30.07.2005., subota

Flekitis

Image Hosted by ImageShack.us Gledam malo oko sebe i s obzirom da je sami kraj 7. mjeseca, vidim uglavnom preplanule ljude. Od onih koji su gotovo kao malo svjetliji crnci, preko latino-verzija, do onih lagano preplanulih. Tu i tamo naletim na nekoga tko je bijel, ili pak snježnobijel. Dobro, lica i ruke većini su ipak ulovila nešto boje, ali ovo gore rangiranje odnosilo se na noge i prilično česte gole trbuhe. I da, nisam od onih kojima je preplanulost «in», a bijelilo nije. Mislim da je najbitnije što kome stoji. Posebno u licu.

Više puta sam spominjala svoju svijetliju put tako da mi dolazak do preplanulosti nije nimalo lak. Čak i za onaj minimum boje koji želim. Jer, stvarno nemam pretenzija biti kao latino-djevojke. Prvo, jer mi to na licu uopće ne pristaje, dobijem samo brojne pjege koje mi baš i nisu cool u takvoj količini. Image Hosted by ImageShack.us Nadalje, sve i da hoću, ne mogu postići tu boju, jer izlaganjem na suncu tamnim sporije od većine. Ne toliko ostali dijelovi tijela, koliko noge. Dakle, našla sam se pred malom dilemom - kako samo mrvicu (ali baš mrvicu) potamniti noge da ljudi, a i ja, baš ne moraju gledajući mi bijele noge nositi sunčane naočale za snježnobijele uvjete. Image Hosted by ImageShack.us Pa sam višegodišnjim iskustvom po tom pitanju napravila «analizu».

Izležavanje na suncu u kritična vremena mi nikako ne dolazi u obzir, jer pomno slušam savjete dermatologa, a i ne volim toliku vrućinu sve i da nije opasno. Nadalje, gotovo cijeli 7. mjesec sam na poslu radila prekovremeno tako da nisam stizala ni u one prihvatljivije dijelove dana, a vikendom (ako i on ne bi bio djelomično radni) ili nisam imala volje, ili pak jesam, ali obično kad mi volja dođe, dođu i pljuskovi s grmljavinom. Image Hosted by ImageShack.us Tako da od sunca na mom tijelu ništa. Zasad, jer nadam se da će ga uskoro ipak biti.

Druga mogućnost je kvarcanje, o kojem sam već jednom pisala. S obzirom da i tu slušam liječnike, a i čitam ponešto o tome, ta mi opcija još manje dolazi u obzir. Naime, i da baš ništa o tome ne znam, pomisao da u minutu-dvije ili deset koža postigne preplanulost za koju vam trebaju sati i sati sunčanja mi je jednaka onoj da se kokoš umjesto sat i pol u pećnici speče za par minuta u mikrovalnoj. Image Hosted by ImageShack.us Ne znam za vas, ali meni to čak ni na prvi pogled ne djeluje zdravo. Osim toga, ako i postoji pokoji «kvarceraj» sa stručnim osobama, onaj ostatak to definitivno nije. A koristiti ne znam kako kvalitetan aparat od ljudi koji su do jučer prodavali cipele ili imali pekare (ovi zadnji možda ipak znaju «peći» Image Hosted by ImageShack.us ), meni baš i ne ulijeva neku sigurnost.

I onda, došla sam do one treće mogućnosti. Kreme za samotamnjenje. Čitala sam i slušala i o njima što od proizvođača (koji dakako ne moraju biti potpuno iskreni ako žele prodati proizvod), ali i od liječnika, i došla do spoznaje da te kreme nisu opasne i da djeluju samo na površinski dio kože. Tako da sam još lani probala napraviti taj eksperiment. A sve u cilju laaaaaganog tamnjenja, ili «dizanja» superbijelih nogu na nivo bijelih do lagano preplanulih.

Dakako da mi stvari baš i nisu išle po planu. Ne znam je li tko od vas probao nešto takvo, ali namazati se takvom kremom (i to proizvođača poznatog imena, dakle ne neki fuš), znači dobiti istina boju, ali dobiti ju negdje više, negdje manje. Drugim riječima, postanete flekavi. Image Hosted by ImageShack.us Ove sam godine krenula u još jedan pokušaj. Ovaj put čak sprej, koji navodno garantira ravnomjernu «preplanulost». Naravno da eksperiment nije uspio. Osim što sva mirišim, jesam ulovila lagane bojice po nogama, taman koliko treba. Ali sve to vrijedi na noćnom svjetlu. Na danjem, noge mi izledaju prilično «pjegavo». Ili šareno, ili već spomenuto – flekavo. Image Hosted by ImageShack.us

Nisam gotova, jer ovaj post nije pisan za «plakanje». Image Hosted by ImageShack.us Ovaj je post pisan za slušanje korisnih savjeta. Nekoga kome je to uspjelo napraviti kako treba. I tko ima tajnu formulu uspjeha. Image Hosted by ImageShack.us Ako ne znate, nema veze, ionako nemam nekih kompleksa, tako da ću svoje «prekrasne» nožice izložiti prvom prilikom, možda netko voli i takve. Image Hosted by ImageShack.us U tom slučaju imate samo jedni «obavezu» - reći što se događa s vašom kožom. Volite li tamniju ili svjetliju, i na vašem tijelu, i gledajući druge?

p.s. Sunčanje pod uvjetima na slici – definitivno DA. Samo, ima li liječnik koji bi mom flekitisu pripisao ovakvu terapiju? Image Hosted by ImageShack.us

- 22:07 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (31) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

28.07.2005., četvrtak

Tko želi biti oficir i gentleman?

Image Hosted by ImageShack.us Ne znam sjeća li se tko od vas one «Magazinove» pjesme (kada je u njemu vokal bila Ljiljana Nikolovska) koja ide ovako «Kad u vojsku pođeš, ljubit ću te ja...». Image Hosted by ImageShack.us U vrijeme početaka te pjesme vojska tadašnje države zvala se JNA, koju su i neki od vas muških blogera neki zasigurno služili. No, ista se pjesma mogla pjevati i kasnije, kad smo imali svoju, Hrvatsku vojsku. Mogla se pjevati i danas. Ali, samo teoretski. Naime, tko još ide na odsluženje vojnog roka? Image Hosted by ImageShack.us

Nisam definitivno ratnički tip i primjerice kad vidim igračke u obliku mitraljeza, puški, pištolja bombi, pitam se koliko ljudska pohlepa može biti velika kad i na takvim neodgojnim mjerama mnogi žele zaraditi. I to bih definitivno zabranila. S druge pak strane, smatram da je vojska svakoj državi potrebna ne da bi se krenulo u osvajanje tuđega, nego da bi se spriječilo otimanje svojega. Ako do toga dođe. S obzirom na davnu i ne tako davnu povijest, iskustvo nas uči da su oni bez vojske i oružja idealna lovina za imalo agresivne susjede. A često budu i nemalo agresivni.

Znam, profesionalna vojska bila bi idealno rješenje. Nešto poput NATO-ove, s naglaskom na NEinterveniranje na teritorijima izvan svoje zemlje. No, s obzirom da novac baš i nije lako namaknuti, i služenje vojnog roka koje je dosad bilo obavezno, može zadovoljiti barem neke potrebe državne sigurnosti.

Ne znam kakve ste priče čuli od vaših očeva, djedova ili drugih vam poznatih osoba, ali služiti vojsku nekad, u vrijeme 60-tih, 70-tih godina, baš i nije bilo kao u ova poslijeratna vremena. Jer, vojska se služila po 2-3 godine, s možda jednim odlaskom doma. A lokacija je, ako je bilo sreće, bila neki veći i razvijeniji grad. Ako nije, možda Priština ili neko slično mjesto. Ne znam kako je počelo u Hrvatskoj vojsci. i koliko je bilo trajanje odsluženja vojnog roka, mislim godinu dana, ali ispravite me ako griješim. Poslije se to smanjivalo, da bi najzad došlo na takav nivo da i ne znam ima li netko tko ne služi civilni vojni rok.

Mislim da je godinu dana dugo razdobolje za ono što bi trebalo naučiti. Ali npr. 3 mjeseca zasigurno ne bi bila neko opterećenje koje se ne da izdržati. Danas imamo toliko «prigovora savjesti» da ja uopće ne razumijem zašto se to sve skupa ne ukine. Jer, koja je svrha toga? Civilni vojni rok dakako podupirem u onom postotku u kojem to uistinu može biti realno. Ne i ovom koji se danas javlja. Nadalje, nije loše da dečki rade po školama, vrtićima, bolnicama, fakultetima. No, opet, ni tu reda NEMA, jer toliko si komoditeta uzmu ti «ročnici» da čak i neko parsatno vrijeme neki nisu u stanju odraditi.

