nedjelja, 30.01.2011.

kako nije propao rokenrol

(u podnaslovu - lake note)



Image and video hosting by TinyPic




pita me svaki tjedan neko novo test pitanje, pa odahne jer se još dobro držim i jer sam očigledno još uvijek u toku.
nedavno:

- mama, jesi ti ikada čula za smoke on the water?

jesam, ikada sam čula ... pa onda slušam preglasni smoke on the water nakon desetsatnog radnog dana u kojem mi smoke godi baš kao i svakom zakletom nepušaču, a glazba tih decibela treba baš kao izravna svjetlost onom nepušaču koji ima jaku glavobolju.
svejedno još uvijek odabirem ne pokvariti si reputaciju i ostati vjerna osobinama lika u koji sam implicirana i vlastitom music history i jednim grlenim povikom svoje tada petogodišnjakinje, koja u času u kojem visoko preskačem gumi-gumi na razini ramena i dovodim u vodstvo naš tim, viče.

- moja mama je rokenrol!

ipak... starije dijete sve više grleći klišej odrastanja, povremeno već sklanja moje raznježene zagrljaje u javnosti i više ne daje grlene povike samo tako.
radije sanja o električnoj gitari, sumnja u vlastite roditelje i odabire ne vjerovati mi da su stonesi bolji od gunsa. ma daj mama... - kaže samouvjereno, ali nježno, a ja onda, koja sam uspjela izdati sve s čime sam se u životu nakratko uglazbila - uživam u toj izdaji.

jučer kupujem nekoliko trzalica.
dok usput mobitelom kradem najljepše musical pieces iz dućana za sebe, sjetim se kako mi je jedne davne večeri prije godinu dana, u kojoj me naučio značenja riječi tirando i apoyando i kojima sam tako zvučnima i tako tajanstvenima, odmah dala uloge u vlastitom životu, oduševljeno rekao...

- mama, ovo je tako kul pjesma! počinje odmah s d2.

a ja sam onda, kad je zaspao, napisala da nikada neću naučiti kako se hvata taj famozni kul d2, baš kao što nikada neću naučiti kako se hvata ta kul ja, baš kao što ću uvijek znati gdje je smještan mol…jer je mol vrlo jednostavno smješten i opipljiv na liniji ošit-grlo... i baš kao što nikada, uz sav životni staccato, neću uspjeti razumjeti kad mi se kaže – ne žali za prošlosti, jer... uz sav dužan ushit koji poklanjam budućnosti, nije mi jasno… ako neću žaliti za prošlosti… za čime ću onda žaliti.

evo točno to sam napisala.
onda.
u prošlosti.

jučer sam kupila nove trzalice.
dok je od prošlosti ostao samo eho, ja i dalje opsesivno iskorištavam glazbu za život, ali... više ne i obrnuto. i više ne svoju. ne pritišćem žice u vlastitom grlu toliko jako i strasno da pucaju jedna za drugom pod bolnim prstima koji prelijeću tastaturu. i znam da drugačije zvučim, ali mi smo eto u rokenrol fazi i teško je pisati u takvim uvjetima kad ti neželjeni axel rose sa svojim "don't you cry" mijenja intonaciju i percepciju vlastitog omiljenog dueta - suza i ruža, pa dok opet ne propišem (a ja znam razliku), za razliku od inače gdje su slike uvijek tu samo da bi pridržavale mol tekstu, ovaj tekst ovdje služi samo zato da bi držao ritam slikama...

jer slutim da je to sljedeće. ritam sekcija...
ona unutra, rudarski zakopana u mom grudnom košu - šalje mi znakove da je tamo dolje sve u redu.






Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic








Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic







Image and video hosting by TinyPic






Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic




tessa k od tesara



| 08:54 | Komentari (10) | Isprintaj | #

subota, 22.01.2011.

strogo kontrolirano nebo ili GPS kuda tessa ide

(...u tri skretanja)

I

G. uz prvu uredsku kavu pita da je l idemo onda na taj sauna – masaža - nešto vikend kao što smo jučer govorile. Ja kažem da da, ali nek bolje pita Z., ona je sve organizirala, ja sam se samo dala u njene ruke.
G. se smije znakovito. Kaže - Pa da, naravno. Ona to sve ima u malom prstu, za nju nema krize; to se svakodnevno ide po saunama, po masažama...
Z. protestno prekida obećanje dugog nabrajanja; da što, što - "nema krize"? A to kad on ide po večerama - to kao nikom ništa.
Smijem se onda ja. Afektirano naivno kažem - Ja neću ništa reći. Ja nikuda ne idem. U zadnjem kadru, sa samodopadnošću čovjeka koji sve zna, iako mu ništa nije rečeno, i vještinom onoga koji spretno manipulira računima, G prebacuje šalu na moj:

- Ideš ti, ideš...

- A kuda ja to idem molićulijepo?

Polako, naglašavajući svaku riječ:

- Ti ideš po oblacima!



