nedjelja, 26.09.2010.

Jutro koje je ispričalo Alisu za odrasle

od dostupnog materijala



za početak - PISMO... (ofkors)

- Osjetim da su ti bezdani trenutno mutni i hladni
da racionaliziraš i odrađuješ dobro,
ali zebeš kao da si bosa u siječnju istrčala u dvorište po jastuk što ti je spao s prozora.







- Volim tvoj glas osim u slučajevima kad ga ne volim, jer me pokušava uvjeriti da sam loše.
Ne znam kako sam... Pa ako su "nemujne zorolovke" - ja sam mujna.
Rekla bih da se trenutno zbilja osjećam kao Alisa.
A Alisa... ona je u stvari odsutna iz oba svijeta; ona je stranac i u vlastitoj virtuali
i sve što joj se tamo događa nakon što naglavce upadne u nju ona u stvari i ne doživljava previše.
Kao da levitira i iznad tog - "svog" svijeta.
I ja čak ne znam ni da li ona traga. Za sebe znam da tragam, čitav život, ali Alisa...
Ona je slučajno tamo gdje je i naprosto odrađuje poglavlje po poglavlje jer ju je netko smjestio u knjigu...
rupu... u Svijet u ogledalu...
i dok to odrađuje nije pretjerano "ništa" - ni uplašena, ni tužna, ni strasna,
ona je tu i gleda i čudi se, pa čak vodi i neke bitke u kojima pobjeđuje,
ali ona je, ako mene pitaš, negdje još dublje.
Ipak - ne znam jesu li te dubine mutne i hladne.
Ja mislim da nisu, a opet... pitam se što bi bilo da ju je Caroll u te bezdane pustio.
Ali nije se usudio. Već i ovako to nikad nije bila dječja priča.
I možda je jednom ja napišem, taj nastavak... Svoju priču koja izvire iz Alise.
Svoju priču za odrasle, o likinji koja raste unatrag, priču u kojoj su drugi likovi "drugi"...
u kojoj je mačak sa smješkom u stvari samo smješak bez mačka.
I mislim da bih to čak dobro napravila.
Jer ta priča - Alisa... to je čista metafora.
A metafore i ja... znaš već.








...a onda sam se sjetila
da sam jako jako davno napravila jednu dječju knjigu
knjigu koja je iz nadasve kompliciranh razloga završila kao kolateralnija nestvarnost
i sjetio me ovaj jutrošnji razgovor na nju
i pomislila sam, koja se svojoj Alisi tako često vraćam;
gubeći i pronalazeći svoj muchness,
ili kad odem u plavo
ili čak onda kad me Alisa više ne može identificirati...
da možda ipak ne trebam pisati novu
jer i ta stara kada se prevede na jezik odrasle Alise -
Alise koja je rasla tako da je urastala u sebe
... govori puno.



KNJIGA:


Grad u koji se teško uklopiti.... i terasa iznad Grada


___






a s one strane ogledala...






šuma...











____

i Riba u horoskopu - lijevi profil____________________________________i Riba u horoskopu - desni profil












i Arhitektura... ajmoreć zadnje utočište istine









Image and video hosting by TinyPic

i Perzeidi...








i neispisani papiri na kojima čitav život
pišući od Svijeta pravim mrežu...









____

...iz koje izlijeću ptice nesretne zbog sjećanja na svoj morski život.










i još... Mon mari et moi...







i nešto kao - Hodanje po rubu...













i History...












i onda Alisa koja stremi gore...

____





i Bijeli Zec







i Stajanje u struji između dvije obale








i Stvarnost čiji smjer nikad nije dohvatljiv oku
(ili čime već gledam...)


Image and video hosting by TinyPic











i Zemlja Čuda____________________________________i Smiling Cat


____






i Bijela Kraljica...






i Ludi Klobučar...









Image and video hosting by TinyPic

A sve kad - Nemujne sasvim bjehu zorolovke...









i Volim kroz trepavice







____

i Tko?____________________________________i Koji?









pa i... I'm gonna rain on your parade...











i Šešir...









i Crvene sandale... ofkors








i usitinu...

Sometimes I've believed
as many as six impossible things before breakfast...