Ne znam, možda je i jedan od razloga (ali nikako i jedini) zašto sam ZA služenje vojnog roka i taj da imam osjećaj da je ono ipak od mladih dečki «napravilo» zrele, čvrste i ozbiljne ljude. Nije im uvijek bilo lako, ali to je možda i bio jedan od načina da se muškarac nauči susretati sa problemima i rješavati ih, bez pomoći mame i tate. Image Hosted by ImageShack.us Možda bi netko mogao reći da bi u tom slučaju ista ta zrelost trebala i ženama, ali definitivno nisam od onih koje se baš u svemu žele izjednačiti sa muškarcima. Image Hosted by ImageShack.us Dakle, ne mislim da i ženema treba nešto takvo da bi od mladih nezrelih cura postale zrele žene. Osim toga, fizička se komponenta ne može zanemariti.

Možda sam «sebična». Možda samo volim pogledati zgodnog vojnika, posebno mornarice, jer te su mi uniforme najdraže. A sada je vjerojatnost da tako nešto vidim jednaka gotovo nuli. Možda jedino ako dođe kakav američki ratni brod(ić). Image Hosted by ImageShack.us No, kako znate, ovdašnji muškarci su mi ipak najdraži. Za gledanje, i ostalo. Image Hosted by ImageShack.us Možda sam čak i «samo» romantična pa mi je inspiracija dosta davno pogledani film. Image Hosted by ImageShack.us

- 22:09 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (41) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

26.07.2005., utorak

(Ne)moralne ponude

Image Hosted by ImageShack.us Čak i ako niste pogledali film «Nemoralna ponuda», vjerujem da ste barem jednom ušli u neku raspravu koja na neki, direktni ili indirektni, način ima veze sa tematikom iz spomenutog filma. U filmu bogataš za milijun dolara na jednu noć «dobiva» ženu mladog bračnog para. Para koji je prikazan kao oličenje ljubavi i strasti. Pa se postavlja pitanje, ako je čak i uz ljubav i strast tako nešto moguće, kako ne bi moglo biti moguće i kada toga nema.


Pod nemoralnost (ako gledamo terminologiju iz naslova filma) u ovome slučaju podrazumijeva prodaju tijela. Iako se u filmu par «tješi» kako se ne prodaje duša ili um, moje je mišljenje da se u svakom slučaju prodaje osoba. Jer odvojiti tijelo, um i dušu jednoga čovjeka je nemoguće. Sve su to dijelovi jedinstvene osobe, dijelovi koji čine cjelinu i bez kojih nismo to što jesmo. Dakle, prodati se, znači prodati se na bilo koji način. Dati dio svoje osobnosti za novac. U ovom slučaju ne samo da prodajemo tijelo, nego prodajemo i dušu, jer voljeti jednoga čovjeka, a za novac prakticirati seks sa drugime, ne može biti drugo.

Često puta vidimo da se neka poznata osoba skinula i fotografirala za neki poznati časopis. Za novac, dakako. A priče o estetici, ljepoti i umjetnosti u tom slučaju uopće ne dolaze u obzir. Ili možda one rečenice «oduvijek sam to željela», ili «ponosna sam na svoje tijelo». Jer, znači li to da se mi ostali koji ne bismo primili ček sramimo svoga tijela? Naravno da ne. Mislim da svatko ima pravo raditi sa sobom što hoće, ali licemjerno mi je slušati takve priče, jer zašto ako je riječ o «estetici» to ne naprave badava? Osim toga, da je to posao kao i svaki drugi, ne bi li cijene golišavih zvijezda bile puno niže? Image Hosted by ImageShack.us

Ima i drugih vrsta prodaja osobnosti. Onih koje nas također ne mimoilaze u svakodnevnom životu. Naime, kako okarakterizirati pojavu u kojoj npr. liječnik uzima novac da bi nekome pacijentu odmah omogućio neki zahvat na koji se inače treba čekati? Ili pak sveučilišnog profesora kod kojega ispit ima svoju cijenu? Ti su ljudi prostitutke, prodaju se. Jednako kao što to rade i neki političari koji mijenjaju stranke gotovo u svakom mandatu, ili pak novinari koji pišu tekstove po narudžbi, a ne po vlastitim uvjerenjima.

Neki ljudi imaju teoriju da svatko ima svoju cijenu. I da je netko sponzoruša za vožnju u dobrom autu ili možda za odjeću skopocjenih marki. A netko drugi bio bi isto za nekoliko tisuća, stotina tisuća ili milijuna kuna, eura, dolara, nebitno. Ja se nikad, ali baš nikad neću složiti s tom teorijom. Uvjerena sam da uvjerenija ne mogu biti da me baš nitko ne bi mogao kupiti. Iako znam da bi me mnogi u takvom nastupu mogli nazvati naivkom. Možda i jesam u nekim situacijama, ali u ovoj definitivno ne.

Niti se sve može kupiti, niti se sve može imati. Čak i oni najbogatiji koji imaju gotovo sve, često nemaju nešto što imate vi – ljubav. Ljubav nema cijenu. A kada ju imate, i poznajete, kako onu prema sebi tako i onu prema drugima, onda je ona dovoljno jaka othrvati se baš svakome čeku.

Jednom sam u nekom razgovoru došla na temu još jedne prodaje – prodaje ovih priča koje ovdje pišem. Znam da mnogi ljudi zarađuju pisanjem i da im je to posao kao i što je meni moj. Znam i da ljudi od nečega moraju živjeti. Pa stoga nikako ne želim reći da je svako pisanje (i svaki rad) koje na neki način donosi novac prodaja sebe. Sve je to stvar onoga što svatko od nas osjeća. A ja da prodajem svoje misli na ovaj način osjećala bih se kao da prodajem sebe samu. No, to je ipak individualno i bez trunke generaliziranja i primisli da se netko drugi treba tako osjećati u slučaju da želi da se njegove misli čitaju u obliku novinskih članaka, knjiga, kolumni. I sama sam ponekad spremna platiti za misli nekoga drugoga. Jer, što znači čitati neku knjigu, nego pronicati u misli drugog čovjeka? A ako kupim knjigu u knjižari, znači li to da sam kupila nečiju osobnost? I da sam suučesnik u nekom nemoralnom poslu? Image Hosted by ImageShack.us Ne bih rekla. Image Hosted by ImageShack.us Štoviše, širiti mudrost je plemenito i potrebno. A mnoge knjige upravo to čine.

Ono po čemu znamo jesmo li se prodali ili ne, naša je savjest i naše srce. Koji nam uvijek, nekima prije, nekima kasnije, kažu jesmo li se dali za novac ili smo ostali svoji. Ma što (ne)moralno radili.

- 21:42 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (32) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

24.07.2005., nedjelja

Ljeto na blogu

Image Hosted by ImageShack.us Ne znam bi li ova tema bila tema da nisam u prethodnih par dana ili tjedana primjetila, kao i svi vi uostalom, da je blog-populacija prepolovljena. Nije, srećom riječ o gubitku interesa za blog-izričaj, nego o odlascima uglavnom na more. Uredništvo, iako svjesno pada čitanosti, ali i ažuriranja blogova, može biti zadovoljno, jer kod većine blogera koji su se privremeno opraštali, evidentna je blog-ovisnost i blog-nostalgija. Image Hosted by ImageShack.us Neki čak obećavaju javljanja iz net-cafea, ako ne uspiju pronaći drugi način komunikacije s nama. Image Hosted by ImageShack.us


Ono što primjetim je da svi (doslovno svi) govore o odlasku na more. Iako sam prilično racionalna osoba, moram priznati da me kao ljubitelja planina, šuma, mirisa crnogorice i svježine koju nam ona nudi u toplim ljetnim mjesecima, pomalo čudi da od pregršta odlazaka nisam naišla niti na jedan u spomenuta područja. Kao osoba koja voli gore navedeno i kao osoba s mora dosta teško shvaćam taj doslovni trk na more. Jer, kako objasniti da je Zagreb prazan grad ljeti? Teško vjerujem da njegovi stanovnici masovno obilaze Zagorje, Gorski Kotar ili Slavoniju. Ključni dokaz mi je nova auto-cesta Zagreb-Split koja je izazvala nekoliko koncerata, presjecanja vrpca i trenutnu konzumaciju iste. Pokazalo se istina, da je želja za tom vrstom konzumacije bila prevelika s obzirom na kapacitete te ceste pa bi želja za što bržim ulaskom u more možda prije bila realizirana koristeći stare ceste i puteve. Image Hosted by ImageShack.us

Dijelom kojim razumijem spomenutu jurnjavu prema jugu u stilu Formule 1 (tu ne mislim na doslovnu jurnjavu autima, iako ima i toga, nego dakako figurativnu), jest činjenica da je Zagreb pun Dalmatinaca i Dalamtinki koji ipak odlaze doma u rodni kraj. Skoro svi, osim ponekih, koji svoju bol ne mogu sakriti čak ni na blogu. Image Hosted by ImageShack.us Beštijice, da ti pošaljem veliki paket papirnatih maramica? Image Hosted by ImageShack.us Ma ne, mislim da ipak ne treba, sigurno ima netko drugi tko će ti ih dati. I brisati suzice. Image Hosted by ImageShack.us

