30.07.2009., četvrtak

O miševima i ljudima, psima i papagajima





Čitam članke o proslavi godišnjice ustanka u Srbu, i reagiranja na njih, npr. na forum.hr, i ne mogu se načuditi nivou diskusije. Mislim, načitao sam se ja bljuvotvorina po raznim forumima, ali tek na ovakvom primjeru vidiš sav jad i bijedu naše opće kulture. Praktički svo znanje na koje se slavni forumaši, pa i novinari, pozivaju popabirčeno je nekritički s interneta, a najveći domet im je citiranje Wikipedije. Prevladavajuća metoda istraživanja je ubacivanje pojmova u Googleovu tražilicu, dominantni stil pisanja naziva se Copy/Paste. Kada se u komentare uključi neko pametan, ubrzo ga poklope glupostima i diskvalifikacijama, pa čovjek razočaran odustane od sizifarenja.

Na desetine puta možete pročitati mantru (od riječi do riječi kopiranu sa portala neke od perjanica istinoljubivosti kao što su Hrvatsko slovo, Hrvatsko pravo, ili Hrvatsko kulturno vijeće):

"U Srbu su pobunu od 27. srpnja 1941. godine vodili četničke kolovođe i srpski pobunjenici Torbica, Omčikus i Radenović koji su na dan ustanka osnovali u Srbu oružani četnički puk (brigadu) s 1000 četnika (vođa četnika u kninskoj krajini bio je bivši pravoslavni pop Momčilo Đujić koji je osnovao tzv. Dinarsku diviziju). Vođa srpskih komunista u Lici, Đorđe Đoko Jovanić, bio je zapovjednik partizanskog odreda sa 60 srpskih komunista koji su se pridružili četničkom ustanku i sudjelovali u etničkom čišćenju hrvatskih civila. U samome mjestu Srb, srpski pobunjenici osvojili su napuštenu žandarmerijsku stanicu NDH, i zarobili mjesnog župnika rimokatoličke crkve mosinjora Juraja Gospodnetića kojega su mučili i ispekli na ražnju."


Mantra je to milozvučna i domoljubnom hrvatskom uhu nadasve prijatna, jer Hrvat domoljubac zna kako su himbeni Srbi od stoljeća sedmog bizantski podlo dobre Hrvate klali i zatirali, on zato logički zaključuje kako je ustanak 1941 logična velikosrpska posljedica balvanijade iz 1991. U forumskoj temi Stvarni pocetak II rata u NDH jedan od sudionika gorljivo poentira:

"Prije pocetka stradanja Srba u NDH pocinjeni su stravicni zlocini nad Hrvatima Bosanska Grahova, Drvara, Petrovca, Glamocha i Livanjska Polja. Tek u Kolovozu 1941 pocinju retribucije nad Srbima u ovim krajevima kao odgovori na masovne cetnicke zlocine. Dan ustanka u BIH, 27. srpnja 1941 je dan zatiranja 13 katolickih zupa u sjevero-zapadnoj BIH, toga je dana ubijen drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor s većom skupinom svojih župljana na povratku s hodočašća svetoj Ani u Kninsko polje. Njihov vlak je na povratku zaustavljen oko 18 kilometara nadomak Drvara gdje su pobijeni na najokrutniji način i pobacani u jamu Golubnjača. Istog dana počeo je i pokolj grahovskih župljana, a uskoro i onih iz Krnjeuše, koja se nikada više nije oporavila i danas joj nema traga. Prvi su na udaru bili župnici u tim župama: Juraj Gospodnetić u Grahovu, te Krešimir Barišić u Krnjeuši, uz kojega su među mnoštvom vjernika stradala i tri svećenička pripravnika... Nek se zna i nek se ne zaboravi jer nam se stalno servira da je sa uspostavom NDH pocelo sa napadima na pravoslavce. Ne, istina je upravo suprotna. Napadi su poceli na Hrvate od strane Srba."


Faktografski nešto precizniji od prethodnog citata (nevoljni Juraj Gospodnetić je zaista stradao u Bos. Grahovu, a ne u Srbu), pasus dovodi do jednako logičnog zaključka: Srbin je isti i ako nosi kokardu, i ako se diči zvijezdom. Ovo će potcrtati brojni anonimni internetski autoriteti diljem Hrvatske i BiH, provjereno efektnim (ako već ne i provjerenim) argumentom kako su partizani u svoje redove primili brojne četnike, koji su u partizanima nastavili sa starom koljačkom praksom.

Apsolviravši ovo, ostaje još samo da se zabavimo detaljnim opisima silovanih opatica, špikovanih i potkovanih svećenika, poklanih i naživo spaljenih trudnica i žena s nejakom dječicom, zaoranih zarobljenih domobrana, sve dok, razgaljeni svim tim odsječenim sisama i ušima, ogrlicama od očiju i jezika, ne ispustimo žalobni i gnjevni krik nad ostacima našeg zaklanog naroda, kako je to lijepo formulirao onaj naš pjesnik... Aralica, zar ne?

"Ma čekaj, kakav Aralica, pa to je napisao onaj četnik Matija Bećković, mater mu srpsku jebem", dosjeća se naš informirani hrvatski domoljubac, koji knjige ne čita, ali barem novine prati - "pa ti mene ovde cijelo vrijeme prcaš!". "Istina", odgovaram mu ja, "ali ne doživljavaj to tako tragično".

Jer vidiš, na primjer, hrvatski i srpski Stormfrontovci, blago narodu koji ima takvu omladinu, na svom forumu zajednički uživaju u pjesničkim slikama WWII propagandnih odjela s obje strane Drine. Nema tu velikog licemjerja ni malograđanskog zgražanja, radi se o mladim, snažnim i tjelesno zdravim omladincima, operiranim od lažnog srama - kad jedni citiraju četničke motivacijske materijale iz 1942:

"Nadjene su posuda pune srpske krvi, pa slucajevi prisiljavanja Srba da piju vrucu krv svoje poklane brace... u jednom camcu koji je uhvacen na Savi bila je hrpa djecjih glava sa jednom zenskom (moze biti glava majke te djece) sa natpisom "Meso za Jovanovu pijacu u Beogradu"... Talijani su fotografisali posudu sa 3.500 srpskih očiju te jednog Hrvata okićenog sa ogrlicom od nanizanih srpskih očiju i jednog koji je došao u Dubrovnik opasan sa dva reda srpskih jezika"...


drugi jurišnici uzvraćaju u stilu: "pa naravno, he he he, super smo vas mi Hrvati potprašili", da bi se na kraju, u pravom duhu bratstva, jedinstva, i Warcrafta složili:

"Ovaj forum prevashodno ima svrhu da obrazuje, naravno da širi našu ideju i putem interneta, a onda naposletku i da bude domaćin temama koje zahtevaju konstruktivnu diskusiju a tiču se bilo čega što je od važnosti po opstanak naše evroarijevske rase. Forum takođe okuplja i starije istomišljenike koji mogu da odgovore na pitanja mlađima (pretežna populacija koja koristi internet iz raznih razloga). Ovo je internet i on se može fino iskoristiti za razne stvari, ali nekakav rat i verbalna prepucavanja ostavimo za stvarni svet, gde ćemo nesuglasice sa Hrvatima rešiti licem u licem za jednim finim zajedničkim ručkom pod istom zastavom sa svastikom;ili po brdima i dolinama BiH-a, Srbije i Hrvatske sa puškom u ruci - ali tek kada za to bude bilo vreme. Sada nemamo vremena za to jer naš PRIMARNI neprijatelj Jevrejin radi sve što može da bi nas gurnuo u nove međusobne sukobe samo da bi onemogućio formiranje potpunog arijevskog jedinstva koje je za njega smrt."


Zadnja rečenica prosječnom hrvatskom domoljupcu za nijansu je prejaka, ali u stvarnosti prihvatljiva: pa nisu li sve to - posljednji rat, pretposljednji rat, onaj prije njega, politike EU, SAD, Rusije,... posljedice široke judeo - komunističko - masonske zavjere koja drma svijetom. Zar nisu Židovi 1941. zakuhali kašu naivnim Hrvatima, infiltriravši Židovke za supruge vodećih ustaških dužnosnika (Kvaternika, Pavelića,...) kako bi NDH počinila genocid nad njima, što je paktom Budaka i Moše Pijade uzbunilo četnike - komuniste koji su počeli klati po hrvatskim selima, što je prisililo Crnu legiju da onda vrši odmazde štiteći red i mir, dajući alibi masonu Brozu da naoruža svoje razbojnike, koji su u naredne četiri godine (protivno poslijeratnoj komunističkoj propagandi) dobijali grdne batine od hrabrih ustaških vitezova i junačke kraljevske vojske u otadžbini, tako da su potkraj rata bili svedeni na zanemarivih pola milijuna vojnika, sve to kako bi im se na kraju Staljin smilovao i poslao Crvenu armiju da ih spasi. Kotačići se okreću, mehanizam zuji, i uz veselo škljocanje sve sjeda na svoje mjesto.

Aha.

Koga zanima stvarna povijesna pozadina ustanka u Srbu 1941, neka kritički čita knjige, prouči zbivanja u Bosanskoj krajini (za dublje razumijevanje dobro bi mu bilo pročitati i Ćopićev Prolom) ako mu se ne da, neka ide na stranice Hrvatskog povijesnog foruma, gdje se javljaju i budale, ali povjesničari barem imaju zadnju riječ, ukoliko ni za to nema vremena, evo mu najkraćeg sažetka događaja koji su ustanku prethodili.

Psi laju, karavane prolaze. Da bar. Kod nas papige kriješte, a sve drugo stoji.

- 12:52 - Komentari (5) - Isprintaj - #

27.07.2009., ponedjeljak

Da se ne zaudobi - 27.07.1941.


Image Hosted by ImageShack.us

Lički partizani na Plitvicama, 1942.


- 10:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.07.2009., nedjelja

Dan D (49)


Vratimo se tradiciji.




- 10:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

25.07.2009., subota

Leszek Kolakowski - Ključ nebeski (2)


Image Hosted by ImageShack.us



3. Kain ili Interpretacija načela: svakome po zaslugama



Kao što je poznato, Kain je bio zemljoradnik, a Avelj čuvar stada. Stoga je naizgled bilo prirodno što je prvi prineo Bogu žrtvu od kukuruza, lana, cvekle i sličnih plodova, a drugi pak – od loja, mesa, astrahana i ovčjih grudi. Ali bilo je, na žalost, jednako prirodno da je, s tačke gledišta tržišnih cena, Aveljeva žrtva predstavljala dar neuporedivo veći i da se Bog upravo njime zainteresovao, a na Kainove poklone je prezrivo mahnuo rukom i možda je čak izustio nešto ne previše učtivo; nema, uostalom, razloga da mislimo da je bio vegetarijanac – jer bi tada, možda, stvar poprimila potpuno suprotan obrt. U svakom slučaju desilo se. Posledice znamo.

Eto, reakcija Boga prema žrtvama braće najbolja je interpretacija principa: svakome po zaslugama. Jer taj princip je, usled nesrećne formulacije, bio pogrešno tumačen. Reč "zasluge" pogrešno sugeriše da se u deljenju plate uzima u obzir samo čovekov napor, količina uloženog rada i dobra volja. Pri takvom sistemu, dabogme, žrtve oba brata bile bi jednake, jer je svaki dao ono što je posedovao na osnovu ustanovljene podele rada: jedan kukuruz, drugi ovnove. Ali tu je baš Bog ispoljio suštinu pravednosti. Pravednost u podeli plate ne može da razlikuje objektivne uslove – ne može da uzima u obzir to što je nekog sudbina učinila zemljoradnikom, a ne odgajivačem stoke. Uzima u obzir samo objektivne rezultate rada. Najzad, Kain je, valjda, mogao da se pobrine za nešto bolje, u najgorem slučaju mogao je da pokrade svoga brata i plen, zatim, da prinese Bogu na žrtvu, ne bi to bilo mnogo pohvalno, ali sigurno bi bilo mnogo blaže po posledicama nego ono što se desilo, a uostalom može se misliti da bi i Bog gledao kroz prste na sitni prekršaj, od koga bi, na kraju krajeva, sam imao koristi. Ali Kain – ne! Hteo je da bude pošten i prineo je na žrtvu šta je imao, a zatim nije izdržao i nije mogao da otrpi nepravdu kakvu je doživeo u svom ubeđenju. U stvari je pokazao ili nedoslednost, ili ignoranciju i naivnost. Ako je unapred znao na čemu počiva pravednost, a ipak se odlučio da deluje pošteno – bio je dužan da istraje do kraja i da ne dopusti da ga ponese bes zbog činjenica koje su se dale lako predvideti. Ako nije znao – pokazao je naivnost toliko krajnju, da ga, u stvari, ne vredi sažaljevati.

Naravoučenije: računajmo na platu po tržišnoj ceni, a ne po tome koliko smo utrošili rada za naše poslove. To su dokazali mnogi naučnici – među kojima i Karl Marks – a da i ne govorimo o svakodnevnom životu. Naš prijatelj, ili brat, uzeće možda u obzir našu dobru volju, nastojanje, napore i valjane namere, ali ni prijatelj, ni brat neće nam odmeriti pravednost koja je društveno ili božansko delo, koja je u svakom slučaju zakon koji računa rezultate našeg delovanja, a ne naše namere. Držeći se tog principa možemo pribaviti sebi ne malo sreće: svaki neočekivani groš iznad tržišne cene smatraćemo za izuzetan smešak sudbine; a zato dok unapred računamo da ćemo ga dobiti uprkos pravednosti, živimo u neprestanom ogorčenju, pothranjujemo uvredu prema celom svetu i na kraju možemo i rođenog brata da ubijemo u ljutini.




4. Noje ili Iskušenja solidarnosti



Kad je Bog najzad, u nevreme, požalio što je stvorio ljudsku vrstu, i kad je preneražen zbog posledica svoje lakomislenosti odlučio da potopi svoje neuspele slike i prilike, priznao je, kao što je poznato, Noja za jedinu figuru dostojnu spasenja. Počinio je, pri tom, jednu nerazboritost i jednu nepravdu. Nerazboritost – jer je mogao već do te mere da upozna ljude i da predvidi, ako ma i jedan ljudski par ostane na zemlji, da će ovaj početi iznova i da će se posle nekoliko godina vratiti sve brige. Nepravdu – jer su ga razljutili samo ljudski zločini, i zašto je onda tom prilikom potamanio sve životinje, koja najzad nisu ni bile krive.

Ali ne upuštajmo se u ova razmatranja. Radi se o nečem drugom. Radi se o Noju.

Noje je bio neviđen dupelizac. Ako učitelj, o kome se manje-više zna da je preterano prek, zavidljiv, osvetoljubiv i sklon zlobi, sipa gromove na ceo razred, a samo jednog učenika obasipa pohvalama, moguće je bez muke, zaključiti do kojih razmera seže servilno ulizištvo tako privilegovanog vaspitanika. Ali i Noje je imao iskru poštenja u srcu. Dok su se konflikti sa Gospodom završavali samo galamom i pretnjama, on je polako zadobijao i njegovu milost, ulizivao se i laskao mu. Ali najzad je uvideo da stvar dobija ozbiljan obrt – radilo se već o životu čovečanstva. Noje je dugo mozgao o svojoj situaciji. S jedne strane elementarna ljudska solidarnost mu nije dozvoljavala da se odvaja od svoje braće i sestara ugroženih uništenjem i da se koristi zaštitom istog onog tiranina koji uništava svu njegovu rodbinu i prijatelje. "Pošten čovek – govorio je sebi – mora u takvoj situaciji da pođe zajedno sa osuđenicima i da podeli njihovu sudbinu, umesto da stupa u službu progonitelja. Ako su čak i bili krivi, nepošteno je da ih on sad napušta u nesreći i da spasava sopstvenu kožu. I pored svega – mislio je – ja sam više čovek nego bog i obavezuje me ljudska solidarnost. Ali s druge strane – baš sam ja sada jedina šansa za preporod čovečanstva." Jer Bog mu je jasno obznanio da ne namerava da zaobiđe nikoga u pogromu sem njega i njegove najbliže porodice (ipak isključujući braću i sestre). "Prema tome – govoraše sebi Noje – ako se odlučim za dobrovoljnu smrt u ime ljudskoga bratstva, uništiću jedinu mogućnost za preporod sveta; a međutim, čak i ako ovo nije baš najbolje uređen svet, ipak vredi da postoji." I to je, dakle, bila Nojeva dilema – počiniti izdaju ili izazvati kraj sveta. Još niko nikad nije stajao pred tako okrutnim izborom; nikom se nije desila takva situacija da sudbina čovečanstva bude doslovno u njegovoj snazi, i istovremeno da on može čovečanstvo da spase isključivo svojim osramoćenim moralom. "Doduše – mislio je Noje – ako se na kraju odlučim za smrt da bih pred samim sobom spasao svoj obraz – niko više neće trpeti, jer ne bi imalo smisla reći da nanosim krivicu svojim nepostojećim potomcima iz prostog razloga što nikad neće ni postojati, a 1749. godine od stvaranja sveta (jer to je tačan datum potopa) ili, tačno 2011. godine pre Hristova rođenja bilo bi naivno smatrati da činim neko zlo samo zato što 1957. godine posle Hristova rođenja, to znači za 3968 godina, neće biti nikoga ko bi mogao da ispriča o mome herojstvu. U stvari, dakle, najbolje će biti da postupim pošteno i da istovremeno jednom za svagda završim s tom loše smišljenom papazjanijom. Ali, s druge strane, ne mogu da se oslobodim misli da je postojanje sveta nešto vredno, da je to cilj koji je sam po sebi vredan truda, ne umem to da obrazložim i nikakvi razumni argumenti mi ne padaju na um, ali to uverenje je ipak toliko u meni ukorenjeno da nema načina da ga se odreknem."

Posle dugih kolebanja, Noje je rešio da preuzme na sebe sramotu totalne izdaje čovečanstva, ako samo time čovečanstvo može da bude spaseno. U to vreme, nakon dugih kolebanja, on je bio potpuno promenjen čovek. Stideo se nekadašnjeg ulizičkog ponašanja i dobro je shvatao greške i nedostojnost toga ranijeg života. Zato je iskreno mislio: "Koliko bih se radije pomirio sa sramotom radi spasenja sveta da nije toga da spasavam svet kroz moju sopstvenu ličnost i da postižem korist iz svog postupka. Jer niko mi neće poverovati da delujem iz drugih pobuda, nego radi spasavanja samoga sebe – a tim pre kad je u pitanju zasluženo javno mnjenje kakvo sam o sebi stvorio." Nojev stav bio je odista herojski – pomirio se sa tim da produbi svoju sramotu, ovoga puta svesno. Kad je upoznao braću i poznanike sa svojom odlukom, svi su se s prezirom okrenuli od njega i smatrali da je Noje naprosto ostao onakav kakvim su ga poznavali – nepopravljiva ulizica. Nikom nije palo na pamet koliko je dramatična bila njegova odluka. Noje je to podneo u pokornosti. Rešio je u sebi samo da će se osvetiti Tiraninu: vaspitaće svoju decu na taj način da će već nakon nekoliko pokolenja sve pobune i nezakonitosti prethodne epohe izbledeti u očima despota u poređenju sa tim budućim događanjima; njegovi potomci će biti banda drskih i nepopravljivih ustanika, notornih podsmevača i postaće večita muka za velikog magnata. I tako se i dogodilo, iako Noje to nije video.

On je, međutim, seo na kovčeg, izdao prijatelje, otadžbinu, braću...

Naravoučenije: slobodno je ponekad sluginski podlegati moćnima i izdavati, zbog njih svoje prijatelje – ali samo tada kad znamo sigurno i bez dilema da je to način spasenja celog čovečanstva. Bar do sada, Noje je bio jedini koji se našao pred takvom dilemom.

