Pregled posta

...
Svetlana Lukić: Na kraju Peščanika slušate Borisa Dežulovića, pisca i novinara. Boris je nekada pisao, kako kaže, za pokojni Feral Tribune, a trenutno njegove tekstove možete čitati na E-novinama.

Boris Dežulović: Godinama govorim o tome da bi zapravo trebalo procesuirati ratne zločince među novinarima. Kažem bez ograde i bez okolišanja ratne zločince, jer oni su po definiciji ratni zločinci. Ako je ratni zločinac neko ko je koordinirao artiljeriju iznad Sarajeva, nema suštinske razlike između njega i onoga ko je koordinirao medijsku propagandu koja je te topove dovela u Sarajevo. Ne treba očekivati spektakularne procese i mnogo novinara u zatvorima u Ševeningenu itd, ali kakva god da bude kazna, ako je uopće bude, kakav god da bude proces, ako ga uopće bude, bit će dobro da se javnost podsjeti, da se struka podsjeti, da ta imena negde ostanu zabilježena. Na kraju krajeva, da javno ponesu žig, biljeg, pečat sramote koju su napravili i zločina koji su uradili. Pa, ako je to najmanje što se može, onda barem to, da im bar malo život bude zagorčan, 20 godina kasnije, dok žive u nekim dobivenim stanovima, sa penzijama, pišući kolumne za kojekakve opskurne polufašističke tabloide. Veselila me je i najava, bez obzira što će graknuti neki moje hrvatske ili bošnjačke kolege da je ta najava došla iz Beograda i da se najavljuje i istraga protiv novinara iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jer ti su zločinci u našoj profesiji bili isti na sve tri strane, radili su iste stvari. Meni je samo važno da se ti ljudi pronađu u svojim skrovištima u novobeogradskim i novozagrebačkim stanovima i u medijima. Da ih se stavi na štangu, namaže katranom, pospe perjem i da ih se vodi po gradu.

Treba razjasniti neke stvari – naravno da novinari i pisci nisu započeli rat, ali je potpuno jasno i nepobitno da bi bez njih to bilo nemoguće. Uvijek pominjem u tom kontekstu epizodu iz 1987, koju svi pamtimo: naslovnicu Politike sa fotografijom žene koja vodi djecu u polje i nosi pušku na ramenu. Fotografija je snimljena te godine u kosovskom selu Prekale i ta majka iz Prekala je postala jedan plakat tog vremena, opće mesto, urezala nam se u kolektivno pamćenje, poput one upadljivo slične fotografije Žorža Skrigina iz 43. ili 44, one majke koja vodi djecu po pustopoljinama Kozare bježeći od ustaša. Puno godina kasnije saznali smo kako je ta fotografija zapravo nastala – fotograf Politike se muvao po Kosovu i naletio je kod Prekala na tu ženu i snimio je. To je bila odlična fotografija po svim kriterijima žanra, ali nešto je falilo. To kako ona vodi djecu u polje mogla je učiniti negdje u Banatu ili Bačkoj ili na Hvaru, nije to bila fotografija za naslovnu stranicu Politike, prije za neki katalog umjetničke fotografije ili za naslovnicu magazina s naslovom Nepoznata Srbija. Novinar je uzeo pušku od komšije te žene i dao joj da je objesi o rame, i tako je nastala perfektna fotografija. Tako smo dobili Kosovo '87. u kojemu Srbi ne mogu niti u polje ići bez oružja, u kojemu niti žene ne mogu voditi djecu bez puške da se brane od povampirenih Albanaca. Podsjećam na tu epizodu ne zbog toga što je to bio prvi slučaj medijske propagande, nego zbog ključnog detalja u toj priči, a to je onaj trenutak kada taj novinar uzima rukom pušku od komšije i daje je ženi na tom foto-sešnu za potrebe Politike. Taj prizor ima kolosalnu simboličku snagu, tu novinar bukvalno gura toj ženi oružje u ruke. To je ono što će se događati idućih 10-15 godina, novinari su zapravo gurali oružje ljudima u ruke, u ovom slučaju čak i doslovno. Kasnije je to rađeno, naravno, u prenesenom smislu i ustrajno svugdje, od Hrvatske, Bosne, Srbije, Kosova, Crne Gore, Makedonije, gdje god je bilo oružja, gdje god je bilo novinara i gdje god je bilo ljudi koji su ustrajno lobotomizirani. Taj prizor često spominjem kao ogledni, jer zapravo simbolički označava pravu ulogu novinara u tome što se događalo.