Moram se osvrnuti i na još nešto. Ne znam jeste li primjetili koliko Hrvatima usta mogu biti puna kukanja. Image Hosted by ImageShack.us Raznih vrsta, a posebno onih kako se loše živi, kako nema novaca, kako je sve skupo, kako je puno «sirotinje». E, da, pa ako autima koji se voze po našim cestama dodamo i obiteljska ljetovanja po Lijepoj našoj, a i šire, ne bi se baš reklo da se nema što jesti. Dobro, mnogi to, kao i mnoge druge stvari, plaćaju na kredit. Pa onda rate otplaćuju još tamo negdje u vrijeme Božićno-novogodišnjih blagdana, a možda i poslije Nove godine. Image Hosted by ImageShack.us Što možda i nije problem, dok se ne ide i na skijanje na kredit. No, dobro, uvijek se te rate mogu razvući do ljeta. Image Hosted by ImageShack.us

Što se mene tiče, more gledam svaki dan s balkona pa valjda spadam u onu grupu ljudi koji kad nešto imaju ne cijene dovoljno. Možda je to, a možda i jednostavno nisam tip od mora, prevelikog sunčanja i izležavanja na suncu. Zapravo, more mi je draže i u jesen, i u zimu, i u proljećem, nego ljeti. Onda mi je romantičnije, mirnije, bolje se čuje šum valova, izgleda mi čišće. Da, gledajući ovu sliku i prepuštajući se mašti, romantike definitivno puno više može biti u ranu jesen. Image Hosted by ImageShack.us

I ja ću možda, samo na par dana, kao oni spomenuti južnjaci, tragom gena, malo južnije. Ali selo u koje idem nije na moru iako je dosta blizu, a i smještaj mi je sve samo ne hotel s 5 zvjezdica. Image Hosted by ImageShack.us Možda mi vi možete pomoći oko utvrđivanja kategorije. Gdje bi spadala stara kućica, uništena u ratu, koja ima struju, ima vodu, nema kadu i nema wc? I što mislite, ima li priključak za net? Image Hosted by ImageShack.us

Oprostit će te Pegy što je bila prilično bockava, ali tako mi je došlo, valjda si nisam lice mazala dovoljnim zaštitnim faktorom (iako, ima li većeg broja od 30? Image Hosted by ImageShack.us) pa pjege progovaraju iz mene. Image Hosted by ImageShack.us Naravno da svima vama koji ste na moru ili koji ćete tek biti, želi ugodno bućkanje, toćanje, špricanje, surfanje u našim morskim prostranstvima. Sigurna sam da ćete doći sa brdom zanimljivih priča od kojih u rujnu serveru prijeti opasnost od mogućih rušenja. Image Hosted by ImageShack.us I ne zaboravite se namazati. Ili, ako vam se baš ne da, nađite nekoga tko bi to učinio umjesto vas. Image Hosted by ImageShack.us

p.s. Poruka uredništvu: Ni slučajno ne odlaziti iz Zagreba prema jugu, nego obavezno raditi na podizanju kvalitete servera. Imate Jarun. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:38 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (15) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

21.07.2005., četvrtak

Meg i Tom

Image Hosted by ImageShack.us Meg Ryan i Tom Hanks. Ne znam zašto su baš oni tema današnjeg posta. Ima puno glumaca koji su mi dragi i koje volim pogledati. Ali oni su mi oboje valjda posebno, tim više što im leže i uloge para. Iako mislim da Meg nije loša glumica, rijetki su oni koji u glumi Tomu mogu parirati. Ali osim glume, on ima jednu nevjerojatnu dozu simpatičnosti. Barem meni. Spomenut ću samo tri filma koje mogu pogledati mislim tisuću puta, a da mi nikad ne budu dosadni. Iako ih ima dosta.

«Forrest Gump» mi je stvarno izniman film. A Tom u ulozi muškarca s nešto nižim kvocjentom inteligencije, zapravo na razini djeteta, pokazuje da mu ni takve uloge nisu preteške. Usprkos nerazvijenoj inteligenciji, Forrest zapravo živi ljubav. Živi ju na sve moguće načine, prema majci, prema svojoj Jenny, prema prijateljima, prema životu. Živi je na jedan nevin i naivan način, možda jedini iskreni i pravi, onako kako bi možda svi mi trebali. Jer, njegove su mentalne sposobnsosti ograničene, ali možda ga baš kao takve čine slobodnijim i otvorenijim za ljubav. Otvorenijim od nas, da tako kažem, normalnih ljudi. Koji radi previše razmišljanja, analiziranja, ponosa i poimanja svijeta nedječjim očima budemo i sputani od nekih lijepih dijelova života. Film obiluje i poukama svih vrsta, a sada mi pada napamet ona od Forrestove mame, koju ste vjerovatno čuli, «Život je kao bombonjera, nikad ne znaš što ćeš dobiti.» Image Hosted by ImageShack.us

«Francuski poljubac» spada u one klasične romantične i opuštajuće filmove, koji završavaju dakako happy-endom. Meg je u ulozi žene koju višegodišnji dečko ostavlja radi strastvene Francuskinje. Na putu do Francuske, i do njega, a s namjerom da ga uvjeri da je ipak ona ta prava i da se trebaju vjenčati, susreće Luca, koji joj je isprva dosadan i davež. S vremenom se stvari počinju mijenjati pa joj on postaje gotovo prijatelj koji joj pomaže u «lovu» na svog «Princa». «Princa» za kojega i ona i mi uviđamo da to baš i nije. I da često vidimo u nekim osobama ne ono što one stvarno jesu, nego ono što želimo vidjeti. Desi nam se također da nam se nešto vrijedno nalazi «pred nosom», ali mi to ne vidimo. U fimovima ove vrste «to» pred nosom se uvijek na kraju i ugleda. Image Hosted by ImageShack.us

Ne znam znače li vam, ili su vam nekada značile riječi «Imaš poruku»? Istoimeni film prvi put sam pogledala kada još nisam bila net-korisnik i kada mi je sadržaj tog filma bio pomalo nestvaran. Jer, tada su mi takve vrste ljubavi, a i općenito komunikacije, bile prilično apstraktne. No, čak i tada, film mi se baš svidio. Vjerovatno i radi toga što su Tom i Meg tako dobri u ulozi para. Para u kojem iako svaki u svojoj ljubavnoj vezi, željno iščekuje mail onoga drugoga. A mail (što možemo promatrati kao riječ ili misao) je prilično moćno oružje za privlačenjem ili odbijanjem nekoga od sebe. U ovom slučaju riječ je dakako o ovome prvome. A kada se poklope i neke druge činjenice, a k tome i fizička kompatibilnost, jednostavno mora uroditi ljubavnim sretnim završetkom. Image Hosted by ImageShack.us

Imate li vi neke posebne i vama drage filmove? Ne mislim tu na one dobre filmove oko čije bi se kvalitete svi mi složili. Mislim na one koji su vam dragi, topli, posebni. One koje gotovo uvijek možete gledati. One koji vas raznježe, rasplaču, ili možda nasmiju.

- 22:27 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (30) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

19.07.2005., utorak

Eso No Es Amor (Obsesión)

Dance
Slušam neku staru pjesmu od Pet Shop Boys. Vi mlađi možda i nećete znati za njih, ali vi «stariji» sjetit ćete se nekih pjesama, možda i ove, Domino Dancing Nije mi ona nešto ekstremno dobra, ali podsjeti me na neka vremena u kojima sam puno više radila neke stvari, nego što ih radim danas.

Svatko od vas vjerovatno ima neku svoju priču o plesu, plesanju, izlascima u disco-klubove. Kod mene je takvih bilo najviše početkom i sredinom 90-tih. Bilo je to vrijeme kada sam plesala ne samo po diskotekama, nego i po brojnim maturalnim zabavama. Doduše, nisam bila (kao ni danas Image Hosted by ImageShack.us ) neki ekspert za one klasične plesove poput valcera. No, nisam ni «metla» tako da sam brzo hvatala ritam, ako partner nije bio «metla». Ako pak je ... Image Hosted by ImageShack.us

Ja stvarno volim plesati. I kako je vidljivo iz gornjeg dijela, ne odnosi se to na neke posebno cijenjene plesove za koje treba imati znanje, školu, a i poseban talent. Govorim o onim običnim plesovima «treskanja» koje svatko od nas radi na svoj način. Sjetite se malo čega tu sve zna biti, barem kad gledate druge. Jer, sebe (možda srećom Image Hosted by ImageShack.us ) ne vidimo. Dobro, postoje i oni kojima ples baš ide i koje je užitak samo gledati. Još ako takve s užitkom gledate i kad ne plešu, hm ... Image Hosted by ImageShack.us

Posebna priča su sentiši. I ne mora to biti neka posebna romantika. Čak i kad sam plesala sa frendovima, bratom ili nekim nepoznatim osobama koji su bili samo plesni partneri i ništa više, ja to volim. Jer, ples, osim ritma, tako opušta. S druge strane, može biti jako inspirativan za misaona lutanja. Image Hosted by ImageShack.us

Ono što gotovo nikad, pa ni danas, nisam mogla dokučiti jesto pojava - stajanje kao svijeća cijelu večer u nekom kutu i potpuna paraliza kad je u pitanju ples. Image Hosted by ImageShack.us Čini mi se da se to puno češće događalo muškarcima, nego ženama. Jer, bezbroj sam puta htjela plesati (i moje žensko društvo) sa spomenutim frendovima. Ali oni bi stajali kao ukopani. Osim, ako bi popili koju čašicu više. Image Hosted by ImageShack.us E, onda bi ih se dalo nagovoriti. Ne znam je li to sram ili nešto drugo. Znam samo da ja nisam najotvorenija osoba na svijetu i da mislim da baš i ne bih bila od onih koji bez problema stanu na binu i pjevaju. Ali nikad me nije bilo sram plesati. I ne vidim zašto je mnogima to neugodno. A istovremeno nisu neki stisnuti, sramežljivi i zatvoreni ljudi.

