Svima nam je jasno da ne bi valjalo da smo svi isti. Jasno nam je i da nam se među ostalim razlikuju i stavovi. Iako nam uvijek nije pravo čuti mišljenje koje nije isto kao naše, razvijajući vlastitu toleranciju, s vremenom zaključujemo da je mišljenje dokaz individualnosti pojednie osobe, a ne urota protiv osobe kojoj se ono govori. No, dolazim do pitanja – gdje je granica? Gdje je ona granica, kada nešto nije stvar polemike, već nekih općeprihvatljivih normi ili stavova. Slažemo se da ne treba biti ratova, da ne treba zagađivati okolinu, da treba biti dobar prema bližnjima (i ne samo bližnjima) i da ne nabrajam dalje.

A kada su u pitanju djeca? Da, mislim da i tu imamo također prilično sličan stav – da su djeca bogatstvo, da ih treba čuvati, paziti, da ih treba učiti, ali i da od njih treba učiti, da treba kazniti one koji ih na bilo koji način zlostavljaju itd.

Vjerujem također da većina nas čin posvojenja djeteta smatra nečim plemenitim, potrebnim, dobrim, a u krajnju ruku i potrebom da usrećimo i sami sebe, ako djeca ne dolaze uobičajenim putem. Ja sam jedna od tih, jer razmišljala sam o tome i ne samo jednom. I definitivno ne dvojim da bih jedan dan i to napravila ako radi nekih razloga mene ili muža (onog kojeg nemam) to ne bi bilo fizički moguće.

No, gledajući današnje «udarne» vijesti, čujem i jednu – sklopljen prvi homoseksualni brak u Španjolskoj. Iako sam protiv takvih brakova, ne želim sada o tome, nego o mogućnosti usvajanja djeteta i kod takvih parova, koju takvi brakovi nude.

Stvarno mi je teško zamisliti takvu situaciju. Jer, prije svega mislim na dijete koje bi raslo u takvoj sredini. Znam da dvoje takvih ljudi ne moraju biti loše osobe, mogu biti bolji od mnogih mama i tata. No, u tome i ne vidim problem. Vidim ga u mnogim drugim činjenicama. Jedna je da se dijete vrlo često poistovjećuje sa roditeljima. A onda postoji mogućnost da svoju seksualnu orijentaciju nastavi roditeljskim stopama, i to ne iz istih razloga, nego jer je to nešto što vidi kod drugih pa se i sam počne tako ponašati. Smatram da u tom slučaju seksualnost koja bi se u uvjetima muško-ženske obitelji razvila u smjeru heteroseksualnosti, ovjde može radi sredine preći u homeseksualnost. Dakako da to nije pravilo.

Nadalje, dijete koje krene u školu sa 7 godina i koje 12 godina provede u odgojno-obrazovnim ustanovama sa svojim vršnjacima izloženo je kako pozitivnim vanjskim utjecajima, tako i mnogim negativnostima, čak i kada u pitanju nisu tako delikatne i osjetljive stvari. Jer, koliko god djeca znaju biti anđelčići, znaju biti i jako okrutna i nemilosrdna. Posebno ako u kućnom odgoju jedan ili oba roditelja nisu previše tolerantni i ako dijete u vlastitom domu nauči ismijavati drugu djecu. Ma o čemu se radilo.

Najjači razlog zašto sam protiv takvih usvajanja je, jer mislim da su djetetu potrebni i majka i otac. Ne samo na papiru. I priroda (meni je Bog) je u tom pogledu napravila savršen «posao» i omogućila da jedino ta kombinacija bude ona koja može stvoriti novi život. No, puno važnije je da dijete treba i oca i majku ne samo u tom biološkom i fizičkom smislu, nego u i emotivnom, psihičkom, intelektulno. A da je to tako govore nam mnoga svjedočanstva djece koja nažalost nisu imala tu sreću rasti u sretnom obiteljskom okruženju.

Činjenica je da heteroseksualne osobe ne moraju nužno biti dobri roditelji. Jer gotovo svakodnevno čujemo i neke priče koje govore protivno tome. No, jednaka je vjerojatnost da se isto desi homoseksualnom paru. A oni pored uobičajenih problema koji se mogu javiti, imaju i one za moj pojam ipak nepremostive.

Mislim da koliko god netko sebe smatrao liberalnim (iako mi ta riječ u mnogim kontekstima zvuči kao odgovor na neku neliberalnost i zaostalost, što je besmisleno), treba dobro razmisliti kada se radi o ovako delikatnoj i osjetljivoj temi. Jer, kada bi se pitalo one kojih se to tiče - djecu, sigurna sam da bi oni imali – jednu mamu i jednoga tatu. I sve ono što te riječi u sebi nose. A ne dvije mame, ili dva tate.