- 10:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.07.2009., petak

Leszek Kolakowski - Ključ nebeski (1)




Povodom smrti Leszeka Kolakowskog, evo nekoliko odlomaka iz njegove zbirke "Ključ nebeski", koja je svojevremeno imala utjecaja u mom formiranju. Žalosno je što je autor morao umrijeti da bih se toga sjetio i potražio je na internetu. Tek da kažem, nisam u cijelosti zadovoljan prijevodom (preveo s poljskog Petar Vujičić), ali ipak je masu bolji nego da sam ja prevodio. zujo

1. Bog ili Suprotnost između motiva i posledica dela


Bog je stvorio svet radi hvale svoje. Taj podatak – s tačke gledišta Svetog pisma – ne podleže sumnji i, štaviše, spada u one podatke koji su najpristupačniji našem shvatanju. U suštini je lako shvatiti da se veličina koju niko ne može da vidi oseća nelagodno. U stvari, u tim uslovima ne postoji volja da se bude veliki – veličina se upropašćuje i ničemu ne služi, nije vredno biti veliki u jednom zanavek učvršćenoj samoći. U potpunoj usamljenosti prijatnije nam je da grešimo i da bez smetnji ispunjavamo svoje prohteve – ali tada ni greha nema, jer na čemu može da počiva greh jedinke koja je apsolutno i beznadežno izolovana? Otuda proizlazi da nema razlike između grešnika i sveca ako je neko jedini na svetu. Svetost i svaka veličina može da se realizuje samo u nekom okruženju – ljudska svetost može da postoji samo u odnosu prema Bogu, ali svetost usamljenog Boga? Zato bi čak i najmanja mrvica pobožnosti – a ko je nema? – bila dovoljna da Bog poželi da stvori svet. I on ga je stvorio saglasno sa svojim mogućnostima i tek je tada postao velik, jer je stekao nekog ko je mogao da mu se divi i s kim je mogao da se uporedi – i to još kako korisno! Ne čudimo se, samoća je okrutan pronalazak i situacija pogodnija za pakao nego za ono mesto na kome se nalazio Bog pre stvaranja sveta – mesto koje nam je, doduše, nedovoljno poznato, ali koje se, prema opštem mišljenju, smatra veoma pozitivnim. Takvu samoću nama je, uostalom, veoma teško zamisliti, uzevši u obzir da čak i najdalje pomerena ljudska samoća jeste uvek samoća u odnosu prema nečemu što je postojalo – jeste lišavanje prethodno postojeće i poznate stvarnosti, samoća Boga pre stvaranja sveta, dakle, da nađe u mašti, u sećanju – štaviše! – čak ni u samom osećanju usamljenosti koje ipak zahteva svest o sopstvenoj suprotnosti ili distanci prema svetu. Ako svet ne postoji i nikad nije postojao, nema ni distance, u stvari nema samoće, jer nema u odnosu na šta da bude sam. Razmatrajući pitanje, s te tačke gledišta, ne možemo, u stvari, ni da imamo pretenzije prema Bogu zbog stvaranja sveta, pošto je za njega bio jedini način da se istrgne iz proklete praznine.

Ali – podsećamo – radilo se ne samo o samoći, već i o zadovoljenju žudnje za slavom. Žudnja za slavom ne uživa dobar ugled u prosvećenom društvu, i u svakom slučaju njeno preterano isticanje smatra se nečim neelegantnim. Ali – desilo se. Bog je stvorio svet radi slave svoje i pohitao je da ljudima obznani svoje motive. Nedostatak skromnosti kompenzovao je priznanja dostojnom, iskrenošću.

I šta – reći ćete možda – motiv je bio malo pohvalan, a rezultati rada ne baš naročito privlačni. Ne mogu s tim da se složim. Ne tvrdim da je svet ovako stvoren neko naročito uspelo delo, i u svakom slučaju mišljenje da ga je stvorilo biće apsolutno mudro i svemoćno, izgleda grdno preteranim. Pa ipak smem da tvrdim da čak i ovakav – svet nosi pečat veličine, i čak se ne kolebam da kažem, genija. On je – slično kao mnogi ljudski proizvodi – delo haotično, bez vodeće misli, ima takođe fragmenata kičerskih, neuspelih, neukusnih, opštenje s njim biva neprijatno. A ipak – ponavljam – on je zaista veliko, impozantno delo. Dokaza za to ima mnogo i ja sam spreman da ih iznesem u odgovarajućoj prilici. Činjenica je, u svakom slučaju – što je glavna stvar pri oceni – da se svet daje do izvesne mere popraviti i da uz ogromne mase ljudi mogu u njemu da se učine sitne promene nabolje, istorija, uprkos svemu, daje izvesne potrvde u korist takvog gledišta.


Kakvo naravoučenije sledi iz toga? Ovo, i uz to strašno banalno, vredni rezultati mogu se nekad postići i kad se deluje iz niskih pobuda.



A biva li obrnuto? Svakako. Svedoči o tome sledeća povest o odnosima između Boga i naroda izrailjskog.


2. Izrailjski narod i posledice nesebičnosti


Deklarišući, u više mahova, svoju naročitu ljubav prema narodu izrailjskom, Bog je u jednom trenutku izjavio, manje-više, ovo: Ne zato što bi vas bilo više nego drugih naroda, prihvati vas Gospod i izabra vas – jer naprotiv, vi ste, kao što je opštepoznato, brojno najslabiji. Stupio sam s vama u savez zato što vas milujem.

To je jasno i jedino razumno postavljanje pitanja. Ljubav ne traži obrazloženja. Ponekad ima pokušaja da se ona racionalizuje, govori se kako neko nekog voli zato što je takav, a ne drugačiji, što se ovo ili ono u nekome ceni, što ima ove ili one vrline itd. Sve su to obična, nevešta i čak nepotrebna pravdanja. Autentično dopadanje ne mora da se pravda – dovoljno ga je utvrditi; nešto se dopada ni radi čega, bez ikakvog razloga, nesebično. Bog je, po mome mišljenju, postupio pošteno izjavljujući to svome narodu. I još više – izjavljujući svoje nesebično dopadanje i ničim nezasluženu volju da pruža zaštitu – on je prema svom narodu preuzeo izvesne obaveze koje su brzo imale da se ostvare. U toj izjavi Bog je blesnuo – priznajmo da mu se to dešavalo samo izuzetno – velikom vrlinom nesebičnosti.

I šta iz toga? – upitaćete. Eto baš to! Šta iz toga! Deklaracija je, doduše, bila data već posle oslobođenja iz Egipta, ali zato pre:

Rimskog carstva
Španske revolucije
Drajfusove afere
nacionalno-radikalskog tabora
Trećeg rajha
i nekoliko drugih okolnosti slične prirode.

Razmatrajući problem trezveno, teško je ne zapaziti da su se ta potpuno nesebična ljubav i izjave o naročitoj brizi, kakvom je narod božji trebalo da bude okružen od strane Tvorca, pokazali, po rezultatima, dosta niske vrednosti. Nameće se pitanje: da li je uopšte praktično računati na nesebičnu ljubav? Motiv je bio plemenit – bez sumnje, jer ljubav ni zbog čega, dopadanje čisto i programski, moglo bi se reći, lišeno razloga, sigurno je najviša vrsta naklonosti. Motiv, dakle, plemenit, a posledice plačevne.

Naravoučenije: ne uzdajmo se u nesebična osećanja. Računajmo na uzajamnost, ali ne na dobročinstvo. Primajmo obećanja samo onda kad onaj što obećava zna da ćemo moći da se odužimo. Desetine filozofa – s Tomasom Hobsom na čelu – ukazali su na uspešnost toga principa, a i da ne govorimo o svakodnevnom životu. Računajmo na to da ćemo uzeti onoliko koliko damo. O tome svedoči, uostalom, sama Biblija, naime, povest o Avelju i Kainu.

- 10:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.07.2009., četvrtak

Pred vratima (2)


Oni koji su strepili, odahnuli su. Braniteljske udruge su prihvatile 10 - postotno kresanje mirovina svojih članova. Barem do daljnjega neće biti zveckanja umirovljenim oružjem. Udruge su još uvijek pod HDZ - ovom čvrstom kontrolom, a njihovi čelni ljudi znaju tko ih je stvorio i tko ih hrani.

Srećom, to ne može biti zadugo. Ni zdravija država od naše ne može hraniti toliki postotak mladih povlaštenih umirovljenika - bez obzira jesu li oni stvarni ili lažni. Ovdje ću odgovoriti prijatelju neverinu - objavljivanje registra branitelja u ovom je kontekstu sasvim nevažno - sporan je bio sam princip po kojemu se radno sposobnom čovjeku, bez obzira na ratne zasluge, omogućilo otići u mirovinu u tridesetim ili četrdesetim godinama života.

To je golema, mnogostruka šteta - umjesto da se koriste njegovi radni potencijali, on je postao teret društvu. Umjesto aktivnog, dobili smo čovjeka s primanjima od 4, 5, ili 6 tisuća mjesečno, koji ne zna što će sa svojim vremenom - vjerojatno će ga potratiti na kladionicu, pivo, ili dežurne teme plasirane odozgo - nogomet, Slovence, Srbe, komuniste, Thompsona, Brenu,... Relativno ih je malo koji krenu u školu, učiti strane jezike, putovati, baviti se ribarstvom, poljoprivredom, ili makar raditi na crno. Onima drugima, jedino što ostaje u mraku svakodnevnice, jedini svijetao trenutak u njihovu beznačajnom životu, su "dani ponosa i slave", kad su "stvarali Hrvatsku", i upravo tu žicu trzaju naši "državotvorni" politički lešinari.

Cinična je ova pretvorba ratnih veterana u HDZ - ovu u parazitsku pretorijansku, štoviše, pasdaransku gardu, koja će štititi njegove i svoje privilegije mantranjem o svetosti i herojstvu domovinskog rata i prijeteći svojim trofejnim (pokradenim) oružjem, ali ništa ciničnija od drugih pretvorbi na koje su građani Hrvatske do sada prešutno pristali.

Svako ludilo se s vremenom razbije o sivi zid ekonomije, davno je predvidio Ante Marković. Činjenica je: novca za financiranje privilegija više nema, voda je došla do grla. Davanja se moraju kresati. Ne pitajte me kako će postupiti normalna vlada - a jednom ćemo je morati dobiti. Realno bi bilo da gorespomenute iznose braniteljskih mirovina prepolovi. Svakako će morati provesti lustraciju svih onih koji su pljačkali i unazađivali Hrvatsku - pri tome prije svega mislim na čelne ljude HDZ i sve pojedince koji su se okoristili njihovim grabljivim režimom, a usput demontirati vladajuću naopaku "domoljubnu" retoriku. Neće se više govoriti ni o domovinskom ratu - autorstvo pojma ipak pripada Staljinu, niti o hrvatskim braniteljima - pojam je ideološki - nego o veteranima rata 1991 - 1995. Povijest će se, daj bože, učiti u školama, a ne iz predsjedničkih poslanica.

Priznajem, nemam sluha za braniteljske žalopojke, a i čemu? Nije to ništa novo, ostavljali su ljudi udove i na Neretvi i Sutjesci (tko je tada znao za PTSP), u nadi da su se izborili za pravdu i mir, pa je već iduća generacija prezrela njihovu žrtvu, proglasivši njihove ideale glupim zabludama - pa što? Povijest teče, njen se kotač neumitno okreće, mrveći naš svijet u prah, a ljudska vrsta ipak polagano napreduje. Pozitivna je posljedica da se mlađe generacije ne mogu uživiti u stavove, probleme, ideje i borbe starijih.

Već stasavaju mladunci koji će za koju godinu prezrivo otpuhivati na spominjanje "grada heroja", kojima će priče iz posljednjeg rata biti glupo puvanderenje starih seronja, a svo ovo paradno hrvatstvo samo ono što ustvari i jest - dimna zavjesa pod kojom su maheri pokrali sve što se dalo odnijeti i ostavili dugove koje će i oni otplaćivati. Na našu generaciju gledat će u najboljem slučaju sažaljivo, kao na razmetne sinove što su sarčili ono što su dobili u naslijeđe, i to je u redu - prema do sada pokazanom, mi bolje i ne zaslužujemo.

Riječima jedne bistre mlade cure - kad se jedan umirovljeni veteran pobunio: "Ja sam se za ovu državu borio, a vidi koju mirovinu primam" - "Ako si se za OVO borio, još bi ti nama trebao plaćati!"


Image Hosted by ImageShack.us


- 21:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

20.07.2009., ponedjeljak

Pred vratima (1)


Image Hosted by ImageShack.us


Jutro radnog dana u čekaonici laboratorija dječje ambulante na splitskom Mertojaku. Hodnik pun, jer medicinska sestra iz laboratorija za odrasle na katu ne radi, pa su se svi pacijenti skupili pred jednim vratima. Red ide sporo, jer jedina prisutna sestra sama vadi krv, preuzima uzorke mokraće, upisuje, naplaćuje participaciju, izdaje brojeve i račune i umiruje nemirnu djecu. U hodniku je sedam - osam roditelja s malom djecom, od dojenačke do mlađe školske dobi i još pet - šest odraslih. Na vratima uputa pacijentima da prednost daju najmlađoj djeci.

Iz pokrajnjeg hodnika nailazi visok, snažan muškarac u srednjim četrdesetim godinama i zastaje pred vratima. "Hoćete me molim vas pustit prvoga?" Ljudi se u neprilici zgledaju, a muškarac nastavlja: "Ja van imam PTSP, ja sam živčan i ne mogu čekat. Bija san u moje doktorice XY, ona me zna. Mi smo skupa bili na terenu, u Dubrovniku. Je li tako, doktorice?"

Pitanje je upućeno debeljuškastoj doktorici neodređenih godina što se pojavljuje iza nekih drugih vrata. "Doktorice, je li mogu ja uć?" Žena u bijelom se ležerno dogega do vrata, gurne glavu unutra (iznutra se čuje dječji plač) i nakon par riječi izmijenjenih s medicinskom sestrom kaže: "Je, Mate, kad ovo dijete izađe, onda uđi." Potom zatvori vrata i odšeta klepećući klompama niz hodnik.

Čekanje potraje desetak minuta. Čovjek se opušta i komentira neki članak u novinama, zaključujući "Jesam li se ja za to borija?" Nekolicina povlađuje. Većina šuti.

Uplakana beba u majčinom naručju konačno izlazi. Hrvatski branitelj hitro ulazi u laboratorij. Vrata se za njim zatvaraju.

Prizor se zbio prije nekih pola godine, pa se više ne sjećam o čemu se radilo u članku. Da se radnja događala danas, vjerojatno bi bio o ovome.

- 21:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.07.2009., subota

Skandalozno: velečasnom Sudcu zabranjen dolazak braniteljima u Zadar




Preko naslovne stranice jučerašnje Slobodne veliki crveni naslov "Velečasnom Sudcu zabranjen dolazak braniteljima u Zadar". A članak prilično bezvezan, na nivou ove uboge EPH - Slobodne, ne da mi ga se ni kopirati - kao, velečasni je Zlatko dogovorio doći u Zadar u posjet nekakvoj Udruzi maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Zadarske županije (?!?), ali mu je to krčki bishop Župan zabranio, na opće zgražanje, plač i škrgut zubi domoljubnih Zadrana.

Ustvari, članak je toliko fušerski sklepan, da je vlastita uspjela satira: mogli bismo se sada sprdati na više tema:

- s duševnim mukama udruga zadarskih branitelja čiji "gotovo svi članovi boluju od PTSP-a",
- s Udrugom maloljetnih dobrovoljaca (Boško Buha?), halo, maloljetnici, odrastite već jednom,
- s "otmicom i zatočenjem na pusti otok" (Goli?), koje je u najboljoj informbirovskoj maniri svojedobno navodno izvela krčka biskupija - intonacija članka navodi na zaključak kako je puka slučajnost što velečasnog nisu našli obješenog o - recimo, karizmatično nepostojeći radijator,
- s onomadnom navodnom "zavjerom šutnje" "njegova šefa, novaljskog župnika don Drage Ljubičića", "istog onog don Drage kojem su na Rabu puno kasnije dokazali pedofiliju, zbog čega je osuđen na tri godine zatvora(?!)" - wtf, čemu upitnik i uskličnik - jel osuđen, il nije - oko mladog svećenika "kao kloniranog s najljepših slika samog Isusa" (a taj je stvarno bio fotogeničan),
- s egzorcističkom seansom, tijekom koje je "križ prokrvario" prvi put, i o kojoj novinar "iz opreza" tek sada "nakon deset godina" smije pričati.



Onda, mogli bismo i apelirati na Crkvu i biskupe da dozvole stigmatiku trajnu turneju s gostovanjima u svim hrvatskim, a napose dalmatinskim rukometnim arenama, jer ih možemo napuniti samo ovakvim cirkusima.

Sve to bismo mogli, ali nećemo. Pozabavit ćemo se jedinim važnim aspektom ove teme: zašto gotovo svugdje čitamo: Sudac - Sudca - Sudcu - ...? Zar se vlastita imena ne bi trebala sklanjati kao i imenice s malim slovom? I, ukoliko već inzistiramo na suglasniku ispred c, ne bi li se jednačenjem po zvučnosti trebalo pisati Sudac - Sutca - Sutcu - ... (ha, ha)?

Znam da će to neki objasniti različitošću pravopisnih standarda u hrvatskom književnom jeziku, ali mislim da nas to objašnjenje ne treba zadovoljiti. Poslužimo se, najdemokratskijim od svih medija - internetom, i oslušnimo glas naroda.

Zanimljivo je kako unatoč raširenoj polupismenosti internetskog življa, posebno na nekim forumima, u prosjeku na internetu pišemo pravopisno korektno. Kadgod sam imao kakvu jezičnu dilemu, u Googleovu tražilicu hrvatskih stranica unio bih suprotstavljene opcije - i (provjereno) ispravna opcija bi uvijek odnijela bitno više glasova. Ovo je zacijelo statistički objašnjivo, jer netko će pogriješiti u nečemu, netko u nečemu drugome, dok će se prosječna većina odgovora vrtiti oko jezičnog standarda.

Proguglamo li po hrvatskim stranicama, nailazimo na 202000 stranica na kojima se pojavljuju pojmovi sudac i sucu. S druge strane, stranica na kojima se pojavljuju pojmovi sudac i sudcu svega je 22600, tj. približno ih je deset puta manje. Kombinacija sudac, sutcu pojavljuje se na zanemarivih 37 stranica. Glas naroda dakle bez greške presuđuje o jezičnom standardu.

Evo međutim zanimljive inverzije - metnemo li u tražilicu pojmove "Zlatko Sudac" i "Zlatku Sudcu", otkrit ćemo 3790 stranica, što je u usporedbi s brojem od 364 stranice s pojmovima "Zlatko Sudac" i "Zlatku Sucu" omjer baš obrnut prethodnome. U čemu je, dakle, kvaka? Zašto narod istu riječ, sudac, tretira drugačije kad je napisana velikim početnim slovom?

Ključ zagonetke je, rekao bih, u utjecaju medija. Riječ sudac je uobičajena, svakodnevna riječ jezika o kojoj nemamo dilema. Zlatko se Sudac pak među nas spustio na krilima medija, koji stalno pušu u perje njegove popularnosti upornim radom možda pola tuceta novinara, pa ljudi, nekritički ponavljajući iz novina pročitane riječi nehotice umnažaju nepismenost tih novinara.

Ovo ilustrira snagu medija u našem povodljivom društvu i obrazovnu politiku čija je posljedica da nismo sigurni ni koji nam je jezik materinji ni kakva su njegova pravila. Jezik kojim osoba govori je nastao kombinacijom upliva okoline, obrazovanja i manjim dijelom osobnog izbora, i važan je dio njena integriteta. Kada zbog nesigurnosti, ili čak straha da ćemo biti proglašeni drugačijim izbjegnemo braniti svoje pravo na jezik, prešutno se odričemo dijela vlastitog suvereniteta i integriteta.

Kvaka je da to radimo zaklinjući se u iste vrijednosti koje svojim djelovanjem gazimo, a naše nesigurnosti i strahovi su u korijenu materijalnog i moralnog rasula našeg društva.

Što međutim reći o stavljanju rampe vlč. Sucu "u Zadru, gradu ratnom paćeniku i baš ispred momaka koji su kao klinci otišli u rat"? Ništa, jebem i njega i magarad koja bi slušanjem njegovih pizdarija "liječili" svoj "PTSP". Ruke na muke, bando lijena uhljebljena: radite za promjenu nešto korisno, jer nećete još dugo visiti na našoj grbači. Do skorog rebalansa.