Neki dan sam gledao na B92 sjajan dokumentarac Lazara Lalića u kojemu je on napravio jedan kolaž isječaka iz drugog dnevnika RTS-a iz ratnih 90-ih. Za prvih deset minuta – pošto, hvala bogu, nisam tad bio u Srbiji, mi smo već bili izgubili kontakt sa Srbijom, a propustio sam sam početka dokumentarca pa nisam odmah znao o čemu se radi – ja sam pomislio da su to skečevi. Bio sam zbilja potpuno oduševljen, to je izgledalo poput srpske Top liste nadrealista, sve dok nije došao onaj čuveni prilog o bacanju srpske dece lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu, i tad shvatim da su to autentični prilozi. Čovjeku sa zadnjim bijednim ostacima zdravog razuma ne može biti jasno da je neko to tada zaista mogao gledati, zaista povjerovati, zaista sutra krenuti u obranu ugrožene otadžbine. Uopšte je nevjerojatno danas se prisjetiti one već čuvene epizode sa Večernjim novostima, koje su objavile onu poznatu umjetničku sliku Uroša Predića s kraja devetnaestog veka, Siroče na majčinom grobu, koja visi samo sto metara dalje od redakcije Večernjih novosti u Narodnom – nju su Novosti objavile na naslovnoj strani kao fotografiju srpskog siročića iz Zvornika, nakon čega je krenula histerična akcija da se pomogne tom dječaku, da ga se odškoluje. Uključe se poduzeća, pojedinci daju novac, Novosti prate tu priču, dječak je sad, na nekoj srednjoj vojnoj školi... To je potpuno fantastično, danas kad se priča to je nadrealno, to bi i kao književnost zvučalo kao previše fiktivna fikcija, ali to se, ljudi, nama događalo! To je potpuno nevjerojatno. U Hrvatskoj je stvar donekle morbidnija zato što neke od perjanica te medijske propagande nisu potpuno sklonjene kao recimo u Srbiji. U Srbiji danas nećeš vidjeti novinare iz tog perioda baš tako visoko u medijskoj hijerarhiji, naći ćeš ih na nekim provincijskim televizijama, u kolumnama nekih Kurira, tabloida, ili u zasluženoj penziji u nekom državnom stanu. U Hrvatskoj su neki od njih ne samo ostali nego su vrlo visoko i vrlo dobro pozicionirani na državnoj televiziji. Spomenuo sam Dijanu Čuljak, koja je sad jedna od glavnih zvijezda hrvatske televizije, a koju svi jako dobro pamtimo po izvještajima iz Bosne i Hercegovine, recimo o logorima za Muslimane, gdje je Muslimanima super, gdje u stvari Hrvati skupljaju Muslimane da ih nahrane, obuku i pošalju negdje na sigurno. Hloverka Novak-Sržić, koja je sad druga osoba hrvatske televizije, je, mislim, glavna urednica HTV-a. Svi pamtimo Hloverku kao Tuđmanovog vrtnog patuljka koji je obavio najprljavije medijske poslove za njega. Tako da će taj sutrašnji, recimo, nazovimo ga tako, sud za medijske ratne zločine imati itekako krupne zvjerke u Hrvatskoj.