Ne znam kako je u vašim mjestima, ali u Rijeci od «silnog» i razvikanog noćnog života baš i nema nekih mjesta gdje se možete dobro isplesati. Osim onih u kojima su svi oni koji bi mi doslovno djeca mogla biti. Image Hosted by ImageShack.us Ili pak ako kafiće u kojima je najveći doseg «mrdanja» lupkanje nogom, ili superlaganominijaturno njihanje, nazovemo plesnjacima.

I na kraju, ne mogu ne spomenuti ONE plesove. One drugačije, ljepše od bilo kojih drugih. One kad je to s nekim tko vam nije samo plesni partner, nego i netko s kime ples poprima jednu drugu dimenziju. Još ako je neka pjesma od koje vam srce brže kuca, pa neka ugodna i opuštena atmosfera, pa lagani vjetrić u kosi ... neću vam dalje pričati, shvatili ste. Mmmm. Skoro i ja odlutah. Image Hosted by ImageShack.us
Da, kad promislim, jednog koji bi mi ovo priuštio mijenjam za sve možebitne disco-klubove. Image Hosted by ImageShack.us Svejedno, plesao dobro uz Domino Dancing ili možda uz Obsesión od Aventure. Image Hosted by ImageShack.us

p.s. Hvala mom najdražem dj-u na uljepšavanju ovog posta. Image Hosted by ImageShack.us

- 23:03 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (33) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

17.07.2005., nedjelja

Autohtono hrvatsko

Image Hosted by ImageShack.us Narcisoidnost mi nikad nije bila draga osobina. Čak i kada se ta narcisoidnost odnosi ne samo na neku konkretnu osobu, nego i na sve one ljude iz nečije obitelji, prijatelje i druge koje se hvali gotovo patološki. No, s druge strane, ne volim ni onu osobinu kod ljudi u kojoj se ne zna cijeniti dobre kvalitete svojega. Bilo da je riječ o nama kao osobama, o karakterima ljudi iz naše okoline (posebno onih koji nam u životu puno znače), o nacionalnom identitetu i sl. Danas ću o ovome zadnje spomenutome, iako iz raznih perspektiva. I muško-ženskih čak. Image Hosted by ImageShack.us

Prvo što mi pada napamet su pjesme na našim radio-stanicama ili spotovi na državnoj i privatnim televizijama. Da ne bude zabune, nisam od onih fobičara koje je strah da će slušanje glazbe engleskog govornog područja uništiti hrvatski jezik. Ali jednostavno mi nije jasno zašto tako malo ima naše glazbe u odnosu na stranu (uglavnom gore spomenutu, s rijetkim pojava španjolskog ili nekog drugog jezika). Nije da je sve naše kvalitetno, ali bome nije ni ovo poplava pjesama s MTV-a u kojima dominiraju gotovo identične pjesme, «začinjene» u spotovima rasnim ljepoticama savršenih oblina. Dobro, komercijalni mediji možda moraju prodavati ono što se bolje prodaje, a ako su to guze i cice, dobro. Image Hosted by ImageShack.us Ali ne bi li nacionalni mediji ipak trebali voditi računa o nekim drugim, a ne samo financijskim dobitima?

Nadalje, sjetim se jedne emisije «Otvoreno» u kojoj se raspravljalo o onome kako označiti hrvatske proizvode, posebno one kvalitetne i prepoznatljive i ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Vodila se tada polemika o tome trebali li staviti neki autohtoni hrvatski znak na takve proizvode. I nisam mogla vjerovati da postoje ljudi kojima to smeta. Pa zar i Talijani na paštu ne stavljaju talijanske zastavice? I što ima u tome loše? I kome to smeta?

Uzmimo recimo Amerikance. Oni svoju zastavu stavljaju gdje god stignu. U oblicima nama teško pojmljivim. Imaju ju ispred kuća, po proizvodima, a i na odjeći. Ne samo da na prsima i drugdje američke zastave nose Amerikanci, nego i mnogi drugi. Čak i Hrvati. Probajte zamisliti da netko, npr. ja hodam okolo sa hrvatskom zastavom na prsima. Ispala bih radikalni desničar. Image Hosted by ImageShack.us Sjećam se onih vremena kad su naši Vatreni počeli biti zapaženi u svijetu, a ne samo kod nas. Prije toga se sjećam i Gorana Ivaniševića, koji je ista ta znakovlja nosio davno prije. Nije li to bila prilika (koju imamo i danas) da možda naši modni dizajneri nametnu crveno-bijele kockice kao nešto «in» kao što to rade i drugi sa svojim obilježjima? Naravno, ne kič, nego nešto s ukusom, a opet prepoznatljivo.

Spominjući Gorana Ivaniševića, dolazim i do one čudne činjenice – da je nakon svega što je napravio za svoju zemlju dobio priznanje od svojih sugrađana tek nakon osvojenoga Wimledona, kad mu je karijera bila na zalazu. Ne znam zašto je to tako, ali kod nas ljudi ili pljuju po nekome, ili ga dižu na tron, a nikako pronaći neku umjerenost u svemu tome, pa tako i u ovom slučaju.

Da, ne mogu a da ne spomenem i još nešto. Kada Hrvata upitate za odabir najzgodnijih žena, a Hrvatice za odabir jednako zgodnih muškaraca, često se spominju one ljepotice i ljepotani iz Brazila, Španjolske, Venezuele ... Nije da i ja ne smatram da latino-tipovi nisu zgodni, ali uopće nemam potrebu da pored svih vas zgodnih hrvatskih muškaraca (odnosi se na mušku blog-populaciju, a i ne samo na nju Image Hosted by ImageShack.us ) trebam neke druge koji bi mi bili «ideal».

Sve u svemu, smatram da jedino cijeneći sebe, možemo biti sposobni cijeniti druge. I nebitno je radi li se tu o nama kao pojednicima, nama kao pripadnicima obitelji, društvene ili neke druge sredine, ili naroda. Poštovati svoje da bi mogao tuđe je, smatram, nešto nužno i potrebno. Poštovati znači imati sposobnost pozitivne i negativne kritike. A nikako ne znači omalovažavati ikoga, ili pak biti opsjednut. Bilo kime i bilo čime.

p.s. Slika je – autohtono hrvatsko, i jako zgodno. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:53 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (42) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

15.07.2005., petak

Pravo na privatnost

Image Hosted by ImageShack.us U zadnje vrijeme stvarno malo gledam TV, a i novine slabo čitam. Nije da ne bih, ali ne stignem. I svejedno, od ono malo vijesti i priloga koje pogledam, ne mogu ne izdvojiti nekoliko «bombi» koje su gotovo redovite u našim medijima.

Javne ličnosti podložne su većem interesu javnosti. Iako stvarno ne kužim zašto je to tako. Naime, mene briga za te «javne» ličnosti kao i za lanjski snijeg. Štoviše, snijeg mi je veća briga. Image Hosted by ImageShack.us Ali valjda ljudi vole slušati takve stvari kad naši kvazinovinarčići imaju stalnu potrebu za nekim nazovi senzacijama. Nekad je to sve komično, a nekad stvarno pređu mjeru.

Nogomet ne pratim, niti me zanima. Dobro, Vatrene sam gledala često, jer volim navijati za hrvatsku reprezentaciju, ali klupski me nogomet ni najmanje ne zanima. Tako da vam iskreno mogu reći da uopće ne bih prepoznala «planetarno» popularnog Niku Kranjčara. Meni je poznat kao ime, ne i kao lik. Dakle, nemam baš nikakvih posebnih interesa za braniti tog dečka, ali nakon one priče o upisu na fakultet, ne mogu, a da ništa ne kažem. Dakle, već spomenuti «novinari» umjesto da pišu o pametnim stvarima, dežuraju po oglasnim pločama fakulteta i pregledavaju tko je «glup» (jer otprilike je ta konotacija) i tko nije mogao prijeći prag na jednom od fakulteta. Stvarno degutantno. Jer, jedno je pratiti Kranjčanove transfere i priče o nogometu, a drugo je zabadati se u tako privatne stvari i degradirati čovjeka i prebrojavati mu bodove.

