01.12.2005., četvrtak

(Ne)stručnost preko noći

Digla se (opet) poprilična medijska buka oko Severine i njene samofinancirane predstave «Čekajući svog čovika». Ne vjerujem da će joj ta buka, kakva god bila, naštetiti. Naprotiv, mislim da joj ne smeta previše i da će ju znati iskoristiti. No, tema mi nije njeno duhovno stanje, nego ono o čemu se u toj priči počelo govoriti. A to je treba li ili ne treba biti kompetentan za određene poslove i ako treba, za koje.

Moram priznati da mi je pomalo smiješan onaj zahtjev Sindikata glumaca da onaj tko «uzme posao glumcu» mora uplatiti honorar na sindikalni račun. Djeluje mi to kao zavist koje posebno u slučaju da je riječ o kvalitetnom glumcu ne bi trebalo biti. Naime, ako je Severina nedovoljno dobra glumica, trebaju li je se oni dovoljno dobri bojati? Osim toga, Severina je sama platila troškove, angažirala ljude, iznajmila kazalište pa joj se po tom pitanju nema što osporiti.

S druge strane, ako govorimo o njenim ulogama u predstavama nekoga nacionalnog kazališta, onda stvari baš i nisu tako jednostavne. Tu je ipak riječ o proračunskom novcu koji se ulaže u kulturu, a žele li baš svi ulagati u kazalište u koje se ide gledati Severininu ljepotu i atraktivnost. Ne bih rekla. Kao što se ne bih složila ni s onima koji govore da ona može biti razlog što će netko «zavoljeti» kazalište. Onaj tko je otišao u kazalište da bi gledao Severinu, a prije ga nije zanimalo, vjerovatno će u kazalište opet htjeti ići kad bude trebalo gledati, pogađate, Severinu.

Naravno da diploma ne daje po automatizmu i nužno kvalitetan stručni kadar, jer nažalost svjedoci smo da zna biti i drugačije. Vjerujem ipak rijetko. Ali, uzmimo da netko od nas silno želi raditi odvjetnički posao. Nije završio fakultet, ali mu snalaženje po zakonima, člancima i stavcima ide. K tome ni pismeni ni verbalni izričaj nije mu stran, a i snalažljiv je upravo u situacijama koje zahtjevaju umnu spretnost i brzinu. Iznajmimo zatim ured i postali smo odvjetnici. Naravno da će doći inspekcija i da će nam spriječiti rad, jer će tražiti i diplomu i pravosudni ispit i ne znam što sve još treba za taj posao.

Uzmimo liječnike. Bi li netko od nas htio da nas talentiran i načitan čovjek liječi? Ili ipak želimo upravo takvog i stručnog SA pismenom potvrdom da on to stvarno i je. Netko može biti inžinjer elektrotehnike, ali bez položene pedagoške grupe predmeta ne može predavati i učiti djecu elektrotehnici. Dakle, stručnost ipak traži potvrdu.

Naravno da se neki poslovi ne mogu uspoređivati s drugima, ali to mi i nije cilj. Nastojim samo reći da se stručnost ne može zanemariti. Zbog zanemarivanja nam primjerice članke po novima pišu i nekompetenti ljudi, tv-emisije vode i nekompetentne i ponekad gotovo nepismene osobe. Ponekad se čak i na vrlo odgovornim i osjetljivim poslovima poput ovog slučaja sa dječjom pravobraniteljicom zbog nekih političkih i drugih interesa želi riskirati na račun stručnosti.

Osobno me nikad ničija diploma nije impresionirala u onom smislu da nekog smatram vrijednijim čovjekom od onoga tko je nema. Naprotiv, neke mi «face» s diplomama u naletu svoje patološke opsjednutosti i diplomom i titulom mogu biti jedino predmet smijeha i dubokog žaljenja.

Ono što ne želim osporiti nikome sa diplomom je njegova struka i stručnost. Naime, svi mi koji smo završili srednje škole i fakultete osjetljivi smo na to. Onaj tko je završio Ekonomski fakultet teško da bi se pomirio sa činjenicom da mu netko sa Ekonomskom školom uzme posao koji zahtjeva fakultet ili da neki gimnazijalac uzme posao novinara ili voditelja sa završenim novinarstvom. Ne vjerujem i da bi netko tko je završio Trgovačku školu htio da mu posao zauzme netko tko nema završenu srednju školu ili je završio npr. za varioca. Lako je govoriti kad naša koža nije u pitanju. Kada je, nismo baš tako širokogrudni i plemeniti.

Bez stručnosti, koliko god voljeli neki posao i koliko god talenta imali, teško možemo biti uspješni u poslu kojega radimo. U nekim slučajevima da bismo ju potvrdili, potreban nam je «papir» koji je garancija toga, ponekad možda višegodišnje iskustvo i rad. Ali u svakom slučaju, do stručnosti nikad nikome nije uspjelo doći preko noći.

UPDATE

Ova je tema očigledno osjetljivija nego sam mislila dok sam ju pisala. Naime, izgleda da svatko od nas polazi od vlastite životne priče. U toj priči teško je ignorirati onu svjedožbu ili diplomu koji ju stekao u srednjoj školi i/ili na višoj školi ili fakultetu. Bilo da s njome radi baš ono što mu struka i je ili pak radi nešto drugo. Moj post usmjeren je na to da struku treba cijeniti i poštivati, jer ako se pravimo da svi možemo sve, onda nam ni škole ni fakulteti NE trebaju. Ako mislim da uz kuharicu mogu naučiti više nego profesionalni kuhar, ako mislim da mogu popravljati televizore bolje od elektrotehničara, ako mislim da mogu zidati kuću bolje od zidara, onda čemu uopće sustav obrazovanja? Jasno je da se svi mi snalazimo kako znamo i da samo želimo preživjeti, jasno je i da ćemo raditi ono i što nam nije struka ako nas životne okolnosti odvedu u tom smjeru, ali uistinu mislim da bi ovo država bila puno uspješnija da svatko radi onaj posao kojega NAJBOLJE zna raditi. Nije li za očekivati da ipak najbolje znamo raditi za ono za što smo stručni? Neovisno o tome o čemu se konkretno radi. Podrazumijeva se naravno da iza struke stoje ZNANJE i VJEŠTINE za određeni posao, apsurdno bi bilo pretpostaviti drugačije.

- 21:23 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (52) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

"Ja u ljubav vjerujem"