Svetlana Lukić: Dok si to pričao setila sam se kada sam kao mlada novinarka videla tu strašnu moć koju imaju mediji. Na početku rata zatekla sam se sa svojim jugom 45 sivoplave boje u pustom centru Pakraca. Prethodno je na Radio Beogradu emitovana vest da je zaklan pravoslavni sveštenik i da su Srbi terorisani. Sela sam u auto i otišla u Pakrac. Svuda spuštene roletne i ja kucnem na vrata nekih ljudi i pitam šta se dešava. Neverovatno, ljudi su otvarali vrata, i čim bi to uradili tebi bi bilo jasno gde si ušao, jer se u pozadini čuje radio. Iz jednih kuća čuješ Radio Beograd, iz drugih hrvatski radio. Zapanjujuće je bilo, kad su Srbi u pitanju, da nisu znali šta se događa bukvalno iza ćoška, iza krivine, jer nisu smeli da izađu napolje. I tako su primali informacije preko Radio Beograda, koji im govori da je zaklan pravoslavni sveštenik i da su ljudi već otišli u šume oko Pakraca. Onda sam našla jednu grupu, praktično zbeg, u okolnom selu udaljenom 5-6 kilometara, tamo su žene odnele decu, a neki muškarci su bili na straži. Kažem – pa, dobro, ljudi, zašto ste tu, bila sam u bolnici, nigde nikoga, pravoslavni sveštenik je pobegao odavde, nije ubijen, a oni su meni citirali Radio Beograd koji su slušali. Ta vest Radio Beograda je proizvela sutradan u Pakracu takvu situaciju, zbeg.

Boris Dežulović: Tako je, mediji su obavili zaista glavni posao u pripremi rata, pa ima milion primjera. Evo šta mi je ispričao Marko Vešović, čuveni sarajevski književnik. Zove ga rođeni brat iz Crne Gore telefonom i pita kako je. Marko mu kaže – evo, sad mi, ne znam, 10 mrtvih leži u dvorištu, granate padaju, ja s tobom razgovaram nekako nekim čudom telefonom ispod stola. Znaš ono, sve je u dimu, sve je u vatri, sve je u krvi, na šta mu brat kaže – Marko, ne nasjedaj propagandi! Potpuno nevjerojatno. Kad je 1990. godine Franjo Tuđman rekao da je NDH bila izraz težnji hrvatskog naroda, to se samo naslonilo na prethodnu trogodišnju ili četvorogodišnju propagandu iz Srbije i sve je postalo jasno. Nakon toga, koga uvjeriti? Kako uvjeriti moju babu Ljubicu iz Vrginmosta da ustaše ne dolaze poklati? Da sam bio tamo ja bih sigurno mislio isto kao i moja baba Ljubica. Naprosto, propaganda je uradila svoje i nakon toga je sve bilo samo stvar tehničke provedbe teza, odjeka i reagovanja iz televizijskih dnevnika. Kompletna golema medijska mašinerija, infrastruktura koja je zapravo samo prevodila na dnevnopolitički jezik teze koje su pripremali pisci i akademici, za koje očekujem sljedeću fazu u istrazi. Bilo bi jako zanimljivo istražiti njihovu ulogu u svemu tome.

Svetlana Lukić: Svetlana i ja smo putovale po Bosni i po Hrvatskoj za vreme rata, ali jednog časa smo zaključile da je besmisleno da odlazimo više, jer kad pitaš nekoga zašto granatira Sarajevo ili gađa Vukovar, odgovor je uvek isti i to je tekst sa RTS-a. Pošto radimo na radiju, mi imamo takvih snimaka i oni su nam, naravno, važni. On ti ponavlja nešto što je čuo, malo je nespretan, ali se baš trudi da imitira taj jezik. To se desilo i u Sarajevu, to me je strašno pogodilo, odnosno šokiralo. Kad je izbio onaj mini rat između Makedonaca i Albanaca u Tetovu, odem dole, i tamo mi Makedonci, samo na makedonskom jeziku, govore isti onaj tekst RTS-a o kosovskim Albancima koji smo slušali ovde. Zapravo vidiš da ne možeš da dopreš do čoveka, da razumeš stvarno zašto on to radi, osim ako nije imao neku tragičnu sudbinu, pa je došao tu kao neka vrsta osvetnika. Ali to je uvek bio taj apsolutno spikerski tekst sa RTS-a koji su ti ponavljali ljudi sedeći u nekoj zabiti u okolini Tetova, u njivama i kukuruzima oko Vukovara ili na brdima oko Sarajeva.

