subota, 26.08.2017.

Zagorje u Rijeci







Spustismo se na naše Korzo u namjeri podržavanja mirnog prosvjeda gdje nas je ugodno iznenadila vesela zagorska atmosfera
kroz narodnu nošnju, pjesmu, ples...











I ove godine lijepa izložbeno prodajno kulturna manifestacija "Zagorje-Bajka na dlanu" puna mirisa, boja i okusa našeg zelenog brdovitog
kraja punog hrane, mlijeka, mesa, bučinog ulja, rakije, vina...sve što je vrijedan Zagorac odlučio preraditi od prirode.









Dašak prošlosti iz nekog davnog režima gdje su doslovno padale glave na giljotini, preci nas, današnjih ljudi koji smo
evoluirali, ispravili leđa, izašli iz svojih pećina, ali se i dalje sagibamo pred sustavom i strahujemo za svoj dom.













12:32 | Komentari (7) | Print | ^ |

četvrtak, 24.08.2017.

SAMO...


Nestrpljivi smo, brzo odustajemo.
Siđemo s puta pod izgovorom da nas nije
pratila Sreća, bodrio Bog, podržavao Svemir..
Ali i to je put, sići s puta na kojem si vidio neostvareni cilj.
Što je nedostajalo da ga ostvariš?
Vjera.
Vjera u sebe.
Tamo gdje stanuje Sreća, Bog ili Svemir.
Jer sve oko nas nalazi se u nama.
SAMO treba vjerovati.
To SAMO određuje put i cilj.
I to skretanje s puta pruža priliku ojačati vjeru.
Kad to izvana zapne, vrijeme je da zapneš iznutra,
Ne da odustaneš.
Opet će te na drugom putu dočekati isti onaj koji vjeruje ili ne vjeruje.
Isti ti...ako si nisi dao priliku naučiti kad te život izazvao.



11:05 | Komentari (12) | Print | ^ |

srijeda, 16.08.2017.

Stvarna iluzija


Evo, uhvatih se tipkovnice
između plaćanja računa, pisanja ponudi i objavljivanja sadržaja
u svojim grupama, stranicama, profilima.
Neka kaže tko god što hoće, internet nam je olakšao život ako se znamo mudro služiti njime.
Gdje bih stigla zvati i obaviještavati ljude pojedinačno o poslovima i aktivnostima koje vodim.?
Eh, sad, opet sam potvrdila i potvrđujem svoje uvjerenje nastalo iz osobne aktivnosti,
a to je da ti niti jedna reklama ne može pomoći
kao što ćeš se reklamirati onime što radiš.
Sam si svoja reklama- način na koji radiš to što radiš.
Nema mi slađeg nego primiti poziv s nepoznatog broja i čuti:
“Preporučili su mi vas...“ ili još ljepše kad ti se isti ljudi vraćaju.
Znaš da si uspješan u tome što radiš.

Ljetovanje nam je zamalo propalo kad nam je iznajmljivačica dan prije odlaska javila
da mora otkazati smještaj, ali nisam se dala smesti i u povjerenju
našla novi u samo jedan dan u žiži sezone.
Tu sam opet potvrdila da je briga molitva za ono što ne želiš,
a povjerenje ostvaruje želju.
Tako da ja sve manje brinem....
Samo pratim svoj unutarnji osjećaj- da li sam u miru ili nemiru....
Baš sam danas otišla u dućan četiri puta u sat vremena,
zadnji put sam skužila da sam majicu naopako obukla,
etiketa viri sa strane, unutarnji šavovi, ali i pečat na leđima. rolleyes
Ženicu na blagajni sam nasmijala, osvježila joj dan, ali i sebi.
Zanimljivo da me ta konfuzija u glavi oraspoložila,
a sve je krenulo zbog misli koje nisu moje pa postale.
Ne sviđa mi se to, ne sviđa mi se to staro stanje nesvijesti,
ali eto, taj moj osmijeh koji nagonski izlazi iz mene kad je frkovito je ono što me liječi.
Liječi i ljude oko mene, to je fascinantno.
Kažu da osmijeh sva vrata otvara.
Neki dan sam ih doslovno otvorila
kad sam ušla u restoran i pozdravila konobara
koji mi je uzvratio sa istim osmijehom.
Poljubila sam vrata toaleta jer nisam dobila šifru,
ali mi je on izdiktirao istim veselim tonom kojim sam ga pozdravila.

Dakle, umjesto otoka, ljetovali u Dalmaciji,
malom, pitomom mjestu gdje žive Dalmatinci i Slavonci.
Nije to meni uopće bitno, ali ta mentalna, masovna uvjerenja su fascinantna također.
Mjesto koje vodi u slijepu ulicu, sa tri restorana, tri kafića i jednim dućanom.
Mjesto s kojeg piješ kavu i mirišiš more,
gdje se ljudi pozdravljaju i dok plivaju u moru,
mjesto gdje turizam živi u lijepom miru bez pretjeranog konzumerizma.
Gdje pališ auto ako želiš gungulu i masu, žižu i deračinu.
Divota!
Par dana čisto da se opet bolje upoznamo naše dvije pubertetlije i mi supružnici,
ambiciozni ljudi koji se nakon svojih gušta hranimo u našem gnijezdu.
Normalno, djeci dole dosadno, nama zamorno uz njihovu dosadu jer bi mi baš uživali u dosadi.
Nakon dva dana svađe, dva dana mira i povratak kući.
Bili u Muzeju iluzija-baš mi je to trebalo jer iluziju i živim.
Ono što je nekome nemoguće, ja stvaram pod normalno.
Ono što je većini normalno, ja sam nadišla...tako da.....sve je iluzija,
ali i ta iluzija mi je toliko normalna da se više oko ničega u životu ne čudim.
Skoro oko ničega...hehe

E i da vam se pohvalim malo....
Jedna Njemica hrvatskih korijena će u našim šumama provesti istraživanje sa skupinom
Njemaca kako priroda utječe na čovjeka.
U tom njenom ozbiljnom projektu i istraživanju kojega će i dokumentirati,
naši putovi su se susreli pa ću im ja za kraj svirati gong u prirodi-
bit će to moj poklon iz Hrvatske.
Eto, možda ću, a možda i neću o tome još pisati...
Uglavnom, te emocije koje proživljavam i iluzije koje živim,
ne možeš predočiti ni kroz sliku ni kroz riječi.
To ni nije bit, bit je da u svojoj tišini i miru osjećaš zadovoljstvo, iako, čovjek kao čovjek,
voli te egovske fore i hvalisanja- pa rodili smo se s egom i tijelom.
Konačno mi se čini da je ego počeo raditi za mene, ne protiv mene.
Nazvala sam i brata s kojim ne pričam godinama.
Čestitala mu rođendan. Osjetim zid, ali nije bitno, pobijedila sam samu sebe. Mir....
Rekla sam neki dan jednoj osobi da mi se čini kao da sanjam.
„Nije ni čudo“, kaže, „pa živiš svoje snove.“
Zanimljivo, počela sam sanjati kad sam se probudila.
Želim vam isto, iluziju u stvarnosti.

















15:28 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.