Pregled posta

30.06.2009 - 13:37
Protiv teorije neminovnosti
Da li je Jugoslavija morala da se raspadne?
Piše: Vuk Perišić




Jugoslavija? Neminovno se raspala? Neminovno će se obnoviti? Ni jedno ni drugo. Vrlo vjerojatno je – u čisto tehničkom smislu – nepotrebna. Zasigurno nepotrebna ukoliko njena obnova ne bi značila i spektakularan iskorak u zaštiti ljudskih prava (pozitivan tržišni i kulturološki učinak bio bi nesumnjiv ali je rješiv i na drugi način), ali jednako tako nepotreban je i opstanak ovih Sedam Država ako u podnošljivom i razumnom roku ne postanu velikodušno demokratske i ako s najdubljim gnušanjem ne prezru tragične okolnosti u kojima su nastale

Je li Sve Ono – dakle i Sve Ovo – bilo neminovno?

Neki zlonamjerni ljudi točno slute da nije, ali s olakšanjem se osvrnu oko sebe i vide da je ipak sve onako kako su htjeli da bude, dakle - da se dogodilo. Tok događaja im je prividno dao za pravo, iako nije ukazao ni na što drugo no na narav i opseg jedne zle namjere.

Čak i mnogi dobronamjerni ljudi tvrde da je ipak bilo neminovno. Sada kada nedvojbeno znamo da se doista dogodilo čini se tim više neminovno jer eto: dogodilo se. No, je li historijski tok toliko determiniran i nepromjenjiv da su pred njegovom realnošću svaki vrijednosni sud i svaka moralna zgranutost deplasirani podjednako kao što je deplasirana pobuna protiv zakona fizike? Daje li nam privid neminovnosti tragičnih događaja u Jugoslaviji krajem osamdesetih godina i u državama nasljednicama devedesetih godina pravo da se u ime inače potrebnog prihvaćanja stvarnosti odreknemo i moralne osude? Da li ćemo pristati na pokušaj nacionalista da neke istine pretvore u tabu ili ih krivotvore na sebi svojstven način? Da li ćemo pristati na njihove inverzne vrijednosti i šutjeti onako kao što se u malograđanskim obiteljima šuti o seksu? Nipošto. Upravo strahota svega što se dogodilo stvara potrebu i dužnost da se glasno i apodiktički kaže:
– Ne! Sve Ono nije bilo neminovno! Pa da je kojim slučajem i bilo, odvratno je i nedopustivo i zato se ni pod kojim uvjetima nije smjelo dogoditi. U ime civilizacije, u ime čovjeka i Kantovog kategoričkog imperativa! U ime Razuma.

Kad smo već kod Kanta, jedna od manje strašnih posljedica lanca događaja koji su započeli propašću demokratske Weimarske Republike jest da je njegov Königsberg postao Kalinjingrad, današnja eksklava Ruske Federacije na Baltiku.

Je li propast Weimarske Republike bila neminovna? Bila jest u trajnoj krizi, ali nemoralno je reći da je to neizbježno determiniralo njenu propast iz jednostavnog razloga jer bi takav sud značio da su bili neminovni i Drugi svjetski rat, Holokaust, pedeset milijuna nasilnih smrti i činjenica da se Kantov grob na koncu zatekao u Sovjetskom Savezu. Neka mi prognani i silovani građani Königsberga i vojnici Crvene Armije koji su poginuli pred Kalinjingradom oproste, ali u odnosu na Kantov besmrtni zahtjev da se politika ima pokloniti pred moralom, pitanje pripadnosti njegovog rodnog grada postaje drugorazredno.

Drugim riječima, ako je dolazak Hitlera na vlast i sve što je iz toga proizišlo možda i bilo neminovno, nemoralno je tvrditi da je bilo neminovno, ne samo zbog zvjezdanog neba i moralnog zakona nego zato što pedeset milijuna ljudi – da su bili u prilici govoriti o tome – ne bi pristalo na tvrdnju da je njihova nasilna smrt neminovna. Ne samo zato što im se živjelo. Ne samo zato što je svaka pojedinačna ljudska sudbina svetinja čije udobno trajanje ne smiju remetiti državnopravne i političke promjene, nego i zbog svih nas koji smo danas živi i ne želimo pristati na to da bismo zbog eventualnog stjecaja nekih budućih, a navodno neminovnih historijskih okolnosti, mogli završiti u nekom novom Auschwitzu ili u nekom novom Keratermu. Zbog nas koji ne pristajemo da nam historijske nepogode, a ponajmanje mahnita i zločinačka politika remeti svakodnevnicu i udobnost.