- 23:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.07.2009., ponedjeljak

System Restore point


Za razliku od većine bivših Feralovaca, Viktor mi ne legne baš uvijek - ima nešto u njegovom stilu što mi ponekad ide na živce. Možda se na domaćem terenu ne potrudi baš svaki put. Ovaj je gostujući članak, međutim, odradio baš kako treba i odlučio sam ga staviti kao System Restore point. Znate ono, ako u dogledno vrijeme usput pogubimo nešto dasaka u glavi, a neke stvari zaboravimo, događa se to svakome, a nama pogotovo, i ako se slučajno u blizini pojavi dr Ivo Sanader sa živom željom da se vrati na političku scenu, ovo je članak koji treba pročitati da se podsjetimo da se radi o majmunu/kretenu/kurbinom sinu (uz svo uvažavanje i isprike biološkoj mami Sanader) i pošaljemo ga di spada u trokurac/zatvor/pizdu materinu (uz svo uvažavanje i isprike biološkoj mami Sanader). Ovime trakavicu posvećenu ex premijeru privodim (barem se nadam) kraju.

11.07.2009 - 13:03
Zašto je čovjek, drug i vođa Ivo Sanader podnio ostavku

Što je ostalo, pokojniče?
Piše: Viktor Ivančić




Velika tajna zbog koje dosadašnji vođa odlazi, inscenirajući suicid iz vedra neba, nesumnjivo je stranačka svojina. Misterij nije iz fundusa muzeja prašnjavih desničarskih ideologija, niti spada u kategoriju trivijalnih "političkih neslaganja", nego je zabravljen u sefu s oznakom "kriminal i korupcija", odnosno "zajednički poslovi". A to već može poslužiti i kao pouka: bez obzira na privid Sanaderove svemoći, nije dobro podcjenjivati zločinačke kapacitete HDZ-a

Kada je u prošlu subotu u zagrebačkoj "Areni", pred deset tisuća okupljenih članova Hrvatske demokratske zajednice, Ivo Sanader izgovarao zadnje rečenice svoga govora - zazivajući vječni život HDZ-a i Republike Hrvatske, partije i države, jednoga te istog - dvadesetak čelnih ljudi stranke, uz strogu kazališnu režiju, slijedeći precizno smišljeni obredni protokol, penjali su se stepenicama na pozornicu, prilazili s obje strane govorniku, pa se zbijeno postrojili uz njega, štiteći mu bokove i leđa. Još dok je govor trajao, "ja" se pretočilo u "mi", subjekt je dobio kolektivna svojstva. Čopor na bini imao je simbolički navijestiti partijsko jedinstvo.

Bila je, dakako, riječ o onoj vrsti jeftinih predstava kakve je najbolje tumačiti uz šifru negativnog predznaka: sve je upravo obrnuto od onoga što se govori i poručuje. Ako se sugerira kompaktnost, onda se radi o pičvajzu koji sluti na rasulo. Ako se sugerira optimizam, onda vrijedi zdušno zaplakati. Emocijama ponesena publika, sastavljena od deset tisuća probranih klimoglavaca, ovacijama je pozdravljala stranačku pretorijansku gardu koja će vlastitim tijelima čuvati konture dogovorene obmane. Uslijedio je i grupni erotski performans: uglednici na bini javno su se ljubili u obraze, a tajno držali za jaja. Plus Jadranka Kosor koju svi drže za veliko ništa.

Malo je kada viđen tako eksplicitan prizor masovnoga užitka u političkoj laži, pa se 13. kongres HDZ-a, s deset tisuća suzama natopljenih statista, u svakome svom elementu temeljio na čuvenim orvelovskim inverzijama. Pastva je slavila odlazak onoga koga obožava i smatra najpoželjnijim vođom kao vrhunaravni trijumf i dostignuće. Kukavičluk je aklamacijom prihvaćen kao čin nevjerojatne hrabrosti, izdaja je pozdravljena kao krunski dokaz lojalnosti. Svaka parola i zakletva mogla je proći samo ako predstavlja najdrskiju uvredu zdravome razumu. "Hvala ti, o ljubljeni, što si nas ostavio na cjedilu! To je tvoj najmudriji potez do sada i ponosimo se što smo ga zaslužili!"

Bizarne paradokse, međutim, valja prihvatiti kao samorazumljive, jer - politička laž nije nešto čemu se HDZ odaje s vremena na vrijeme, nego ona čini samu programsku jezgru stranke. Kada se zalaže za dosezanje "europskih demokratskih standarda", ili za suđenja ratnim zločincima koji su stekli aure nacionalnih heroja, ili za razbijanje korupcijskog lanca kojim je okovana kompletna struktura državne i političke moći, HDZ kao kolektivno biće zna da to čini protivno svim svojim porivima i tajnim načelima. Pa dakle i ne čini, nego hini da djeluje u interesu tzv. političke normalnosti.

Sanader se nije bio iščilio usprkos takvim okolnostima, nego je stasao kao njihova logična posljedica, čak idealan adut opstanka, zbog zavidne sposobnosti pretvaranja. Svaki je spasitelj ili prorok, uostalom, ponajprije glumac. Uvidjevši naposljetku dubinu provalije između službenih političkih ciljeva i tajnih političkih principa, zbrisao je glavom bez obzira - ne želeći upropastiti i jedva sklepani imidž "reformatora", jedinu opipljivu laž koju je priskrbio za sebe osobno - pošto je prethodno vjerovao da će uspjeti prevariti sve, da će ostati vjeran tajnim načelima i istodobno mulački dosegnuti njima suprotstavljene ciljeve.

U jednome trenutku možda je pomislio i da bi mogao figurirati kao manji degenerik od stranke koja ga je iznjedrila, ili makar biti donekle nezavisan od takve strukture, ali to je već njegova privatna iluzija, intimna drama bez sretnog ishoda, jer je čak i prilikom osiguravanja "časnoga odstupa" morao iskoristiti mentalnu energiju lunatika s članskim iskaznicama. Kolektivno biće, navođeno onim čoporom s bine, postupilo je vojnički krotko, pa je potrošenoga i svladanog vođu ispratilo na političko smetlište proslavljajući njegovu nezamjenjivost.

Tako se i veliko stranačko okupljanje, koje je po svemu trebalo biti komemorativne naravi, napumpalo adrenalinom borbene gotovosti i odlučnosti u suočavanju s nailazećom katastrofom, pokazivali su se mišići s tetoviranom šahovnicom, pjenilo se na vanjske i unutrašnje neprijatelje, pljuvalo se po Slovencima, da bi u finalu čitav igrokaz bio proglašen "saborom nade". Bio je to angažirani pokop, moglo bi se reći, a zagrebačku "Arenu" te subote, s deset tisuća dovabljenih hadezeovaca, najtočnije je opisati kao masovnu grobnicu ispunjenu optimizmom i političkom vitalnošću.

Ono što ostaje na razini partije i države, jednoga te istog, nazvano je "vodstvom kontinuiteta", odnosno "Vladom kontinuiteta". Novi je paradoks da upravo taj kontinuitet služi kao sigurno jamstvo da nešto što se nazivalo "projektom Ive Sanadera" neće biti dovršeno. "Projekt Ive Sanadera" - kao skromno skovana lozinka za budućnost Hrvatske - ostat će nedovršen ne zato što je samozvani vlasnik autorskih prava skupio prnje i pobjegao u mišju rupu, nego zbog jednoga važnijeg razloga: on nije ni postojao. "Projekt" je u cijelosti činila laž, programska obmana, proizašla iz karaktera vladajuće stranke i fatalne nemogućnosti rješavanja zatajenih nesporazuma, a na unutrašnjem planu - nakon što su u Europi procijenili da podvaljivače neće uzimati ozbiljno - pothvat se provodio političkim tehnikama uz pomoć kojih je domena promidžbe posve zamjenjivala realnost. Zato se i svako političko djelovanje svodilo na žanrovski čistu, ničim oskvrnutu manipulaciju.

Istim sredstvima Ivo Sanader pokušao je dati naknadni smisao svojim ostavkama, pa je u tu svrhu iskoristio tradicionalno servilnog urednika Jutarnjeg lista Mladena Plešea, koji je pak, u skladu s kriznom situacijom, smislio inovativnu žurnalističku formu: upokojeni premijer održao je duge sentimentalne monologe "svojim najbližim prijateljima", oni su diktafon sa zapisom povijesnih recitala dobacili spomenutom uredniku, a ovaj je onda to plasirao u novine pod naslovom "Sanader ekskluzivno za Jutarnji". Sadržaj obrazloženja je sljedeći: Ja nisam kukavica, ja nisam pizda, ja nisam pizdunska kukavica, ja nisam kukavička pizda, šokiran sam što me hrvatski građani doživljavaju takvim beskarakternim stvorom, pizdom i kukavicom, jer ja sam ostavkom htio šokirati Europsku uniju i uputiti prijetnju prokletim Slovencima!



Na stranu što se u dijelu zemlje izvan Banskih dvora s takvim objašnjenjem sprdaju i pučkoškolci ("Ako je htio poslati poruku Europi i Sloveniji, zašto je ostavku dao u Hrvatskoj?"), ali značajne zamjerke imaju i neki kolumnisti Jutarnjeg lista, koji su razloge nazvali "idiotskim", proglasili ih "bajkama" namijenjenim "naivčinama" i "maloumnicima", te posebno istaknuli "sramotne novinarske forme preko kojih se u medije plasiraju dezinformacije i spinovi", imajući valjda u vidu vlastitoga glavnog urednika. Ovaj ih je vjerojatno potapšao po ramenima, znajući da je sve u funkciji dogovornog cinizma, poput stranačkoga kongresa u "Areni".

No, zbog čega je zapravo Ivo Sanader konsternirao hrvatsku javnost i pobjegao sa svih funkcija bez objašnjenja? Kako je taj politički lukavac, obdaren silnim talentom za socijalnu adaptaciju, mogao dopustiti predodžbu o sebi kao amoralnom gadu, jer je - dovevši državu pred izgledan ekonomski kolaps, s proračunskom rupom od dvije milijarde eura - dao ostavku na premijersku dužnost bez navođenja jasnog i suvislog razloga zbog kojeg to čini?

Odgovor se ovome potpisniku čini prilično jasnim: da je rekao punu istinu, ispao bi neusporedivo veći amoralni gad nego što je to sad, pa se radi o nužnome manevru izbora manjega zla. Još više od toga: obznaniti stvarne razloge Sanaderove ostavke bilo bi potpuno nepodnošljivo! Deseci "Arena" napunjenih partijskom bižuterijom koja je pripravna sudjelovati u svakoj vrsti kinesko-korejskoga sleta u tom slučaju ne bi uspjeli sanirati nastalu štetu.

Jer - velika tajna zbog koje dosadašnji vođa odlazi, inscenirajući suicid iz vedra neba, nesumnjivo je stranačka svojina. Misterij nije iz fundusa muzeja prašnjavih desničarskih ideologija, niti spada u kategoriju trivijalnih "političkih neslaganja", nego je zabravljen u sefu s oznakom "kriminal i korupcija". A to već može poslužiti i kao pouka - bez obzira na privid Sanaderove svemoći, nije dobro podcjenjivati zločinačke kapacitete HDZ-a.

Sva je prilika da je bivši premijer i šef partije trasirao sebi put u poraz od trenutka kada se odlučio na bijeg u nezavisnost. Naumio se nametnuti za predsjedničkog kandidata, pa nakon izborne pobjede osigurati pet godina samostalnog političkog plandovanja, uz nemale privilegije i značajan utjecaj, pošto je kao čovjek na izvoru informacija bolje od svih razumio da ostatak premijerskog mandata, s državom pred bankrotom i ergelom ministara koji su kompetentni kao i on sam, podrazumijeva gutanje veće količine čavala nego što je to preporučljivo za njegov želudac, moguće javno kamenovanje kod prvih neisplaćenih penzija, te gubljenje zadnjih ostataka liderskog kredibiliteta. Što je još važnije, istrgnuo bi se iz njedara majčice partije, odlepršao slobodan kao ptičica na Pantovčak, pošto ova - pod naletom krize i ambicioznih nesposobnjakovića koji su se uspeli po stranačkoj vertikali - ionako korača u sigurnu propast.

Međutim, mama to nije primila očekivano mirno. Mama je svoje čedo zagrlila tako srdačno da mu je pluća pretvorila u kašu. Rekla mu je: Misliš da si postao svoj, a u stvari si ostao moj! Kao što je jedan marginalni analitičar ispravno primijetio: da bi uzurpirao cjelokupnu stranačku moć i tražio bezuvjetnu pokornost od ajkula ultradesne provenijencije kao što su Andrija Hebrang, Vladimir Šeks, Božidar Kalmeta ili Ivan Šuker, bit će da moraš imati manje masla na glavi, pa se tako Ivo Sanader zatekao u poziciji histerijom načetoga šefa mafije kojeg su ucijenili ostali članovi ganga.

Pripadnici desničarskog gremija HDZ-a - koji Sanadera ionako ne mogu smisliti još otkad je proglašena državna potraga za narodnim herojem Antom Gotovinom, a do "europskih integracija", izvan službenoga protokola, drže kao do lanjskoga snijega - suočili su ga s jednostavnom dilemom: funkcija predsjednika države je dobra za tebe, ali gdje smo tu mi? Gdje je Majka Partija? Od kojeg si trenutka povjerovao da si sam? Zašto misliš da nitko od nas nije pogodno kljuse za državničku lentu?...

Uostalom, ne odrekne li se nezajažljive ambicije, ne odustane li od bijega i ostavljanja na cjedilu onih koji su šest godina strpljivo opsluživali njegov kult ličnosti, gremij će posegnuti za onim podrumskim sefom s oznakom "kriminal i korupcija", odnosno "zajednički poslovi", pa će otvoriti vratašca, a iznutra će poispadati konjske glave, riblje iznutrice i hrpe sočnih tajnih dokumenata, te će nesuđeni predsjednički kandidat biti u prilici da bira: hoće li da mu izvade "aferu vojni kamioni", ili malverzacije s austrijskom Hypo bankom, ili konspirativne poslove s Miroslavom Kutlom, ili provizije od prodaje Plive, ili nepoznate privatizacijske namještaljke, ili nešto sasvim deseto čime su se punili privatni bankovni računi i stranačka blagajna? Misli li nesuđeni predsjednički kandidat da se javnost, domaća i međunarodna, takvim pikanterijama neće dobro zabaviti ili da će on - koji ima praktički sve - time izgubiti manje od njih?



Najprije će biti da je kapriciozni premijer ucjenu iskoristio kao izliku da se pozdravi s društvom na duže vrijeme, da iskorači iz paklene lakrdije, uz striktan dogovor o privremenom nenapadanju, pošto je shvatio da će u protivnome ostati subjekt s kolektivnim svojstvom, da će njegovo državničko "ja" - kolikogod se samodopadno kočoperilo i veličalo u potkupljenim medijima - uvijek biti hadezeovsko "mi". Mama još uvijek ima snažan zagrljaj i bolje je sačekati da ozbiljnije oboli ili umre. Tekuća govna u vidu ekonomskog sloma i vjerojatnih socijalnih nereda pokusat će prijateljica Jadranka Kosor, profašističko stranačko krilo preuzet će glavnu osovinu moći i zaključiti ionako stornirane poslove s Europom, a njemu će barem ostati mogućnost da se izbavi od agonije sigurnoga gubitništva i jednom - tko zna? - ponovo ukaže na sceni kao glumac-spasitelj. Drama svečanoga rastanka režirat će se čvrstom rukom, tako da što više aktera zadrži što veće prinadležnosti, dakle na način kako se i vladalo: intenzivnom emisijom političkih laži i beskrupuloznim ponižavanjem hrvatskih građana.

Takav se rasplet možda mogao naslutiti, ali nitko nije bio toliko pronicljiv da do kraja prepozna prvi signal, a to je bilo naprasno i panično izvedeno uklanjanje profesionalnog čuvara zakonitosti Vladimira Fabera. Danas treba samo uočiti uzročno-posljedičnu vezu između ničim obrazložene smjene šefa državne policije i - dva tjedna kasnije - ničim obrazložene abdikacije šefa Vlade. Pa onda, znajući da će tajna partijske oligarhije ostati sačuvana, nastaviti gutati spinove o "novome početku" ili "dobrodošlom šoku" koji je bio namijenjen Europi i Sloveniji.

I? Što je ostalo, pokojniče?

Ostala je "politika kontinuiteta", razumije se. Ostao je svježe nominirani HDZ-ov predsjednički kandidat, Andrija Hebrang, koji je u prvome jurišu ustvrdio kako je ustaški krvnik Maks Luburić bio borac za hrvatske nacionalne interese, što je, realno gledajući, gotovo jednako tako grozno kao kad je Sanader borcem za hrvatske nacionalne interese proglasio ubojicu Mirka Norca. Ostala je ista stara vlada eksperata, s Jadrankom Kosor na čelu marketinškog odjela, koja ekonomskim nevoljama daje obilježja prirodnih nepogoda, a ne ljudskim djelovanjem prouzročenih stanja, te priprema paket mjera što će se sastojati od poziva narodu da bježi u sklonište. Ostali su prokleti Slovenci kojima "nećemo ustupiti ni pedalj hrvatskoga tla", pošto smo ga, s toplim domoljubljem u venama, odlučili samostalno opustošiti...

Dobro, ostaje i opozicija, ali s njom neće biti naročitih problema, jer je i u ovoj političkoj krizi iskoristila šansu i uz nadljudske napore uspjela ne doći u priliku da osvoji vlast.

*Tekst objavljen u BH Danima preuzimamo uz dozvolu autora i redakcije

- 11:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #

11.07.2009., subota

And he's done it again...


Sjećate li se brucoških dana, kako nam je bilo neobično kad bi nas svi oni profesori oslovljavali kolegama? Ono, lik je akademik, doktor nauka, dva faksa završio, radio s Niels Bohrom, sedamdeset godina u guzici ima, a tebe, mulca ili mulicu od niti dvadeset, zove kolegom! I gotovo u svakoj generaciji zezne se neki tudum, zavaran prividom akademske ravnopravnosti, pa zapita: "Oprostite, kolega profesore,..."

Na to bi mudri profesor napravio značajnu stanku, puštajući da smisao izreke "Što dolikuje Jupiteru..." treperi nad zamuklim auditorijem, a zatim bez dodatnih komentara odgovorio na pitanje.





Slično, juče se našem ministru financija Ivanu Šukeru omaklo za guvernera NBH reći: "Kolega Rohatinski".

Pustit ću vas da na trenutak kontemplirate o đonu od obraza tog međeda, kojemu se ovaj gaf ne dešava prvi put, prije nego što vas, bez komentara, upoznam s dosadašnjim rezultatima ankete portala index.hr s pitanjem "Tko može Hrvatsku izvući iz krize?", po kojemu je u 32000 klikova, nakon Supermana (s 23% glasova), najviše povjerenja dobio upravo Željko Rohatinski (19% glasova). A pogledajte do kojeg se postotka dobacio Šuker.


Image Hosted by ImageShack.us



- 13:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #

09.07.2009., četvrtak

Peščanik 19.06.2009 - izvadak




Evo još jednog izvatka iz Peščanika, beogradskog radija B92, iz emisije od 19.06.2009 koja se tematski nastavlja na prošlu - evo i kompletan transkript.



