Pojavila se ovih dana priča o riječkim učenicima – blogerima, koji su pisali blogove o svojim profesorima. Nažalost, nisam pročitala pa ne mogu govoriti o samome sadržaju, ali čini mi se da je i to jedan od načina izražavanja stava. Ja ga podupirem, ali u slučaju da je način na koji je to napravljeno na civiliziranom nivou. Što bi značilo da je u redu iznositi svoj stav o nekom profesoru, izraziti mišljenje o načinu njegova rada, biti pozitivno i negativno kritičan. Ono što ne odobravam (kažem, hipotetski, jer konkretan slučaj ne poznajem) je isticanje imena profesora, jer ako je bloger anoniman, onda bi i profesor trebao biti, s obzirom da on nije javna osoba poput naših pjavača, novinara, glumaca... Nadalje, bitna je iskrenost i iznošenje točnih činjenica. Uzmimo da neki učenik iz zafrkancije ili radi tko zna čega objavi neistine o privatnom životu profesora. Na koji se način profesor može zaštititi? Stoga, blog bi trebao biti mjesto slobode izražavanja, ali i mjesto gdje se ne može pisati o svemu i svačemu bez ikakve odgovornosti. Pitam se i bi li ti učenici i javno rekli što misle? Ako ne kao pojedinci (jer za pretpostaviti je da postoji strah od sankcija), onda kao grupa, kolektiv.

Čini mi se da to ima veze i sa novinarskim poslom. Jer, potpuno sam za slobodu izražavanja i protiv zabrana po raznim političkim i «tetke i stričevi»-linijama. No, jednako tako sam protiv da novinari pišu bez odgovornosti, ne provjeravajući činjenice koje iznose, ili pak namjerno govoreći neistine. Nadalje, ako oni imaju pravo reći ono što misle, onda bi i svi ostali morali imati to pravo, pri čemu mislim na demantije i druge oblike reagiranja.

Nadalje, blog vidim uistinu kao mjesto gdje ne bi trebalo biti straha kada se iznosi politički stav. Ne mislim tu na neku stranačku politiku, nego onu koja nas se svih tiče i koja nam utječe na život. Ali čini se da ni po tom pitanju stvari baš ne blistaju. Primjetila sam da se na blogovima političara blogeri češće odlučuju za anonimni komentar, nego za onaj pod nickom. Pod «češće» mislim češće nego na drugim blogovima. Moram priznati da mi to baš i nije jasno, jer ako nešto mislim reći bilo kojem političaru ovdje, reći ću mu jednako kao i svakom drugom blogeru, a to znači da ću biti isključivo i samo Pegy.

Ako gledamo neka grupna iznošenja mišljenja, tu mi je stav jednak. Što znači da je jedini uvjet da je okupljanjenje i izražavanje civilizirano (bez izgreda, uvreda i sl.). Vezano za generala Antu Gotovinu, pripremaju se u nekim gradovima skupovi podrške. Iz redova vladajućih već se čuje kako su oni protiv prosvjeda. Naime, potpora i prosvjed baš i nije isto. Ako i JE prosvjed, zašto narod ne bi mogao prosvjedovati i izraziti stav? Ono što sam sigurna je da u nekim sredinama zasigurno prisustvovanje takvom skupu ujedno znači da će onaj koji prisustvuje biti okarakteriziran kao «zaostao, nazadan, a i nepoštivatelj pravne države». S čime se naravno ne slažem. Mirni prosvjedi, skupovi podrške i okupljanja u cilju iznošenja misli i stava su TEMELJ demokratskih država.

Sjećam se prije nekoliko godina, u ljetno vrijeme, branitelji su htjeli prosvjedovati blokirajući neke važne prometnice radi teške situacije u kojima su se našli. Tadašnja je vlada, a današnja oporba, to nazivala gotovo rušenjem države. No, ne štrajkaju li u nekim razvijenim zapadnim zemljama cijele korporacije, tijela državne uprave i sl. i baš nitko ne dovodi u pitanje ispravnost takvih postupaka. Već ih smatra legitimnim pravom građana.

Kod nas, da ne bi bilo zabune, sve vlade imaju istu filozofiju. Jako su liberalni i tolerantni kad su oporba, ali kad (p)ostanu vladajući, gotovo da svako okupljanje postaje neprijateljski čin prema državi. Ne mogu opet ne spomenuti vrhunac takve blamaže očitovan u vidu nedavne zabrane okupljanja na Markovu trgu. Istina, neće ta zabrana baš dugo trajati, ali pitam se kako nešto tako apsurdno uopće može biti legitimno i jedan dan.

Da zaključim, sasvim je jasno da nije uputno uvijek i svugdje govoriti što nam je na umu. Ali biti uvijek glasan doma iz fotelje i govoriti «ja bih ovo, ja bih ono» je jedno, a javno reći ono što mislimo, nešto sasvim drugo. Ne, nije ovo pozivanje na ikakve prosvjede niti školske "pobune", ovo je samo kritički stav prema jednom od obilježja ovoga naroda – da previše šuti. Onda kada šutjeti ne treba. Bilo je tako kroz povijest, događa se i sada. Tješim se da tako neće biti i u budućnosti.

UPDATE NAKON PROČITANOG PERINOG TEKSTA

Pročitala sam Perin tekst s obzirom da je ipak dostupan, a mislila sam da nije. Prvo moram reći da mi je nevjerojatno simpatičan. Sjećajući se svojih srednjoškolskih dana, gotovo da vidim isti način razmišljanja. Analitičnost, kritičnost i nalaženje sitnica koje učenici primjećuju, a profesori ih uglavnom nisu ni svjesni. I moram priznati iskrenost. Naime, i sama sam išla u tu školu, neki su mi spomenuti profesori i predavali pa mogu reći da se slažem u nekim ocjenama. Dodala bih i da je jedna spomenuta profesorica poprilično treptala (onako sva važna ). Drugo, vidi se i jedna mladenačka naivnost s obzirom da su navedena imena i prezimena profesora. Iz sadašnje perspektive uvjerena sam da ta imena sama ne bih pisala, no da mi je 15-16 – ne znam. I to ne da ne bih pisala radi straha, nego jer mislim da nije u redu i da bi sasvim dovoljno bilo «ona iz hrvatskoga». Naime, oni koji znaju, ionako znaju o kome se radi, a oni koji ne znaju, imenom i prezimenom ne dobivaju ništa. Jedino što ipak profesor na taj način JE prozvan (posebno oni koji su dobili neke negativne ocjene). I za kraj, mislim da su reakcije iz škole krajnje neprimjerene. Zapravo, tipična reakcija profesora starog kova – strah, uvrijeđenost i dokazivanje moći. Pokušavam sebe staviti u položaj jedne od ocjenjenih profesorica. Kad se netko tako dobro zabavlja (kao učenici), definitivno bih se u tome zabavljala i ja i prilagodila se situaciji. Možda neki svoj post, možda komentar, nebitno. Ovako, napravili su sebi loš publicitet, napravili su reklamu Peri i ako dospiju u neki medij, pomalo su i sami krivi radi toga. Ono što mislim je da je jedno od zasigurno boljih rješenja bilo - malo više kreativnosti. Očigledno je katkad u našim školama fali.