LAŽNA OBJAŠNJENJA: No, zašto se dakle tvrdi da je raspad Jugoslavije bio neminovan? Razmotrimo nasumce uobičajene teze, narative i mantre.

Omiljena nacionalistička mantra jest da je do raspada došlo zato što se sa Srbima ne može, ili zato što se s Hrvatima ne može, ili se ne može s Južnjacima, dakle ni sa Srbima ni s Hrvatima. To je ponajmanje zanimljiv narativ i nekada je bio vidljiv samo na zidovima javnih zahoda na kojima su se ispisivale intimističke pastoralne refleksije o salati i vrbi. Da je riječ o pitanjima utrobe, dakle visceralnom pitanju, dokazuju i grčevi koje u nekim ljudima izazivaju ćirilica i ekavica ili pak nazivlje mjeseca u kalendaru. O ljepoti različitosti tim ljudima je uzaludno govoriti jer u svojoj neizlječivosti ne žele pojmiti da je septembar u predvečerje rujan i da novembar zna biti neugodno studen.



Jugoslavija se raspala jer nikada nije bila demokratska, a da je bila demokratska odmah bi se raspala. Dakle, nemoguća je demokratska Jugoslavija? Možda i jest tako. No, ako su moguće demokratska Srbija i demokratska Hrvatska – onda je vjerojatno (bila) moguća i demokratska Jugoslavija, a jesu li moguće demokratska Srbija i demokratska Hrvatska to još ne znamo. To ćemo tek vidjeti ako budemo dovoljno strpljivi i u međuvremenu ne umremo od gađenja nad grobom Draže Mihailovića i nad koncertima Marka Perkovića ili od djelovanja obje akademije i oba društva književnika.

Stoljetna etnička mržnja primitivnih Balkanaca? To je rasistički narativ ciničnih diplomatskih kancelarija i nedoučenih televizijskih dopisnika, varijacija na temu Bismarckove dosjetke o Balkanu i pruskom grenadiru. Ni više ni manje nego baš stoljetna mržnja? Primjerice, u sedamnaestom stoljeću većina stanovnika Hrvatske ne samo da nije znala da postoji Srbija nego nije znala da postoji i Hrvatska. Francuski historičar Pierre Chaunu tvrdi da je tada u čitavoj Evropi bilo tek dvadeset tisuća pismenih ljudi. Ipak, Bismarck u posljednjoj konzekvenci nehotice nije bio u krivu. Ništa što su ideologija, politika i historija u stanju proizvesti u svojim najgorim i najboljim trenucima nije vrijedno jednog jedinog ljudskog života, nije vrijedno jedne jedine kapi krvi, znoja i suza. Osim kada to kaže veliki Sir Winston i kada je dakle riječ o antifašizmu, ali antifašizam je iznuda, nesretna nužda koju je fašizam nametnuo civilizaciji kada je branila goli opstanak, jer kako je 1947. rekao jedan od nürnberških sudaca: "Ono najgore što su nam nacisti učinili jest da su nas prisilili da ih ubijamo".

Raspad Jugoslavije je po nekima samo epizoda u velikom procesu raspadanja komunizma. Teza se podupire i primjerima Sovjetskog Saveza i Čehoslovačke. No, krajem osamdesetih godina komunista u Jugoslaviji više nije ni bilo, ako ne računamo Stipu Šuvara i ponekog umirovljenog zastavnika prve klase, a 1989. dozvoljeno je privatno vlasništvo i to ni više ni manje nego nad – da upotrijebimo marksističku frazu – sredstvima za proizvodnju. Ako sami komunisti vele da je socijalizam per definitionem sustav u kojem su sredstva za proizvodnju u društvenom, nipošto privatnom vlasništvu i ako tu definiciju uzmemo kao mjerodavnu – a nemamo razloga sumnjati da su komunisti mjerodavni za ta pitanja – tada se moramo sjetiti da je 1989. stupanjem na snagu Zakona o poduzećima koji je dozvolio neograničeno osnivanje privatnih društava kapitala, Jugoslavija prestala biti socijalistička zemlja. Uostalom, nevoljko ili ne, uprkos Titovim ambivalencijama, pa čak i uprkos Golom Otoku, Jugoslavija je u periodu od 1948. do 1956. nanijela historijski iznimno značajan poraz staljinizmu. Nehotice i samom komunizmu.