...
Petar Luković: Nemam baš nekog uverenja da ćemo na kraju čuti konkretno da je taj i taj novinar osuđen od strane toga i toga. Međutim, od svega toga postoji kolateralna korist, a to je sama činjenica da je ta tema ponovo u fokusu. Ljudi hteli ne hteli moraju da se prisećaju kako je to izgledalo sedam, osam, devet sati gledati dnevnik, dnevnikov dodatak, dete dnevnikovog dodatka, unuku dnevnikovog dodatka do četiri ujutru. Ti dnevnici su trajali duže nego što je Titanik tonuo. Ali, to su bile toliko strašne stvari bile već u onom trenutku kad se to dešavalo da je gomila ljudi bila u to vreme konsternirana činjenicom da se to pojavljivalo na televiziji. Znaš, kad se pojavi u dnevniku RTS-a Rada Đokić, dopisnica iz Sarajeva, koja kaže da čudovišni Muslimani Srbe bacaju u kaveze sa lavovima, a da celom operacijom rukovodi Davorin Popović iz Indeksa – tu zastaje i dah i pamet, zastaje sve i onda kažeš sebi – pa, čekaj, koja je to gornja granica ludila u ratu, u propagandi, u ljubavi prema naciji, ljubavi prema srpstvu, ljubavi prema Radovanu Karadžiću? Čega smo se sve naslušali, šta smo sve videli, od nošenja lobanja, moštiju, do čuvenih izjava... Sećam se dan-danas, znaš, Krste Bjelića na televiziji koji među nekim nesrećnim izbeglicama koje su ostale bez ičega uhvati neku babu i pita – majko, je l' bilo klanja? Pa se sećam onog legendarnog priloga iz Banjaluke koji je radio neki Vlada Slijepčević, o onom oklopnom vozu, sećaš se, iz Krajine kome nisu trebale čak ni šine, jebote, znači, voz je ne znam kako išao, svetosavskim nebom je išao. Dakle, oklopni voz kome ne trebaju šine i oni kao tajno šuškaju, neće glasno da kažu, oni imaju atomsku bombu, hidrogensku bombu, to je neka vrsta nepoznatog srpskog goriva koje se utače u njega ili se usisava, isisava, šta već. Gledaš sve to i počneš da se smeješ, a ljudi oko tebe mrtvi ozbiljni, kažu – pa, jebaćemo im majku, vidiš, sad imamo i voz. To je bilo neverovatno vreme. U Glasu javnosti 1993. godine pojavi se priča da je neki Srbin gore na Palama, gde će nego na Palama, dešifrovao tajnu koja već 21 vek muči civilizaciju, a to je perpetuum mobile. Dakle, imamo perpetuum mobile i proizvodnja počinje na Palama i oni kažu – ma, ko vas jebe sve i vašu naftu, naši tenkovi će sad perpetuum mobile. Oduševljene priče, pa pisma raspoloženih snaša i koje kažu – jao, znala sam, godinama sam sanjala da neki Srbin nađe perpetuum mobile. Ako tebi sad to izgleda kao razulareni, mahniti vic – ne, u to je verovao ogroman broj ljudi. Što su bile veće laži, više se verovalo, ljudi nisu verovali u malu laž. I to je suština rata koji je bio kod nas, koju su novinari, ti o kojima govorimo, provalili. Dakle, sitna laž ne prolazi, ali velika laž prolazi fenomenalno. A zašto prolazi? Zato što čovek kaže – pa, ne bi toliko valjda lagali, ovo je toliko strašno da ne može to niko da slaže.

Medijska scena u Srbiji, kad uzmeš Večernje novosti, Politiku, Politiku ekspres, Televiziju Beograd, Televiziju Novi Sad, to je bilo irealno. Novosti su 93. ili 94. godine uzele sliku Uroša Predića, dete koje plače na grobu, stavili je na naslovnu i napisale potresnu priču o nekom dečaku koji je ostao bez roditelja, koga su ubile ustaše, tužni dečak je došao na grob i tu plače. Mislim, slika Uroša Predića, aman! Misliš da je neko od čitalaca Večernjih novosti primetio da je u pitanju Uroš Predić? Who the fuck is Uroš Predić? Niti znaju Uroša Predića, niti znaju sliku, pojma nemaju, vide da je to super, savršeno. Pazi, to nekom da pričaš danas, to stvarno izgleda kao Monti Pajton na srpski način, ali to je period koji smo mi preživeli. Tamo 91-92. godine, kad smo gledali dnevnik 7-8 sati i nikog nismo zaklali posle tog dnevnika, govorili smo sami sebi – super sam, nisam obukao uniformu JNA, ili nisam stavio četničku šubaru, nisam nikog zaklao, fenomenalno, uspeo sam da preživim još jedan dan. Danas kad govorim o ratnim zločincima, ja ne govorim samo o bukvalnom pozivu da se kolje i ubija, već o jednom fenomenalnom, apsolutno kreativnom stvaranju atmosfere straha i mržnje. Svakog dana sam dodavao po jedan sloj, kao kad rascepiš neku planinu pa vidiš one slojeve onako od pre hiljadu godina. Tako smo u to vreme svaki dan imali jedan sloj ludila, pa novi sloj mržnje, pa onda dođe Milijana Baletić sa crnogorskog ratišta, pornografija u krvi, utegnuta, sise, Crnogorci neobrijani, oznojani, gađaju Dubrovnik, neki brodovi, ljuljaju neko tele... Mislim, orgije. Pa, u Novom Sadu emisija koju vodi Marko Keković, pa Spomenka Jović, pa Komrakov... Je l' se sećate vi svih tih ljudi koji su prošli? Govorim samo o televiziji, da ne govorim o novinama. To su bile najstrašnije, najludačkije, najgore priče koje je Evropa zapamtila verovatno u poslednjih 50 godina. I to je danas sve zakopano, a ti isti ljudi koji su to radili ili su danas u penziji ili su, kako da ti kažem, još uvek na tim funkcijama, ili su u Politici ili su u Novostima ili po nekim medijima. Milijana Baletić pobeđuje u emisiji Piramida glasovima gledalaca, piše ne znam da li u Pravdi ili Kuriru. Slobodan Jovanović, glavni urednik Politike ekspres, čovek koji je postao sinonim za tu vrstu novinarstva 90-ih godina, evo sad piše u nekom tabloidu, da li se zove Grom, ne znam. Mila Štula svake nedelje na TV Košavi. Mislim, oni su svi tu među nama, i po njima mi smo ti koji treba da se stidimo jer podsećamo na to šta su radili, ponovo unosimo raskole, baš sad kad ulazimo u Evropu. Uvek čujemo to „ali baš u ovom trenutku“, pa, nikad nije trenutak ni za šta. Mislim da je sama inicijativa tužilaštva za pohvalu, moram da kažem, to je jedan politički hrabar potez u današnje vreme, makar od njega ne bilo ništa. Apsolutno je super kad čujem da se neko usrao od straha zbog toga, divno mi je kad čujem da pola UNS-a živi u strahu.

Je l' se sećate kad je Filaret vadio lobanju pa pokazivao, kako su svi bili užasnuti, pa koliko je dobrovoljaca krenulo vođeno slikom iz prethodnog televizijskog dnevnika? Ti si u svojoj emisiji imala stotine takvih priča. Je l' se sećate Beograda kad su bili dobrovoljci Vojislava Šešelja na sve strane? Je l' se sećate autobusa koji su odavde išli za Srebrenicu 11. jula 1995? Naravno da mogu da razumem da je to nekome ko danas ima 18-19 godina, i ko je nacista i ko je fašista i ko misli da je patriota, sve to simpatično, super, to je Srbija, yes – može tako da misli, zato što ne zna. Mislim, šta imaš u tom mozgu, jer ne znaš ništa šta je bilo, jer nemaš pojma šta je bilo. Ta propast se desila u tim godinama, od 1991. do 1995, tih pet godina je uništilo sve ono što je postojalo i trebaće nam sad 30-40 godina da se izvučemo iz tog blata. A to blato vučemo iz dana u dan. Kad čitamo neke sajtove i novine, Novu srpsku fašističku misao, neke nedeljnike, tabloide, Pečat i ostalo – to su sve danas, bre, potpuno isti argumenti kao i onda. U ovim godinama ponovo čitam iste stvari, sve ono što su 90-ih godina izgovorili Dobrica Ćosić, Radovan Karadžić, Smilja Avramov i ne znam, to je sve isto. Oni genocid, mi fenomenalni, ovi ubilački, mi dostojanstveni, oni robovlasnički, mi slobodni, oni niski, mi visoki, oni bez mozga, a mi – svako od nas Tesla. Jebote, pa okej, voliš, ali zaustavi se, stani malo, stani! U koga imaju posle svega najviše poverenja? U crkvu i u vojsku. Pa je l' ima nešto treće? Strašno bih voleo da živim u nekoj zemlji u kojoj kažu da imaju poverenja recimo u univerzitet. Ne, nego u crkvu, a znamo dobro kakvih je skandala sve bilo u crkvi.

Da li postoji neki skandal koji se nije desio u vojsci? Od ubistva, krađe, pljačke, opreme, prodaje, tendera, satelita... Moraš da budeš debil, dupli debil, debil na kub, da kažeš da u te dve institucije imaš najveće poverenje. Ako je stvarno tako, ajmo da zatvorimo radnju, da kažemo da država više ne postoji. Istovremeno sa tom anketom imaš anketu u kojoj 1% građana u Srbiji ima poverenje u premijera vlade – pazi, 1%. Imajući ovoliki broj prijatelja, ja sam siguran da imam 2% u ovoj zemlji, ti imaš sigurno 2,5%. Jedan odsto poverenja, pa to znači – samo tvoja familija, eventualno komšiluk i možda poneki ministar. To su ta naša merila.

Kad god se učini mali pokušaj da se nešto raščisti sa prošlošću, odmah se javi bulumenta s druge strane. Ljiljana Smajlović Ugrica u Utisku nedelje, pa u jednom tekstu, pa juče ili danas u Vremenu. Ona se ni ne ponaša kao predsednica UNS-a, ona se ponaša kao majka zaštitnica svoje dece. Ona sa njima deli njihovu bol, njihov strah, njihovu tugu, govori o tome kako je to sada potpuno besmislena stvar. Zašto je besmislena, izvini? Po čemu je novinar kao takav drukčiji od bilo kog građanina ove zemlje? Ako bilo koji građanin ove zemlje učini krivično delo, on ide pred sud i u zatvor, zašto to ne bi važilo za novinara? Zašto za njih samo važi sud profesije? Što bi rekao moj kolega Andrej Nikolaidis koji je pisao tekst u e-Novinama, šta bi to značilo, da ratnim zločincima sude samo njihova udruženja? Recimo udruženje nezavisnih koljača da sudi svojim zločincima, ili udruženje snajperista Sveti Vid da sudi snajperistima? Kako profesija da sudi? Napravio si krivično delo, izazvao si zločin, šta sad profesija da ti kaže - nemoj sledeći put, daćemo ti opomenu, izbacićemo te iz UNS-a, ili šta? Kakve veze profesija ima s tim? Neki mesar napravi zločin, a oni kažu - ne damo mesara da ide pred sud nego će mesari Beograda njemu da izreknu disciplinsku meru, ne može da prodaje meso sledećih mesec dana zato što je zaklao nekog? Mislim, nemoj da novinare izdižemo, novinari su apsolutno isto što i bilo koja druga profesija. Bolje da je Smajlovićka govorila o tome koga bi Udruženje trebalo da prima, koji bi profesionalni uzusi trebali da važe za te ljude. Hoće ona da mi kaže da su oni poštovali sva ta pravila? Hoće da kaže da su bili fantastični profesionalci, da su samo izveštavali šta su videli? Je l' videla Rada Đokić da su bacali Srbe lavovima? Zanimljivo je da imamo Ljilju Smajlović kao perjanicu tog pokreta otpora tužilaštvu. Onda se, naravno, među prvima javio Slobodan Antonić, to je principijelno, po njemu je štampa slobodna da sve napiše, sloboda iznad svega. Dakle, ovaj ima pravo da izmišlja, ima pravo da poziva, ima sve pravo, samo ne sme da napiše, po Antoniću, „hajde da ubijemo nekog“. To niko nije rekao nikada, niko nije bio toliko lud da kaže tako nešto, nego su napravili sve da drugi kolju u njihovo ime, nema potrebe da oni prljaju ruke.

Onda imamo Zoricu Tomić, jednu od sestara Mojsilović, koja je danas sociolog kulture ili kulturni sociolog, jebem ga, nešto jeste. Napisala u Blicu kratak tekst po imenu Bruka. Bruka se odnosi uopšte na ovu ideju da se danas takvo pitanje poteže i da se unose opet nemiri u društvo koje je pomireno deklaracijom o pomirenju, bla-bla-bla. Last but not least je, naravno, Miroslav Lazanski, koji je pokušao da bude duhovit i rekao je, kao, ha-ha-ha. Miroslav Lazanski koji je u vreme vukovarskih operacija savetovao da vojska ne gađa Vukovar artiljerijom nego da se napravi obruč oko grada, pa da se ljudi izgladne, da svi poumiru, da nađemo najhumaniji način, da ne rušimo nego da samo ljudi poumiru. 1991. godine grupa penzionera je negde tamo kod rezervoara na Košutnjaku iz zasede zaskočila dvojicu stranaca, vezali ih za drvo i zvali miliciju da su ih oteli. Ispostavilo se da su tu dvojicu stranaca danima pratili, jer su ovi prolazili kroz šumu u Košutnjaku i nešto beležili. Penzioneri, koji su čitali sve moguće novine, gledali televiziju, odmah su shvatili o čemu se radi. To su stranci koji su došli da stave otrov u rezervoar i tako pobiju pola Beograda, uključujući i te nesrećne penzionere, i onda su se rešili na jedan vid oružane borbe, da pokokaju ove Amerikance. Došla i milicija i ispostavi se da su to ljudi iz dve ambasade koji su obeležavali stazu za tradicionalni diplomatski kros koji se tu održavao svake godine. Pazi, svako je video neprijatelja na svakom mestu, to je bilo to društvo. U Novostima se sećam i dan danas jedne rubrike iz '91. godine, valjda, u naslovu je pisalo Zaklan sveštenik, u podnaslovu je pisalo da je sveštenik teško ranjen, a na kraju te rubrike sveštenik je dao izjavu za Večernje novosti. Misliš da je neko primetio, urednik, novinar, da je nešto kontradiktorno, od mrtvog do živog, teško ranjen u sredini, je l' bio neki problem oko toga? Ma jok, bre, stavi gore naslov samo Zaklan sveštenik, ko će to dole da čita, a i ako čita, pa šta, oživeo. Srbin, može mu se. Kad bih ja sad skupio sto tih vesti i objavio u svetu to bi bio bestseler, pitali bi - čekaj, jebote, je l' to stvarno objavljeno? Pa, stvarno, i ljudi su verovali? Verovali. Pa, koja je to zemlja? Srbija, brale, vrh, brate.

Te godine su oblikovale kulturni model i mozgovni model i model ekonomije, model vlasti, model života koji danas imamo, to je sve produkt toga. Ljudi su do 1987. godine bili drukčiji, drukčije su se ponašali u ovoj zemlji od ovih ljudi koji danas žive ovde. Jednog će dana antropolozi to verovatno da utvrde, da je tih 4-5 godina bilo potpuno šokantno u razvoju stanovništva ovde. To su kao neki potpuno drugi ljudi, čak su i oni koje si znao nekako poludeli, u međuvremenu su dobili potpuno druge osobine. Kad vidiš tu masu koja će sve da ti veruje – samo mu obećaj, obećaj mu ludilo, pljačku, nacionalni ponos, široke granice, Srbija do Beča, jebote, pretnje, bombardovaćemo Rim, Srbija do Tokija. Ozbiljno, why not? Šta, do Rusije samo skokneš, pa nije to neki veliki problem. Je l' se sećaš da je Milošević predlagao konfederaciju sa Grčkom, a to što je između nas Makedonija, jebeš Makedoniju. Šta je sledeći korak u tom ludilu, udruživanje sa kojim zemljama? Sa Iranom? Zašto ne, konfederacija na daljinu, može, dopisni član iranske federacije, može i to.

Znaš zašto je taj period značajan? Zato što su mediji bili motor svega toga, bez medija je to bilo apsolutno nemoguće uraditi. Ne bi bilo toliko mržnje da nije bilo medija, ne bi toliko ljudi poginulo da nije bilo medija. Kako je lako napraviti zlo, fantastično. To je osećanje koje sam svih godina imao. Ako njih desetak ne može da spava danas, to mi je veliko zadovoljstvo. Nemam nikakav način naslade prema tim ljudima koje ne volim. Da li ih mrzim - da, da li im želim zlo - da, da li bih se radovao kad bi neko umro - da, radovao sam se kad je umro Krste Bjelić, mogu da kažem, da. Nikog mi od tih skotova nije žao. Taj Krste Bjelić, pa taj šta je uradio u svojoj kratkoj karijeri, pa Gebels bi mu se divio. Taj jezik koji su oni forsirali u to vreme, ustaše, drogirani, crnokošuljaši, sve to je ostalo u jeziku, svađi, mržnji. Svako malo Vuk Jeremić nešto popizdi na Hrvate, pa Vuk Jeremić poludi na Bosance... Mislim, dosadno mi je da čitam Jeremićeve priče - nećemo pritiske čekajući presudu itd. Ne mogu to da čitam. Ali stalno imaš tu priču o tom Kosovu i to je šamanska mantra u kojoj imaš tri ludaka koji samo viču „Kosovo, Kosovo!“. Pa, gledaj, jebote, u kakvoj zemlji živimo. Nikad nisam živeo u ovako bezličnoj zemlji, između vlasti i opozicije, izuzimajući naravno LDP, ono ostalo ne znaš ko je gori. Zamisli, opozicija u kojoj su stari radikali, novi radikali i Velja Ilić i Koštunica, a ovde imaš Tadića, Jeremića, Šutanovca, magnate – ludilo od države.

Mislim, ova vlast povremeno jeste proevropska. Ovo obećanje o belom šengenu, mislim, stvarno mi se i beli i crni i šengen popeo na onu stvar, veruj mi, šest godina slušam Đelića – evo, samo što nismo, samo što ga nismo, samo što ga nismo dobili, evo, sutra ćemo... Između Đelića koji je jurio beli šengen i Ljajića koji juri Mladića nikakve razlike nema, njih dvojica su kao braća od iste matere, evo, samo što nismo, evo, sledećeg meseca, nikad mu nismo bili bliže, evo, na dohvat smo ruke. Da li postoji neki način da se čuje moja molba, lična: nemoj, Ljajiću, sledeća tri meseca ništa da kažeš, beži, kad te molim, ne pominji Mladića. Kako ozbiljno da shvatim kad Ljajić mrtav ozbiljan kaže – samo što ga nismo uhvatili? Pa, jebo te bog, hajde uhvati mene, uhvati bilo koga, nemoj me zajebavati! Pitaj Đelića kako je on uhvatio šengen, dogovorite se, imamo dva hvatača u vladi, dva bacača‚ kao da imamo američki bejzbol, jebote. Mislim da gledaoci masovno udaraju glavom u zid kad ga čuju, evo, dao bih mu neke pare samo da ne priča. Sad sam nešto čuo da Palma priča. Ne znam šta priča, ali šta god da priča Palma, to mi izgleda ludački. Bio sam sad, prvi put me neko pozvao, na nekom diplomatskom prijemu, posle sedam godina, a prve tri osobe koje sam video kad sam ulazio, Vučić, posle toga Nikolić i razdrljeni Palma, mislim da je bio u potrazi za nekom hranom, ili je po onom dvorištu tražio neku životinju za zoološki vrt. Dovoljno mi je bilo njih trojicu da vidim, to su, dakle, sad proevropske snage.Onda sam nekome rekao da se ponašaju kao da su prvi put ovde, a taj mi odgovor - ma, jok bre, to dolazi stalno, starosedeoci, sve znaju, tu nema frke nikakve.

Imam novi princip sad, sad ih ubijam zvukom. Kad se pojave na televiziji, odmah isključujem. Recimo, prošle nedelje sam se zajebao pa sam slušao šta je govorio stariji Krkobabić, i onda kažem sebi - pa čekaj, Lukoviću, jesi ti normalan, šta slušaš to, gasi, bre. Mislim, šta me interesuje šta ima Tadić da kaže, uopšte me ne interesuje. Svejedno da li je bio u Valjevu na folklornoj večeri ili je bio u Ujedinjenim nacijama. Što bi me interesovalo šta će da kaže Slavica Đukić-Dejanović, ali život je čudo, što bi rekao Kusturica, pa kad ja neću da čujem šta kaže Slavica Đukić-Dejanović onda mi neko dojavi. Kaže, danas je ona u Skupštini rekla da će svojim autoritetom, koji je inače ogroman i poznat po svetu, učiniti sve da Đavolja varoš postane osmo čudo sveta. Ne bi me začudilo da Skupština Srbije donese zakon kojim proglašava da je to osmo svetsko čudo. Ako mi proglasimo, tačka i gotovo. Čime se mi bavimo...

Pošto nisam bio gost u emisiji jedno četiri-pet meseci, šta je obeležilo to vreme? Masovna iskopavanja u Srbiji, neki put tražiš Dražu, a nađeš mamuta, mislim, voleli bi ljudi da su tražili mamuta a našli Dražu, ali jebiga, nismo takve sreće. Nijedan dan bez Draže za Večernje novosti i Politiku. U Politici prošle nedelje velika reportaža, čitava Ivanjica živi u strepnji koja je dublja od nade da će biti pronađen Dražin grob, da će njegovi ostaci biti preneti u njegovu grobnicu u Ivanjici i da će to postati neka turistička meka, gde će svi četnici ovog sveta dolaziti da se poklone kostima, ne mamutovim, nego Dražinim. To je njihova turistička nada. Pa, je l' ima Ivanjica nešto drugo, pizda mu materina, sem Draže? Mislim da Vuk Drašković ima puno razloga da likuje, znaš, kad se on pojavi na televiziji, kad on kaže – e, da nisu ubili Dražu i da je Draža pobedio danas bismo bili daleko u Evropskoj uniji. Znači, ubili smo Dražu i time smo sasekli svaku mogućnost da ikad odemo u Evropsku uniju. Pazi, Draža, cela ona bivša Jugoslavija, obožavali su ga svi. Odbijam uopšte mogućnost da sam pogrešno učio istoriju. Šta je priča o zločinima, može '45. godina, ali 1990. godine ne. Tu vidiš šizofrenost ove vlasti, ona će istovremeno da podrži i Vukčevića i tužioca i Večernje novosti, kao što podržava, jednako voli i uživa navodno i u Exitu i u Guči, i u Evropi i u Kosovu, i u Iranu i u Švedskoj, mislim, i narodnjaci i rokenrol, to sve može, sve može. Ko se danas seća da je Vučelić bio direktor televizije Novi Sad u njenom najgorem periodu? Ne, on je danas vlasnik Pečata, marksista, pazi, marksista, on se slika sa cigarom, iza njega, Če Gevara ili Marks, on je levičar.