II

Nakon šest mjeseci iz scene jutra u uredu izbrisani su svi sporedni likovi.
Uz jedinu šalicu kave na stol je dodan mobitel. Zasvijetli:

na putu za ranc otkrili da su u meduvremenu asfaltirali prilaznu cestu. stop. ubodna pila se odmah iskrivila. stop. nije bilo ozljeda. stop. gledao u oblake pri povratku. stop. citavo vrijeme zamisljao kako se ljubimo. dont stop.



III

Osmogodišnjakinja je izabrala biti - Nebo. Uvjeravam se da je to samo kostim. Našivam bijele oblake po blijedoplavom tilu.
Sve više me brine to dijete.





koraci k'o laki oblaci...

Image and video hosting by TinyPic




Image and video hosting by TinyPic




Image and video hosting by TinyPic





Image and video hosting by TinyPic





Image and video hosting by TinyPic





Image and video hosting by TinyPic




tessa k od tesara



| 11:37 | Komentari (10) | Isprintaj | #

četvrtak, 20.01.2011.

Full Moon - 100% of Fool

CURRENT MOON








Image and video hosting by TinyPic





Ravna i zaokružena. Cjelovita i neokrnjena.
Plitka. Svijetli. Jasna. Tupa, glupa. Uravnotežena.
Bez oštrica, bez sječiva, bez odgriza, bez krhotina... bez zova, bez izazova...
Nema se o njoj što reći, nema se iz nje što naučiti. Prazan okrugli arak...
Sreća nije nikome zanimljiva, a najmanje sretnom lunatičaru.

No man would set a word down on paper
if he had the courage to live out what he believed in

- rekao je Henry Miller.
Vjerujem u tebe, a ti me uvijek glupo izdaš - kaže vidjelica mjesecu.


Pogrešne faze i sretna razdoblja mogu uništiti i reputaciju i najsloženiju rečenicu.

Da su bar oblaci da mi zaklone pogled. Ali oblaka nikad nema kad ih trebaš.
Vidjelica mjeseca je u četvrtoj fazi i jedva čeka da joj prođe.
Traži svoje košmare pod mjesečinom, i naginje se nad mrtvim pjesnicima...

Ništa.

Morat ću se nekako snaći s ovim što imam...
Okrnjiti ga.



Mislim... što mi se još može dogoditi?



Image and video hosting by TinyPic



tessa k od tesara




| 07:05 | Komentari (7) | Isprintaj | #

subota, 15.01.2011.

omnibus o poželjnom ludilu



I

"... The only people for me are the mad ones,
the ones who are mad to live, mad to talk, mad to be saved,
desirous of everything at the same time,
the ones who never yawn or say a commonplace thing,

but burn, burn, burn

like fabulous yellow roman candles exploding like spiders across the stars."
~ Jack Kerouac



Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic




II

"ja u tvojoj rečenici 'smijem se ko luda' volim svaku pojedinu riječ.
nije slučajno da se u ljubavnom kontekstu 'crazy' i 'mad' - koriste stalno."



III

ponekad u neparnim godinama namjesto graha i sudbine
bacim samo svoje plavo
na prethodno dobro zagrijano nebo

da gori, gori, gori

u upaljenim konstelacijama...
sve dok ne zamiriši

...sve dok ne zacvrči kao žeravica.




ludost, znam.
ponekad od magle, ponekad od vatre...


Image and video hosting by TinyPic


moja.

tessa k
od tesara



kategorije:
kompliciranje palete plavog u požarima, efemeride, madness, bunilo 39,6

| 08:57 | Komentari (10) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 10.01.2011.

nesporazum sa suncem u osam točaka, tri ideje, 100 W...

... i dva poglavlja o po-ma-lo davanju



Image and video hosting by TinyPic


I


Pisalo je...


... displastični nevusi lijevo skapularno, desno skapularno, lijevo lumbalno, na desnoj natkoljenici ekstenzorno, na lijevoj potkoljenici ekstenzorno, na desnom koljenu, desno lumbalno i na lijevom koljenu.


Mjesta mog nesporazuma sa suncem.
Treba ih ukloniti, kažu. Kao i sve točke nesporazuma.
Ja sam oduvijek bila mjesečevog roda. Sunce me proziralo providnu, pa mi vraćalo milo za drago što se i danju i noću ljubim s mjesečinom. Kažnjavalo me lunatičnu u previranju, mijenama, rastu i padovima... i vraćalo u ogradu nesmiljeno mi bilježeći put svojim vidljivim znamenjem. I iako i puteni ožiljci od kretanja kroz život nepokolebljivim korakom mjesečara, mogu boljeti jednom kad se probudiš iz neprospavane noći - mjesec mi nikad nije ostavio vidljive tragove na epidermi.

Usnule mete unose mrlje samo u pogled, sva druga ljepota ostaje nedirnuta.

A sad sam sa svoje puti morala izbrisati ono što se nekad smatralo znakovima sreće. I ako to nije metafora, ne znam što jest. Sreća koja je mjesto nesporazuma sa suncem. Koja se po koži pretražuje lupom. U koju se sumnjivo upire prstom i stavlja ju se na popis za uklanjanje.