Druga priča vezana je za našeg Predsjednika. Nije mi ni on miljenik, ali nije mi bilo drago čitati da mu je pozlilo u sauni. Na kraju se uspostavilo da nije ništa ozbiljno. No, ono što sam još čitala u članku jest činjenica da je Predsjednik otvorio svoj liječnički karton prema javnosti. A ja pojma nemam čemu to. Da li je to možda neka kontrareakcija na pokojnog Tuđmana koji je svoj jako krio? Pa nam se na taj način želi svidjeti ili što? Ne znam, ali ne mislim da bi mi trebali sve znati. Doduše, ozbiljne bolesti koje predsjednika onemogućavaju u obavljanju svojih dužnost se ne bi smjele kriti, kao što je to radio njegov prethodnik, ali da baš sve treba znati, to mi je pretjerano. Jer, niti me zanima svaka predsjednikova prehladica, niti mislim da on zato što je predsjednik nema pravo na privatnost. Uzmimo recimo da nam predsjednik ima nekih seksualnih problema. Image Hosted by ImageShack.us Zašto bi mi to trebali znati? I nisu li to ipak privatne stvari, čak i kada je u pitanju predsjednik, vrlo važna, javna i poznata osoba. Ne znam, ali čini mi se da je su takve stvari bitnije kao teme žutila, nego kao nešto ozbiljno o čemu bi narod trebao slušati.

Dobro, jasno mi je da me nitko ne tjera da čitam, ali kad krenem čitati članak često i ne znam kakvu će glupost sadržavati. Drugo, često se pitam o nekvaliteti novinara koji umjesto da se bave lijepim i poučnim pričama, ili pak izvještavanjem o realnim i bitnim stvarima o kojima ovisi i naš život, oni traže čitanost na tuđim nesrećama svih vrsta.

Da je to tako, primjer je i svima poznati Severinin slučaj koji je prodao jako puno novina ( i DVD-a Image Hosted by ImageShack.us ). Ne smatram ju sveticom, čak mislim da je djelom i sama kriva, ali svejedno mi ponekad ta novinarska neetika ide na živce.

Probajte zamisliti da se nekome od tih novinara koji su pisali spomenute priče njihovo dijete nađe kao tema. I da se oko njihovog djeteta koje nije prešlo razredbeni prag u školi ili fakultetu ismijava na način kako to oni rade s drugima. Ne znam je li to demokracija i liberalnost, pisati o svemu što nekome padne napamet, ne mareći za osobu i njenu privatnost? Nego želeći samo što veću prodaju novina i informacija. A i sebe, rekla bih. U svakom slučaju, takvi sigurno nisu prešli prag. Onaj prag etičnosti jednoga čovjeka prema drugomu. Ma što bili i ma kako se zvali.

p.s. Potrudila sam se saznati kako Niko izgleda. Image Hosted by ImageShack.us Da, ova mu je oprema bolno plava, za vas Zagrepčane. No, dajte, zašto se ne bi i on u Splitu osjećao jednako dobro kao mnoštvo Dalmatinaca u Zagrebu? Image Hosted by ImageShack.us

- 21:15 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (23) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

12.07.2005., utorak

Dvije mame ili dva tate

Image Hosted by ImageShack.us Svima nam je jasno da ne bi valjalo da smo svi isti. Jasno nam je i da nam se među ostalim razlikuju i stavovi. Iako nam uvijek nije pravo čuti mišljenje koje nije isto kao naše, razvijajući vlastitu toleranciju, s vremenom zaključujemo da je mišljenje dokaz individualnosti pojednie osobe, a ne urota protiv osobe kojoj se ono govori. No, dolazim do pitanja – gdje je granica? Gdje je ona granica, kada nešto nije stvar polemike, već nekih općeprihvatljivih normi ili stavova. Slažemo se da ne treba biti ratova, da ne treba zagađivati okolinu, da treba biti dobar prema bližnjima (i ne samo bližnjima) i da ne nabrajam dalje.

A kada su u pitanju djeca? Da, mislim da i tu imamo također prilično sličan stav – da su djeca bogatstvo, da ih treba čuvati, paziti, da ih treba učiti, ali i da od njih treba učiti, da treba kazniti one koji ih na bilo koji način zlostavljaju itd.

Vjerujem također da većina nas čin posvojenja djeteta smatra nečim plemenitim, potrebnim, dobrim, a u krajnju ruku i potrebom da usrećimo i sami sebe, ako djeca ne dolaze uobičajenim putem. Ja sam jedna od tih, jer razmišljala sam o tome i ne samo jednom. I definitivno ne dvojim da bih jedan dan i to napravila ako radi nekih razloga mene ili muža (onog kojeg nemam) to ne bi bilo fizički moguće.

No, gledajući današnje «udarne» vijesti, čujem i jednu – sklopljen prvi homoseksualni brak u Španjolskoj. Iako sam protiv takvih brakova, ne želim sada o tome, nego o mogućnosti usvajanja djeteta i kod takvih parova, koju takvi brakovi nude.

Stvarno mi je teško zamisliti takvu situaciju. Jer, prije svega mislim na dijete koje bi raslo u takvoj sredini. Znam da dvoje takvih ljudi ne moraju biti loše osobe, mogu biti bolji od mnogih mama i tata. No, u tome i ne vidim problem. Vidim ga u mnogim drugim činjenicama. Jedna je da se dijete vrlo često poistovjećuje sa roditeljima. A onda postoji mogućnost da svoju seksualnu orijentaciju nastavi roditeljskim stopama, i to ne iz istih razloga, nego jer je to nešto što vidi kod drugih pa se i sam počne tako ponašati. Smatram da u tom slučaju seksualnost koja bi se u uvjetima muško-ženske obitelji razvila u smjeru heteroseksualnosti, ovjde može radi sredine preći u homeseksualnost. Dakako da to nije pravilo.

Nadalje, dijete koje krene u školu sa 7 godina i koje 12 godina provede u odgojno-obrazovnim ustanovama sa svojim vršnjacima izloženo je kako pozitivnim vanjskim utjecajima, tako i mnogim negativnostima, čak i kada u pitanju nisu tako delikatne i osjetljive stvari. Jer, koliko god djeca znaju biti anđelčići, znaju biti i jako okrutna i nemilosrdna. Posebno ako u kućnom odgoju jedan ili oba roditelja nisu previše tolerantni i ako dijete u vlastitom domu nauči ismijavati drugu djecu. Ma o čemu se radilo.

Najjači razlog zašto sam protiv takvih usvajanja je, jer mislim da su djetetu potrebni i majka i otac. Ne samo na papiru. I priroda (meni je Bog) je u tom pogledu napravila savršen «posao» i omogućila da jedino ta kombinacija bude ona koja može stvoriti novi život. No, puno važnije je da dijete treba i oca i majku ne samo u tom biološkom i fizičkom smislu, nego u i emotivnom, psihičkom, intelektulno. A da je to tako govore nam mnoga svjedočanstva djece koja nažalost nisu imala tu sreću rasti u sretnom obiteljskom okruženju.

Činjenica je da heteroseksualne osobe ne moraju nužno biti dobri roditelji. Jer gotovo svakodnevno čujemo i neke priče koje govore protivno tome. No, jednaka je vjerojatnost da se isto desi homoseksualnom paru. A oni pored uobičajenih problema koji se mogu javiti, imaju i one za moj pojam ipak nepremostive.

Mislim da koliko god netko sebe smatrao liberalnim (iako mi ta riječ u mnogim kontekstima zvuči kao odgovor na neku neliberalnost i zaostalost, što je besmisleno), treba dobro razmisliti kada se radi o ovako delikatnoj i osjetljivoj temi. Jer, kada bi se pitalo one kojih se to tiče - djecu, sigurna sam da bi oni imali – jednu mamu i jednoga tatu. I sve ono što te riječi u sebi nose. A ne dvije mame, ili dva tate.

- 22:22 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (62) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

10.07.2005., nedjelja

Godine (ni)su važne

Image Hosted by ImageShack.us Sigurna sam da ste ako ne svi, on da mnogi čuli za Slavicu Eclestone i njenog muža Bernia. Ne mislim pričati o Formuli 1 u kojoj je muški član ovog braka vodeći čovjek. Nego o nečemu što mi svaki put kad ih vidim padne napamet.