Imaš crkvu, pa narodnjake, pa splavove, pa mobilne, pa džipove, kladionice, pa SMS, pa okreni 888 i dobićeš pare... Mislim, samo konj radi, ideja ovog društva je da samo konji rade. I to ti je produkt tog svega što je bilo. Kad govorimo o tom ratu, njemu su u međuvremenu otpali neki točkovi, ali on taljiga i dalje. Kad se jednog dana vrati Republika Srpska Krajina, kad se jednog dana vrati naša srpska Crna Gora, pa mi kad budemo uzeli Kosovo... To je operisano od bilo kakve vrste normalnog razgovora, to sve suza suzu stiže, to je sve jad, čemer, kletva, tuga, bol, patetika do neba i natrag. To ih bol proždire svakog sekunda kad pogledaju na mapu. Sve se bojim da je tako, sve se bojim da su svi patriote, stvarno toliko brinu o tome, svi su odustali od svojih poslova, svi žive kao pustinjaci i pozdravljaju se – vidimo se sledeće godine u Prištini, aha. To je vrsta nezapamćenog licemerja, biti pre podne patriota, a po podne organizovani kriminalac ili obratno, svejedno. Biti zagovornik evrointegracija do 10 ujutru, a od 11 do 12 jebe majku svima. Stvarno, mislim da je odlična ideja koju sam usvojio nedavno, uopšte više ne razmišljam o budućnosti, nijednog sekunda poslednjih godinu dana nisam pomislio o nekoj ideji kako će Srbija izgledati za godinu-dve. Ne interesuje me, ni zemlja, ni narod, ni građani. Niko ne brine o meni, ne brinem ni ja ni o kome. Ravnodušno gledam autobuse koji se raspadaju, penzionere koji kupuju Kurir i uživaju, taksiste na čijim tablama je postavljeno hiljadu i pet stotina ikona, svi mogući radikali, svi mogući koljači. Čak sam postao ravnodušan i na Mlađana Dinkića. Samoubistvo uvek ostaje kao final solution. I onda pokušavaš da kažeš sebi - pa, jebiga, zajebavaćemo se, mislim stvarno, pravićemo fun od svog života.

Srbija postaje najbolje mesto za zajebanciju, ne znam drugu zemlju u kojoj ne znaš ko je gori, ne znaš da li je gora vlast ili opozicija, da li su gori iz jedne institucije ili iz konkurentske institucije, da li je gora Zvezda ili Partizan, da li je gora narodna muzika od zabavne. Sve je od goreg oca i crnje majke. Idi ulicom, pogledaj taj svet, neverovatan broj ljudi koji izgledaju kao zombiji. To što su glupi, to se podrazumeva. Ja bih voleo da postavim kameru ispred biblioteke da vidim ko uđe, jebem mu mater, dao bih mu Nobelovu nagradu - ej, majstore, svaka ti čast što si ušao, nije važno, uzmi Ljiljanu Habjanović-Đurović, ali ti svaka čast, čak i Miru Marković, ali knjiga je knjiga. Hajde, počećemo od toga. Ako je uspeo Toma Nikolić da sazri za šest meseci, uspećeš i ti, nisi valjda gluplji od Tome. Katastrofalno je, nema ni promaje, nema ni vetra, nema ničega, stojimo u mestu, potpuno je isti današnji dan kao što je bio jučerašnji, ništa se ne dešava, ama ništa. I što se desi, prođe za dan-dva. Ne postoji nikakav pokret, nikakva akcija, ni gerila, ni underground, ništa ne postoji. Još kad dođe jebeno fucking leto, tu sve staje, kao da nas seče ekvator, života mi, kao da smo u nekim džunglama i kad dođe leto niko više nema snage, svi padnu. Juni, jao, ko da izdrži sad i juli, pa i avgust... Nigde nikog ne možeš da nađeš, svi na odmorima, probaj samo da nađeš majstora. Danas je trebalo da dođu majstori kod mene kući u 12 sati i, naravno, prošlo je i 12 i 1 i pola 2, ja zovem tamo centralu - gde su majstori, majstori ne mogu da dođu. Pa, dobro, čekaj, da ja nisam zvao je l' bi se majstori možda javili da kažu da neće doći? Ne bi se javili. Javi se posle dva sata neki majstor i kaže - ja sam majstor, pitam ga je li on onaj što je trebalo da dođe, nije, kaže, on je neki drugi. Rekoh - gde si ti sad, pa kaže - ja sam ispred vaše zgrade, pa rekoh - ja sam na poslu sada. A njemu je ova žena rekla da sam ceo dan kod kuće. Mislim, rekao sam joj da nisam kod kuće, sve što sam joj rekao ona je pogrešno prenela. Izvinite, leto, vrućina, imamo puno posla. Jebalo te leto i vrućina! Kad će mi doći majstor? Nemam pojma.

Probaj danas da nađeš nekoga da razgovaraš nešto ozbiljno, ma kakvi, vidiš kakva je vrućina, svi su nervozni. A svi gledaju turističke aranžmane, gde ima jeftinije, koja agencija, znaš, najveća je briga da li možemo da odemo čarterom odavde, ne moramo da odemo u ustašku Hrvatsku da letimo iz Osijeka, šta ako nas zakolju u Osijeku, kako da pođemo u Tursku. Ovi tamo kolju u Turskoj, kolju u Hrvatskoj, ko će preživeti to? Sunce, more, Ruskinje, ribe, žurke – zar nije život beautiful?

Svetlana Lukić: Bio je ovo Petar Luković i još jedan Peščanik.


A u rubrici I mi konja...

Image Hosted by ImageShack.us


- 17:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.07.2009., srijeda

Peščanik 12.06.2009 - izvadak




Peščanik, beogradskog radija B92, polemička je emisija u kojoj najčešće gostuju pametni ljudi koji imaju što reći. Malo kasnim u prenošenju izvatka emisije od 12.06.2009, jer sam tek sad pročitao njen transkript.



...
Svetlana Lukić: Na kraju Peščanika slušate Borisa Dežulovića, pisca i novinara. Boris je nekada pisao, kako kaže, za pokojni Feral Tribune, a trenutno njegove tekstove možete čitati na E-novinama.

Boris Dežulović: Godinama govorim o tome da bi zapravo trebalo procesuirati ratne zločince među novinarima. Kažem bez ograde i bez okolišanja ratne zločince, jer oni su po definiciji ratni zločinci. Ako je ratni zločinac neko ko je koordinirao artiljeriju iznad Sarajeva, nema suštinske razlike između njega i onoga ko je koordinirao medijsku propagandu koja je te topove dovela u Sarajevo. Ne treba očekivati spektakularne procese i mnogo novinara u zatvorima u Ševeningenu itd, ali kakva god da bude kazna, ako je uopće bude, kakav god da bude proces, ako ga uopće bude, bit će dobro da se javnost podsjeti, da se struka podsjeti, da ta imena negde ostanu zabilježena. Na kraju krajeva, da javno ponesu žig, biljeg, pečat sramote koju su napravili i zločina koji su uradili. Pa, ako je to najmanje što se može, onda barem to, da im bar malo život bude zagorčan, 20 godina kasnije, dok žive u nekim dobivenim stanovima, sa penzijama, pišući kolumne za kojekakve opskurne polufašističke tabloide. Veselila me je i najava, bez obzira što će graknuti neki moje hrvatske ili bošnjačke kolege da je ta najava došla iz Beograda i da se najavljuje i istraga protiv novinara iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jer ti su zločinci u našoj profesiji bili isti na sve tri strane, radili su iste stvari. Meni je samo važno da se ti ljudi pronađu u svojim skrovištima u novobeogradskim i novozagrebačkim stanovima i u medijima. Da ih se stavi na štangu, namaže katranom, pospe perjem i da ih se vodi po gradu.

Treba razjasniti neke stvari – naravno da novinari i pisci nisu započeli rat, ali je potpuno jasno i nepobitno da bi bez njih to bilo nemoguće. Uvijek pominjem u tom kontekstu epizodu iz 1987, koju svi pamtimo: naslovnicu Politike sa fotografijom žene koja vodi djecu u polje i nosi pušku na ramenu. Fotografija je snimljena te godine u kosovskom selu Prekale i ta majka iz Prekala je postala jedan plakat tog vremena, opće mesto, urezala nam se u kolektivno pamćenje, poput one upadljivo slične fotografije Žorža Skrigina iz 43. ili 44, one majke koja vodi djecu po pustopoljinama Kozare bježeći od ustaša. Puno godina kasnije saznali smo kako je ta fotografija zapravo nastala – fotograf Politike se muvao po Kosovu i naletio je kod Prekala na tu ženu i snimio je. To je bila odlična fotografija po svim kriterijima žanra, ali nešto je falilo. To kako ona vodi djecu u polje mogla je učiniti negdje u Banatu ili Bačkoj ili na Hvaru, nije to bila fotografija za naslovnu stranicu Politike, prije za neki katalog umjetničke fotografije ili za naslovnicu magazina s naslovom Nepoznata Srbija. Novinar je uzeo pušku od komšije te žene i dao joj da je objesi o rame, i tako je nastala perfektna fotografija. Tako smo dobili Kosovo '87. u kojemu Srbi ne mogu niti u polje ići bez oružja, u kojemu niti žene ne mogu voditi djecu bez puške da se brane od povampirenih Albanaca. Podsjećam na tu epizodu ne zbog toga što je to bio prvi slučaj medijske propagande, nego zbog ključnog detalja u toj priči, a to je onaj trenutak kada taj novinar uzima rukom pušku od komšije i daje je ženi na tom foto-sešnu za potrebe Politike. Taj prizor ima kolosalnu simboličku snagu, tu novinar bukvalno gura toj ženi oružje u ruke. To je ono što će se događati idućih 10-15 godina, novinari su zapravo gurali oružje ljudima u ruke, u ovom slučaju čak i doslovno. Kasnije je to rađeno, naravno, u prenesenom smislu i ustrajno svugdje, od Hrvatske, Bosne, Srbije, Kosova, Crne Gore, Makedonije, gdje god je bilo oružja, gdje god je bilo novinara i gdje god je bilo ljudi koji su ustrajno lobotomizirani. Taj prizor često spominjem kao ogledni, jer zapravo simbolički označava pravu ulogu novinara u tome što se događalo.

Neki dan sam gledao na B92 sjajan dokumentarac Lazara Lalića u kojemu je on napravio jedan kolaž isječaka iz drugog dnevnika RTS-a iz ratnih 90-ih. Za prvih deset minuta – pošto, hvala bogu, nisam tad bio u Srbiji, mi smo već bili izgubili kontakt sa Srbijom, a propustio sam sam početka dokumentarca pa nisam odmah znao o čemu se radi – ja sam pomislio da su to skečevi. Bio sam zbilja potpuno oduševljen, to je izgledalo poput srpske Top liste nadrealista, sve dok nije došao onaj čuveni prilog o bacanju srpske dece lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu, i tad shvatim da su to autentični prilozi. Čovjeku sa zadnjim bijednim ostacima zdravog razuma ne može biti jasno da je neko to tada zaista mogao gledati, zaista povjerovati, zaista sutra krenuti u obranu ugrožene otadžbine. Uopšte je nevjerojatno danas se prisjetiti one već čuvene epizode sa Večernjim novostima, koje su objavile onu poznatu umjetničku sliku Uroša Predića s kraja devetnaestog veka, Siroče na majčinom grobu, koja visi samo sto metara dalje od redakcije Večernjih novosti u Narodnom – nju su Novosti objavile na naslovnoj strani kao fotografiju srpskog siročića iz Zvornika, nakon čega je krenula histerična akcija da se pomogne tom dječaku, da ga se odškoluje. Uključe se poduzeća, pojedinci daju novac, Novosti prate tu priču, dječak je sad, na nekoj srednjoj vojnoj školi... To je potpuno fantastično, danas kad se priča to je nadrealno, to bi i kao književnost zvučalo kao previše fiktivna fikcija, ali to se, ljudi, nama događalo! To je potpuno nevjerojatno. U Hrvatskoj je stvar donekle morbidnija zato što neke od perjanica te medijske propagande nisu potpuno sklonjene kao recimo u Srbiji. U Srbiji danas nećeš vidjeti novinare iz tog perioda baš tako visoko u medijskoj hijerarhiji, naći ćeš ih na nekim provincijskim televizijama, u kolumnama nekih Kurira, tabloida, ili u zasluženoj penziji u nekom državnom stanu. U Hrvatskoj su neki od njih ne samo ostali nego su vrlo visoko i vrlo dobro pozicionirani na državnoj televiziji. Spomenuo sam Dijanu Čuljak, koja je sad jedna od glavnih zvijezda hrvatske televizije, a koju svi jako dobro pamtimo po izvještajima iz Bosne i Hercegovine, recimo o logorima za Muslimane, gdje je Muslimanima super, gdje u stvari Hrvati skupljaju Muslimane da ih nahrane, obuku i pošalju negdje na sigurno. Hloverka Novak-Sržić, koja je sad druga osoba hrvatske televizije, je, mislim, glavna urednica HTV-a. Svi pamtimo Hloverku kao Tuđmanovog vrtnog patuljka koji je obavio najprljavije medijske poslove za njega. Tako da će taj sutrašnji, recimo, nazovimo ga tako, sud za medijske ratne zločine imati itekako krupne zvjerke u Hrvatskoj.

Svetlana Lukić: Dok si to pričao setila sam se kada sam kao mlada novinarka videla tu strašnu moć koju imaju mediji. Na početku rata zatekla sam se sa svojim jugom 45 sivoplave boje u pustom centru Pakraca. Prethodno je na Radio Beogradu emitovana vest da je zaklan pravoslavni sveštenik i da su Srbi terorisani. Sela sam u auto i otišla u Pakrac. Svuda spuštene roletne i ja kucnem na vrata nekih ljudi i pitam šta se dešava. Neverovatno, ljudi su otvarali vrata, i čim bi to uradili tebi bi bilo jasno gde si ušao, jer se u pozadini čuje radio. Iz jednih kuća čuješ Radio Beograd, iz drugih hrvatski radio. Zapanjujuće je bilo, kad su Srbi u pitanju, da nisu znali šta se događa bukvalno iza ćoška, iza krivine, jer nisu smeli da izađu napolje. I tako su primali informacije preko Radio Beograda, koji im govori da je zaklan pravoslavni sveštenik i da su ljudi već otišli u šume oko Pakraca. Onda sam našla jednu grupu, praktično zbeg, u okolnom selu udaljenom 5-6 kilometara, tamo su žene odnele decu, a neki muškarci su bili na straži. Kažem – pa, dobro, ljudi, zašto ste tu, bila sam u bolnici, nigde nikoga, pravoslavni sveštenik je pobegao odavde, nije ubijen, a oni su meni citirali Radio Beograd koji su slušali. Ta vest Radio Beograda je proizvela sutradan u Pakracu takvu situaciju, zbeg.

Boris Dežulović: Tako je, mediji su obavili zaista glavni posao u pripremi rata, pa ima milion primjera. Evo šta mi je ispričao Marko Vešović, čuveni sarajevski književnik. Zove ga rođeni brat iz Crne Gore telefonom i pita kako je. Marko mu kaže – evo, sad mi, ne znam, 10 mrtvih leži u dvorištu, granate padaju, ja s tobom razgovaram nekako nekim čudom telefonom ispod stola. Znaš ono, sve je u dimu, sve je u vatri, sve je u krvi, na šta mu brat kaže – Marko, ne nasjedaj propagandi! Potpuno nevjerojatno. Kad je 1990. godine Franjo Tuđman rekao da je NDH bila izraz težnji hrvatskog naroda, to se samo naslonilo na prethodnu trogodišnju ili četvorogodišnju propagandu iz Srbije i sve je postalo jasno. Nakon toga, koga uvjeriti? Kako uvjeriti moju babu Ljubicu iz Vrginmosta da ustaše ne dolaze poklati? Da sam bio tamo ja bih sigurno mislio isto kao i moja baba Ljubica. Naprosto, propaganda je uradila svoje i nakon toga je sve bilo samo stvar tehničke provedbe teza, odjeka i reagovanja iz televizijskih dnevnika. Kompletna golema medijska mašinerija, infrastruktura koja je zapravo samo prevodila na dnevnopolitički jezik teze koje su pripremali pisci i akademici, za koje očekujem sljedeću fazu u istrazi. Bilo bi jako zanimljivo istražiti njihovu ulogu u svemu tome.

Svetlana Lukić: Svetlana i ja smo putovale po Bosni i po Hrvatskoj za vreme rata, ali jednog časa smo zaključile da je besmisleno da odlazimo više, jer kad pitaš nekoga zašto granatira Sarajevo ili gađa Vukovar, odgovor je uvek isti i to je tekst sa RTS-a. Pošto radimo na radiju, mi imamo takvih snimaka i oni su nam, naravno, važni. On ti ponavlja nešto što je čuo, malo je nespretan, ali se baš trudi da imitira taj jezik. To se desilo i u Sarajevu, to me je strašno pogodilo, odnosno šokiralo. Kad je izbio onaj mini rat između Makedonaca i Albanaca u Tetovu, odem dole, i tamo mi Makedonci, samo na makedonskom jeziku, govore isti onaj tekst RTS-a o kosovskim Albancima koji smo slušali ovde. Zapravo vidiš da ne možeš da dopreš do čoveka, da razumeš stvarno zašto on to radi, osim ako nije imao neku tragičnu sudbinu, pa je došao tu kao neka vrsta osvetnika. Ali to je uvek bio taj apsolutno spikerski tekst sa RTS-a koji su ti ponavljali ljudi sedeći u nekoj zabiti u okolini Tetova, u njivama i kukuruzima oko Vukovara ili na brdima oko Sarajeva.

Boris Dežulović: Je, jer je matrica uvjek ista, kao prazan formular sa crtama na kojima samo mijenjaš nazive nacija, njihovih vojski, kolovođa itd. Uvjek je tu ugroženi narod kojega matična zemlja ili vojska brani, uvijek su tu neka historijska pamćenja koja nam se vraćaju i uvjek je to povijest koja cirkulira. Srbi pamte Jasenovac, Bošnjaci pamte Foču, Albanci pamte Aleksandra Rankovića, Srbi na Kosovu pamte II svjetski rat i albanske fašiste. Svugdje je ista matrica historijskog pamćenja i današnje obrane golorukog nenaoružanog naroda, ostataka nedoklanih itd. Matrica je na svih 12 strana, koliko ih je već bilo, bila ista.

