Marketing
Eso No Es Amor (Obsesión)
Slušam neku staru pjesmu od Pet Shop Boys. Vi mlađi možda i nećete znati za njih, ali vi «stariji» sjetit ćete se nekih pjesama, možda i ove, Domino Dancing Nije mi ona nešto ekstremno dobra, ali podsjeti me na neka vremena u kojima sam puno više radila neke stvari, nego što ih radim danas.
Svatko od vas vjerovatno ima neku svoju priču o plesu, plesanju, izlascima u disco-klubove. Kod mene je takvih bilo najviše početkom i sredinom 90-tih. Bilo je to vrijeme kada sam plesala ne samo po diskotekama, nego i po brojnim maturalnim zabavama. Doduše, nisam bila (kao ni danas 
) neki ekspert za one klasične plesove poput valcera. No, nisam ni «metla» tako da sam brzo hvatala ritam, ako partner nije bio «metla». Ako pak je ...
Ja stvarno volim plesati. I kako je vidljivo iz gornjeg dijela, ne odnosi se to na neke posebno cijenjene plesove za koje treba imati znanje, školu, a i poseban talent. Govorim o onim običnim plesovima «treskanja» koje svatko od nas radi na svoj način. Sjetite se malo čega tu sve zna biti, barem kad gledate druge. Jer, sebe (možda srećom ) ne vidimo. Dobro, postoje i oni kojima ples baš ide i koje je užitak samo gledati. Još ako takve s užitkom gledate i kad ne plešu, hm ...
Posebna priča su sentiši. I ne mora to biti neka posebna romantika. Čak i kad sam plesala sa frendovima, bratom ili nekim nepoznatim osobama koji su bili samo plesni partneri i ništa više, ja to volim. Jer, ples, osim ritma, tako opušta. S druge strane, može biti jako inspirativan za misaona lutanja.
Ono što gotovo nikad, pa ni danas, nisam mogla dokučiti jesto pojava - stajanje kao svijeća cijelu večer u nekom kutu i potpuna paraliza kad je u pitanju ples. Čini mi se da se to puno češće događalo muškarcima, nego ženama. Jer, bezbroj sam puta htjela plesati (i moje žensko društvo) sa spomenutim frendovima. Ali oni bi stajali kao ukopani. Osim, ako bi popili koju čašicu više. E, onda bi ih se dalo nagovoriti. Ne znam je li to sram ili nešto drugo. Znam samo da ja nisam najotvorenija osoba na svijetu i da mislim da baš i ne bih bila od onih koji bez problema stanu na binu i pjevaju. Ali nikad me nije bilo sram plesati. I ne vidim zašto je mnogima to neugodno. A istovremeno nisu neki stisnuti, sramežljivi i zatvoreni ljudi.
Ne znam kako je u vašim mjestima, ali u Rijeci od «silnog» i razvikanog noćnog života baš i nema nekih mjesta gdje se možete dobro isplesati. Osim onih u kojima su svi oni koji bi mi doslovno djeca mogla biti. Ili pak ako kafiće u kojima je najveći doseg «mrdanja» lupkanje nogom, ili superlaganominijaturno njihanje, nazovemo plesnjacima.
I na kraju, ne mogu ne spomenuti ONE plesove. One drugačije, ljepše od bilo kojih drugih. One kad je to s nekim tko vam nije samo plesni partner, nego i netko s kime ples poprima jednu drugu dimenziju. Još ako je neka pjesma od koje vam srce brže kuca, pa neka ugodna i opuštena atmosfera, pa lagani vjetrić u kosi ... neću vam dalje pričati, shvatili ste. Mmmm. Skoro i ja odlutah.
Da, kad promislim, jednog koji bi mi ovo priuštio mijenjam za sve možebitne disco-klubove. Svejedno, plesao dobro uz Domino Dancing ili možda uz Obsesión od Aventure.
p.s. Hvala mom najdražem dj-u na uljepšavanju ovog posta.
Post je objavljen 19.07.2005. u 23:03 sati.