( tessa k od tesara)

| 07:26 | Komentari (20) | Isprintaj | #

četvrtak, 23.09.2010.

redactor's cut kroz slojeve luka

... dan dva nakon unekoliko lirskijeg






Photobucket




clean cut... by tessa k





može li se kroz istinu
a istina je uvijek slojevita pojava...
napraviti čisti prerez
pa da najednom svi njeni slojevi još maloprije potpuno nedostupni oku

...ili čime već gledamo,

najednom postanu jasni i vidljivi
savršeno sljubljeni,
a odvojivi u svom prianjanju...



Photobucket






i ajmo reći... kad bi mi takav clean cut kroz istinu i uspio...
da li je on onda prava slika istine?


nisam sigurna.



jer na primjer...


jutro koje je ljetos za sebe tvrdilo da neutješno reže luk...
i to onaj luk u čijoj je bijeloj jezgri skrivena klica
ne zlatnih dana ljeta, već njegovih prekobrojnih noći,

to isto ljuto jutro je, sada je jasno,
u stvari imalo boju cimeta i aromu meda...


Photobucket






pa eto...
mene taj clean cut u stvari nikad ni nije zanimao...
ja volim kad se vrtložno pomiješa nespojivo;
krupna sol s aromom cimeta...
pa dok zarezujem u luk... tako često, pa čak i vješto...

i tako silno tvrdoglavo i uporno,
jer čak i kad znam da me već u prvom sloju čekaju suze,
zarežem ga ipak... jer ne znam drugačije

...vidim da nije istina ono za čime tragam...
nisu ni odgovori.

ne zanima me istina.

i evo priznat ću sada i to da me ona nikad ni nije previše zanimala,
ma što ja ganjajući tjeralicu za neuhvatljivom sobom ovdje povremeno tvrdila
i ma koliko to nelaskavo zvučalo.



u meni čitav život tinja ta bojazan
da jednom kad pomisliš da si pronašao istinu...
- da si pronašao odgovor
da se onda - zaustaviš... staneš.
pa se ponekad čak uplašim da bih je u nekom času, potpuno nehotice,
onim zanemarenim krajičkom oka...
ili čime već, kvragu, gledam da tako zamagljeno vidim,
ipak mogla ugledati... i da bih stala.

i uznemiri me to....prilično.
a onda se umirim.
sjetim se da istina i tako nikad nije istina...
da odgovor i tako nikad nije odgovor...



a da ću ja dok u svojim jutrima, s mirisom cimeta i južnog voća - režem luk,
i dok tražim zagonetke, misterije i teorije zavjere srca
... ili čime već vi gledate...
a ne istinu...odgovore,
(jer jedino tako sam sigurna da ću uvijek imati za čime tragati)


... uvijek imati na čemu porezati krive prste.



Photobucket



...the less I don't care


( tessa k od tesara)

| 13:02 | Komentari (5) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 20.09.2010.

mušičarenje pod mostovima i u koritima El Dorada



JA:
- I dobro, reci mi…
Što onda znači - „I'm standing on the bridge in London“

N:
- To znači – „Ja čitam novine.“

I bio je to odgovor nakon dvije godine učenja
i isporučen uz najčarobniji osmijeh
osmogodišnjakinje koja školu doživljava jedino kad se igra škole.






Photobucket



Ponekad se (i koliko je često - ponekad?) ujutro pitam;

OK… gdje je nestala moja lijeva polovica…
i kad sam je ono zadnji put ono uopće imala…
i gdje sam je držala…
među fasciklima i računima i ravnalima i rapidografima?
u zbirci zadataka za napredne matematičare?


jer… izgubila sam i sjećanje na nju.



A opet;
Ja znam da se od mene očekuje i da me vide kao onu koja ima obje
i koja ih drži čvrsto u svojim rukama
i da se i sama vidim tako.

Ali jednostavno… nekad su stvari drugačije nego što ih vidimo
ili naknadno ispadnu drugačije…

Nekad jednostavno izgubim lijevo uporište
ili mi je lijeva obala tako daleko
i premostim svijet tako široko
...nadsvodim ga krivuljom luka daleko van njegovih margina,
da naprosto ne mogu spriječiti da se u mojim koritima onda valja
i puno otpadnih voda
i odbačenih stvari,
a o brojnim plivačima na dionicama gdje je kupanje zabranjeno da ne govorimo.