Dakle, za one koji možda ne znaju, ona je zgodna žena, bivša manekenka mislim, od nekih možda 40 i koju. Tu sam možda i falila, jer nisam baš vješta u procjenama godina. On pak mi izgleda kao netko od preko 70. Iako je nezahvalno procjenjivati nečiji izgled, jer ukusi se razlikuju, usuđujem se reći da sam sigurna da on većini žena baš i ne bi spadao u kategoriju ni približno zgodnih muškaraca. Uostalom, imate sliku pa sami zaključite.

Dobro, istina je da netko uopće ne mora biti zgodan da bi osvojio mnoga srca pa i neko konkretno i željeno. Istina je i da godine ne bi trebale biti važne, ali opet ... kako potpuno smetnuti s uma da je on jako bogat čovjek? Stvarno želim vjerovati da je tu u pitanju ljubav, ali moram priznati da mi teško ide.

Znam, sada će mnogi od vas reći kako ljubav granica nema. I ja se s time slažem. No, kako sam već više puta rekla, ljubav ja vidim ne kao trenutak koji se izrodi u jednom trenu, pogledu, dodiru, nego kao proces. Ili možda bolje rečeno doživljaj koji stalno traje. A takav doživljaj ipak je lakše uspostaviti s nekime s kim imaš mnogo zajedničkih tema, nego s nekime tko bi osobi mogla biti otac ili majka, ili pak baka ili djed. Osim komunikacije, pogleda na svijet, život, smisla za humor, ne može se baš izuzeti ni fizička komponenta.

Kad to govorim polazim prije svega od sebe i razmišljanja o tome – da li bih ja mogla biti zaljubljena u nekoga takvoga? Mislim da ne bih. Jer, ne vjerujem da bih mogla osjetiti one osjećaje koje osjetim prema muškarcu koji mi je drag i ne samo kao prijatelj ili brat. Npr. zamisliti sebe pored nekoga od 60-70 mi spada u nešto doslovno nemoguće, jer koliko god netko zgodan, drag, šarmantan bio (a moguće je to i kod starijih ljudi), ja bih ga uvijek gledala kao nekoga tko mi može pričati priče iz prve polovice prošlog stoljeća. Image Hosted by ImageShack.us I tko mi može zamjeniti oba djeda koja nisam imala. Nemam baš toliko godina da mogu hipotetski govoriti o tome da sam ja starija 20, 30 ili 40 godina od odabranika svoga srca, ali i pomisao da moj odabranik srca bude netko od 20 mi nije baš realna. Image Hosted by ImageShack.us

Čini mi se da u društvu u kojem živimo nije baš svejedno ni tko je puno stariji, muškarac ili žena. Jer, uvjerena sam da neki 50-godišnjak koji osvoji curu od 20-tak godina imao bolju reputaciju od žene od 50 koja zavede nekoga mladca od 20. On bio kao bio neka velika muškarčina, a nju bi vjerovatno proglasili nimfomankom, očajnicom ili tko zna kakvim imenom. Možda bi to i bila u nekim slučajevima. Ali što ako je ipak ljubav u pitanju? Je li netko možda čitao knjigu «Tim» od Colleen MaCullough? Ovdje je doduše bila riječ i ne samo o razlici u godinama, nego i o razlici u umnim sposobnostima.

Očigledno je da predrasude nije dobro imati. I ne samo u ovom slučaju. No ja stvarno ne mogu sakriti da mi se ponekad jave. Ustvari i ne znam da li su u ovom slučaju to predrasude. Ali mislim da godine ipak jesu bitne. Barem donekle. Ne znači to, dakako, da razlika od 10-15, a možda i više godina ne može funkcionirati. Jer uvjerena sam da može. Samo mislim da je to ipak rijeđa pojava.

I da se vratim na početak priče, nastojim vjerovati da Slavica iskreno voli svog muža, jednako koliko ga je voljela i kad se pristala udati za njega, kao i da joj na pamet ne padaju mlađi i zgodniji muškarci njenih godina na brojnim mjestima na kojima ih susreće. Nadam se da to nije jedna od «sponzorskih ljubavi» koje često viđamo u svim vrstama medija. A i ne samo tamo.

Da ... s obzirom na to kako mi se blog zove ... morala bih vjerovati da je to ljubav. Image Hosted by ImageShack.us

UPDATE NAKON VAŠIH KOMENTARA

Morala sam još ovo napisati, jer vidim po vašim komentarima da očigledno nisam bila dovoljno jasna. Ovo NIJE post o Slavici i Berniu, ovo je post O RAZLIKAMA U GODINAMA između muškarca i žene. Oni su mi bili samo jedan od poznatih nam primjera, iako bez ikakvih aluzija na linč niti išta slično. To vam je valjda jasno. Ono što sam htjela reći je da mene NE zanimaju puno stariji muškarci, ne radi toga što to nije društveno prihvatljivo, nego jer me ne zanimaju u smislu muško-ženskih odnosa. Ne izazivaju u meni ni fizičku, ni psihičku, ni emotivnu zanimaciju, niti interes kakav imam prema muškarcima svojih godina ili s nekim ne prevelikim razlikama. Također sam htjela reći da ako je ljubav u pitanju NEMA razloga za ikakve osude ikoga. Ako je neka 30-godišnjakinja sretna sa nekim od 90, super. Samo, ja znam da ja NE bih bila. No opet, često se pričaju neke općenite stvari, sve radi „dokazivanja“ valjda tolerncije i bespredrasudnosti. Što mi se iskreno ponekad čini nerealnim. I ne samo kada je ova tema u pitanju. Zato, konkretno, ne mogu a da vas ne upitam da mi ISKRENO odgovorite – biste li da jednog dana vaše dijete od 20-30 godina dođe doma sa nekim od 60-70 i kaže „Mama/tata, ovo mi je cura/dečko“?

- 21:22 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (61) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

08.07.2005., petak

Karijeristi(ce)

Ne znam koliko vas u životu ima ono što želi. Ne znam ni koliko vas ima barem viziju želja. Ja nešto od onoga što želim i imam, za nešto imam samo vizije. Ili možda snove. Neke koji se mijenjaju i neke koji su gotovo uvijek prisutni i nepromijenjivi. No, postoje i neke stvari koje mi nisu niti jednoj kombinaciji.

U ove dane ne pišem baš previše, a i ne komentiram vaše postove. Ako i da, manje nego obično. Nije da to ne želim. Baš naprotiv, sve razmišljam kako vam se događa nešto važno i bitno, uzbudljivo, emotivno, slatko, lijepo. A ja sve to propuštam. Image Hosted by ImageShack.us I sve to radi toga što radim i jednostavno nemam vremena. Sada mi je takva situacija na poslu da izbora nemam i radim skoro po cijele dane.

To me navodi na pomisao koja mi se i mnogo puta prije vrzmala po glavi. Moglo bi se reći da je objedinjena u riječi «karijera». Nisam od onih ljudi kojima je posao mrzak i koji ne vole raditi. U cjelokupnom radnom djelovanju najveći mi je problem dizanje ujutro. Ali kad ta kriza prođe, posao mi nije problem. Mogla reći i da ga volim, i da imam određene ambicije. Ali, ima ALI. Stvarno nisam od onih karijeristica (morala sam staviti ovaj ženski oblik Image Hosted by ImageShack.us ) kojima je napredak na poslu i zgrtanje novaca primarna stvar. Nikad ne bih mogla tako funkcionirati, jer najveći je problem što ne vidim da tada postoje oni trenuci u kojima realiziramo i na neke druge načine, a ne samo na taj.

Ako moram birati, radije imam manje novaca, a više vremena, nego obrnuto. Jer ja jednostavno uživam u svom slobodnom vremenu. Ne, to ne znači da sam svaki dan stalno negdje vani i da sam u ne znam kakvom «pokretu». To znači da želim imati slobodno vrijeme, prostor za disanje i da ne želim biti poput robota. Ponekad ću otići na cugu, ponekad malo u obilazak trgovina s krpicama i drugim (ženskim) stvarčicama, ponekad ću čitati knjigu, ponekad ću biti na netu, ponekad ću izaći s nekim zanimljivim, ponekad ću pospremati. A ponekad se samo želim baciti na (u) krevet, uzeti nešto za grickanje i pogledati neki dobar film. Drugim riječima, ljenčariiti. Valjda genetika s juga. Image Hosted by ImageShack.us

Znam da je vama koji imate vlastite obitelji koncepcija slobodnog vremena sve samo ne «slobodno vrijeme». Iako se nadam da ga pronalazite bar malo. Barem za blog. Image Hosted by ImageShack.us No, s obzirom da vjerujem da se od takvog obiteljskog života jako puno dobiva, onda se jednostavno negdje mora i izgubiti. S druge strane, obitelji i obiteljski život primarna mi je stvar i nema dvojbe da mi «karijera» u tom smislu ima još manju «težinu».

Noramlno da poštujem izbor svakog čovjeka i da svatko ima pravo raditi što hoće, ali u ovom kratkom i srećom prolaznom vremenu napora na poslu posebno mi dolazi do izražaja pomisao da je prilično teško, monotono i nekreativno po cijeli dan raditi, obaviti osnovne stvari i otići spavati. Nije mi jasno kako neki ljudi u tome nalaze smisao. Muškarci ili žene, nebitno.