Boris Dežulović: Je, jer je matrica uvjek ista, kao prazan formular sa crtama na kojima samo mijenjaš nazive nacija, njihovih vojski, kolovođa itd. Uvjek je tu ugroženi narod kojega matična zemlja ili vojska brani, uvijek su tu neka historijska pamćenja koja nam se vraćaju i uvjek je to povijest koja cirkulira. Srbi pamte Jasenovac, Bošnjaci pamte Foču, Albanci pamte Aleksandra Rankovića, Srbi na Kosovu pamte II svjetski rat i albanske fašiste. Svugdje je ista matrica historijskog pamćenja i današnje obrane golorukog nenaoružanog naroda, ostataka nedoklanih itd. Matrica je na svih 12 strana, koliko ih je već bilo, bila ista.

Ovo sa novinarima je na primjer užasno jednostavno. Za razliku od ratnopolitičke mašinerije – ne postoji pisana naredba Slobodana Miloševića da se granatira Sarajevo, ne postoji pisana naredba Franje Tuđmana da se ubije 700 ljudi i da se etnički očisti Krajina, naravno da ne postoji. A kod novinara, to je fantastično, sve postoji. Odeš u prvu biblioteku, izvučeš godište Večernjeg lista iz Zagreba ili beogradske Politike, to je za dva brucoša prava trodnevni posao i optužnica je napisana. Uzmeš godište 91. opskurnog zagrebačkog tabloida Slobodni tjednik Marinka Božića, kojeg sam lično poznavao, i gotova je optužnica. Imaš tekst o srpskoj petoj koloni mislim u Gospiću, nabrojenih 60 Srba koji su Miloševićevi agenti, snajperisti i spremni za genocid nad gospićkim Hrvatima. Sutradan, recimo, 16 tih Srba je mrtvo, odvučeno iz stanova i ubijeno. Kako bih rekao, to nije huškački posao, kako mi to danas eufemizmom nazivamo, to je naprosto ratni zločin, to je spisak za odstrel. A ime i prezime novinara je na dnu teksta, ne postoji jednostavniji posao za tužiteljstvo, taj čovjek je zaista podjednako odgovoran kao i onaj ko je te ljude odvukao iz stana, likvidirao negdje u šumi i zakopao u plitkom grobu. Koja je razlika? Ja sam tu naprosto vrlo radikalan, uza sav rizik uzburkavanja novih duhova, veći je rizik da ti duhovi izađu iz ormara kad mi budemo u nekoj dalekoj budućnosti zvjezdanih staza i sređene države. Ta ofucana rječ normalizacija, stabilizacija odnosa, nazovi kako god hoćeš, vladajućim kastama ne odgovara. Praktički se još nije dogodila, sportskim rječnikom, smjena generacija. Nominalno naravno jeste, tu je Boris Tadić koji je evropski gospodin, mladi čovjek koji igra bejzbol i košarku i koji se izvinjava Sarajevu i Srebrenici, koji je super, koji je kul, i tamo je jedan Ivo Sanader, koji nije tako super i kul, ali koji je demokratizirao Hrvatsku demokratsku zajednicu u modernu proevropsku konzervativnu stranku, koji čestita Srbima Božić i Uskrs, doktor književnosti koji nema veze sa svim tim, koji izgleda jako dobro i koji bi sad mogao sa nama ovdje popiti piće, znaš ono, sve je to super. Ali svi su oni još uvjek taoci onih istih politika, još se nismo izvukli iz tih kandži. A to je i ova priča o novinarima koji su ostali u medijima i ta kompletna obaveštajno-novinarsko-polupolitička menadžerska infrastruktura, sve je to jedna strašno gusta mreža, ali ne treba nas obeshrabriti da ne počnemo. Makar i ovako, makar simbolično, makar izvlačenjem na Youtubef snimaka Milijane Baletić, Hloverke Novak-Srzić. Znaš, to je naprosto ona ofucana rečenica koju smo svi u školi učili „da se ne zaboravi“. Kad smo zaboravili počelo je sranje.