Ovo sa novinarima je na primjer užasno jednostavno. Za razliku od ratnopolitičke mašinerije – ne postoji pisana naredba Slobodana Miloševića da se granatira Sarajevo, ne postoji pisana naredba Franje Tuđmana da se ubije 700 ljudi i da se etnički očisti Krajina, naravno da ne postoji. A kod novinara, to je fantastično, sve postoji. Odeš u prvu biblioteku, izvučeš godište Večernjeg lista iz Zagreba ili beogradske Politike, to je za dva brucoša prava trodnevni posao i optužnica je napisana. Uzmeš godište 91. opskurnog zagrebačkog tabloida Slobodni tjednik Marinka Božića, kojeg sam lično poznavao, i gotova je optužnica. Imaš tekst o srpskoj petoj koloni mislim u Gospiću, nabrojenih 60 Srba koji su Miloševićevi agenti, snajperisti i spremni za genocid nad gospićkim Hrvatima. Sutradan, recimo, 16 tih Srba je mrtvo, odvučeno iz stanova i ubijeno. Kako bih rekao, to nije huškački posao, kako mi to danas eufemizmom nazivamo, to je naprosto ratni zločin, to je spisak za odstrel. A ime i prezime novinara je na dnu teksta, ne postoji jednostavniji posao za tužiteljstvo, taj čovjek je zaista podjednako odgovoran kao i onaj ko je te ljude odvukao iz stana, likvidirao negdje u šumi i zakopao u plitkom grobu. Koja je razlika? Ja sam tu naprosto vrlo radikalan, uza sav rizik uzburkavanja novih duhova, veći je rizik da ti duhovi izađu iz ormara kad mi budemo u nekoj dalekoj budućnosti zvjezdanih staza i sređene države. Ta ofucana rječ normalizacija, stabilizacija odnosa, nazovi kako god hoćeš, vladajućim kastama ne odgovara. Praktički se još nije dogodila, sportskim rječnikom, smjena generacija. Nominalno naravno jeste, tu je Boris Tadić koji je evropski gospodin, mladi čovjek koji igra bejzbol i košarku i koji se izvinjava Sarajevu i Srebrenici, koji je super, koji je kul, i tamo je jedan Ivo Sanader, koji nije tako super i kul, ali koji je demokratizirao Hrvatsku demokratsku zajednicu u modernu proevropsku konzervativnu stranku, koji čestita Srbima Božić i Uskrs, doktor književnosti koji nema veze sa svim tim, koji izgleda jako dobro i koji bi sad mogao sa nama ovdje popiti piće, znaš ono, sve je to super. Ali svi su oni još uvjek taoci onih istih politika, još se nismo izvukli iz tih kandži. A to je i ova priča o novinarima koji su ostali u medijima i ta kompletna obaveštajno-novinarsko-polupolitička menadžerska infrastruktura, sve je to jedna strašno gusta mreža, ali ne treba nas obeshrabriti da ne počnemo. Makar i ovako, makar simbolično, makar izvlačenjem na Youtubef snimaka Milijane Baletić, Hloverke Novak-Srzić. Znaš, to je naprosto ona ofucana rečenica koju smo svi u školi učili „da se ne zaboravi“. Kad smo zaboravili počelo je sranje.

Ta duboka uronjenost u prošlost je sve vidljivija na svakom koraku. Vidi se to u medijima, na Tijanićevoj televiziji i u NIN-u čiji svaki broj izgleda kao da je iz 1987. Ali, to se vidi i u potpuno svjetovnim stvarima, u logotipovima banaka, novinskim oglasima, u dizajnu države, sve je užasno uronjeno u prošlost i Srbija nikako da se iz te prošlosti iščupa. To je moj generalni dojam, nekoga ko je došao sa strane i, evo, živi tu već skoro dvije godine. Meni je na primjer potpuno nejasno tko čita feljtone o knezu Mihailu. Ne kažem da to nije zanimljivo, dapače, ja sam kupio onih četiri-pet knjiga beogradskog Arhiva o životu u Beogradu u 18. i 19. stoljeću. To je genijalno, fantastično štivo, čitati o kaznama gradske uprave Beograda protiv kafanskih pjevaljki u Skadarliji koje noću ciču i vrište i ne daju ljudima spavati. Ali ta vrsta prošlosti je literalna, to čitaš kao prozu. Ova dnevno-politička prošlost koja ti je vijest u današnjim u novinama, to je pogubno, to je onaj Jakšić iz vaše špice, onaj što se u fijakeru vozi unazad jer Srbija ne gleda unaprijed. To je zapravo to, taj fijaker i dalje vozi i Srbija je i dalje na tom fijakeru, gleda unazad i nikako da okrene glavu. To je neki generalni dojam koji onda negdje objašnjava i sve drugo, objašnjava neraščišćene račune Srbije. Ne govorim ovo kao svjedok optužbe Srbije iz pozicije Hrvata, jer nije u Hrvatskoj puno bolje, ali ako me pitaš za srpski problem, negdje iz tog problema izviru svi ostali. Koliko god to ima i dobrih strana, meni se kao nekome ko dolazi iz zemlje u kojoj je zabranjeno pušenje u kafićima, u kojoj imamo jedan novi fašizam koji Srbiju tek čeka, meni negdje odgovara ta srpska improvizacija, nered, buka, galama i prošlost u kojoj se još uvijek može pušiti u kafanama. Ali, znaš ono, kad bi Srbija mogla nekako naći formulu da sačuva cigarete u kafanama, ali da se riješi kneza Mihaila, to bi bilo super. Ali ne znam da li sad može jedno bez drugoga.

Svetlana Lukić: Kad govoriš o toj prošlosti, mislim da je dodatni problem to što je ona toliko promenljiva, previše je laži u igri, a ja bih volela da su problemi drugačiji, da su racionalni. Da kažemo tako kao ti – okej, to je racionalan problem i hajde da ga rešimo.

Boris Dežulović: Ja ne znam kad smo mi zadnji put imali racionalni problem, možda kad su Nijemci napali Jugoslaviju 1941. Od tada živimo u iracionalnom prostoru. Iracionalan je bio Goli otok, u kojem su ljudi završavali zato što se komesaru svidjela tvoja žena. Iracionalno je sve što nam se kasnije događalo, ali sama ta iracionalnost je geometrijskom progresijom narastala. Devedesetih godina to se naprosto izvrnulo kao čarapa i svi naši problemi su postali potpuno iracionalni. Eto i ti snimci koje sam, kažem, gledao kao skečeve. Mi nemamo racionalnih problema, odnosno, naravno da imamo, ali nam nisu važni. Racionalni problem je to što imaš 200 eura plaće, samo što se tih 200 eura plaće iracionalno objašnjava. Za sve imamo iracionalno objašnjenje, mi ne možemo stvari postaviti racionalno, jer ne znamo tako razmišljati.

Svetlana Lukić: Racionalni problem je da je benzin poskupeo 4 dinara, ali su objašnjenja takva da odmah počneš da se znojiš, iako je pala cena sirove nafte ovde poskupljuje zbog toga što su bili u minusu, a Rusi neće da priznaju minus. Kao i kad Tadić objašnjava zbog čega imamo veliku vladu, pa kaže da moramo da imamo koalicionu vladu, a ako ste glasali za puno stranaka to po definiciji podrazumeva vladu od 26 ministarstava. Dakle, imamo racionalni problem ali oni ti ga obrazlažu na potpuno sumanuti način. I ti onda digneš ruke od svega i na kraju, naravno, platiš taj benzin 4 dinara više.

Boris Dežulović: Tako je, živimo u potpuno iracionalnoj zemlji. Na jednaki način se dokazuje zašto je poskupio benzin, kao što se dokazuje, recimo, piramida u Visokom u Bosni. Ali, jako je teško živjeti u tom iracionalnom svijetu po racionalnim pravilima. Siromaštvo i skupi benzin i mala penzija, to su vrlo racionalni problemi. Dokle god nam vladari nude iracionalna objašnjenja oni nas drže u tom iracionalnom svijetu, samo su predugo lobotomizirani, ona lobotomija iz 90-ih se naprosto nastavila. Ti si kao topovsko meso iz rata bio spreman za svaku daljnju lobotomiju. Svako kasnije objašnjenje je bilo uvjerljivo za sve što nam se događa. Kao što su u Hrvatskoj dan-danas krivi komunisti za naših sada već 30 milijardi duga – pazi, samo Hrvatska ima 30 milijardi duga, a mi i dalje pizdimo na druga Tita i na komuniste koji su ostavili u kompletnoj Jugoslaviji 20 milijardi dolara, ne eura, duga. Uvijek imamo te vrste objašnjenja i ljudi su spremni apsolutno sve povjerovati, zašto bi sumnjali u tako nešto? Tako je lakše. Kao što je u ratu bilo lakše vjerovati da smo mi goloruki nenaoružani, djevičanski nevini, a da su oni s druge strane bradate krvoločne spodobe sa noževima u ustima, koje kolju našu djecu. I u toj crno-bijeloj podjeli svijeta naprosto ljudi lakše funkcioniraju, puno im je lakše nego priznati da su bili budale, neće niko priznati da je bio budala. Lakše umrijeti i od gladi i od hladnoće nego priznati sebi da si bio budala i početi razmišljati racionalno. Koliko nas je spremno priznati da smo bili budale?

Ovdje sam čuo sjajnu tezu koja kaže otprilike ovako: zašto je Hrvatska tako grintava i zašto su Hrvati tako nadrkani, pobijedili su u ratu, imaju najljepšu državu, nove autoputeve, prekrasnu obalu, strance turiste, na pragu su Evropske unije, a i dalje su nadrkani na Srbe. Zašto više, jebote, sve imaš, zašto si nadrkan? To je ona pozicija balkanskog namćora koji je na Balkanu i duboko je uronjen u Balkan, ne može pobjeći od njega iako bi htio, ali mu se nešto ne da u Evropsku uniju jer tamo vladaju pravila koja Balkancima ne odgovaraju. Iz tog generalnog hrvatskog problema proističu svi ostali. Strah me naprosto od toga da mi u Evropsku uniju želimo samo zbog toga da se odmaknemo od Balkana i Srbije. Prokletstvo Hrvata, te male frustrirane evropske nacije je u tome što stalno poput onog Srbina sa fijakera gleda unazad, ali sad ne govorim o prošlosti, već geografski unazad, stalno je glava okrenuta prema istoku i gleda šta radi Srbija. Hrvatska se stalno iz svojih historijskih frustracija ogleda prema Srbiji i definira prema njoj, od jezika, izmišljanja tog sumanutog novog govora da bi se razlikovali od Srba, do Evropske unije u koju ćemo konačno pobjeći od takve Srbije, šta je na kraju krajeva dokazivo i histeričnim kolektivnim vrištanjem kada se pomene mogućnost da u Evropsku uniju zajedno uđu Hrvatska i Srbija. Samo što ne kažu – ako će Srbija onda mi nećemo. To je taj hrvatski refleks, ugledanje i definiranje prema Srbiji. Neki umniji ljudi od mene bi bolje objasnili tu historijsku frustraciju, koja je i danas toliko jasna, evo, ogleda se i u ovim histerijama zbog dolaska Lepe Brene u Zagreb, već mjesecima traje histerija oko toga da dolazi pjevačica koja je pjevala Srbima, znaš već tu urbanu mitologiju. Sad tamo neki ratni veterani potpisuju peticije, prijete, dvije hiljade policajaca će biti na tom koncertu, jebote, toliko pandura nije na utakmici Hajduka i Dinama. I onda naravno ide priča kako Tomson ne može, Lepa Brena može, i stalno Srbin može, Hrvat ne može, Srbin ima, Hrvat nema. S druge strane imaš potpuno ignoriranje Srbije i uopće ostatka Jugoslavije, Hrvatska je autistična mala država. Slovenija u hrvatskim novinama može izaći samo kad je granični spor i kad su problemi blokade pregovora sa Evropskom unijom, Bosna u hrvatske novine može doći jedino ako se sruši vlak u klisuru i pogine 300 mrtvih, a ti nemaš vijesti za crnu hroniku, ili, naravno, ako hrvatska politička elita u Bosni ima neki problem. Srbija valjda u novine ne može niti tako ući, nego jedino, ne znam, ako se dogodi nekakav skandal, da Aleksandar Vučić ode u Hrvatsku. To je recimo jedan od problema za koje sam bio spreman vjerovati da je ekskluzivno hrvatski i da je nešto od čega je Srbija cijepljena uza sve svoje mane. Onda vidim da, evo, nedavno Politika objavi autokartu sa uputama, sa savjetima, sa turističkim vodičem Srbima za ovo ljeto, i ti vidiš kartu koja je meni, kako bih rekao, potpuno nepoznata, mislim, nekako u kolektivnom pamćenju imamo bivšu Jugoslaviju i sad odjednom potpuno nova vizura. To je Balkan, od Dubrovnika na desno, i na toj mapi, znaš ono, kamo na ljetovanje ove godine, vidiš Grčku, Tursku – Hrvatske nema, ona je naprosto odsječena. Bila je anketa, 60% ljudi u Srbiji je reklo da im Hrvatska ne pada na pamet. Sve naravno, kažem, potpuno razumljivo, da sam ovdje i ja bih išao u Tursku ili u Alžir koji je pri tom i tri puta jeftiniji. Ali ta odsječenost Hrvatske prosto iz primisli srpske glave je fascinantna. Odrasla je kompletna jedna generacija koja, mi to često zaboravljamo kad vičemo na te klince, odrasli su klinci kojima Dubrovnik, Split, Dalmacija apsolutno ništa ne znače. Njima je Dalmacija amputirana, odnosno ostatak te države amputiran iz memorije. Ja sam upoznao klinca u Užicu koji nikad u životu nije prešao Drinu, iako živi malo dalje od nje. Kužiš, to je jedna potpuno nova mitologija, nova historija, nova geografija koja nas međusobno potpuno isključuje. Imaš klince koji dolaze na Exit iz Splita u Novi Sad kao da dolaze u Helsinki, nema bitne razlike. Oni snimaju karton siti, ćirilične grafite, ne zato da bi rekli „vidi, četnici“, nego je to njima potpuno novo, to oni nisu u životu vidjeli, to je njima neobično. Što bi rekla moja pokojna baba, ko zna zašto je to dobro, možda ti klinci kojima smo sa svim našim tim povijesnim frustracijama i pizdarijama nekako amputirani iz djetinjstava i iz pamćenja, možda se oni opet negdje nađu u tom nekom svijetu u kojem ih mi nećemo opterećivati, mi ćemo pomrit, ovi će biti po zatvorima, istruniće u zatvorima, možda oni budu bolje sriće. Možda oni uspiju ono što smo mi mislili da imamo, a nismo imali.

Mene vesele klinci, veseli me moja kćer kojoj ovo sve o čemu mi pričamo ne znači apsolutno ništa, kojoj to znači manje nego što su nama kad smo bili klinci značile ratne priče moga barbe o njegovom jurišanju na Sutjesku. I veselim čak i kad vidim da moja kćer, koja ima 16 godina, živi u Splitu, do lani nikad nije bila u Beogradu i Beograd joj apsolutno ništa ne znači, ima u mobitelu memoriranih 200 pjesama Seke Aleksić i Ace Lukasa, na šta se svi ostali zgražaju. Ali naprosto prelomiš u glavi da je to u stvari super, ona zna šta znači riječ vazduh, a kako to može znati, nije učila srpske pisce u školi, nije učila ćirilicu, ona to zna preko turbo folk pjesama. Turbo folk njenoj generaciji nije ono šta je meni i tebi, i neka to bude susret tih dvaju civilizacija. Na jednaki način na koji ovdje klinke od 15 godina skaču u kafani na Nove fosile i Tako je dobro vidjeti te opet, na Olivera Dragojevića, koji je ovdje Manitu, Bog otac, Alah itd. To su neka potpuno nova pravila igre u kojima mi zapravo ne trebamo uopće sudjelovati. Na meni je samo da se zgrozim nad tim da mi kćer ima turbo folk u mobitelu i ja sam ispunio svoju roditeljsku funkciju, ona se na to naravno prezirno nasmije i kaže – ti si stari propuvao, to je super. Razumiješ, ne treba se zbog toga sekirati, naprotiv, ja sam negdje prelomio da je to u stvari super, to je njen otpor našim pizdarijama i njoj je to otpor na potpuno jednaki način kao što su nama bili Ramonsi i Sex pistolsi otpor prema uvriježenom okoštalom komunističkom društvu i sustavu vrijednosti. Znaš, njena generacija neće iz turbo folka otići u ratni zločin, oni odlaze skroz na neka druga mjesta i ne treba se u tom smislu zbog toga brinuti. I kažem, to mene veseli, to što moja kćer u Splitu, razumiš, zna tekst pisme Seke Aleksić. Ona nema s tim problem, i ja nemam s tim problem kojeg imam kad vidim moju generaciju sa tom istom pjesmom u mobitelu, jer je to druga matrica, drugi mentalni sklop.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Boris Dežulović i bio je ovo još jedan Peščanik.


Dodajem na kraju sliku, da se zna o kome je bila riječ.


- 15:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

06.07.2009., ponedjeljak

Kraći tekst o mojoj prijateljici Doni - i svima nama (2)


Dona se, dakle, sažalila nad Jadrankom Kosor. To je lijepo, i ljudski, kad vidimo kako je po forumima cipelare i krvna joj zrnca prebrajaju dežurni idioti i fašisti. Ali Dona ne treba dozvoliti da joj sažaljenje zamagli perspektivu - gospođa Kosor je svih ovih godina u vrhuški stranke koja čitavo vrijeme to zlo raspiruje i iz čije je sjenke sva ta pobačena fašistička gamad izmiljela. Nije važno što se nije nakrala kao drugi, što je bila radišna i vjerna, sav taj njen prekovremeni rad za HDZ služio je kako bi se ovaj narod držao u jarmu zabluda i strahova, kako bi ga se što duže moglo šišati.

A sada se i tome približava kraj, ostriženo je i oderano gotovo sve što se moglo, i sad kad ovoj jadnoj raji konačno do mozga dolazi ono što je sve ove godine potiskivala, sad bismo se kao trebali suspregnuti vođeni političkom, spolnom i rodnom korektnošću.

Da, Sanader odlazi ko zadnja pizda, još nam se i podsmjehujući, a mi moramo puni razumijevanja priznati kako je to njegovo osobno pravo. I još će godinu dana đubre primati punu plaću, a na nama je da iskažemo poštovanje prema usranim zakonima jebene Republike Hrvatske, koji mu tu pogodnost omogućuju.

Da, njegova vidljivo nesposobna (ne spolom, nego pameću, znanjem, stranačkim okruženjem koje ne može i ne želi promijeniti) nasljednica preuzima vlast i amenuje dokazano loš kabinet, a naše je da šutimo, poštujući demokratsku proceduru koja je njenu stranku, ako već ne i nju prije dvije godine dovela na vlast.

I to još po izbornom zakonu koji je omogućio najprizemnije kupovanje glasova i izbornu manipulaciju glasovima "dijaspore", što trebamo trpiti, jer naši izabrani predstavnici, uljuljkani privilegijama koje su si sami izglasali, nisu smogli obraza i snage da sramotni izborni zakon poprave.

Da, okruženi smo nesposobnim, ali bahatim aparatčicima, izmišljenim PTSP - prvoborcima i invalidima, sistemskim svetim kravama svih vrsta, bezobrazlukom, korupcijom i fušerajem, trošeći naše oskudne plaće, vrijeme i živce na podmićivanje svete državne administracije, svetih liječnika i sudaca kako bi radili svoj posao, jer tako to mora biti.

Promijenili su nam jezik, povijest, folklor, himnu, vjeru, jednostavno, dekretom, ništa nas nisu pitali - a mi smo šutjeli, jer vlast najbolje zna. Šutimo i dalje - grintanje se ne računa - jer su pogasili sve ferale slobodnog novinarstva, stvorivši medijski monopol.

I onda najednom, tko zna zašto, seronje iz HDZ su napravile grešku. Potcijenili su svoj puk. I sada to treba iskoristiti, dok među njima traje pomutnja treba ih tresnuti svim raspoloživim sredstvima, jer tko zna kad će opet doći takva prilika. Američki Washington Times poručuje: Ivo Sanader i njegovi suradnici moraju u zatvor, a naše do kože ostriženo i mjestimično krvavo stado zbunjeno ali uviđavno bleji na pustopoljini.

Dona i ja, i svi mi naprosto moramo nadići taj uvjetni refleks pristojnosti. Toliko su nas šamarali da nam se manta od okretanja drugog obraza. Što mi je prekjuče rekao jedan pametni mladi student: jebo ja demonstracije di se ne slupa neko staklo, i di neki auto ne svrši u moru.

Treba natjerati onu mlitavu opoziciju da konačno jednom stvarno oponira. Jebem ti, kad vidim onog Keruma - nije pametan, ni elokventan, niti lijep, ali ima rudimentarni politički nagon razvijeniji od većine tih naših profesionalnih kvazipolitičara - pa dan poslije Sanaderove abdikacije osniva stranku za izlazak na predsjedničke izbore, shvaćajući da je na djelu preslagivanje političke scene.

Ako ovu situaciju iskoriste razni Kerumi, dok mi jamramo o ljudskim pravima svakog HDZ - ovskog govna, stvarno smo zaslužili dva jaja na oko...

Image Hosted by ImageShack.us


... i kurac u čelo!

