O nekim postovima koje napišem uopće ne moram razmišljati. Misli pretočene u tekst mi dolaze spontano. O nekim drugima moram razmišljati, ponekad čak i prolistati neku knjigu ili pronaći neku potrebnu informaciju na webu. U ovom slučaju bit će mi mislim najteže. Jer stvarno je teško pisati o sebi. I to ne baš bilo kako i ne baš bilo što. Nego kritično. Morala sam to napraviti jer to ima veze s mojim sljedećim postom, a veza je i više nego bitna.

To ne znači da ćete čuti sve moje mane, jer bolje da vam sve ne govorim. Osim toga, malo tko od nas je svjestan svih svojih mana pa bi i meni kad bi krenula biti detaljna poneka promakla. Zapravo su to moje vrline i mane istovremeno. Vrline su ako se te osobine izražavaju s nekom mjerom. Mane, ako se ta mjera pređe. Trudim se da se ovo zadnje ne desi, ali opet, ne uspijeva mi baš uvijek.

Spomenula je Medo u svom zadnjem postu da se čudi što su ljudi uvjereni da su uvijek u pravu. Da, ne znam zašto je to tako, ali je tako, i to vrlo često. I ja se zateknem da to pomislim. Često. Jer, kako bih inače zastupala neki stav, ako bih mislila da nisam u pravu? No, ustrajanje na tom «pravu» i nije uvijek dobro, jer u tom slučaju stekne se dojam da se volim svađati. Iako, ne bih to nazvala svađama, nego konstruktivnim raspravama. Ili barem njihovim pokušajem. No kako god ih nazivala, znam da i u njima treba naći mjeru. A ja tu mjeru ponekad pređem. I na blogu, i izvan njega. Ponekad pak mi se desi da i sa najkritičnijim sugovornikom uspijem naći neki kompromisan zaključak, iako to ne znači neku radikalnu promjenu mišljenja, bilo koje strane. A to volim.

Temperament je nešto što možda djeluje jako «cool» kada se navodi kao osobina. Pa bi se u nekim kontekstima to što sam temperamentna moglo nazvati da sam energična, vatrena, impulsivna. Vjerovatno i jesam takva ponekad, samo te osobine ponekad vas tjeraju da napravite nepromišljen potez. Buknem u sekundi i u sljedećih ne znam koliko minuta mogu donijeti neke odluke koje se kasnije i meni samoj čine preradikalne. Zato, vježbam obuzdavanje tog temperamenta i nastojim da «pregrijavanje» prođe, a da ništa ne napravim i ništa ne govorim onome tko me doveo do takvog stanja. Idealno je tada imati blizu nekog prijatelja, kolegu s posla ili nekog trećeg tko je najpogodniji u određenom trenutku saslušati bujicu, umjesto onoga kome bi bila namjenjena.

Biti analitičan je kada netko ima matematički mentalni sklop nešto sasvim prirodno. Još prirodnije je ako ste žena. A ja jesam. Primjetila sam uistinu da su žene puno analitičnije. Analiziramo i ono što treba i ono što ne treba. Analiza je dobra u poslu, jer tamo se bez te osobine ne bih mogla zamisliti. Ali kada vam u privatnom životu mozak okupiraju pitanja «Što ako ...?» ili «Što ako ne ...?» itd. i to do najsitnijih detalja, onda i nije uvijek zabavno. Ne bi li bilo bolje koji put pustiti mozak da ne raščlanjuje baš toliko i da se odmori?

Emotivnost i senzibilnost je nešto što volim kod sebe. Volim jer mi to pruža onu punoću života. Pruža mi osjećaj da sam čovjek. I zato svi s kojima sam bliska po tom pitanju teško mogu ostati «nezbrinuti» kada im treba. Problem mi je s tim osobinama ne kada su u pitanju bliski mi i dragi ljudi, nego kada sam u pitanju ja. Mislim da ponekad radi tih ponekad prenaglašenih osobina unesrećujem sebe. Jer, biti istovremeno i sretan i emotivan nije problem. Ali kako znate, nitko od nas nije uvijek sretan. Pa nisam ni ja. A u tim trenucima, biti nesretan i biti emotivan baš i nije dobitna kombinacija.

Da, trebalo bi polako završiti, jer mislim da vam je i ovo previše. Prestat ćete me posjećivati ako nastavim. Zadnje je to da Pegy ima pjege. I ne znam da li je to istina ili ne, ali stvarno ponekad osjetim da progovaraju iz mene. Ne mogu se suzdržati od bockanja, što su neki od vas sigurno osjetili. E, to vam ne mogu obećati da ću prestati. Jer volim i to. Ali mogu vam reći da baš nikad to ne radim zlonamjerno i da baš uvijek očekujem da mi u tom slučaju možete uzvratiti istom mjerom. Ono što još mogu napraviti je reći vam da sam svjesna da sam možda tada prema nekome od vas prešla mjeru. Žao mi je ako jesam i zato sada koristim priliku da se ispričam. Šaljući vam puno pjegavih smajlića za iskupljenje.

Kritizirati – možete i vi. Mene. A ako želite, i sebe.

p.s. Ne znam jeste li «bacili oko» na Live Aid koji je upravo u tijeku. 20 godina od onog prošlog kada sam bila curica, prošlo je jako brzo. Skupa s već spomentom Medo i ja se čudim kako vrijeme brzo prolazi. No, nisam ovaj p.s. pisala radi nostalgije, nego da vas podsjetim da ako već niste, odete na web-stranicu www.live8live.com i sudjelujete u svjetskoj akciji pomaganja onima kojima je pomoć najpotrebnija.