Ta duboka uronjenost u prošlost je sve vidljivija na svakom koraku. Vidi se to u medijima, na Tijanićevoj televiziji i u NIN-u čiji svaki broj izgleda kao da je iz 1987. Ali, to se vidi i u potpuno svjetovnim stvarima, u logotipovima banaka, novinskim oglasima, u dizajnu države, sve je užasno uronjeno u prošlost i Srbija nikako da se iz te prošlosti iščupa. To je moj generalni dojam, nekoga ko je došao sa strane i, evo, živi tu već skoro dvije godine. Meni je na primjer potpuno nejasno tko čita feljtone o knezu Mihailu. Ne kažem da to nije zanimljivo, dapače, ja sam kupio onih četiri-pet knjiga beogradskog Arhiva o životu u Beogradu u 18. i 19. stoljeću. To je genijalno, fantastično štivo, čitati o kaznama gradske uprave Beograda protiv kafanskih pjevaljki u Skadarliji koje noću ciču i vrište i ne daju ljudima spavati. Ali ta vrsta prošlosti je literalna, to čitaš kao prozu. Ova dnevno-politička prošlost koja ti je vijest u današnjim u novinama, to je pogubno, to je onaj Jakšić iz vaše špice, onaj što se u fijakeru vozi unazad jer Srbija ne gleda unaprijed. To je zapravo to, taj fijaker i dalje vozi i Srbija je i dalje na tom fijakeru, gleda unazad i nikako da okrene glavu. To je neki generalni dojam koji onda negdje objašnjava i sve drugo, objašnjava neraščišćene račune Srbije. Ne govorim ovo kao svjedok optužbe Srbije iz pozicije Hrvata, jer nije u Hrvatskoj puno bolje, ali ako me pitaš za srpski problem, negdje iz tog problema izviru svi ostali. Koliko god to ima i dobrih strana, meni se kao nekome ko dolazi iz zemlje u kojoj je zabranjeno pušenje u kafićima, u kojoj imamo jedan novi fašizam koji Srbiju tek čeka, meni negdje odgovara ta srpska improvizacija, nered, buka, galama i prošlost u kojoj se još uvijek može pušiti u kafanama. Ali, znaš ono, kad bi Srbija mogla nekako naći formulu da sačuva cigarete u kafanama, ali da se riješi kneza Mihaila, to bi bilo super. Ali ne znam da li sad može jedno bez drugoga.

Svetlana Lukić: Kad govoriš o toj prošlosti, mislim da je dodatni problem to što je ona toliko promenljiva, previše je laži u igri, a ja bih volela da su problemi drugačiji, da su racionalni. Da kažemo tako kao ti – okej, to je racionalan problem i hajde da ga rešimo.

Boris Dežulović: Ja ne znam kad smo mi zadnji put imali racionalni problem, možda kad su Nijemci napali Jugoslaviju 1941. Od tada živimo u iracionalnom prostoru. Iracionalan je bio Goli otok, u kojem su ljudi završavali zato što se komesaru svidjela tvoja žena. Iracionalno je sve što nam se kasnije događalo, ali sama ta iracionalnost je geometrijskom progresijom narastala. Devedesetih godina to se naprosto izvrnulo kao čarapa i svi naši problemi su postali potpuno iracionalni. Eto i ti snimci koje sam, kažem, gledao kao skečeve. Mi nemamo racionalnih problema, odnosno, naravno da imamo, ali nam nisu važni. Racionalni problem je to što imaš 200 eura plaće, samo što se tih 200 eura plaće iracionalno objašnjava. Za sve imamo iracionalno objašnjenje, mi ne možemo stvari postaviti racionalno, jer ne znamo tako razmišljati.

Svetlana Lukić: Racionalni problem je da je benzin poskupeo 4 dinara, ali su objašnjenja takva da odmah počneš da se znojiš, iako je pala cena sirove nafte ovde poskupljuje zbog toga što su bili u minusu, a Rusi neće da priznaju minus. Kao i kad Tadić objašnjava zbog čega imamo veliku vladu, pa kaže da moramo da imamo koalicionu vladu, a ako ste glasali za puno stranaka to po definiciji podrazumeva vladu od 26 ministarstava. Dakle, imamo racionalni problem ali oni ti ga obrazlažu na potpuno sumanuti način. I ti onda digneš ruke od svega i na kraju, naravno, platiš taj benzin 4 dinara više.