No ono smo što jesmo…
a jer to što jesmo, ovdje naravno, ovisi o oblacima i godišnjem dobu,
ja jednostavno u vremenima plavljenja ne znam drukčije.
No svejedno... ja se trudim dati najbolje od sebe… trudim se uvijek, baš uvijek
- osim kada se trudim izvuči najgore iz sebe

...a to je tako često.



No osjećam… evo baš sada
osjećam… da nekad treba skupiti svoje obale…približiti ih
i da nekad treba skupiti i usne i oči i dlanove,
nekad naprosto treba držati sve svoje zamke zatvorenima...
i u njih uloviti samo… pa recimo vlastiti palac,
i lijevi i desni…
jer shvatiš da se neuhvatljivu možeš uloviti jedino za vlastite fige sretnice.

I iako svi od mene očekuju ovo ili ono - ono smo što jesmo,
i ne možeš… jer si žena, a ne legenda,
biti rijeka - pa ni zlatnog El Dorada,
niti možeš splavima i mostovima komplicirane i nestabilne statike
povezati razdvojene gradove koji rastu na tvojim obalama,
pa makar ti se oni rado podavali iz noći u noć
(jer su u tome našli nešto za sebe... jer ti im daješ tu rijetku kvalitetu - grad na rijeci)
i dozvolili ti da ih nazivaš otrcanim imenima
kao što su – Ljubav
… ili Ljepota.


Ne možeš… jer oduzimaš od sebe za njihove kejeve i šetnice,
od svog toka...
a i ranjava te ta skela...
a i nećeš… jer si žena pobogu,
nećeš - jer zbog vatrometa i parade na obali
kradeš od svoje struje,
a nekad je jedino što želiš -
stajati u vlastitoj struji bosa
… ili eventualno mušičariti u visokim petama
i poslije vratiti rijeci nazad što je njeno.


I ne znam što će točno novi vodostaj donijeti…
ili odnijeti
tessa k - stosedamdesetidva…
tessa k - jedan sedam dva...

ili koliko već bude...
ali ovo mjesto će se, čini mi se, i opet promijeniti
i neće mu biti prvi put - no to sam ja;
ponekad baš u vremenima kad sve plavi, neke rijeke reguliraju svoj tok;
one koje se vječno odbijaju poklopiti s obzorom očekivanja,
jer nisu rijeke - nego su žene.




I iako je New York - state of my mind




ponekad mi se most u Londonu,
uistinu čini kao idealno mjesto za čitanje novina.



( tessa k od tesara)




p.s.

... a D. me onda pitao -

Mama… koliko je težak Eiffelov toranj.

Ali o tome drugi put.


| 12:55 | Komentari (12) | Isprintaj | #

četvrtak, 16.09.2010.

ipak kao feniks

(i ne kanim se zbog toga ispričavati...)



posveta prijatelju...

JA: tnx...
i ti znaš i to da sam i ja uvijek tu negdje oko tvojih riječi...
ipak smo mi dva stara ratna druga.

ON: dva ratna druga, to zvuči tako optimistički!
naime, obično je to relacija preživjeli.




preživjela.
feniksi se ne ispričavaju.







CITAT:
A ovo dolje je gola slika koju nikad nisam snimila
crno-bijela... lijepa slika
na kojoj se dobro vidi moj dugi konjski rep
koji završava u nečijoj ruci...


Photobucket







....
kada osjetim da je došlo vrijeme za odrezati kosu
pogotovo jer mi kratko uistinu najbolje stoji...

kada shvatim da je stasalo i vrijeme za iskoračiti iz nostalgija,
iako su nostalgije uvijek sigurnije i tople...

kada shvatim da si mogu oprostiti,
jer si u stvari i ne zamjeram puno...
i da si mogu vjerovati iako sam mislila da sam se izdala

... kad mi najednom postane potpuno jasno da se istina o filmu
ne čita iz tlocrta sale za projekcije

i kada prestanem vjerovati da je potrebno pročitati do kraja
sva poglavlja meni teško razumljive knjige,
jer više ni ne želim da je do kraja shvatim






kad je odložim nepročitanu kraj uzglavlja
i samo ofrlje označim stranicu...

