Narcisoidnost mi nikad nije bila draga osobina. Čak i kada se ta narcisoidnost odnosi ne samo na neku konkretnu osobu, nego i na sve one ljude iz nečije obitelji, prijatelje i druge koje se hvali gotovo patološki. No, s druge strane, ne volim ni onu osobinu kod ljudi u kojoj se ne zna cijeniti dobre kvalitete svojega. Bilo da je riječ o nama kao osobama, o karakterima ljudi iz naše okoline (posebno onih koji nam u životu puno znače), o nacionalnom identitetu i sl. Danas ću o ovome zadnje spomenutome, iako iz raznih perspektiva. I muško-ženskih čak.

Prvo što mi pada napamet su pjesme na našim radio-stanicama ili spotovi na državnoj i privatnim televizijama. Da ne bude zabune, nisam od onih fobičara koje je strah da će slušanje glazbe engleskog govornog područja uništiti hrvatski jezik. Ali jednostavno mi nije jasno zašto tako malo ima naše glazbe u odnosu na stranu (uglavnom gore spomenutu, s rijetkim pojava španjolskog ili nekog drugog jezika). Nije da je sve naše kvalitetno, ali bome nije ni ovo poplava pjesama s MTV-a u kojima dominiraju gotovo identične pjesme, «začinjene» u spotovima rasnim ljepoticama savršenih oblina. Dobro, komercijalni mediji možda moraju prodavati ono što se bolje prodaje, a ako su to guze i cice, dobro. Ali ne bi li nacionalni mediji ipak trebali voditi računa o nekim drugim, a ne samo financijskim dobitima?

Nadalje, sjetim se jedne emisije «Otvoreno» u kojoj se raspravljalo o onome kako označiti hrvatske proizvode, posebno one kvalitetne i prepoznatljive i ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Vodila se tada polemika o tome trebali li staviti neki autohtoni hrvatski znak na takve proizvode. I nisam mogla vjerovati da postoje ljudi kojima to smeta. Pa zar i Talijani na paštu ne stavljaju talijanske zastavice? I što ima u tome loše? I kome to smeta?

Uzmimo recimo Amerikance. Oni svoju zastavu stavljaju gdje god stignu. U oblicima nama teško pojmljivim. Imaju ju ispred kuća, po proizvodima, a i na odjeći. Ne samo da na prsima i drugdje američke zastave nose Amerikanci, nego i mnogi drugi. Čak i Hrvati. Probajte zamisliti da netko, npr. ja hodam okolo sa hrvatskom zastavom na prsima. Ispala bih radikalni desničar. Sjećam se onih vremena kad su naši Vatreni počeli biti zapaženi u svijetu, a ne samo kod nas. Prije toga se sjećam i Gorana Ivaniševića, koji je ista ta znakovlja nosio davno prije. Nije li to bila prilika (koju imamo i danas) da možda naši modni dizajneri nametnu crveno-bijele kockice kao nešto «in» kao što to rade i drugi sa svojim obilježjima? Naravno, ne kič, nego nešto s ukusom, a opet prepoznatljivo.

Spominjući Gorana Ivaniševića, dolazim i do one čudne činjenice – da je nakon svega što je napravio za svoju zemlju dobio priznanje od svojih sugrađana tek nakon osvojenoga Wimledona, kad mu je karijera bila na zalazu. Ne znam zašto je to tako, ali kod nas ljudi ili pljuju po nekome, ili ga dižu na tron, a nikako pronaći neku umjerenost u svemu tome, pa tako i u ovom slučaju.

Da, ne mogu a da ne spomenem i još nešto. Kada Hrvata upitate za odabir najzgodnijih žena, a Hrvatice za odabir jednako zgodnih muškaraca, često se spominju one ljepotice i ljepotani iz Brazila, Španjolske, Venezuele ... Nije da i ja ne smatram da latino-tipovi nisu zgodni, ali uopće nemam potrebu da pored svih vas zgodnih hrvatskih muškaraca (odnosi se na mušku blog-populaciju, a i ne samo na nju ) trebam neke druge koji bi mi bili «ideal».

Sve u svemu, smatram da jedino cijeneći sebe, možemo biti sposobni cijeniti druge. I nebitno je radi li se tu o nama kao pojednicima, nama kao pripadnicima obitelji, društvene ili neke druge sredine, ili naroda. Poštovati svoje da bi mogao tuđe je, smatram, nešto nužno i potrebno. Poštovati znači imati sposobnost pozitivne i negativne kritike. A nikako ne znači omalovažavati ikoga, ili pak biti opsjednut. Bilo kime i bilo čime.

p.s. Slika je – autohtono hrvatsko, i jako zgodno.