Potreba čovjeka da se svidi drugima nije vidljiva samo po biranju željene odjeće, frizure, a u ženskoj varijanti i šminke, nego i na razne druge načine. Jedan od tih drugih je i govor. Govor kao način izražavanja i govor kao sredstvo za iznošenje misli. Ako stvari malo poopćimo, onda tu riječ govor možemo na neki način identificirati i sa «pisanim govorom» što me navodi i na kratki osvrt na blog- izražavanje. S obzirom da nas ovdje ima dosta i nestručnjaka po pitanju jezika, gotovo očekivano je vidjeti da u samoj pismenosti blogera ima stvarno svega i svačega.

Naravno da ovdje ne bi bit trebala biti proučavanje gramatike i pravopisa (iako, ako nekome to predstavlja zadovoljstvo, meni ne smeta ), ali čak za laika poput mene postoje pojavnosti koje koliko god se trudila ne mogu ne vidjeti. Jedna od najvećih «uboda» su mi brkanje slova «č» i «ć». S obzirom da su na tastaturi tipke ta dva slova jedno do drugoga, jasno da nekad slučajno stisnemo krivu tipku. Ali ne govorim o tim slučajevima, nego u onima u kojima je skoro svaki «č» postao «ć» i obrnuto. Nisam se nikad bavila uzrocima te pojavnosti, jer ne bih to ni znala raditi, ali znam da u mome kraju nema teorije da netko tko je «domaći» (mislim na riječki prigrad) može faliti u tom odabiru. Dvoumljenje između «ije» i «je» događa mi se, ali čak i kada pogriješim ili vidim da je netko pogriješio, nije mi tako «bolno» za oči, kao kad netko kaže ćaćkalica ili kuča.

Bez obzira na to, blog je mjesto koje nužno ne zahtjeva poznavanje čak i činjenica koje se uče u osnovnoj školi. Zašto bi netko listao po rječnicima i leksikonima da bi napisao post. Blog je mjesto odmora, barem meni, i ne bi nikome trebao biti opterećenje. K tome, ako netko upravo kroz onaj neknjiževni govor (da me ubijete ne mogu čak ni tu svrstati brkanje «č» i «ć» ) najbolje izražava ono što se želi reći, onda bi čak i upotreba pravila bila kočnica.

No, u jednom sasvim drugom slučaju, neki, srećom rijetki ljudi, ispadaju stvarno ne samo dosadni, nego i smiješni u nastojanju da ispadnu baš onako FUL književni, da ne kažem gospodski. Znate ono kad nam u govoru ispadne pokoje slovo pa umjesto «kao» kažemo «ko», ili možda umjesto «bih» skratimo na «bi». Što mi se čini skroz razumljivom i gotovo prirodnom pojavom u govoru. E, kad mi netko počne rastezati jednu rečenicu i gotovo do iznemoglosti naglašavati to «književno» vidno se mučeći, a sve samo da bi dokazao neki «nivo», onda to prenemaganje stvarno ne sliči na ništa. Moram spomenuti da je tu bitno ne samo ono "govorno književno», nego i ton, a i uzdisaji među riječima i "profinjeni" pokreti ruku koji onda daju točku na «i» u nobl-dojmu.

Ne znam stvarno gdje bih svrstala primjer koji ću spomenuti. Možda u svoje neznanje, a možda i u nešto što se proširilo u jeziku samo zato što ljudi tako čuju jedni od drugih pa onda ponavljaju bez da se pitaju za značenje pojedine riječi. To je ona meni famozna «potpisuje». Vjerujem da ste brdo puta od naših voditelja čuli da «za pjesmu Tu-i-tu glazbu POTPISUJE Taj-i-taj...». Moram priznati da ako je to ispravan oblik, onda meni on NIKAKO ne ulazi u uho. Jer, kad nastojim stvoriti sliku u glavi za riječ «potpisuje», onda mi na pamet pada direktor firme koji potpisuje papire koje mu tajnica stavi na stol. Kad netko napiše glazbu, onda napiše glazbu, tj. niju ju napisao netko drugi i ovome donio na potpis. Vidim da se i na blogu ta riječ dosta često koristi, što mi je ipak bliže nego ovo sa glazbom. Iako, definitivno sama tu riječ mijenjam sa onima «slažem se».

Došla sam do kraja posta i sad bih kao trebala izvesti zaključak, koji mi dok ovo tipkam još uvijek nije skroz poznat. Ali da ne razmišljam baš previše, vraćam se na osnovnu misao koja me pratila dok sam pisala ovaj post – biti ono što jesmo puno je bolji izbor od izigravanja nečega što nam ne pristaje uopće.