle pune vreće. Stvarno volim i kupovati i darivati, ali volim to kroz cijelu godinu. Nije mi baš jasna ta pojava kojom se u nekim glavama pojavi valjda klik koji pri prelasku kalendara iz studenoga u prosinac utječe na gotovo fanatičnu potrebu za kupovinom. Ako dodamo da Hrvati unatrag nekoliko godina kartice gotovo i ne puštaju iz ruku, i k tome se zadužuju toliko da sve te kupovne potrebe (+ doček Nove godine i neizostavno skijanje) realiziraju uglavnom preko svojih financijskih mogućnosti, nije ni čudo da do ljeta otplaćuju sve zimske gušte. Što mi je, priznajem, još jedna u nizu misterija. Image Hosted by ImageShack.us

Ako zanemarim ove (ne)bitne činjenice, ostaje mi ona jedna. Da je vrijeme došašća prije svega vrijeme kada bi trebalo ipak, barem kod vjernika, najviše pažnje usmjeriti na onaj duhovni dio. Na nastojanje da budemo što bliže Bogu, jer On zasigurno želi da mu se što više približino. Možemo to na razne načine, a jedan od njih je da ne zaboravimo na svoje bližnje, posebno na one kojima je pomoć najpotrebnija.

Često u te dane budem baš sretna. No ima trenutaka kada se radi sjećanja na neke trenutke nađem u nekom svom svijetu, pomalo i tužnom, jer htjela bih da je Nešto drugačije, da je Nešto bilo drugačije, da je Nekome drugačije, ... i onda ako predaleko odem s mislima, budem i ne samo pomalo tužna. Zato, baš zato, vjerujem da i dolazi Božić. Dolazi nada koja nas, poput svjetla u mraku, vodi u godinu koja je pred nama. Pred svima nama.

Nije baš da je sutra Božić, ali ... došlo mi je sada pa sam pisala sada. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:47 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (45) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

04.12.2005., nedjelja

Umjetničke dileme

Kako to često ovdje biva, ni ovaj mi post nije planiran, ali zahvaljujući vašim reakcijama na prethodni, gotovo da se nametnuo sam po sebi. Pa mi se onako usput, dok sam jučer prala pločice, kadu, lavandine i ostalu keramiku, pojavilo pitanje – što bi to zapravo bila umjetnost?

U Općoj enciklopediji (onoj staroj koju uvijek navodim) piše da je umjetnost specifična ljudska duhovna djelatnost koja u sebi nosi elemente osjetilnosti, a uključuje kreativni moment, samo stvoreno djelo i njegovo doživljavanje. No, opet, vrteći po mislima neke konkretne kreativne uratke, teško da mogu pronaći granicu što je, a što nije umjetnost.

U svijetu glazbe, koji nam je svima poznat, samo iz raznih perspektiva, teško da bismo se svi složili o pojedinoj umjetničkoj (ne)pripadnosti. Često tu svrstavamo ono što su nas na tom području učili u školi, a to je uglavnom klasična glazba. Moram i sama priznati da nikako ne mogu ne spomenuti omiljeni mi Ravelov Bolero, razne kompozicije Beethovena, Verdija i dr. No, koja je onda granica da nešto bude umjetnost. Kako znati da recimo stihovi «mogli bi u parku, na klupi il' u jarku – nema veze» nisu umjetnost Image Hosted by ImageShack.us, ako ih onaj tko ih izvodi, piše ili sluša, doživljava kao oblik kreativnosti i duhovne djelatnosti.

Kad je likovna umjetnost u pitanju, ista je stvar. Štoviše, iz svog krajnje kritičkog oka i maksimalno netalentirane ruke, mogu reći da čak i ja kao takva mogu biti umjetnik. Naime, meni, oprostite svi obožavatelji, ali moram reći što mislim, jedan Picasso ima dar za likovnu umjetnost koju bih platila ravno pa 0 kuna. U tom kontekstu, mislim da bi vi koji ste roditelji 8-9-godišnje djece više zaradili na slikama, jer među njima našla bih neke koje bih platila puno više. Image Hosted by ImageShack.us Jasno, ne mora se svakome sve svidjeti, ali pitam se kojim kriterijima netko zavrijedi da mu slike vise u najelitnijim svjetskim muzejima, dok neke druge to ne mogu nikako?

Onda, fotografija. Danas u vrijeme digitalnih fotoaparata, mogućnosti su stvarno ogromne. Još k tome možete pritiskati milijun puta, a od tih milijun, jedna hoćete-nećete mora biti dobra. Čini li baš ta jedna nekoga umjetnikom? Ili je umjetnik možda onaj koji izazove najveći šok? Ili onaj kod koga svi ispadnu fizički ljepši nego što jesu? Ili onaj tko dobro ovladava Photoshopom? Jasno da mutne fotografije i one na kojima netko «odreže» glavu Image Hosted by ImageShack.us ne mogu spadati u kategoriju umjetničkih, ali sve one ostale su neka druga priča. Jednako diskutabilna kao i prethodne.

