blijedoplavi ženski rukopis

Postoje priče koje napišem u zanosu - u samo jednoj liniji manjeg otpora,
zaokupljena, uvjerena, uronjena...
potpuno lišena zraka i sumnje i nevjerice...
i potpuno nesvjesna mogućnosti da bi se jednog dana
odnekud predamnom mogla pojaviti neka nova samovoljnija stvarnost
kojoj nije dovoljno da je jednom bila podvrgnuta pisanju,
koja se ne zadovoljava time da je bila taj mračni predmet pripovjedanja,
koja ne razmatra mogućnost da moju priču o sebi samo prebaci dalje,
kao što se već premješta upiruća i sugestivna predaja,
s jednog na drugo podložno koljeno…
nego, jer nikad nije čula za čitalački kodeks solidarnosti,
jer nikad nije potpisala nepisano pravilo po kojem ne izdaješ one priče čiji si dio,
jer bi one jednom mogle izdati tebe,
niti za self-help filozofiju
po kojoj se priča o sebi napušta bez osvrtanja i ostavlja u prošlosti
kao veza koja se iscrpila…

… zadre u priču još jednom

i ja onda gledam kako se moja priča mrvi u njenim prstima
ženski...
od sredine prema rubovima…


i gledam to potpuno mirno i spokojno...
na momente nepristojno...
no u cjelini gotovo da bih se drznula reći


ah, sretno...

možda i jer je u drugom kazivanju glavna junakinja upgradeana zlatnim rukama
(pa nećemo sad tu sitničariti oko srca)
i još rijetko nepotrebnim talentom
kako od svake životne priče napraviti šarenu slikovnicu
... u 24/7 nijansi bijelog.






















link na jednu izdanu priču




disklejmer ofkors:

Potrebno je izdati one priče
za koje postoji bojazan da su u nekom trenu zauzele naša mjesta
ali su imale tužan pogled nekoliko trenutaka predugo
da bi mogao biti uvjerljiv,
... a o lošoj njezi kućnog bilja da ne govorim.


by tessa k od tesara