Ne znam koliko vas u životu ima ono što želi. Ne znam ni koliko vas ima barem viziju želja. Ja nešto od onoga što želim i imam, za nešto imam samo vizije. Ili možda snove. Neke koji se mijenjaju i neke koji su gotovo uvijek prisutni i nepromijenjivi. No, postoje i neke stvari koje mi nisu niti jednoj kombinaciji.

U ove dane ne pišem baš previše, a i ne komentiram vaše postove. Ako i da, manje nego obično. Nije da to ne želim. Baš naprotiv, sve razmišljam kako vam se događa nešto važno i bitno, uzbudljivo, emotivno, slatko, lijepo. A ja sve to propuštam. I sve to radi toga što radim i jednostavno nemam vremena. Sada mi je takva situacija na poslu da izbora nemam i radim skoro po cijele dane.

To me navodi na pomisao koja mi se i mnogo puta prije vrzmala po glavi. Moglo bi se reći da je objedinjena u riječi «karijera». Nisam od onih ljudi kojima je posao mrzak i koji ne vole raditi. U cjelokupnom radnom djelovanju najveći mi je problem dizanje ujutro. Ali kad ta kriza prođe, posao mi nije problem. Mogla reći i da ga volim, i da imam određene ambicije. Ali, ima ALI. Stvarno nisam od onih karijeristica (morala sam staviti ovaj ženski oblik ) kojima je napredak na poslu i zgrtanje novaca primarna stvar. Nikad ne bih mogla tako funkcionirati, jer najveći je problem što ne vidim da tada postoje oni trenuci u kojima realiziramo i na neke druge načine, a ne samo na taj.

Ako moram birati, radije imam manje novaca, a više vremena, nego obrnuto. Jer ja jednostavno uživam u svom slobodnom vremenu. Ne, to ne znači da sam svaki dan stalno negdje vani i da sam u ne znam kakvom «pokretu». To znači da želim imati slobodno vrijeme, prostor za disanje i da ne želim biti poput robota. Ponekad ću otići na cugu, ponekad malo u obilazak trgovina s krpicama i drugim (ženskim) stvarčicama, ponekad ću čitati knjigu, ponekad ću biti na netu, ponekad ću izaći s nekim zanimljivim, ponekad ću pospremati. A ponekad se samo želim baciti na (u) krevet, uzeti nešto za grickanje i pogledati neki dobar film. Drugim riječima, ljenčariiti. Valjda genetika s juga.

Znam da je vama koji imate vlastite obitelji koncepcija slobodnog vremena sve samo ne «slobodno vrijeme». Iako se nadam da ga pronalazite bar malo. Barem za blog. No, s obzirom da vjerujem da se od takvog obiteljskog života jako puno dobiva, onda se jednostavno negdje mora i izgubiti. S druge strane, obitelji i obiteljski život primarna mi je stvar i nema dvojbe da mi «karijera» u tom smislu ima još manju «težinu».

Noramlno da poštujem izbor svakog čovjeka i da svatko ima pravo raditi što hoće, ali u ovom kratkom i srećom prolaznom vremenu napora na poslu posebno mi dolazi do izražaja pomisao da je prilično teško, monotono i nekreativno po cijeli dan raditi, obaviti osnovne stvari i otići spavati. Nije mi jasno kako neki ljudi u tome nalaze smisao. Muškarci ili žene, nebitno.

Ne znam da li je to pomalo utjecaj američkih filmova u kojima su poslovni ljudi oni koji reprezentiraju uspjeh, intelekt, samopouzdanje. Ili možda one serije poput Ally McBeal, Hitne služe i sl. u kojima glavni akteri gotovo i spavaju na poslu. No, ušminkanu zgodnu odjeću, poslovnu torbu i/ili kravatu možda je lijepo vidjeti (priznajem da volim vidjeti uređenog muškarca, kao recimo ovoga na slici ), ali sve to gubi smisao ako i uspjeh i novac nemaš s kime podijeliti. I nemaš to kada učiniti.

Zato, jedva čekam da se vratim u normalu i da prestanem biti kvazikarijeristica. Pa da se među ostalim aktivnostima mogu malo više družiti i s vama.