Ne znam da li je to pomalo utjecaj američkih filmova u kojima su poslovni ljudi oni koji reprezentiraju uspjeh, intelekt, samopouzdanje. Ili možda one serije poput Ally McBeal, Hitne služe i sl. u kojima glavni akteri gotovo i spavaju na poslu. Image Hosted by ImageShack.us No, ušminkanu zgodnu odjeću, poslovnu torbu i/ili kravatu možda je lijepo vidjeti (priznajem da volim vidjeti uređenog muškarca, kao recimo ovoga na slici Image Hosted by ImageShack.us ), ali sve to gubi smisao ako i uspjeh i novac nemaš s kime podijeliti. I nemaš to kada učiniti.

Zato, jedva čekam da se vratim u normalu i da prestanem biti kvazikarijeristica. Image Hosted by ImageShack.us Pa da se među ostalim aktivnostima mogu malo više družiti i s vama.

- 22:02 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (33) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

05.07.2005., utorak

Svima vama

Image Hosted by ImageShack.us
Niste valjda mislili da sam one samokritike pisala tek tako? Image Hosted by ImageShack.us Naravno da nisam. Bilo je s predumišljajem. Image Hosted by ImageShack.us Naime, danas pišem, moglo bi se reći, jubilarni post. 100-ti. Naravno da ga mislim posvetiti isključivo i samo VAMA. I naravno da ću vas jako puno hvaliti, ali ona moje kritika sebe same bila je uvertira u kritiziranje vas. Ma bez panike, Pegy djeluje poput balzama. Hihihihi. Nije bitno jel hvali ili kudi. Image Hosted by ImageShack.us

Redosljed je potpuno slučajan i nema baš nikakve veze. Osim onaj zadnji dio ... ali idemo redom. S time da smajliće nisam stavljala kod opisa, jer bilo bi ih previše, a podrazumijevaju se da vam se svima smješkam. Evo. Image Hosted by ImageShack.us


Medo je jedan nježni emotivni curičak. Ne znam zašto curičak, valjda zato što je mlađahna i blaga. I što još uza sebe ima knjigu. Nadam se da se i sad sve praši od učenja zakona i članaka. I da ćemo se svi veseliti njenoj nadam e skoroj diplomi. Gogi je mama. A sve mame s kojima se ovdje družim jako su mi drage. Svaka na svoj način. Kako mi ne bi bio drag netko tko je mama od Mišice i tko piše «obične», a tako lijepe pričice? Kulerica stvarno putuje najviše od svih poznatih mi blogera. nije ni čudo da ne stigne baš često pisati postove. No, zato uvijek kad ih piše dobijemo pregršt lijepih slika. Armin je filozof. Definitivno prva riječ koja mi pada napamet. I to onome kome je, uvjerena sam, ljubav stalno negdje u podsvjesti, koliko god se trudio izbjegavati ju spominjati. Možda zato što ju još uvijek traži. Dundo je rekla bih prilično rječit «tip», iako ga ne poznam dovoljno. Možda ni on mene, jer moje lagano bockanje ponekad shvaća kao teške ubode.

Katya je jedno jako temperamentno biće. Nekad imam osjećaj da se kod nje u jednom danu mogu dogoditi i sunce, i kiša, i vjetar, i snijeg ... i da baš nikad ne znamo koje «vremenske uvjete» nosi njen post. Ali baš uvijek nosi jako puno emocija. Monoperajku rijetko u zadnje vrijeme vidim na blogu, ali kad god ju vidim drago mi je. I kad god ju čitam, drago mi je, jer piše tako dobre tekstove. Reina je kao 2 svijeta, jedan kao cvjetak, drugi kao stijena. Ne znam koji je jači, ali znam da oba trebaju postojati. Petra mi se činila na početku kao preemotivna osoba. S vremenom sam shvatila da nije «pre». Nego da ju život nije mazio i da je ne samo emotivna, nego i hrabra. Škorpijica je bunar duhovnosti. Ma bunar je malo za reći. Blondy doživljavam kao tihu, blagu i dragu osobu. I samozatajnu prije svega. Elena piše pjesme koje i mene, ne baš preveliku pjesničku dušu, «tjeraju» na ponovno čitanje. Jer, toliko duše ima u njima.

Strijelac me razveseli gotovo uvijek. Osim kad je stvarno tužan, a onda sam i ja skupa s njim. Nadam se da će naći neku super curu u koju će se zaljubiti do ušiju. Jer, baš takva mu treba. Beštijica je moglo bi se reći u jednu ruku antipegy. Uspros tome, tako mi je lako s njom pričati. Jer definitivno smo na istoj valnoj duljini. Čak obje volimo provocirati, samo su nam područja djelovanja bitno drugačija. Cookie mi je draaaga. Jer, razumijemo se i više nego dobro. Mislim da jako dobro razumije moj način razmišljanja čak i kada mu se suprotstavlja, jer ima drugačije mišljenje. Volim raspravljati s njom. Baš uživam. Kupusica je «crvena» za koju mi se ponekad čini da joj strašno idem na živce. Možda i ona isto misli za mene. Ali nije tako. Baš volim pričati sa ovim jezičavima kao što sam i sama. Makar bile i Račanove. Leptirić je definitivno pozitivna osoba, a takvih mi nikad dosta. Maja je slatki pingvinčić koji će jednog dana biti prava moralna doktorica kakvu bismo svi rado za svoju.

Jurop spada u kategoriju najvećih blog-entuzijasta, jer takav se zanos rijetko viđa. Mislim da sam na pola puta potpunog preobraćenja. Golden je spoj duhovnosti, mudrosti i životnosti. Njegove priče definitivno me podsjećaju na ono što bismo kao ljudi stvarno trebali biti. Georg piše drugačije priče, ali na mene djeluju jednako «protresajuće». I nema one koja me ne natjera da se zamislim. Dobro, mogao bi me malo češće tjerati na to. Theja ima Cvjetića matematičara, slatkića kojega volim gledati, i voli čitati priče o njemu. Trill je netko tko piše nevjerojatno životne priče. Uvijek imaju neku poruku, bile o nečemu iz današnjih dana ili pak na nešto od pred puno godina. A odraz su ne samo pisanja neke zgodne plavuše, nego i nekog sentimentalnog i suosjećajnog. May je sva nabijena emocija. Koje obožava oblačiti u razna «ruha». Espadrila ima jednu strašnu kritičnost, šteta bi bilo ne unovčiti je negdje. Jedino, mene premalo kritizira, a ja sve čekam. Friva mi je sinonim za obitelj. A obitelj kao riječ i ne samo riječ cijenim toliko da vam teško mogu opisati. Kokica osim svojih malih Pilića koje jako voli, raznim kratkim, slatkim pričicama pokazuje koje su joj vrijednosti u životu. A bliske su i meni.

Demjan je još jedna mama. Prava mama. Mama koja živi obiteljski život u pravom smislu te riječi. I koja nam o njemu govori. I one lijepe, i one manje lijepe stvari koje ju tište. A za to treba imati hrabrosti. Blahnik je otišla na more, ali to ne znači da sam zaboravila na nju. Nadam se da će otkriti što je to što će joj potpuno ispuniti život, uz sve ono lijepo što već ima. Tu je i Ančica koja je mislim najrijeđa na blogu, ali to je samo zato što puno uči. Kad bude više slobodnog vremena, sigurno će nam češće pisati lijepe priče. Moram spomenuti i Riječanku. Nismo baš najbolje prijateljice, ali kako je bilo krenulo, čisto zadovoljavajuće. Didi je jedna draga, osjećajna duša s kojom mi nije problem senzibilizirati se, jer s njom je to tako lako. Tu su i Plavooka i Nebitni kojima želim puno ljubavi. Nadalje, tu je Promatrac za kojeg bi mi bilo drago da me promotri još i bolje nego dosad. Tu su i osjećajne Lanterna i Francesca koje još ne poznajem dobro, ali nadam se da hoću. A tu je i draga Juliere koja svojim cvjetićima širi samo pozitivno.

Onda su tu oni koji baš više nisu ili na mom blogu, ili nisu ni na svom. Osjećajna Carolina, Pepi koji je samo glumio da mu žene nisu drage, političari Red i Winston.

Blokche sam namjerno stavila malo kasnije. Jer dobro je da raste znatiželja. Da, i meni se čini kao da je mlađa nego što je. Ne znam zašto, možda zato što nekad prebrzo reagira ne promisleći do kraja. To mi je tako dječji. A djecu volim. I zato mi je draga. Draga mi je i zato što ima dušu. Blokchice, ovo nije da dobijem ogrlicu.

Posebno drag mi je i Savage, koji je jako jako davno napisao jedan post koji me na neki način usmjerio moj blog u baš onom smjeru koji me najbolje pokazuje onakvom kakva jesam.