Ako gledamo glumu kao jedan od temelja i kazališne i filmske umjetnosti, pretpostavljam da ćemo se složiti u ocjeni da su sapunice prilično evidentno mjesto za uočavanje loše glume, što ne mora nužno značiti da je svaki glumac tamo loš glumac. S druge strane, visokobudžetni filmovi u kojima glume ultraturbodobroplaćene zvijezde, ne moraju biti garancija i izvrsne glume. Pa se opet nameće pitanje tko je tu umjetnik, a tko nije. Ista stvar je i sa redateljima, scenaristima, kamermanima i dr.

Posebna priča je književnost. Sjetite se prizora kad uđete u knjižnicu ili u knjižaru ... kolike vam se knjige nađu pred očima. Ako zanemarimo one stručne, sve one ostale knjige djela su umjetnika? Tradicionalno kritična, moram konstatirati da među nekima blogerima ima onih koji pišu ljepše priče i pjesme od mnogih koje se nalaze na tim policama.

Zapravo me dalje misli vode u činjenicu da nam se ta riječ umjetnost počela nametati sa svih strana. I u mnogim domenama u kojima joj baš i ne nalazim mjesto. Tako, recimo, naša estrada uporno sebe naziva estradnim umjetnicima, jer valjda pojam estradni djelatnici ne djeluje baš neštro strašno kul. Ponovite još jednom i sigurna sam da će i vama, kao i meni, zvučati preradnički. Image Hosted by ImageShack.us

Ako bi pak i estradu zvali umjetnošću, ne vidim zapreka da tada ne bi mogla postojati i krojačka umjetnost, frizerska umjetnost, aranžerska umjetnost, make-up umjetnost, dj-umjetnost ... Možda bi onda iz pojedinih već poznatih umjetnosti «iznikle» neke podumjetnosti. Tako bi iz glazbene prizašle hip-hop-umjetnost, pop-umjetnost, rock-umjetnost, alternativna umjetnost ... U filmu bi imali romantičnu umjetnost, sf-umjetnost. triler-umjetnost ... i za neke neizostavnu porno-umjetnost. Image Hosted by ImageShack.us

Odužio mi se post pa da mi ne zaspu neki Image Hosted by ImageShack.us, moram izvesti kratki zaključak. Svjesna sam da je sloboda u izražavanju misli i emocija velika i da je vrlo teško povući crte u kojima se točno definira da nešto umjetnosti pripada, a drugo ne. No bez obzira na to, mislim da bi ipak trebali postojati barem neki kriteriji koji dijele umjetnost od zabave. Jer u protivnom mislim da će nas preplaviti kič-umjetnost.

- 19:45 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (48) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

01.12.2005., četvrtak

(Ne)stručnost preko noći

Digla se (opet) poprilična medijska buka oko Severine i njene samofinancirane predstave «Čekajući svog čovika». Ne vjerujem da će joj ta buka, kakva god bila, naštetiti. Naprotiv, mislim da joj ne smeta previše i da će ju znati iskoristiti. No, tema mi nije njeno duhovno stanje, nego ono o čemu se u toj priči počelo govoriti. A to je treba li ili ne treba biti kompetentan za određene poslove i ako treba, za koje.

Moram priznati da mi je pomalo smiješan onaj zahtjev Sindikata glumaca da onaj tko «uzme posao glumcu» mora uplatiti honorar na sindikalni račun. Djeluje mi to kao zavist koje posebno u slučaju da je riječ o kvalitetnom glumcu ne bi trebalo biti. Naime, ako je Severina nedovoljno dobra glumica, trebaju li je se oni dovoljno dobri bojati? Osim toga, Severina je sama platila troškove, angažirala ljude, iznajmila kazalište pa joj se po tom pitanju nema što osporiti.

S druge strane, ako govorimo o njenim ulogama u predstavama nekoga nacionalnog kazališta, onda stvari baš i nisu tako jednostavne. Tu je ipak riječ o proračunskom novcu koji se ulaže u kulturu, a žele li baš svi ulagati u kazalište u koje se ide gledati Severininu ljepotu i atraktivnost. Ne bih rekla. Kao što se ne bih složila ni s onima koji govore da ona može biti razlog što će netko «zavoljeti» kazalište. Onaj tko je otišao u kazalište da bi gledao Severinu, a prije ga nije zanimalo, vjerovatno će u kazalište opet htjeti ići kad bude trebalo gledati, pogađate, Severinu.