Photobucket










... kada život od mene traži da počnem iz početka
drugu tešku knjigu,





a ja shvatim da strah...

Photobucket



Photobucket

...otvara vrata hrabrosti.










Kad ponovno krenem listati život...

Photobucket











gladna priče i zapleta,
žedna mirisa stranica po kojima se on piše...

žedna...
gladna...


Photobucket










... kad ponovno krenem listati život

Photobucket








... u šuštanju njegovih listova
opet prepoznajem zaboravljenu

Photobucket

play it again Sam... by tessa k







svoju pjesmu.

Photobucket

let's make a band... by tessa k



( tessa k od tesara)


| 08:47 | Komentari (7) | Isprintaj | #

utorak, 14.09.2010.

Ponekad o jutru kasno navečer

... nakon pisma popodne




Pismo:

da se ogradim na početku, nije s visine, u razini je srca,

nabrijana si na mene, nabrijana si na sebe,
na svijet, na pravdu, slobodu,
nabrijana si na ljubav, prijateljstvo i sve teške i velike riječi,
kao harfina si struna, drhturiš tonom i na bonaci...

možeš si slobodno oprostiti






...

Ponekad ne kažem one riječi koje sam mislila reći.
Ponekad kažem suprotno od onoga što mislim ili znam,
kao na primjer jutros ovdje... (uklonjeno op.a.),
jer ponekad znam stvari od kojih mnogi ne bi spavali... vjerujte mi na riječ,
pa zato radije preselim srce u pothodnik
i smjestim ga ispod grafita - "jebeš zid na kojem ništa ne piše".




Ponekad znam i to da dok pišem metafore svog nevidljivog života,
onog koji nije kuća, poso, birtija ...

metafore onoga što sam htjela, što sam mogla,
onoga što sam zahvatila,
što je iscurilo kroz prste, a što je ostalo kao mastan talog od kave,

promašujem toliko potpuno da je gotov proizvod
gotovo kao epitaf onoj drugoj sebi,
onoj koja svoja nedostajanja uporno lovi riječima,
a ona joj se rugaju sa svog uvijek drugog mjesta
koje je uvijek jedan horizont ispred...
i smiju joj se s njega jer uporno misli da će ih jednom uspjeti imenovati,
prokazati, opisati...
ne iz straha od nemogućnosti...
jer sve je to viđeno i doživljeno, a u njenom je svijetu uvijek sve i moguće...
nego zbog toga jer ih je ostala beskrajno željna,

i sve to zato jer me jebu oblaci i mostovi...
jer nisam studirala niskogradnju

i ne radim u Viaduktu.



No ipak, da razjasnimo napokon nešto - Ja ne pišem epitafe!
Ja čitav svoj život pišem isto ljubavno pismo.
I ponekad netko greškom zaluta u njega
... i ne zna kako izaći.
I ponekad netko greškom pronađe sebe u njemu
... i poželi predugo ostati.





...

Ljudi uglavnom misle da je idealizam nešto što se u jednom trenu mora moći skinuti
kao dodatni kotači s bicikla,
kao kolut na napuhavanje,
kao ograda kinderbeta...
nešto što će otpasti kao mliječni zubi.

Vjerojatno imaju svoje razloge za to.
Ne znam.

Mene idealizam uči da se čežnjom putuje.

...

A ono što je izvjesno uvijek, a ne samo ponekad;
ja sam riba u horoskopu
(i ne vjerujem više u horoskop)
i nikada neću biti happily ever after...
ja naprosto nisam taj tip
ma kako se zarazno smijala i vedrila druge ever after,
i uvijek će nedostajati smajlija za moja raspoloženja,
a nijedan postojeći neće biti upotrebljiv....

i još...

ja ću uvijek kada ću padati -
padati plešući... ponekad čak s ružičastim hulahopom na bokovima,
a kada ću se se dizati
popet ću se daleko više nego sam prvobitno naumila,


i ništa nije konstantnije u mom životu, od ove dvije konstante,



jer kad se sve zbroji i oduzme... baš jako puno toga -
ja sam ipak djevojčica odbjegla iz cirkusa


... s bug-om u imenu.

Image and video hosting by TinyPic
polagano vježbaj... by tessa k




A kome ovo nije dosta... nek prekopa arhivu.
Ili nek prekopa drugu arhivu

...tko zna možda ima i golih slika.