- 21:48 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Kraći tekst o mojoj prijateljici Doni - i svima nama (1)


Nekoliko prethodnih postova sam potratio na temu ostavke Ive Sanadera, igrajući se teorijom da ga je netko (desno krilo u HDZ?) ucijenio mogućim seksualnim skandalom, i kao ilustraciju juče stavio eksplicitnu sličicu njega i njegove nasljednice (Što je vidio dr Andrija Hebrang...). Na to reagira Dona : "Ovo je muški šovinizam... pa mi nije smiješno. Ne volim HDZ... pa samim tim nisam Jacina obožavateljica... ali ovo što joj rade mediji zadnjih dana je više nego bljutavo."

Moram priznati da sam se iznenadio, jer svoj post uopće nisam zamislio kao napad na Kosoricu, još manje zbog toga što je žensko. Meni je smiješan, ma što smiješan - perverzan - taj način komunikacije njih dvoje - gdje ona poslušno tapka za njim, a on nju pred mikrofonima hvali kako vrijedno zapisuje na sjednicama - dobro da joj nije pohvalio kavu i miljetiće. A ona zatim ganuto pristaje na takvo javno omalovažavanje. Sva moja zajebancija na njen račun odnosi se na njenu glupastost i ovisnost. Kako sam uz to erotoman, zabavljalo me invertirati njihov odnos, naglašavajući njegovu seksualnu ambivalenciju - prije bih bio očekivao optužbe za homofobiju nego za muški šovinizam.

Jadranku Kosor uništilo je (u profesionalnom smislu) pristajanje na kompromise. Pamtim je kao sposobnu mladu radijsku novinarku i simpatičnu voditeljicu dječjih emisija. Život je nije mazio, ali bila je dovoljno hrabra da izdrži kao samohrana majka i sina izvede na pravi put. Njeni su kompromisi shvatljivi i ljudski - ušla je u Partiju radi boljih radnih uvjeta, a u odurni HDZ kako ne bi ostala bez posla, pa se upornim radom herojski probijala uz sve one krpine, rojseve i milase. Što više razmišljam o tome, i nehotice joj se sve više divim - mora da je zaista izuzetna majka.

Moja romantična strana zamišlja je poput Jill McBain u "Once Upon a Time in the West" - ono kad Claudia Cardinale kaže Jasonu Robardsu: "If you want to, you can lay me over the table and amuse yourself. And even call in your men. Well, no woman ever died from that. When you're finished, all I'll need will be a tub of boiling water, and I'll be exactly what I was before - with just another filthy memory."



Ali je usput, kako bi opstala uz te ljudoždere - sve više gubila svoje ja, i dogurala do osobe kakva je danas. Ako jednog dana počnu nestajati viđeniji HDZ - ovci, i more počne izbacivati njihove katanom izmrcvarene leševe - Jadranka Kosor će biti prva osumnjičena. Ali, to je već iz jednog drugog filma.

Idem sad malo raditi, pa ću temu nastaviti drugi put.

P.S. Što bi tek Dona rekla da sam stavio ovaj post?

Sabor HDZ highlights: Ivo Sanader - Ponos bez predrasuda

..."Vi ste žila kucavica HDZ-a", poručio je Sanader izaslanicima...

Image Hosted by ImageShack.us


- 13:30 - Komentari (12) - Isprintaj - #

05.07.2009., nedjelja

Što je vidio dr Andrija Hebrang...


Image Hosted by ImageShack.us


- 17:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.07.2009., subota

Sabor HDZ - Preview


Image Hosted by ImageShack.us


- 08:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

03.07.2009., petak

Natrag na Sanadera, nažalost


Dovršimo i tu temu. Od prekjuče nas politički analitičari svih kalibara zasipaju svim raspoloživim teorijama o razlozima ex - premijerova odlaska. Nova je velika tema zaintrigirala otupjelo javno mnijenje: je li se makao, je li maknut, radi li se o kukavičluku ili ucjeni, je li to maslo EU? Od puno komentatora, nekolicina će uspjeti ubosti istinu, ne što su posebno pametni ili informirani, nego naprosto iz statističkih razloga. Poslije će se hvaliti kako su imali "nos". Probajmo i mi sreću - treba nam jedva malo mašte, i dobar želudac.

1. Svatko tko misli kako se ovdje radi o prestrojavanju za predsjedničke izbore, ili pomicanju na rezervni položaj radi kasnijeg planiranog trijumfalnog povratka potcjenjuje dinarsko poimanje čojstva i junaštva. Dok je Dinarcu savršeno dopušteno slagati, opljačkati, silovati i ubiti, kao i odati se svim nivoima ljigavosti i beščašća, treba naglasiti da sva ta ponašanja prolaze dok se provode s pozicija sile, koja dijelu naših suplemenika najviše imponira. Naznake slabosti djelovat će poput kapljica krvi u bazenu s piranhama. Jednom kad je dinarski macho mentalitet (kojemu slavu podjednako pronose i kršne Dinarke) nekoga proglasio kukavicom, tj. pičkicom - taj je za ozbiljniju političku upotrebu otpisan. Sanader je ponikao u tom mentalitetu, razumije ga i njime zna manipulirati i isključeno je da je to mogao krivo procijeniti ili nasjesti krivom savjetu.

2. U normalnim okolnostima, ego poput Sanaderova teško bi bilo maknuti i izborima, a kamoli mirnim putem čak i kad ne bismo živjeli u klimi u kojoj političari traju i korijenje puštaju dugim decenijama, sve dok se milostiva mati biologija ne pobrine za njih. Netko tako moćan i ukorijenjen nema i zadugo ne bi imao ozbiljne konkurencije (što nažalost više govori o našim, nego njegovim kvalitetima).

3. Što bi napuhanom liku kojeg smo do jučer doživljavali moćnim, iako ispraznim demagogom u toj mjeri podrezalo krila da se naprasno politički kastrira tupim nožem? Mislim da se ne radi o njegovoj procjeni kako nije dorastao narastajućoj krizi. Prvo, zato jer ekonomski diletant kakav je toga uopće nije svjestan. Drugo, jer ne posjeduje samokritičnost i moralne kvalitete kojima bi prevladao svoju bahatost. Treće, jer bi se odricanjem od političke moći doveo u opasnost da strepi od skrivenog prljavog rublja iz razdoblja svoje moći, koje bi njegovi nasljednici pustili u opticaj čim bi im to odgovaralo. Četvrto (što je temeljni aksiom svakog našeg vladaoca, i što izaziva paničnu reakciju u glavama podanika) - jer se to naprosto ne radi. Što onda?

4. Nezadovoljstvo stanjem pregovora sa Slovencima ili EU? Ma dajte. Mislite kako je Sanaderova ostavka ikoga od političkih faktora izvan Hrvatske zabrinula, ili navela na razmišljanje? Baš.

5. Zdravstveno stanje? Možda. Ali samo ako je vrlo ozbiljno. Ne ostavlja se vlast zato što ti je kardiolog eventualno preporučio manje stresa. Sanader izgleda prilično vitalno, i tvrdi da je zdrav. Jedini logičan razlog da taji bolest bio bi da je ta bolest teška, a kompromitirajuća - a ne pari da ima AIDS.

6. Prisila? Neki se u špekulacijama bacaju sve do mogućih prijetnji atentatom. Dozvolite, meni je to ipak neozbiljno. U nas je establishment toliko povezan s kriminalcima, da mu ne prijeti nikakva stvarna opasnost, ukoliko se ne miješa u njihove poslove. A potpuno je jasno da Sanader to ne čini - dakle je s te strane zaštićen poput ličkog medvjeda.

Ucjena? Hm, ovo je već teže odbaciti. Ucjena je mekši, suptilniji način prisile od fizičke prijetnje. Ali čime ucijeniti nekoga tko je svojom funkcijom praktično nedodirljiv, ne škodi mu što obmanjuje birače, što je dokazano sticao i stiče protupravnu korist od svog položaja, što utajuje imovinu i što još javno laže o svemu tome. Puk ima visok prag tolerancije na to, jer mazohihistički očekuje da političari lažu i kradu. Što bi Sanaderu naškodio skandalčić oko Rončevićevih kamiona, težak svega nekoliko milijuna? Neće taj skandal na kraju naškoditi ni Rončeviću, vidjet ćete. To bi moralo biti nešto što bi ga kompromitiralo kod dinarskog birača. A taj, kako rekosmo svome prašta sve i svašta. Osim možda...



Sad ću ostaviti za sobom predjele maglovitih nagađanja, i vinuti se u sfere čiste skandalozne žute štampe. Nisam homofob, briga me ko koga i u što, ali zabavlja me ideja da se Sanader možda nasukao na kakvoj seks aferi. Krugovi bliski vrhovima tadašnje splitske gradske HDZ - ove vlasti šuškali su svojedobno o Sanaderovim navodnim sastancima sa stanovitim mladim Šoltaninom u splitskom hotelu Park. Kako se Sanader nije posebno angažirao agitacijom za u međuvremenu na minulim izborima poraženu garnituru, tajming je baš pravi da neka informacija, ili video snimka procuri do zainteresiranih kupaca. Gadljive pretpostavke? Tračevi i prljave klevete? Sasvim moguće. Ali sjetite se načina na koji je bivši premijer prekjuče odrezao granu na kojoj je sjedio, sjetite se nervoze s kojom je odbio navesti razloge odlaska. Sjetite se kako je izgubio samopouzdanje i na trenutak, samo jedan doduše, izgledao kao normalan čovjek.

7. Vratimo se na maglovite pretpostavke. Ako uzmemo da se stvarno radilo o ucjeni, tko je ucijenio Sanadera? Klasični detektivski žanr nudi odgovor: treba vidjeti tko će najviše profitirati od Sanaderova odlaska. Vanjske faktore ovdje bi očito trebalo zanemariti, kao i našu kilavu opoziciju. (Kamo lijepe sreće da su Milanović ili Čačić tako motivirani za političku borbu.) Jadranka Kosor, kao prividno najveći dobitnik (a ustvari unaprijed žrtvovana figura) to sigurno nije. Ostaje onda krug oko Hebranga, koji se ovih par dana vidljivo šepuri po Saboru i ne može sakriti zadovoljstvo. Ostatak u HDZ čeka razvoj situacije, kako bi se prepozicionirao, kao i obično.

8. Zaključak. Na velika vrata vraćaju se HDZ - ovi jahači iz devedesetih, koje je Sanader svojim preuzimanjem stranke umrtvio i pacificirao, jer se nije osjećao dovoljno snažnim da ih izbaci iz stranke poput Ivića Pašalića. Tada su mu trebali, a i on je trebao njima. Sada su međutim procijenili da je došlo vrijeme, krajnji čas za promjenu. Koliko su oni međutim kadri odgovoriti na izazove tog vremena, i što će se iz svega toga izroditi? "To piše u knjizi koju još nisam pročitao, hihihihi", rekao bi lukavi mali traper Sam Hawkins. I nešto mi je se ne da čitati, nadodao bih štufi ja.

9. A vi?

- 10:34 - Komentari (8) - Isprintaj - #

02.07.2009., četvrtak

Zaboravimo na trenutak (ili malo duže) Sanadera. Evo jednog zgodnog članka

30.06.2009 - 13:37
Protiv teorije neminovnosti
Da li je Jugoslavija morala da se raspadne?
Piše: Vuk Perišić




Jugoslavija? Neminovno se raspala? Neminovno će se obnoviti? Ni jedno ni drugo. Vrlo vjerojatno je – u čisto tehničkom smislu – nepotrebna. Zasigurno nepotrebna ukoliko njena obnova ne bi značila i spektakularan iskorak u zaštiti ljudskih prava (pozitivan tržišni i kulturološki učinak bio bi nesumnjiv ali je rješiv i na drugi način), ali jednako tako nepotreban je i opstanak ovih Sedam Država ako u podnošljivom i razumnom roku ne postanu velikodušno demokratske i ako s najdubljim gnušanjem ne prezru tragične okolnosti u kojima su nastale

Je li Sve Ono – dakle i Sve Ovo – bilo neminovno?

Neki zlonamjerni ljudi točno slute da nije, ali s olakšanjem se osvrnu oko sebe i vide da je ipak sve onako kako su htjeli da bude, dakle - da se dogodilo. Tok događaja im je prividno dao za pravo, iako nije ukazao ni na što drugo no na narav i opseg jedne zle namjere.

Čak i mnogi dobronamjerni ljudi tvrde da je ipak bilo neminovno. Sada kada nedvojbeno znamo da se doista dogodilo čini se tim više neminovno jer eto: dogodilo se. No, je li historijski tok toliko determiniran i nepromjenjiv da su pred njegovom realnošću svaki vrijednosni sud i svaka moralna zgranutost deplasirani podjednako kao što je deplasirana pobuna protiv zakona fizike? Daje li nam privid neminovnosti tragičnih događaja u Jugoslaviji krajem osamdesetih godina i u državama nasljednicama devedesetih godina pravo da se u ime inače potrebnog prihvaćanja stvarnosti odreknemo i moralne osude? Da li ćemo pristati na pokušaj nacionalista da neke istine pretvore u tabu ili ih krivotvore na sebi svojstven način? Da li ćemo pristati na njihove inverzne vrijednosti i šutjeti onako kao što se u malograđanskim obiteljima šuti o seksu? Nipošto. Upravo strahota svega što se dogodilo stvara potrebu i dužnost da se glasno i apodiktički kaže:
– Ne! Sve Ono nije bilo neminovno! Pa da je kojim slučajem i bilo, odvratno je i nedopustivo i zato se ni pod kojim uvjetima nije smjelo dogoditi. U ime civilizacije, u ime čovjeka i Kantovog kategoričkog imperativa! U ime Razuma.

Kad smo već kod Kanta, jedna od manje strašnih posljedica lanca događaja koji su započeli propašću demokratske Weimarske Republike jest da je njegov Königsberg postao Kalinjingrad, današnja eksklava Ruske Federacije na Baltiku.

Je li propast Weimarske Republike bila neminovna? Bila jest u trajnoj krizi, ali nemoralno je reći da je to neizbježno determiniralo njenu propast iz jednostavnog razloga jer bi takav sud značio da su bili neminovni i Drugi svjetski rat, Holokaust, pedeset milijuna nasilnih smrti i činjenica da se Kantov grob na koncu zatekao u Sovjetskom Savezu. Neka mi prognani i silovani građani Königsberga i vojnici Crvene Armije koji su poginuli pred Kalinjingradom oproste, ali u odnosu na Kantov besmrtni zahtjev da se politika ima pokloniti pred moralom, pitanje pripadnosti njegovog rodnog grada postaje drugorazredno.

Drugim riječima, ako je dolazak Hitlera na vlast i sve što je iz toga proizišlo možda i bilo neminovno, nemoralno je tvrditi da je bilo neminovno, ne samo zbog zvjezdanog neba i moralnog zakona nego zato što pedeset milijuna ljudi – da su bili u prilici govoriti o tome – ne bi pristalo na tvrdnju da je njihova nasilna smrt neminovna. Ne samo zato što im se živjelo. Ne samo zato što je svaka pojedinačna ljudska sudbina svetinja čije udobno trajanje ne smiju remetiti državnopravne i političke promjene, nego i zbog svih nas koji smo danas živi i ne želimo pristati na to da bismo zbog eventualnog stjecaja nekih budućih, a navodno neminovnih historijskih okolnosti, mogli završiti u nekom novom Auschwitzu ili u nekom novom Keratermu. Zbog nas koji ne pristajemo da nam historijske nepogode, a ponajmanje mahnita i zločinačka politika remeti svakodnevnicu i udobnost.

LAŽNA OBJAŠNJENJA: No, zašto se dakle tvrdi da je raspad Jugoslavije bio neminovan? Razmotrimo nasumce uobičajene teze, narative i mantre.

Omiljena nacionalistička mantra jest da je do raspada došlo zato što se sa Srbima ne može, ili zato što se s Hrvatima ne može, ili se ne može s Južnjacima, dakle ni sa Srbima ni s Hrvatima. To je ponajmanje zanimljiv narativ i nekada je bio vidljiv samo na zidovima javnih zahoda na kojima su se ispisivale intimističke pastoralne refleksije o salati i vrbi. Da je riječ o pitanjima utrobe, dakle visceralnom pitanju, dokazuju i grčevi koje u nekim ljudima izazivaju ćirilica i ekavica ili pak nazivlje mjeseca u kalendaru. O ljepoti različitosti tim ljudima je uzaludno govoriti jer u svojoj neizlječivosti ne žele pojmiti da je septembar u predvečerje rujan i da novembar zna biti neugodno studen.



Jugoslavija se raspala jer nikada nije bila demokratska, a da je bila demokratska odmah bi se raspala. Dakle, nemoguća je demokratska Jugoslavija? Možda i jest tako. No, ako su moguće demokratska Srbija i demokratska Hrvatska – onda je vjerojatno (bila) moguća i demokratska Jugoslavija, a jesu li moguće demokratska Srbija i demokratska Hrvatska to još ne znamo. To ćemo tek vidjeti ako budemo dovoljno strpljivi i u međuvremenu ne umremo od gađenja nad grobom Draže Mihailovića i nad koncertima Marka Perkovića ili od djelovanja obje akademije i oba društva književnika.

Stoljetna etnička mržnja primitivnih Balkanaca? To je rasistički narativ ciničnih diplomatskih kancelarija i nedoučenih televizijskih dopisnika, varijacija na temu Bismarckove dosjetke o Balkanu i pruskom grenadiru. Ni više ni manje nego baš stoljetna mržnja? Primjerice, u sedamnaestom stoljeću većina stanovnika Hrvatske ne samo da nije znala da postoji Srbija nego nije znala da postoji i Hrvatska. Francuski historičar Pierre Chaunu tvrdi da je tada u čitavoj Evropi bilo tek dvadeset tisuća pismenih ljudi. Ipak, Bismarck u posljednjoj konzekvenci nehotice nije bio u krivu. Ništa što su ideologija, politika i historija u stanju proizvesti u svojim najgorim i najboljim trenucima nije vrijedno jednog jedinog ljudskog života, nije vrijedno jedne jedine kapi krvi, znoja i suza. Osim kada to kaže veliki Sir Winston i kada je dakle riječ o antifašizmu, ali antifašizam je iznuda, nesretna nužda koju je fašizam nametnuo civilizaciji kada je branila goli opstanak, jer kako je 1947. rekao jedan od nürnberških sudaca: "Ono najgore što su nam nacisti učinili jest da su nas prisilili da ih ubijamo".

Raspad Jugoslavije je po nekima samo epizoda u velikom procesu raspadanja komunizma. Teza se podupire i primjerima Sovjetskog Saveza i Čehoslovačke. No, krajem osamdesetih godina komunista u Jugoslaviji više nije ni bilo, ako ne računamo Stipu Šuvara i ponekog umirovljenog zastavnika prve klase, a 1989. dozvoljeno je privatno vlasništvo i to ni više ni manje nego nad – da upotrijebimo marksističku frazu – sredstvima za proizvodnju. Ako sami komunisti vele da je socijalizam per definitionem sustav u kojem su sredstva za proizvodnju u društvenom, nipošto privatnom vlasništvu i ako tu definiciju uzmemo kao mjerodavnu – a nemamo razloga sumnjati da su komunisti mjerodavni za ta pitanja – tada se moramo sjetiti da je 1989. stupanjem na snagu Zakona o poduzećima koji je dozvolio neograničeno osnivanje privatnih društava kapitala, Jugoslavija prestala biti socijalistička zemlja. Uostalom, nevoljko ili ne, uprkos Titovim ambivalencijama, pa čak i uprkos Golom Otoku, Jugoslavija je u periodu od 1948. do 1956. nanijela historijski iznimno značajan poraz staljinizmu. Nehotice i samom komunizmu.

