Marketing
Samodopadno-hvalisavi post
Sjetite se onog vremena kad ste bili djeca. Uz pretpostavku da skleroza onima mojih godina i starijih nije učinila svoje 
, vjerujem da vam problem neće biti sjetiti se onih dječjih nadmudrivanja «MOJ je tata najjači» ili «MOJA mama radi najbolje kolače». E, u tom tonu vam je i ovaj post. Što mogu kad sam još uvijek dijete.
Skroz je nebitno je li VAŠ grad rodni grad ili je on onaj u kojem ste utočište i dom pronašli kasnije. Bitno je jedino da ga osjećate svojim gradom. Dakle, kada ste u svojim glavama, a možda važnije, u srcima, odredili koji je grad onaj za kojeg bi zdužno klicali «moj je grad ... (što god)», možemo krenuti dalje.
Moja je nacionalna svijest takva da volim sve gradove Hrvatske i da niti za jedan dio Hrvatske, vidjela ga makar samo na slikama ili televiziji, neću reći da mi je bez veze, dosadan, nezanimljiv. Ne zato jer bih tako glumila neki lažni patriotizam, nego zato jer uistinu tako mislim. Jedino što pri tome želim je mnoge dijelove Hrvatske ipak bolje upoznati tako da i sama, barem jednom, budem dio njih.
No, to još uvijek ne znači da nemam izražen i lokal-patriotizam. On definitivno nije na razini onih za moj pojam ničim utemeljenih i krajnje besmislenih želja o nekim lokalnim «državicama» pri čemu se nerijetko sve izvan tih «granica» smatra ili zaostalim ili pak «neprijateljskim». Moj lokal-patriotizam znači ljubav prema rodnom kraju. To ne umanjuje neke druge ljubavi kao što su ljubav prema domovini, kao i ljubav prema onima koji joj ne pripadaju, kao što i u krajnjoj liniji ljubav prema vlastitoj obitelji ne znači da ne volim i ljude koji su izvan nje.
Dakle, ovo je bio uvodni dio posta. Bez panike, glavni dio će ovaj put biti kraći.
Od većih hrvatskih gradova, u Osijeku nikad nisam bila, u Splitu sam bila davno, a u sjećanju mi je ostala osunčana riva koju sve slabije vidim udaljavajući se brodom u smjeru otoka. Zagreb mi je na drugi pogled (onih prvih pogleda kao dijete baš se i ne sjećam s nekim posebnim dojmovima) prirastao srcu i sami prolazak Jelačićevim trgom mi je poseban osjećaj.
ALI .... Rijeka ima nešto što ni jedan drugi grad na svijetu nema (malo karikiram, ali ovaj post je ionako, ako ste zaboravili, samohvala). Znači, šećete negdje uz more, gledate prema otocima, prema Učki i Istri, a ako je bura rasčistila zrak, vidite čak i dio Velebita. Sve to katkad na temperaturi od 10-15 stupnjeva (a na suncu i više). I onda ... uđete u auto, provozate se malo i za pola sata ste na Platku. Popnete se na neko od mnogobrojnih brda i dobijete ovakvu sliku.
Da ne pomislite da je to sav snijeg kojega imamo, moram vam pokazati još neke fotografije, koje prikazuju malo veću nadmorsku visinu gdje vjetar nije toliko jak da snijeg odnese. Ako vam se čini presivo, to je samo znak da su pahulje padale i dok sam prst držala na «puciću» fotoaparata. Milina.
Ova zadnja fotografija je pogled s Platka na vrh Radeševo, koje povezuje žičara. Nije baš kao u Aspenu, ali je ... bolje. Netko od vas je sluuučajno baš jučer bio na skijanju?
Ovaj post imao je dva zadatka. Jedan je bio veliko hvalisanje. Drugi je skupljanje hvale o vašim krajevima, bilo da je riječ o većem gradu, manjem mjestu, selu ... skroz nebitno. Bitno je da sam uvjerena da će mi, kada krenem u obilazak, a nakon što me dobro informirate, imati što upasti u oko, uho, a možda i usta.
Post je objavljen 27.12.2005. u 21:22 sati.