Mene neće biti sve dok ne budem sigurna da sam si oprostila
baš sve...

i zube bez plombi
i dvanaest kilometara trka dnevno
i vegetarijansku prehranu
i ljubav prema planinama
i balansiranje na dalekim horizontima
i to što slijepo vjerujem doktorima
i to što slijepo ne vjerujem u statistiku
i to što lijepo pišem
i to što su mi prsti žuti od voća, a ne od pušenja
i sve sami odličan
i najviše od svega

... to što sam mislila da su mostovi arhitektura
pa nisam studirala niskogradnju.


I možda to bude sutra... možda sljedeće jeseni.
Ne znam...

Prognoze su mi dobre

jer ja ujutro uvijek imam jednako godina kao i jučer
i barem šest boja duge više...

i rađam se nova...
ako ne kao feniks


...onda zgrčena kao fetus.




Ovo dolje je gola slika koju nikad nisam snimila
crno-bijela... lijepa slika
na kojoj se dobro vidi moj dugi konjski rep koji završava u nečijoj ruci...











p.s.

Ponekad se osjećam kao roj konfeta bačenih u zrak koje vjetar raznosi u svim smjerovima,
koji se love na cipele prolaznika
i ostanu zapetljeni u njihove kose.
Maleni djelići mene bačeni u svemir.

Maleni djelići mene koji mi više ne pripadaju.




( tessa k od tesara)


*)

| 00:18 | Komentari (9) | Isprintaj | #

četvrtak, 09.09.2010.

jutro u procijepu... jutro u raskoraku






Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic




"Mogla sam jutros napisati blijedoplavu priču...
Mogla sam nacrtati ružičasto srce..."





Mogla sam jutros naknadno utrnuti boje...
Često to činim... jer mogu...
Demonstracija moje moći nad izgubljenom Alisom.


...
Pitam se gdje je nestala ona koja je zimus napisala...

Jednog davnog jutra kad je Alisa odrasla,
gledala sam u muške otiske prstiju
koji su ostali na staklenoj plohi zrcala dizajniranog za usamljeničko pranje zuba.
Je li moguće da sam ga preopteretila?



Jesam li je, slabiju od dvije,
istjerala iz pretijesnog procijepa u koji sam nas uvukla...

Ili se još uvijek drži za mene tankom niti
ne debljom od dlake, ali vrlo pouzdanom lajnom...
koja nas sprečava da se razdvojimo,
da padnemo na leđa... da slomimo duge vratove...
pa koliko god grabile i vukle svaka na svoju stranu
kao kod povlačenja konopa...
baš smo na tom komešanju, cukanju i cimanju jedne tanke niti
obje sagradile sebi oslonac...
jer dok god se natežemo i borimo... obje smo na nogama

pad je vezan uz pucanje užeta...

Ne znam...

Ja i tako nasilno ugrađujem svoje dokumente u bezvrijedne slike koje negdje putem pokupim,
i uvijek se portretiram za putovnicu u daleke zemlje na već dovršenim platnima u mojoj glavi.
Pa ako sam tu... Alisa me ne može identificirati.


A ako je Alisa još tu... ja je više uistinu ne vidim na istočnom kraju niti,

Ne mogu je vidjeti jer odnedavno noću ne pratim trk sjena po zidu,
nego silom prilika zatvaram oči pred sjenama
... pogotovo Alisom,
pred onim što me plaši
... pogotovo Alisom,
baš kao poodraslo dijete koje jako kasni u odrastanju još uvijek uplašeno od mraka,
i koje je majka, jer ga voli
(...)
odlučno stavila u režim „gašenja svjetla“,
za njegovo dobro...
da što prije sustigne kompoziciju koja mu izmiče,
i koja namjesto tihog teatra plešućih sjena na zidu,
klopara bučno u bazičnom ritmu zdravog hrkanja - ostalih ukućana
i sveg normalnog svijeta.



I pitam se sad nešto...
Svejedno...
Ovo i tako nije moj portret... niti Alisin.
Na slici je recimo moja bejbisiterica.


A ja...
(treći pokušaj)
Ja ipak još uvijek ne spavam u mraku,
jer... ja volim taj teatar sjena kojim zidove i plahte i platna
optereti moja usplamtjela svijeća.