Nestanak blokova i vanjski faktor? Nikad u svojoj povijesti Jugoslavija nije bila u tako povoljnoj vanjsko-političkoj situaciji kao 1990. i nikada u svijetu i Evropi nije imala više prijatelja, a desetljećima je stjecajem raznih faktora bila diplomatska i prilično mirotvorna velesila, doista nesrazmjerno u odnosu na svoje objektivne potencijale. Istina je da je sovjetska prijetnja bila kohezivni faktor, ali njezin prestanak nije nužno morao dovesti do razlaza. Prestanak sovjetske prijetnje nije izazvao raspad vrlo heterogenog saveza kakav je NATO. Mantra o njemačkoj ulozi u razbijanju Jugoslavije bila je jeftin propagandni trik koji je trebao poput strašila izazvati asocijacije na Drugi svjetski rat. Usput rečeno, Njemačka nije preuranjeno priznala Hrvatsku i Sloveniju nego fatalno prekasno, posebno u slučaju Hrvatske koja je nakon proglašenja samostalnosti pa do januara 1992. trajala u međunarodno-pravnom vakuumu, a u Zagrebu nije bilo zapadnih ambasadora koji bi Tuđmana stavljali u red i pokušavali mu objasniti da su ljudska prava važnija od nacionalističkih vizija koje su u devetnaestom stoljeću opsjedale provincijalne advokate i pjesnike. Pandan tvrdnji da je Njemačka rasturila Jugoslaviju je fikcija o "versailleskoj" Jugoslaviji koju su poslije Prvog svjetskog rata stvorile velike sile "radi svojih interesa". (Velike sile inače u pravilu brinu o interesima dobrovoljnih vatrogasnih društava). Teza je i kronološki netočna jer se Prvodecembarski akt zbio 1918, a ugovor u Versaillesu potpisan je u junu 1919. Uz to, teza zanemaruje tadašnje nepodnošljivo neprijateljstvo Italije, skepsu Britanije i vrlo suzdržanu podršku Francuske. Podrška predsjednika Wilsona bila je samo deklarativna i brzo se ugasila zbog američkog izolacionizma.



