Marketing
nesporazum sa suncem u osam točaka, tri ideje, 100 W...
... i dva poglavlja o po-ma-lo davanju
I
Pisalo je...
... displastični nevusi lijevo skapularno, desno skapularno, lijevo lumbalno, na desnoj natkoljenici ekstenzorno, na lijevoj potkoljenici ekstenzorno, na desnom koljenu, desno lumbalno i na lijevom koljenu.
Mjesta mog nesporazuma sa suncem.
Treba ih ukloniti, kažu. Kao i sve točke nesporazuma.
Ja sam oduvijek bila mjesečevog roda. Sunce me proziralo providnu, pa mi vraćalo milo za drago što se i danju i noću ljubim s mjesečinom. Kažnjavalo me lunatičnu u previranju, mijenama, rastu i padovima... i vraćalo u ogradu nesmiljeno mi bilježeći put svojim vidljivim znamenjem. I iako i puteni ožiljci od kretanja kroz život nepokolebljivim korakom mjesečara, mogu boljeti jednom kad se probudiš iz neprospavane noći - mjesec mi nikad nije ostavio vidljive tragove na epidermi.
Usnule mete unose mrlje samo u pogled, sva druga ljepota ostaje nedirnuta.
A sad sam sa svoje puti morala izbrisati ono što se nekad smatralo znakovima sreće. I ako to nije metafora, ne znam što jest. Sreća koja je mjesto nesporazuma sa suncem. Koja se po koži pretražuje lupom. U koju se sumnjivo upire prstom i stavlja ju se na popis za uklanjanje.
Natipkala sam:
- Idem danas ukloniti neke sumnjive madeže. Piše osam komada. Ali ne dam sve odmah. Padam u nesvijest već od vađenja krvi. Dat ću jednog. Najviše dva.
Otpisala je:
- Tako treba. Kad se daješ - daj se polako.
II
Malo sam živjela za promjenu. Puno sam gizdava za promjenu.
Shvatila sam nešto šokantno - Život me usrećuje, riječi me čine nesretnom.
Sretna luda sretna je i bez riječi. Pa rekoh - Sreća... ajmo malo ić s tim.
Neću pisati neko vrijeme - rekoh si još.
A onda su mi došle ideje. Dvije. Al' frcaju kao vatromet. U glavi mi. Sijevaju, pritišću, svijetle, vedre i oblače, ne znam još kakve - nekušane, olujne, nujne, bludne, ... zovu... uzmi me, zauzmi me, pusti me, zauzdaj me, upotrijebi me. Pušu mi za vrat, sjede mi na ramenu, gledaju me urokljivim očima, trepću zavodljivo, nude se besramno. Istjerujem đavla metlom kad ne mogu olovkom. Prosikćem - Šutite! Ja sam si izabrala biti sretna.
Ne čuju.
Pitam ga jučer što da radim... ne mogu više živjeti od njih, kako da ih skinem... potrošim... kad ne smijem riječima:
- Mogu li ih proslijediti tebi? Znaš onaj Wildeov citat o savjetima... "The only thing to do with good advice is to pass it on"...
Neželjeni savjeti, neželjene ideje. Sve je to isto. Stoji mi na putu sreći.
- Možda da ih ti usvojiš, odgojiš, osamostališ, i pustiš u svijet? Umjesto mene...
Smije se. Kaže:
– Hvala, ali ne bih Mrs. Wilde. Imam dosta vlastitih. No što ne pišeš pomalo? Može se i pisati i živjeti, znaš.
– Ne znam pisati po-ma-lo. Ni živjeti po-ma-lo. Pišem do kraja. Ili živim do kraja... Ja moram sijevati, znaš to.
Ujutro me dočekala poruka.
- Pridržat ću ti te tvoje ideje uz jedan uvjet.
- ?
- Prestani mi biti po-ma-lo. Sijevni već jednom.
Imam ideju – pomislim.