No osjećam da je stasalo moje vrijeme i za to umijeće,
(i komplicirani su razlozi svemu tome)
ali, za utjehu teatru,
ponekad je dobro ugasiti žarne niti
ako ni zbog čega drugog,
onda zato što od svih ozljeda najdulje traju

... opekotine od hladne noćne lampice.


Pa se eto infantilno igram sa svojim sjenama,
ali kada se umorim... spavat ću smirena u mraku.
...


I nikad nisam shvatila što je Alisa točno tražila,
ali ni ne pokušavam više.

Još nedavno sam se jako trudila shvatiti Alisu
zaboravljajući da nam je objema prilično dobro s onim što ja već držim u rukama.

No u svjetlu novog plana gašenja svjetla...
štednje one izmjenične struje koja sam životno inducirana,
sve ono što sam tražila... na razmeđi duše i tijela
da bih bila sretna... eto, to više nisu moji križarski pohodi.
ne zanima me više.

Ne zanima me sreća na razmeđi... zanima me sloboda.

Pa će novo naučena francuska riječ za ovu školsku godinu biti - „sloboda“.


Pa i kad to znači biti slobodna da sanjaš otvorenih očiju.
... i živiš u snovima.
(i ne mislim se ispričavati više)


Pa i kad to znači
baš uvijek ujutro moći napisati blijedoplavu priču...



nacrtati ružičasto srce...

Image and video hosting by TinyPic


( tessa k od tesara)




| 22:35 | Komentari (8) | Isprintaj | #

srijeda, 08.09.2010.

jutro kao boja







Image and video hosting by TinyPic


Color possesses me.
I don't have to pursue it.
It will possess me always, I know it.
Color and I are one.
I am a painter.
(Paul Klee)









Image and video hosting by TinyPic__________ Image and video hosting by TinyPic



Image and video hosting by TinyPic











Image and video hosting by TinyPic__________ Image and video hosting by TinyPic





Image and video hosting by TinyPic












Image and video hosting by TinyPic__________ Image and video hosting by TinyPic








Image and video hosting by TinyPic







Mogla sam jutros napisati blijedoplavu priču...

Mogla sam nacrtati ružičasto srce...

Svejedno je...
Jer koliko god ja najviše voljela bijelo,
a često se izgubljenu znala pronaći
do grla uronjenu u uradi-sam crnilo...


Color possesses me.
I don't have to pursue it.
It will possess me always, I know it.
Color and I are one.


Image and video hosting by TinyPic




I am tessa k od tesara







| 07:02 | Komentari (12) | Isprintaj | #

četvrtak, 02.09.2010.







Image and video hosting by TinyPic




( tessa k od tesara)



| 22:13 | Komentari (6) | Isprintaj | #

srijeda, 01.09.2010.

ploške jutra koje nije rezalo luk






jutro koje si nije dopustilo
rezanje luka
na svom dalekom rubu





Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic
"tanke ploške" - by tessa k





jer rezanje luka u čijoj je bijeloj jezgri skrivena klica
ne zlatnih dana ljeta, već njegovih prekobrojnih noći
ne pripada onim jutrima
koja treba samo nježno privijati
pogledom bez mrene...
bez sjene,

onim jutrima zbog kojih sam sama sposobna
da iz samo jednog takvog pogleda na njihov krhki

profil...
leđa...

i zanosnu krivulju pokreta u kontralihtu,
nepogrešivo iščitam baš sve fine linije
jednog od mnogih nejasnih

lica ljubavi;



- onog koje jedino uvijek pouzdano znam.




Image and video hosting by TinyPic_____Image and video hosting by TinyPic






lica koje je, kad se napokon s juga vratilo kući,
s puno vjere i samopouzdanja iznjelo svoje šarene rekvizite,
pa sada nasred stola
potpuno nesvjesni događanja na njegovim dalekim rubovima,
to lice i ja,
precizno - nas troje,
uz okrajke davnih ljeta u kontralihtu,
polako mrvimo i još uvijek meku sredinu ovog.





Image and video hosting by TinyPic
"izbaci uljeza" - by tessa k




( tessa k od tesara)




| 12:07 | Komentari (2) | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se