Obje su se Jugoslavije raspale u krvavom ratu, dakle Jugoslavija samim svojim postojanjem izaziva rat prije ili kasnije, pa je zato treba izbjegavati. Ponavljanje ove teze je uvredljivo i dosadno prkošenje činjenicama. Kraljevinu je porazio njemački Wehrmacht s istom lakoćom kojom je porazio jednonacionalnu Poljsku i velesilu Francusku, a malo je nedostajalo da umaršira u Moskvu i Staljingrad, ili da se iskrca na Otok, uhapsi Sir Winstona, liši ga cigara i otpremi u Buchenwald. (Za što je već postojao spreman tim esesovaca). Ustaško djelovanje u Aprilskom ratu bilo je marginalno, ali su ga kasnije preuveličavali i u Zagrebu i u Beogradu, svako iz svojih razloga. Ne samo da se 1941. Jugoslavija nije pravno valjano raspala (aneksije, okupacije i tvorevine privremeno nastale na njenom tlu bile su ilegalne, osim što su bile kanibalske) već je iz Drugog svjetskog rata izišla kao zemlja čiji je ratni doprinos antifašističkoj pobjedi bio veći od doprinosa Francuske. Druga pak Jugoslavija već je bila politički demontirana kada je 1991. počeo rat, a njena ustavno-pravna demontaža počela je još 1989. državnim udarima u Novom Sadu i Titogradu. Milošević, Tuđman, Kučan i Kadijević uložili su velike i bezobzirne napore da svoju politiku prikažu smislenom u odnosu na integralizam ustavnopravno nemoćnog, ali ljekovito razumnog Ante Markovića. Osim integriranja jednog velikog, zanimljivog i kompatibilnog kulturnog i privrednog tržišta temeljni smisao Jugoslavije bio je da bude Leviathan, kako je Hobbes nazvao organiziranu silu koja onemogućava sukobe među – smatrao je – imanentno zlim ljudskim bićima. Jugoslavija je dakle bila Leviathan koji je sprječavao nacionalističke sukobe i ratove i zato je njen raspad bio preduvjet a ne posljedica rata. Zabuni je doduše doprinio historijski presedan da se jugoslavenska vojska praktično od 1990. nalazila u stanju oružane pobune protiv vlastite države. Vukovar nije razorila Jugoslavija niti ukleti usud Jugoslavije. On je razoren zato što Jugoslavije više nije bilo. Otklonimo i ovu zabunu: Hobbes nije bio zlokobni mizantrop nego otac liberalne demokracije. Kao iznimno loše i nesavršeno društveno uređenje, ali ponajbolje u odnosu na ostale, liberalna demokracija utemeljena je na Hobbesovom antropološkom pesimizmu, što je pristojan izraz za osnovanu pretpostavku da su ljudi uglavnom gola govna. Samo zato se višepartijski izbori provode svake četiri godine u uvjetima trodiobe vlasti, stroge zakonitosti i slobode govora. Zato postoje i krivični zakonici koji osim krivolova zabranjuju svastiku i previsoko pružanje desne ruke.

Slične su i mantre o velikosrpskom hegemonizmu i hrvatskoj izdaji. Prva Jugoslavija bila je nesumnjivo pod dominacijom srbijanskih političkih, dinastičkih i vojnih krugova i ta je dominacija bila ponekad nepodnošljiva, a najčešće slaboumna, ali nije izazvala propast Kraljevine, kao što je Radićev pokret nikada nije ozbiljno ugrozio niti je imao ambiciju da je fatalno ugrozi. Uostalom, sporazum Cvetković-Maček otvorio je put prema federalizaciji države. U Drugoj Jugoslaviji hegemonizma ove ili one vrste bilo nije, osim ako apsolutnu vlast anacionalnih komunista kakvi su bili Broz, Kardelj, Ranković i Đilas, ne nazovemo hegemonijom. Kada je Četvorka počela da se osipa i kada je iz raznih razloga sišla sa scene, Jugoslavijom su nakon 1980. dogovorno vladale republike i pokrajine. Značaj nesrazmjerne zastupljenosti Srba u vojsci i policiji je preuveličan jer sve do 1987. nije postojao organizirani velikosrpski centar otkud bi se vukli konci zavjere. Čak ni Milošević nije imao hegemonističkih ambicija. Sa zadovoljstvom je otjerao Sloveniju i nije imao ništa protiv samostalne Tuđmanove Hrvatske osim što je htio da je umanji ili joj vrati kusur preostao od podjele Bosne. Bio je separatist koji je u odvajanju Srbije od Jugoslavije htio zgrabiti što više teritorija, a njegova projugoslavenska retorika bila je toliko providno lažna da u ovom kontekstu i ne zaslužuje osvrt. Navodno izdajnička Hrvatska bila je intelektualni Pijemont jugoslavenstva. Ako postoje ljudi u Zagrebu i Beogradu kojima je od ove teze upravo pozlilo, a postoje, njihova mučnina ne može umanjiti značaj Strossmayera, Račkog, Matoša, Supila, Trumbića, Krleže i mnogih drugih, a čak su i nerijetka razočaranja hrvatskih Jugoslavena ostala u svojem biću integralistička i demokratska.



Trajna ustavna kriza? Točno je da ni jedan jugoslavenski ustav nije bio nimalo uzoran pravni spomenik. I normativno i u primjeni svi su ustavi bili odraz političkih volja koje su bile savršeno nezainteresirane za demokraciju i ljudska prava (što je jedino relevantno ustavno pitanje) i radije su se opsjedale ovlastima kralja ili samoupravljanjem. Neka federalistička rješenja ustava iz 1974. čak i nisu bila loša, ali je položaj pokrajina doista bilo nelogičan. Ta se anomalija mogla razriješiti demokratski i racionalno, no presudila je tehnika državnog udara.