Naravno da diploma ne daje po automatizmu i nužno kvalitetan stručni kadar, jer nažalost svjedoci smo da zna biti i drugačije. Vjerujem ipak rijetko. Ali, uzmimo da netko od nas silno želi raditi odvjetnički posao. Nije završio fakultet, ali mu snalaženje po zakonima, člancima i stavcima ide. K tome ni pismeni ni verbalni izričaj nije mu stran, a i snalažljiv je upravo u situacijama koje zahtjevaju umnu spretnost i brzinu. Iznajmimo zatim ured i postali smo odvjetnici. Naravno da će doći inspekcija i da će nam spriječiti rad, jer će tražiti i diplomu i pravosudni ispit i ne znam što sve još treba za taj posao.

Uzmimo liječnike. Bi li netko od nas htio da nas talentiran i načitan čovjek liječi? Ili ipak želimo upravo takvog i stručnog SA pismenom potvrdom da on to stvarno i je. Netko može biti inžinjer elektrotehnike, ali bez položene pedagoške grupe predmeta ne može predavati i učiti djecu elektrotehnici. Dakle, stručnost ipak traži potvrdu.

Naravno da se neki poslovi ne mogu uspoređivati s drugima, ali to mi i nije cilj. Nastojim samo reći da se stručnost ne može zanemariti. Zbog zanemarivanja nam primjerice članke po novima pišu i nekompetenti ljudi, tv-emisije vode i nekompetentne i ponekad gotovo nepismene osobe. Ponekad se čak i na vrlo odgovornim i osjetljivim poslovima poput ovog slučaja sa dječjom pravobraniteljicom zbog nekih političkih i drugih interesa želi riskirati na račun stručnosti.

Osobno me nikad ničija diploma nije impresionirala u onom smislu da nekog smatram vrijednijim čovjekom od onoga tko je nema. Naprotiv, neke mi «face» s diplomama u naletu svoje patološke opsjednutosti i diplomom i titulom mogu biti jedino predmet smijeha i dubokog žaljenja.

Ono što ne želim osporiti nikome sa diplomom je njegova struka i stručnost. Naime, svi mi koji smo završili srednje škole i fakultete osjetljivi smo na to. Onaj tko je završio Ekonomski fakultet teško da bi se pomirio sa činjenicom da mu netko sa Ekonomskom školom uzme posao koji zahtjeva fakultet ili da neki gimnazijalac uzme posao novinara ili voditelja sa završenim novinarstvom. Ne vjerujem i da bi netko tko je završio Trgovačku školu htio da mu posao zauzme netko tko nema završenu srednju školu ili je završio npr. za varioca. Lako je govoriti kad naša koža nije u pitanju. Kada je, nismo baš tako širokogrudni i plemeniti.

Bez stručnosti, koliko god voljeli neki posao i koliko god talenta imali, teško možemo biti uspješni u poslu kojega radimo. U nekim slučajevima da bismo ju potvrdili, potreban nam je «papir» koji je garancija toga, ponekad možda višegodišnje iskustvo i rad. Ali u svakom slučaju, do stručnosti nikad nikome nije uspjelo doći preko noći.

UPDATE

Ova je tema očigledno osjetljivija nego sam mislila dok sam ju pisala. Naime, izgleda da svatko od nas polazi od vlastite životne priče. U toj priči teško je ignorirati onu svjedožbu ili diplomu koji ju stekao u srednjoj školi i/ili na višoj školi ili fakultetu. Bilo da s njome radi baš ono što mu struka i je ili pak radi nešto drugo. Moj post usmjeren je na to da struku treba cijeniti i poštivati, jer ako se pravimo da svi možemo sve, onda nam ni škole ni fakulteti NE trebaju. Ako mislim da uz kuharicu mogu naučiti više nego profesionalni kuhar, ako mislim da mogu popravljati televizore bolje od elektrotehničara, ako mislim da mogu zidati kuću bolje od zidara, onda čemu uopće sustav obrazovanja? Jasno je da se svi mi snalazimo kako znamo i da samo želimo preživjeti, jasno je i da ćemo raditi ono i što nam nije struka ako nas životne okolnosti odvedu u tom smjeru, ali uistinu mislim da bi ovo država bila puno uspješnija da svatko radi onaj posao kojega NAJBOLJE zna raditi. Nije li za očekivati da ipak najbolje znamo raditi za ono za što smo stručni? Neovisno o tome o čemu se konkretno radi. Podrazumijeva se naravno da iza struke stoje ZNANJE i VJEŠTINE za određeni posao, apsurdno bi bilo pretpostaviti drugačije.

- 21:23 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (52) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se