Natipkala sam:

- Idem danas ukloniti neke sumnjive madeže. Piše osam komada. Ali ne dam sve odmah. Padam u nesvijest već od vađenja krvi. Dat ću jednog. Najviše dva.


Otpisala je:

- Tako treba. Kad se daješ - daj se polako.





II


Malo sam živjela za promjenu. Puno sam gizdava za promjenu.
Shvatila sam nešto šokantno - Život me usrećuje, riječi me čine nesretnom.
Sretna luda sretna je i bez riječi. Pa rekoh - Sreća... ajmo malo ić s tim.
Neću pisati neko vrijeme - rekoh si još.
A onda su mi došle ideje. Dvije. Al' frcaju kao vatromet. U glavi mi. Sijevaju, pritišću, svijetle, vedre i oblače, ne znam još kakve - nekušane, olujne, nujne, bludne, ... zovu... uzmi me, zauzmi me, pusti me, zauzdaj me, upotrijebi me. Pušu mi za vrat, sjede mi na ramenu, gledaju me urokljivim očima, trepću zavodljivo, nude se besramno. Istjerujem đavla metlom kad ne mogu olovkom. Prosikćem - Šutite! Ja sam si izabrala biti sretna.
Ne čuju.


Pitam ga jučer što da radim... ne mogu više živjeti od njih, kako da ih skinem... potrošim... kad ne smijem riječima:

- Mogu li ih proslijediti tebi? Znaš onaj Wildeov citat o savjetima... "The only thing to do with good advice is to pass it on"...


Neželjeni savjeti, neželjene ideje. Sve je to isto. Stoji mi na putu sreći.

- Možda da ih ti usvojiš, odgojiš, osamostališ, i pustiš u svijet? Umjesto mene...


Smije se. Kaže:

– Hvala, ali ne bih Mrs. Wilde. Imam dosta vlastitih. No što ne pišeš pomalo? Može se i pisati i živjeti, znaš.

– Ne znam pisati po-ma-lo. Ni živjeti po-ma-lo. Pišem do kraja. Ili živim do kraja... Ja moram sijevati, znaš to.



Ujutro me dočekala poruka.

- Pridržat ću ti te tvoje ideje uz jedan uvjet.

- ?

- Prestani mi biti po-ma-lo. Sijevni već jednom.



Imam ideju – pomislim.



...i zasvijetlim sa 100 W.


Image and video hosting by TinyPic




Image and video hosting by TinyPic






Image and video hosting by TinyPic



tessa k od tesara



| 12:21 | Komentari (10) | Isprintaj | #

utorak, 04.01.2011.

izdaja jedne priče u 24/7 nijansi bijelog



Image and video hosting by TinyPic


Postoje priče koje napišem u zanosu - u samo jednoj liniji manjeg otpora,
zaokupljena, uvjerena, uronjena...
potpuno lišena zraka i sumnje i nevjerice...
i potpuno nesvjesna mogućnosti da bi se jednog dana
odnekud predamnom mogla pojaviti neka nova samovoljnija stvarnost
kojoj nije dovoljno da je jednom bila podvrgnuta pisanju,
koja se ne zadovoljava time da je bila taj mračni predmet pripovjedanja,
koja ne razmatra mogućnost da moju priču o sebi samo prebaci dalje,
kao što se već premješta upiruća i sugestivna predaja,
s jednog na drugo podložno koljeno…
nego, jer nikad nije čula za čitalački kodeks solidarnosti,
jer nikad nije potpisala nepisano pravilo po kojem ne izdaješ one priče čiji si dio,
jer bi one jednom mogle izdati tebe,
niti za self-help filozofiju
po kojoj se priča o sebi napušta bez osvrtanja i ostavlja u prošlosti
kao veza koja se iscrpila…

… zadre u priču još jednom

i ja onda gledam kako se moja priča mrvi u njenim prstima
ženski...
od sredine prema rubovima…


i gledam to potpuno mirno i spokojno...
na momente nepristojno...
no u cjelini gotovo da bih se drznula reći


ah, sretno...

možda i jer je u drugom kazivanju glavna junakinja upgradeana zlatnim rukama
(pa nećemo sad tu sitničariti oko srca)
i još rijetko nepotrebnim talentom
kako od svake životne priče napraviti šarenu slikovnicu
... u 24/7 nijansi bijelog.






Image and video hosting by TinyPic




Image and video hosting by TinyPic



Image and video hosting by TinyPic






link na jednu izdanu priču




disklejmer ofkors:

Potrebno je izdati one priče
za koje postoji bojazan da su u nekom trenu zauzele naša mjesta
ali su imale tužan pogled nekoliko trenutaka predugo
da bi mogao biti uvjerljiv,
... a o lošoj njezi kućnog bilja da ne govorim.



by tessa k od tesara

| 11:02 | Komentari (7) | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se