Neriješeno nacionalno pitanje? To je točno. U Jugoslaviji nacionalno pitanje nije bilo riješeno iz jednostavnog razloga što je nacionalno pitanje kao takvo, u Jugoslaviji ili bilo gdje, nerješivo ako se promatra izvan demokratskih principa u okviru kojih građanin ima pravo na nošenje narodne nošnje, pjevanje narodnih pjesama (ako nisu uvredljive), njegovanje narodnih običaja (ako nisu nasilni), iskazivanje zaljubljenosti u svoju naciju (ako ne mrzi neku drugu naciju) i vijanje svoje zastave (ukoliko se na njoj ne nalaze svastika, fascio littorio, slovo U ili četnička lubanja). Ništa izvan principa slobode koja je ograničena slobodom drugoga da na pristojan i učtiv način bude i nacionalan, kad mu se to već toliko sviđa. Pravo na korištenje svoga jezika i pravo da se taj jezik naziva kako god se poželi ljudsko je pravo koje nadilazi nacionalna prava, jer pravo na jezik je pravo na slobodnu misao nesputanu pitanjem tvorbe futura ili refleksa jata. Nacionalno pitanje samo je sporedan segment građanskih prava, a za njih obje Jugoslavije nisu pokazale pretjeran interes i to iz razloga koji izlaze iz nacionalnog ili nacionalističkog konteksta. Još manji interes za ljudska prava pokazale su države nasljednice, štoviše pokazale su u svakoj prilici i u svakom smislu violentan prezir prema njima: ne samo da tako nisu riješile nacionalno pitanje nego su ga dovele u stanje bolne nerazmrsivosti.

Neuspjeh u stvaranju jugoslavenske nacije? To je bio najveći uspjeh Jugoslavije s nesagledivim demokratskim potencijalom. Biti Jugoslavenom nikada (osim u slučaju marginalne predratne Orjune) nije bio nacionalni nego građanski i internacionalistički, štoviše anacionalni izbor. Utemeljenje države na nacionalnom principu otvara trajan potencijal za apartheid ako ne i nešto puno gore, jer dokle god u nacionalnoj državi postoji i jedan jedini građanin koji nije pripadnik državne nacije, njemu prijeti opasnost da postane građanin drugog reda, da postane podanik, da izgubi pravni subjektivitet, da mu oduzmu automobil, telefon i radioaparat. Tako se to radilo tridesetih godina u skladu s tadašnjim stupnjem tehnološkog razvitka. Nakon toga bi uslijedio uobičajeni postupak. Već sama mogućnost da tom građaninu netko tobože ili malo morgen jamči građanska prava dovoljno govori o nedemokratskoj naravi, odnosno moralnoj nakaznosti ideje nacionalne države i državne nacije.

Teorija potkradanja? Hrvatske devize koje su oteli Ineks, Geneks i pruga Beograd-Bar. Unesrećena Slovenija. Iscrpljena Trepča. Opljačkana Srbija... U uvjetima socijalističke privrede, nepostojanja stimulativne fiskalne politike i slobode trgovačkih društava da sama raspolažu svojim novcem bilo je doista neminovno da se svi osjećaju prevareni. Jednom bi netko trebao sine ira et studio napisati historiju jugoslavenske ekonomije u svjetlu sveopćeg nacionalističkog zapomaganja nad pljačkom. Nekako slutim da su sve federalne jedinice imale podjednake koristi, nadasve od industrijalizacije i urbanizacije koje su bile epohalan modernizacijski iskorak neizvediv u bilo kojim drugim državnopravnim uvjetima.

Jugoslavija je umjetna tvorevina? Svakako da jest. Kao i svaka, bilo koja država. Kada pak država samu sebe želi prikazati kao nešto što se temelji na tako idiličnim prirodnim pojavama kao što su krv i tlo – tek tada zaslužuje da nestane.

