Pregled posta

Jutro koje je ispričalo Alisu za odrasle

od dostupnog materijala



za početak - PISMO... (ofkors)

- Osjetim da su ti bezdani trenutno mutni i hladni
da racionaliziraš i odrađuješ dobro,
ali zebeš kao da si bosa u siječnju istrčala u dvorište po jastuk što ti je spao s prozora.







- Volim tvoj glas osim u slučajevima kad ga ne volim, jer me pokušava uvjeriti da sam loše.
Ne znam kako sam... Pa ako su "nemujne zorolovke" - ja sam mujna.
Rekla bih da se trenutno zbilja osjećam kao Alisa.
A Alisa... ona je u stvari odsutna iz oba svijeta; ona je stranac i u vlastitoj virtuali
i sve što joj se tamo događa nakon što naglavce upadne u nju ona u stvari i ne doživljava previše.
Kao da levitira i iznad tog - "svog" svijeta.
I ja čak ne znam ni da li ona traga. Za sebe znam da tragam, čitav život, ali Alisa...
Ona je slučajno tamo gdje je i naprosto odrađuje poglavlje po poglavlje jer ju je netko smjestio u knjigu...
rupu... u Svijet u ogledalu...
i dok to odrađuje nije pretjerano "ništa" - ni uplašena, ni tužna, ni strasna,
ona je tu i gleda i čudi se, pa čak vodi i neke bitke u kojima pobjeđuje,
ali ona je, ako mene pitaš, negdje još dublje.
Ipak - ne znam jesu li te dubine mutne i hladne.
Ja mislim da nisu, a opet... pitam se što bi bilo da ju je Caroll u te bezdane pustio.
Ali nije se usudio. Već i ovako to nikad nije bila dječja priča.
I možda je jednom ja napišem, taj nastavak... Svoju priču koja izvire iz Alise.
Svoju priču za odrasle, o likinji koja raste unatrag, priču u kojoj su drugi likovi "drugi"...
u kojoj je mačak sa smješkom u stvari samo smješak bez mačka.
I mislim da bih to čak dobro napravila.
Jer ta priča - Alisa... to je čista metafora.
A metafore i ja... znaš već.