pita me svaki tjedan neko novo test pitanje, pa odahne jer se još dobro držim i jer sam očigledno još uvijek u toku.
nedavno:
- mama, jesi ti ikada čula za smoke on the water?
jesam, ikada sam čula ... pa onda slušam preglasni
smoke on the water nakon desetsatnog radnog dana u kojem mi smoke godi baš kao i svakom zakletom nepušaču, a glazba tih decibela treba baš kao izravna svjetlost onom nepušaču koji ima jaku glavobolju.
svejedno još uvijek odabirem ne pokvariti si reputaciju i ostati vjerna osobinama lika u koji sam
implicirana i vlastitom music history i jednim grlenim povikom svoje tada petogodišnjakinje, koja u času u kojem visoko preskačem gumi-gumi na razini ramena i dovodim u vodstvo
naš tim, viče.
- moja mama je rokenrol!
ipak... starije dijete sve više grleći klišej odrastanja, povremeno već sklanja moje raznježene zagrljaje u javnosti i više ne daje grlene povike samo tako.
radije sanja o električnoj gitari, sumnja u vlastite roditelje i odabire ne vjerovati mi da su stonesi bolji od gunsa.
ma daj mama... - kaže samouvjereno, ali nježno, a ja onda, koja sam uspjela izdati sve s čime sam se u životu nakratko uglazbila - uživam u toj izdaji.
jučer kupujem nekoliko trzalica.
dok usput mobitelom kradem najljepše
musical pieces iz dućana za sebe, sjetim se kako mi je jedne davne večeri prije godinu dana, u kojoj me naučio značenja riječi
tirando i apoyando i kojima sam tako zvučnima i tako tajanstvenima, odmah dala uloge u vlastitom životu, oduševljeno rekao...
- mama, ovo je tako kul pjesma! počinje odmah s d2.
a ja sam onda, kad je zaspao, napisala da nikada neću naučiti kako se hvata taj famozni kul d2, baš kao što nikada neću naučiti kako se hvata ta kul ja, baš kao što ću uvijek znati gdje je smještan mol…jer je mol vrlo jednostavno smješten i opipljiv na liniji ošit-grlo... i baš kao što nikada, uz sav životni staccato, neću uspjeti razumjeti kad mi se
kaže – ne žali za prošlosti, jer... uz sav dužan ushit koji poklanjam budućnosti, nije mi jasno… ako neću žaliti za prošlosti… za čime ću onda žaliti.
evo točno to sam napisala.
onda.
u prošlosti.
jučer sam kupila nove trzalice.
dok je od prošlosti ostao samo eho, ja i dalje opsesivno iskorištavam glazbu za život, ali... više ne i obrnuto. i više ne svoju. ne pritišćem žice u vlastitom grlu toliko jako i strasno da pucaju jedna za drugom pod bolnim prstima koji prelijeću tastaturu. i znam da drugačije zvučim, ali mi smo eto u rokenrol fazi i teško je pisati u takvim uvjetima kad ti neželjeni axel rose sa svojim "don't you cry" mijenja intonaciju i percepciju vlastitog omiljenog dueta - suza i ruža, pa dok opet ne propišem (a ja znam razliku), za razliku od inače gdje su slike uvijek tu samo da bi pridržavale mol tekstu, ovaj tekst ovdje služi samo zato da bi držao ritam slikama...
jer slutim da je to sljedeće. ritam sekcija...
ona unutra, rudarski zakopana u mom grudnom košu - šalje mi znakove da je tamo dolje sve u redu.