Vjerski faktor? Ni slučajno. Sve ovdašnje konfesije propovijedaju da je Bog jedan i da su svi ljudi Božji stvorovi. Mnogi ogavni klerikalni ispadi – osim što bili bogohulni i nimalo transcendentno tankoćutni – bili su samo operativni segment ratne propagande, ali to ne spada u ovaj kontekst. Klerikalni nacionalizam je oblik hereze i bezbožništva i nije ništa drugo no interni eklezijastički, čak ne i teološki problem.

Bratstvo i jedinstvo bilo je lažno? Možda. Vjerojatno. Svejedno. Nebitno. Jednako kao što je lažno poštenje onih koji ne kradu i ne ubijaju jer znaju da je to zabranjeno krivičnim zakonom. Ne zanima me istinoljubivost koja se užasava licemjernog bratstva i jedinstva tako da izazove rat svih protiv sviju od kojega bi se prepao i duhoviti cinik kakav je bio Thomas Hobbes.

Civilizacijski i kulturološki inkompatibilitet? To je rasistička glupost. U to spadaju i dosadne mantre o tisućgodišnjoj kulturi i zlatnom escajgu na dvoru Nemanjića. Postojala je razlika u materijalnoj civilizaciji između različitih dijelova zemlje, ali njena razdjelnica nije bila etnička nego je – kao i u Italiji – razdvajala sjever i jug. A sve da su kulturološke razlike i bile spektakularno velike, utoliko bolje: prožimanje tih razlika je poželjno i edukativno i osim svega jedan je od temeljnih principa opstanka modernog svijeta.



Raspad je bio neminovan, ali ne i rat. Netočno. Rat je poslužio da opravda već dovršeni raspad, jer bi se u suprotnom, bez razaranja gradova, ubijanja i mržnje netko mogao logično zapitati je li razlaz baš toliko nužan? Osnovna razlika između čehoslovačkog i jugoslavenskog slučaja jest u tome da su Prag i Bratislava u jednom trenutku pomislili da bi uspostava dvije države mogla biti korisna i razumna. Uostalom, Češka i Slovačka imaju izvrsne odnose, a ovdje su se raspad i rat dogodili samo zato da više nitko nikad ni sa kim nema nikakve odnose.

DA LI JE NACIONALIZAM NEMINOVAN: Time nismo iscrpli narative Teorije Neminovnosti, ali postoji puno zanimljivije pitanje. Je li nacionalizam – kao nesumnjivi uzrok raspada ovog jezičnog, kulturnog i privrednog prostora – neminovan? Da ga njeguju ljudi s poremećenim osjećajem vlastitog identiteta koji se izvan gomile osjećaju uplašeno i da ga njeguju netalentirani pisci i psihopatski ubojice, riječju: ološ, opće je poznato. Da svaki nacionalizam vodi u totalni moralni, intelektualni i materijalni bankrot više je nego očito. Da je neminovno suprotstavljen demokraciji, ljudskim pravima i slobodama proizlazi iz samog njegovog bića koje je, umjesto da je slijepo za boje, slijepo za čovjeka. Da su mu – kako su ga nacionalisti nekad nazivali – plutokratski kapitalizam i slobodno tržište novca, robe i radne snage smrtni neprijatelji sasvim je logično. Da ima dijabolično zamršen, intiman odnos s komunizmom, pokazalo je iskustvo. Da uveseljava prosti puk na stadionima i trgovima, kao i bilo kakav drugi ili sličan kretenizam koji se obrtimice nudi stadionima i trgovima, nije iznenađujuće. Da ga uopće ne zbunjuje i ne ometa činjenica da se temelji na apstrakciji i na izmišljotini o navodnom identitetu kolektiviteta i jezičnih zajednica – znak je za uzbunu. Da je razbio jednu državu i na njenom području stvorio sedam država, najmanje je važno. Da je u osvit trećeg milenija i ujedinjenja Evrope, eterom i štampom širio mržnju, bacao knjige u smeće, upadao u stanove, psovao, ponižavao, ubijao i raseljavao ljude bio je nedopustivi zločin.

Da mu treba stati na kraj nije samo moralni imperativ nego preduvjet za opstanak civilizacije. Pa sve da je i neminovan. Nebitno. I ubijanje, krađa, klevetanje, vrijeđanje, tučnjava, trgovina drogom i prebrza vožnja su zabranjeni iako su neminovni.