Sada po onom redu kako sam ih upoznavala (osim posljednje dvojice) idu oni koje ipak znam malo bolje. Na ovaj ili onaj način. I one koji o meni znaju malo (a neki i puno) više od onoga što se može isčitati iz mojih redaka.

Rock je kad bih morala reći jednu jedinu riječ – gospodin. Drago mi je da sam ne znam kojim putem naišla na njegov tada neposjećeni post. Drago mi je i da su drugi u njemu kasnije (a neki i prije) prepoznali kvalitetnog blogera. I pristojnog. Možda i prepristojnog za današnji svijet.

Poli je bila blogerica čije me čitanje priča navodilo na pomisao «Blago njoj. Ona ima baš ono što najviše cijenim. I što nemam». Priče su joj tople, životne, iskrene, ne glumljene. Jednake kakva je i ona sama. Osoba koja zna pružiti potporu, koja se zna senzibilizirati, ali koja ne djeluje na zaustavljanje suza. Nego ih dodatno potiče na nove. Svojima.

Zeko je jedno drago «tipično» muško koje me zna zabaviti i nasmijati. Jedino što je «zec» kad su u pitanju neke meni drage teme. Tako da mi je cilj «natjerati» ga na političku raspravu. Iako, nemam pojma kako, jer zna se koje su mu teme omiljene. U kojima se voli šaliti. No, kada se ne šali, jako dobro zna reći pametnu i mudru riječ.

Bigica je draga osjećajna cura, tolarantna i razumna. Netko na koga se možeš osloniti i netko koga vrijedi imati za prijatelja. Netko tko uvijek nađe lijepu riječ.

FreeStyler je netko stvarno poseban. Netko tko je i više od onoga što se može vidjeti iz njegovih lijepih, nježnih i gotovo opipljivih priča. Čovjek kakvih nisam baš često sretala. Senzibilan, osjetljiv i sposoban razumjeti drugoga. Netko tko je jednako spreman pričati, kao i slušati. Netko tko zna reći lijepu riječ, baš kada treba. Zapravo, puno lijepih riječi. Netko tko mi život čini punijim i ljepšim.

Moj prijatelj Medo o kojem ste već imali priliku čitati nikad nije ni mislio postati «ozbiljni» bloger, ali mi je prijatelj i ne mogu ga ne spomenuti. I poslati mu jednu pusicu u Kanadu. Stvarno mi puno znači i nisam sigurna da zna koliko.

I na kraju, ovaj post ne bi bio potpun, a da ne spomenem Nezaboravnog bez koga vjerovatno danas ne bi ni bila ovdje. Nekoga tko me svojim tako mi dragim načinima «nagovorio» na blog. Netko bez koga mi blog nije isti. Netko tko mi je ono što mu i ime govori. Fali mi ... I ne samo na blogu.

Hvala vam.

Jedan veliki cmokić svima. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:48 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (55) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

02.07.2005., subota

(Samo)kritika

Image Hosted by ImageShack.us O nekim postovima koje napišem uopće ne moram razmišljati. Misli pretočene u tekst mi dolaze spontano. O nekim drugima moram razmišljati, ponekad čak i prolistati neku knjigu ili pronaći neku potrebnu informaciju na webu. U ovom slučaju bit će mi mislim najteže. Jer stvarno je teško pisati o sebi. I to ne baš bilo kako i ne baš bilo što. Nego kritično. Morala sam to napraviti jer to ima veze s mojim sljedećim postom, a veza je i više nego bitna.

To ne znači da ćete čuti sve moje mane, jer bolje da vam sve ne govorim. Image Hosted by ImageShack.us Osim toga, malo tko od nas je svjestan svih svojih mana pa bi i meni kad bi krenula biti detaljna poneka promakla. Image Hosted by ImageShack.us Zapravo su to moje vrline i mane istovremeno. Vrline su ako se te osobine izražavaju s nekom mjerom. Mane, ako se ta mjera pređe. Trudim se da se ovo zadnje ne desi, ali opet, ne uspijeva mi baš uvijek.

Spomenula je Medo u svom zadnjem postu da se čudi što su ljudi uvjereni da su uvijek u pravu. Da, ne znam zašto je to tako, ali je tako, i to vrlo često. I ja se zateknem da to pomislim. Često. Image Hosted by ImageShack.us Jer, kako bih inače zastupala neki stav, ako bih mislila da nisam u pravu? Image Hosted by ImageShack.us No, ustrajanje na tom «pravu» i nije uvijek dobro, jer u tom slučaju stekne se dojam da se volim svađati. Iako, ne bih to nazvala svađama, nego konstruktivnim raspravama. Ili barem njihovim pokušajem. No kako god ih nazivala, znam da i u njima treba naći mjeru. A ja tu mjeru ponekad pređem. I na blogu, i izvan njega. Ponekad pak mi se desi da i sa najkritičnijim sugovornikom uspijem naći neki kompromisan zaključak, iako to ne znači neku radikalnu promjenu mišljenja, bilo koje strane. A to volim.

Temperament je nešto što možda djeluje jako «cool» kada se navodi kao osobina. Pa bi se u nekim kontekstima to što sam temperamentna moglo nazvati da sam energična, vatrena, impulsivna. Vjerovatno i jesam takva ponekad, samo te osobine ponekad vas tjeraju da napravite nepromišljen potez. Buknem u sekundi i u sljedećih ne znam koliko minuta mogu donijeti neke odluke koje se kasnije i meni samoj čine preradikalne. Zato, vježbam obuzdavanje tog temperamenta i nastojim da «pregrijavanje» prođe, a da ništa ne napravim i ništa ne govorim onome tko me doveo do takvog stanja. Idealno je tada imati blizu nekog prijatelja, kolegu s posla ili nekog trećeg tko je najpogodniji u određenom trenutku saslušati bujicu, umjesto onoga kome bi bila namjenjena. Image Hosted by ImageShack.us

Biti analitičan je kada netko ima matematički mentalni sklop nešto sasvim prirodno. Još prirodnije je ako ste žena. A ja jesam. Image Hosted by ImageShack.us Primjetila sam uistinu da su žene puno analitičnije. Analiziramo i ono što treba i ono što ne treba. Analiza je dobra u poslu, jer tamo se bez te osobine ne bih mogla zamisliti. Ali kada vam u privatnom životu mozak okupiraju pitanja «Što ako ...?» ili «Što ako ne ...?» itd. i to do najsitnijih detalja, onda i nije uvijek zabavno. Ne bi li bilo bolje koji put pustiti mozak da ne raščlanjuje baš toliko i da se odmori? Image Hosted by ImageShack.us

Emotivnost i senzibilnost je nešto što volim kod sebe. Volim jer mi to pruža onu punoću života. Pruža mi osjećaj da sam čovjek. I zato svi s kojima sam bliska po tom pitanju teško mogu ostati «nezbrinuti» kada im treba. Problem mi je s tim osobinama ne kada su u pitanju bliski mi i dragi ljudi, nego kada sam u pitanju ja. Mislim da ponekad radi tih ponekad prenaglašenih osobina unesrećujem sebe. Jer, biti istovremeno i sretan i emotivan nije problem. Ali kako znate, nitko od nas nije uvijek sretan. Pa nisam ni ja. A u tim trenucima, biti nesretan i biti emotivan baš i nije dobitna kombinacija.

Da, trebalo bi polako završiti, jer mislim da vam je i ovo previše. Prestat ćete me posjećivati ako nastavim. Image Hosted by ImageShack.us Zadnje je to da Pegy ima pjege. I ne znam da li je to istina ili ne, ali stvarno ponekad osjetim da progovaraju iz mene. Image Hosted by ImageShack.us Ne mogu se suzdržati od bockanja, što su neki od vas sigurno osjetili. E, to vam ne mogu obećati da ću prestati. Jer volim i to. Image Hosted by ImageShack.us Ali mogu vam reći da baš nikad to ne radim zlonamjerno i da baš uvijek očekujem da mi u tom slučaju možete uzvratiti istom mjerom. Ono što još mogu napraviti je reći vam da sam svjesna da sam možda tada prema nekome od vas prešla mjeru. Žao mi je ako jesam i zato sada koristim priliku da se ispričam. Šaljući vam puno pjegavih smajlića za iskupljenje. Image Hosted by ImageShack.us

Kritizirati – možete i vi. Mene. A ako želite, i sebe. Image Hosted by ImageShack.us

p.s. Ne znam jeste li «bacili oko» na Live Aid koji je upravo u tijeku. 20 godina od onog prošlog kada sam bila curica, prošlo je jako brzo. Skupa s već spomentom Medo i ja se čudim kako vrijeme brzo prolazi. No, nisam ovaj p.s. pisala radi nostalgije, nego da vas podsjetim da ako već niste, odete na web-stranicu www.live8live.com i sudjelujete u svjetskoj akciji pomaganja onima kojima je pomoć najpotrebnija.

- 22:06 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (32) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se