Nestanak blokova i vanjski faktor? Nikad u svojoj povijesti Jugoslavija nije bila u tako povoljnoj vanjsko-političkoj situaciji kao 1990. i nikada u svijetu i Evropi nije imala više prijatelja, a desetljećima je stjecajem raznih faktora bila diplomatska i prilično mirotvorna velesila, doista nesrazmjerno u odnosu na svoje objektivne potencijale. Istina je da je sovjetska prijetnja bila kohezivni faktor, ali njezin prestanak nije nužno morao dovesti do razlaza. Prestanak sovjetske prijetnje nije izazvao raspad vrlo heterogenog saveza kakav je NATO. Mantra o njemačkoj ulozi u razbijanju Jugoslavije bila je jeftin propagandni trik koji je trebao poput strašila izazvati asocijacije na Drugi svjetski rat. Usput rečeno, Njemačka nije preuranjeno priznala Hrvatsku i Sloveniju nego fatalno prekasno, posebno u slučaju Hrvatske koja je nakon proglašenja samostalnosti pa do januara 1992. trajala u međunarodno-pravnom vakuumu, a u Zagrebu nije bilo zapadnih ambasadora koji bi Tuđmana stavljali u red i pokušavali mu objasniti da su ljudska prava važnija od nacionalističkih vizija koje su u devetnaestom stoljeću opsjedale provincijalne advokate i pjesnike. Pandan tvrdnji da je Njemačka rasturila Jugoslaviju je fikcija o "versailleskoj" Jugoslaviji koju su poslije Prvog svjetskog rata stvorile velike sile "radi svojih interesa". (Velike sile inače u pravilu brinu o interesima dobrovoljnih vatrogasnih društava). Teza je i kronološki netočna jer se Prvodecembarski akt zbio 1918, a ugovor u Versaillesu potpisan je u junu 1919. Uz to, teza zanemaruje tadašnje nepodnošljivo neprijateljstvo Italije, skepsu Britanije i vrlo suzdržanu podršku Francuske. Podrška predsjednika Wilsona bila je samo deklarativna i brzo se ugasila zbog američkog izolacionizma.



Obje su se Jugoslavije raspale u krvavom ratu, dakle Jugoslavija samim svojim postojanjem izaziva rat prije ili kasnije, pa je zato treba izbjegavati. Ponavljanje ove teze je uvredljivo i dosadno prkošenje činjenicama. Kraljevinu je porazio njemački Wehrmacht s istom lakoćom kojom je porazio jednonacionalnu Poljsku i velesilu Francusku, a malo je nedostajalo da umaršira u Moskvu i Staljingrad, ili da se iskrca na Otok, uhapsi Sir Winstona, liši ga cigara i otpremi u Buchenwald. (Za što je već postojao spreman tim esesovaca). Ustaško djelovanje u Aprilskom ratu bilo je marginalno, ali su ga kasnije preuveličavali i u Zagrebu i u Beogradu, svako iz svojih razloga. Ne samo da se 1941. Jugoslavija nije pravno valjano raspala (aneksije, okupacije i tvorevine privremeno nastale na njenom tlu bile su ilegalne, osim što su bile kanibalske) već je iz Drugog svjetskog rata izišla kao zemlja čiji je ratni doprinos antifašističkoj pobjedi bio veći od doprinosa Francuske. Druga pak Jugoslavija već je bila politički demontirana kada je 1991. počeo rat, a njena ustavno-pravna demontaža počela je još 1989. državnim udarima u Novom Sadu i Titogradu. Milošević, Tuđman, Kučan i Kadijević uložili su velike i bezobzirne napore da svoju politiku prikažu smislenom u odnosu na integralizam ustavnopravno nemoćnog, ali ljekovito razumnog Ante Markovića. Osim integriranja jednog velikog, zanimljivog i kompatibilnog kulturnog i privrednog tržišta temeljni smisao Jugoslavije bio je da bude Leviathan, kako je Hobbes nazvao organiziranu silu koja onemogućava sukobe među – smatrao je – imanentno zlim ljudskim bićima. Jugoslavija je dakle bila Leviathan koji je sprječavao nacionalističke sukobe i ratove i zato je njen raspad bio preduvjet a ne posljedica rata. Zabuni je doduše doprinio historijski presedan da se jugoslavenska vojska praktično od 1990. nalazila u stanju oružane pobune protiv vlastite države. Vukovar nije razorila Jugoslavija niti ukleti usud Jugoslavije. On je razoren zato što Jugoslavije više nije bilo. Otklonimo i ovu zabunu: Hobbes nije bio zlokobni mizantrop nego otac liberalne demokracije. Kao iznimno loše i nesavršeno društveno uređenje, ali ponajbolje u odnosu na ostale, liberalna demokracija utemeljena je na Hobbesovom antropološkom pesimizmu, što je pristojan izraz za osnovanu pretpostavku da su ljudi uglavnom gola govna. Samo zato se višepartijski izbori provode svake četiri godine u uvjetima trodiobe vlasti, stroge zakonitosti i slobode govora. Zato postoje i krivični zakonici koji osim krivolova zabranjuju svastiku i previsoko pružanje desne ruke.

Slične su i mantre o velikosrpskom hegemonizmu i hrvatskoj izdaji. Prva Jugoslavija bila je nesumnjivo pod dominacijom srbijanskih političkih, dinastičkih i vojnih krugova i ta je dominacija bila ponekad nepodnošljiva, a najčešće slaboumna, ali nije izazvala propast Kraljevine, kao što je Radićev pokret nikada nije ozbiljno ugrozio niti je imao ambiciju da je fatalno ugrozi. Uostalom, sporazum Cvetković-Maček otvorio je put prema federalizaciji države. U Drugoj Jugoslaviji hegemonizma ove ili one vrste bilo nije, osim ako apsolutnu vlast anacionalnih komunista kakvi su bili Broz, Kardelj, Ranković i Đilas, ne nazovemo hegemonijom. Kada je Četvorka počela da se osipa i kada je iz raznih razloga sišla sa scene, Jugoslavijom su nakon 1980. dogovorno vladale republike i pokrajine. Značaj nesrazmjerne zastupljenosti Srba u vojsci i policiji je preuveličan jer sve do 1987. nije postojao organizirani velikosrpski centar otkud bi se vukli konci zavjere. Čak ni Milošević nije imao hegemonističkih ambicija. Sa zadovoljstvom je otjerao Sloveniju i nije imao ništa protiv samostalne Tuđmanove Hrvatske osim što je htio da je umanji ili joj vrati kusur preostao od podjele Bosne. Bio je separatist koji je u odvajanju Srbije od Jugoslavije htio zgrabiti što više teritorija, a njegova projugoslavenska retorika bila je toliko providno lažna da u ovom kontekstu i ne zaslužuje osvrt. Navodno izdajnička Hrvatska bila je intelektualni Pijemont jugoslavenstva. Ako postoje ljudi u Zagrebu i Beogradu kojima je od ove teze upravo pozlilo, a postoje, njihova mučnina ne može umanjiti značaj Strossmayera, Račkog, Matoša, Supila, Trumbića, Krleže i mnogih drugih, a čak su i nerijetka razočaranja hrvatskih Jugoslavena ostala u svojem biću integralistička i demokratska.



Trajna ustavna kriza? Točno je da ni jedan jugoslavenski ustav nije bio nimalo uzoran pravni spomenik. I normativno i u primjeni svi su ustavi bili odraz političkih volja koje su bile savršeno nezainteresirane za demokraciju i ljudska prava (što je jedino relevantno ustavno pitanje) i radije su se opsjedale ovlastima kralja ili samoupravljanjem. Neka federalistička rješenja ustava iz 1974. čak i nisu bila loša, ali je položaj pokrajina doista bilo nelogičan. Ta se anomalija mogla razriješiti demokratski i racionalno, no presudila je tehnika državnog udara.

Neriješeno nacionalno pitanje? To je točno. U Jugoslaviji nacionalno pitanje nije bilo riješeno iz jednostavnog razloga što je nacionalno pitanje kao takvo, u Jugoslaviji ili bilo gdje, nerješivo ako se promatra izvan demokratskih principa u okviru kojih građanin ima pravo na nošenje narodne nošnje, pjevanje narodnih pjesama (ako nisu uvredljive), njegovanje narodnih običaja (ako nisu nasilni), iskazivanje zaljubljenosti u svoju naciju (ako ne mrzi neku drugu naciju) i vijanje svoje zastave (ukoliko se na njoj ne nalaze svastika, fascio littorio, slovo U ili četnička lubanja). Ništa izvan principa slobode koja je ograničena slobodom drugoga da na pristojan i učtiv način bude i nacionalan, kad mu se to već toliko sviđa. Pravo na korištenje svoga jezika i pravo da se taj jezik naziva kako god se poželi ljudsko je pravo koje nadilazi nacionalna prava, jer pravo na jezik je pravo na slobodnu misao nesputanu pitanjem tvorbe futura ili refleksa jata. Nacionalno pitanje samo je sporedan segment građanskih prava, a za njih obje Jugoslavije nisu pokazale pretjeran interes i to iz razloga koji izlaze iz nacionalnog ili nacionalističkog konteksta. Još manji interes za ljudska prava pokazale su države nasljednice, štoviše pokazale su u svakoj prilici i u svakom smislu violentan prezir prema njima: ne samo da tako nisu riješile nacionalno pitanje nego su ga dovele u stanje bolne nerazmrsivosti.

Neuspjeh u stvaranju jugoslavenske nacije? To je bio najveći uspjeh Jugoslavije s nesagledivim demokratskim potencijalom. Biti Jugoslavenom nikada (osim u slučaju marginalne predratne Orjune) nije bio nacionalni nego građanski i internacionalistički, štoviše anacionalni izbor. Utemeljenje države na nacionalnom principu otvara trajan potencijal za apartheid ako ne i nešto puno gore, jer dokle god u nacionalnoj državi postoji i jedan jedini građanin koji nije pripadnik državne nacije, njemu prijeti opasnost da postane građanin drugog reda, da postane podanik, da izgubi pravni subjektivitet, da mu oduzmu automobil, telefon i radioaparat. Tako se to radilo tridesetih godina u skladu s tadašnjim stupnjem tehnološkog razvitka. Nakon toga bi uslijedio uobičajeni postupak. Već sama mogućnost da tom građaninu netko tobože ili malo morgen jamči građanska prava dovoljno govori o nedemokratskoj naravi, odnosno moralnoj nakaznosti ideje nacionalne države i državne nacije.

Teorija potkradanja? Hrvatske devize koje su oteli Ineks, Geneks i pruga Beograd-Bar. Unesrećena Slovenija. Iscrpljena Trepča. Opljačkana Srbija... U uvjetima socijalističke privrede, nepostojanja stimulativne fiskalne politike i slobode trgovačkih društava da sama raspolažu svojim novcem bilo je doista neminovno da se svi osjećaju prevareni. Jednom bi netko trebao sine ira et studio napisati historiju jugoslavenske ekonomije u svjetlu sveopćeg nacionalističkog zapomaganja nad pljačkom. Nekako slutim da su sve federalne jedinice imale podjednake koristi, nadasve od industrijalizacije i urbanizacije koje su bile epohalan modernizacijski iskorak neizvediv u bilo kojim drugim državnopravnim uvjetima.

Jugoslavija je umjetna tvorevina? Svakako da jest. Kao i svaka, bilo koja država. Kada pak država samu sebe želi prikazati kao nešto što se temelji na tako idiličnim prirodnim pojavama kao što su krv i tlo – tek tada zaslužuje da nestane.

Vjerski faktor? Ni slučajno. Sve ovdašnje konfesije propovijedaju da je Bog jedan i da su svi ljudi Božji stvorovi. Mnogi ogavni klerikalni ispadi – osim što bili bogohulni i nimalo transcendentno tankoćutni – bili su samo operativni segment ratne propagande, ali to ne spada u ovaj kontekst. Klerikalni nacionalizam je oblik hereze i bezbožništva i nije ništa drugo no interni eklezijastički, čak ne i teološki problem.

Bratstvo i jedinstvo bilo je lažno? Možda. Vjerojatno. Svejedno. Nebitno. Jednako kao što je lažno poštenje onih koji ne kradu i ne ubijaju jer znaju da je to zabranjeno krivičnim zakonom. Ne zanima me istinoljubivost koja se užasava licemjernog bratstva i jedinstva tako da izazove rat svih protiv sviju od kojega bi se prepao i duhoviti cinik kakav je bio Thomas Hobbes.

Civilizacijski i kulturološki inkompatibilitet? To je rasistička glupost. U to spadaju i dosadne mantre o tisućgodišnjoj kulturi i zlatnom escajgu na dvoru Nemanjića. Postojala je razlika u materijalnoj civilizaciji između različitih dijelova zemlje, ali njena razdjelnica nije bila etnička nego je – kao i u Italiji – razdvajala sjever i jug. A sve da su kulturološke razlike i bile spektakularno velike, utoliko bolje: prožimanje tih razlika je poželjno i edukativno i osim svega jedan je od temeljnih principa opstanka modernog svijeta.



Raspad je bio neminovan, ali ne i rat. Netočno. Rat je poslužio da opravda već dovršeni raspad, jer bi se u suprotnom, bez razaranja gradova, ubijanja i mržnje netko mogao logično zapitati je li razlaz baš toliko nužan? Osnovna razlika između čehoslovačkog i jugoslavenskog slučaja jest u tome da su Prag i Bratislava u jednom trenutku pomislili da bi uspostava dvije države mogla biti korisna i razumna. Uostalom, Češka i Slovačka imaju izvrsne odnose, a ovdje su se raspad i rat dogodili samo zato da više nitko nikad ni sa kim nema nikakve odnose.

DA LI JE NACIONALIZAM NEMINOVAN: Time nismo iscrpli narative Teorije Neminovnosti, ali postoji puno zanimljivije pitanje. Je li nacionalizam – kao nesumnjivi uzrok raspada ovog jezičnog, kulturnog i privrednog prostora – neminovan? Da ga njeguju ljudi s poremećenim osjećajem vlastitog identiteta koji se izvan gomile osjećaju uplašeno i da ga njeguju netalentirani pisci i psihopatski ubojice, riječju: ološ, opće je poznato. Da svaki nacionalizam vodi u totalni moralni, intelektualni i materijalni bankrot više je nego očito. Da je neminovno suprotstavljen demokraciji, ljudskim pravima i slobodama proizlazi iz samog njegovog bića koje je, umjesto da je slijepo za boje, slijepo za čovjeka. Da su mu – kako su ga nacionalisti nekad nazivali – plutokratski kapitalizam i slobodno tržište novca, robe i radne snage smrtni neprijatelji sasvim je logično. Da ima dijabolično zamršen, intiman odnos s komunizmom, pokazalo je iskustvo. Da uveseljava prosti puk na stadionima i trgovima, kao i bilo kakav drugi ili sličan kretenizam koji se obrtimice nudi stadionima i trgovima, nije iznenađujuće. Da ga uopće ne zbunjuje i ne ometa činjenica da se temelji na apstrakciji i na izmišljotini o navodnom identitetu kolektiviteta i jezičnih zajednica – znak je za uzbunu. Da je razbio jednu državu i na njenom području stvorio sedam država, najmanje je važno. Da je u osvit trećeg milenija i ujedinjenja Evrope, eterom i štampom širio mržnju, bacao knjige u smeće, upadao u stanove, psovao, ponižavao, ubijao i raseljavao ljude bio je nedopustivi zločin.

Da mu treba stati na kraj nije samo moralni imperativ nego preduvjet za opstanak civilizacije. Pa sve da je i neminovan. Nebitno. I ubijanje, krađa, klevetanje, vrijeđanje, tučnjava, trgovina drogom i prebrza vožnja su zabranjeni iako su neminovni.

Onoga dana ako i kada – ako ikada – Hrvatska i Srbija postanu demokratske države nacionalizam će se vratiti u kolodvorske zahode i na tajnovite soareje književnih namćora. I više se neće govoriti da su raspad i rat bili neminovni nego strahotni i tragično suvišni. Ako dakle Hrvatska i Srbija postanu demokratske države, nestat će prijetnja Bosni i Hercegovini koja će omogućiti i njenu denacifikaciju. Ali siguran znak konačne normalizacije života bit će početak pregovora o Uniji. E to je neminovno ako ikada u ovih sedam država pobjede demokracija, vladavina prava, neprikosnovenost čovjeka i građanina, sloboda govora, pristojnost i dobar ukus.



Pa ako se Unija i ne stvori jer će demokratske vlade i demokratske javnosti južnoevropske Sedmorice zaključiti da to nije potrebno ili nije praktično – savršeno je nebitno, ali pod uvjetom da među njima carinske, monetarne i ribolovne granice sasvim mekane, da ljudi putuju i trguju, voze se samovozom sa zagrebačkim registracijama usred Kruševca, u Imotskom naručuju kiselu vodu, na Korčuli se raspituju za zejtin od maslina, bez ikakve nervoze i bez policijske pratnje idu na izlet u Visoke Dečane, a intelektualna znatiželja ih navodi na učenje slovenskog ili albanskog jezika. Zvuči drsko i lascivno? Na žalost ne. To je samo normalno. To je jedan zapravo nezanimljivi elementarni minimum za prestanak ovog predugog, kriminalnog, autističnog, provincijalnog, zamorno neukusnog i nimalo nužnog i neminovnog interregnuma koji je započeo s prvom nekažnjenom psovkom, s prvom nekažnjenom pjesmom o salati ili vrbi, s prvim bezakonjem i prvim ubojstvima, a od tada historijski sat kao u noćnoj mőri ide unatrag. Iako Dow i Nasdaq trepere kao busola u magnetnoj oluji i iako zato neki dobronamjerni (kao i uvijek kada je burza u nevoljama) ponovo čitaju Marxa, a zlonamjerni se vraćaju Protokolima sionskih mudraca kao omiljenoj lektiri, stvari ne stoje tako strašno kao što se čini nama čiji historijski sat možda više i nema kazaljke i čija je banalna težnja za normalnim unakažena je do utopije. Naime, u kolijevci demokracije za predsjednika je izabran pripadnik manjinske rase, a ledeni užas prošao je kroz moždinu naših nacionalista jer im je time historija poručila da bi jednom predsjednik Hrvatske mogao biti Srbin, a predsjednik Srbije Albanac. (Iz Preševa. Mogućnost da bude iz Peći je prokockana).

Jugoslavija? Neminovno se raspala? Neminovno će se obnoviti? Ni jedno ni drugo. Vrlo vjerojatno je – u čisto tehničkom smislu – nepotrebna. Zasigurno nepotrebna ukoliko njena obnova ne bi značila i spektakularan iskorak u zaštiti ljudskih prava (pozitivan tržišni i kulturološki učinak bio bi nesumnjiv ali je rješiv i na drugi način), ali jednako tako nepotreban je i opstanak ovih Sedam Država ako u podnošljivom i razumnom roku ne postanu velikodušno demokratske i ako s najdubljim gnušanjem ne prezru tragične okolnosti u kojima su nastale. Država je najopasniji oblik organiziranog kriminala ako nije sluškinja građaninu i sumnjičava prema sebi samoj, ali ako jamči slobodu spaljivanja vlastite zastave, zabranjuje i kažnjava spaljivanje tuđe zastave, omogućuje javno navijanje protiv vlastite nogometne reprezentacije, štiti manjine svih vrsta, zabranjuje i kažnjava govor mržnje, razrezuje minimalne poreze i užasava se same pomisli da bi u restoranima zabranila pušenje – tada nije bitno kako se zove, je li velika, je li mala, obuhvaća li ovu ili onu čuku, zaljev, visoravan ili strateški pravac. Tada je samo podnošljiva.

- 10:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.07.2009., srijeda

Prve reakcije na vijest o ostavci Ive Sanadera



A: Sad kad nas je uvalija, sad bi se maka.
I: Oli se zajubija?
M: Oli su procurile one slike?

- 16:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

< srpanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Prosinac 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Lipanj 2014 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (3)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (3)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Rujan 2010 (5)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (6)
Prosinac 2009 (4)
Listopad 2009 (10)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (7)
Srpanj 2009 (19)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (2)
Rujan 2008 (2)

Komentari On/Off

Ako vam na vašem blogu smeta ono "Igrajte najbolje online igre i igrice", kao što je smetalo meni na mom, pronađite u HTML kodu predloška poruku: "Molimo da ne micete ovu varijablu jer ce se koristi za eventualne obavijesti. Hvala!" i odmah u slijedećem retku riječ Banner, omeđenu sa dva dolarska znaka, pa izbrišite riječ i dolare. Oni će meni reklame...

O meni i vama oko mene.

Free Counters
mosorov blog-brojač

1. Ja mrzim puno pisati, a posebno mrzim voditi dnevnik. Ali zato volim puno blebetati i vrzmati se s ljudima.
2. S druge strane, blog je neka perverzna vrsta egzibicionističkog dnevnika, u kome svoju intimu ne skrivaš, nego se njome hvališ pred nepoznatim ljudima.
3. Od prije nekog vremena imam potrebu reći neke stvari, motam se po nekim forumima, i treba mi baza na koju bih pohranio neke tekstove, slike, muziku koji mi nešto znače.
4. Što bi rekli matematičari, pokušavam odrediti svoje područje definicije (a potom možda i područje vrijednosti). Pa, hajdemo.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se