Onoga dana ako i kada – ako ikada – Hrvatska i Srbija postanu demokratske države nacionalizam će se vratiti u kolodvorske zahode i na tajnovite soareje književnih namćora. I više se neće govoriti da su raspad i rat bili neminovni nego strahotni i tragično suvišni. Ako dakle Hrvatska i Srbija postanu demokratske države, nestat će prijetnja Bosni i Hercegovini koja će omogućiti i njenu denacifikaciju. Ali siguran znak konačne normalizacije života bit će početak pregovora o Uniji. E to je neminovno ako ikada u ovih sedam država pobjede demokracija, vladavina prava, neprikosnovenost čovjeka i građanina, sloboda govora, pristojnost i dobar ukus.



Pa ako se Unija i ne stvori jer će demokratske vlade i demokratske javnosti južnoevropske Sedmorice zaključiti da to nije potrebno ili nije praktično – savršeno je nebitno, ali pod uvjetom da među njima carinske, monetarne i ribolovne granice sasvim mekane, da ljudi putuju i trguju, voze se samovozom sa zagrebačkim registracijama usred Kruševca, u Imotskom naručuju kiselu vodu, na Korčuli se raspituju za zejtin od maslina, bez ikakve nervoze i bez policijske pratnje idu na izlet u Visoke Dečane, a intelektualna znatiželja ih navodi na učenje slovenskog ili albanskog jezika. Zvuči drsko i lascivno? Na žalost ne. To je samo normalno. To je jedan zapravo nezanimljivi elementarni minimum za prestanak ovog predugog, kriminalnog, autističnog, provincijalnog, zamorno neukusnog i nimalo nužnog i neminovnog interregnuma koji je započeo s prvom nekažnjenom psovkom, s prvom nekažnjenom pjesmom o salati ili vrbi, s prvim bezakonjem i prvim ubojstvima, a od tada historijski sat kao u noćnoj mőri ide unatrag. Iako Dow i Nasdaq trepere kao busola u magnetnoj oluji i iako zato neki dobronamjerni (kao i uvijek kada je burza u nevoljama) ponovo čitaju Marxa, a zlonamjerni se vraćaju Protokolima sionskih mudraca kao omiljenoj lektiri, stvari ne stoje tako strašno kao što se čini nama čiji historijski sat možda više i nema kazaljke i čija je banalna težnja za normalnim unakažena je do utopije. Naime, u kolijevci demokracije za predsjednika je izabran pripadnik manjinske rase, a ledeni užas prošao je kroz moždinu naših nacionalista jer im je time historija poručila da bi jednom predsjednik Hrvatske mogao biti Srbin, a predsjednik Srbije Albanac. (Iz Preševa. Mogućnost da bude iz Peći je prokockana).

Jugoslavija? Neminovno se raspala? Neminovno će se obnoviti? Ni jedno ni drugo. Vrlo vjerojatno je – u čisto tehničkom smislu – nepotrebna. Zasigurno nepotrebna ukoliko njena obnova ne bi značila i spektakularan iskorak u zaštiti ljudskih prava (pozitivan tržišni i kulturološki učinak bio bi nesumnjiv ali je rješiv i na drugi način), ali jednako tako nepotreban je i opstanak ovih Sedam Država ako u podnošljivom i razumnom roku ne postanu velikodušno demokratske i ako s najdubljim gnušanjem ne prezru tragične okolnosti u kojima su nastale. Država je najopasniji oblik organiziranog kriminala ako nije sluškinja građaninu i sumnjičava prema sebi samoj, ali ako jamči slobodu spaljivanja vlastite zastave, zabranjuje i kažnjava spaljivanje tuđe zastave, omogućuje javno navijanje protiv vlastite nogometne reprezentacije, štiti manjine svih vrsta, zabranjuje i kažnjava govor mržnje, razrezuje minimalne poreze i užasava se same pomisli da bi u restoranima zabranila pušenje – tada nije bitno kako se zove, je li velika, je li mala, obuhvaća li ovu ili onu čuku, zaljev, visoravan ili strateški pravac. Tada je samo podnošljiva.