Boris Dežulović: Tako je, živimo u potpuno iracionalnoj zemlji. Na jednaki način se dokazuje zašto je poskupio benzin, kao što se dokazuje, recimo, piramida u Visokom u Bosni. Ali, jako je teško živjeti u tom iracionalnom svijetu po racionalnim pravilima. Siromaštvo i skupi benzin i mala penzija, to su vrlo racionalni problemi. Dokle god nam vladari nude iracionalna objašnjenja oni nas drže u tom iracionalnom svijetu, samo su predugo lobotomizirani, ona lobotomija iz 90-ih se naprosto nastavila. Ti si kao topovsko meso iz rata bio spreman za svaku daljnju lobotomiju. Svako kasnije objašnjenje je bilo uvjerljivo za sve što nam se događa. Kao što su u Hrvatskoj dan-danas krivi komunisti za naših sada već 30 milijardi duga – pazi, samo Hrvatska ima 30 milijardi duga, a mi i dalje pizdimo na druga Tita i na komuniste koji su ostavili u kompletnoj Jugoslaviji 20 milijardi dolara, ne eura, duga. Uvijek imamo te vrste objašnjenja i ljudi su spremni apsolutno sve povjerovati, zašto bi sumnjali u tako nešto? Tako je lakše. Kao što je u ratu bilo lakše vjerovati da smo mi goloruki nenaoružani, djevičanski nevini, a da su oni s druge strane bradate krvoločne spodobe sa noževima u ustima, koje kolju našu djecu. I u toj crno-bijeloj podjeli svijeta naprosto ljudi lakše funkcioniraju, puno im je lakše nego priznati da su bili budale, neće niko priznati da je bio budala. Lakše umrijeti i od gladi i od hladnoće nego priznati sebi da si bio budala i početi razmišljati racionalno. Koliko nas je spremno priznati da smo bili budale?

Ovdje sam čuo sjajnu tezu koja kaže otprilike ovako: zašto je Hrvatska tako grintava i zašto su Hrvati tako nadrkani, pobijedili su u ratu, imaju najljepšu državu, nove autoputeve, prekrasnu obalu, strance turiste, na pragu su Evropske unije, a i dalje su nadrkani na Srbe. Zašto više, jebote, sve imaš, zašto si nadrkan? To je ona pozicija balkanskog namćora koji je na Balkanu i duboko je uronjen u Balkan, ne može pobjeći od njega iako bi htio, ali mu se nešto ne da u Evropsku uniju jer tamo vladaju pravila koja Balkancima ne odgovaraju. Iz tog generalnog hrvatskog problema proističu svi ostali. Strah me naprosto od toga da mi u Evropsku uniju želimo samo zbog toga da se odmaknemo od Balkana i Srbije. Prokletstvo Hrvata, te male frustrirane evropske nacije je u tome što stalno poput onog Srbina sa fijakera gleda unazad, ali sad ne govorim o prošlosti, već geografski unazad, stalno je glava okrenuta prema istoku i gleda šta radi Srbija. Hrvatska se stalno iz svojih historijskih frustracija ogleda prema Srbiji i definira prema njoj, od jezika, izmišljanja tog sumanutog novog govora da bi se razlikovali od Srba, do Evropske unije u koju ćemo konačno pobjeći od takve Srbije, šta je na kraju krajeva dokazivo i histeričnim kolektivnim vrištanjem kada se pomene mogućnost da u Evropsku uniju zajedno uđu Hrvatska i Srbija. Samo što ne kažu – ako će Srbija onda mi nećemo. To je taj hrvatski refleks, ugledanje i definiranje prema Srbiji. Neki umniji ljudi od mene bi bolje objasnili tu historijsku frustraciju, koja je i danas toliko jasna, evo, ogleda se i u ovim histerijama zbog dolaska Lepe Brene u Zagreb, već mjesecima traje histerija oko toga da dolazi pjevačica koja je pjevala Srbima, znaš već tu urbanu mitologiju. Sad tamo neki ratni veterani potpisuju peticije, prijete, dvije hiljade policajaca će biti na tom koncertu, jebote, toliko pandura nije na utakmici Hajduka i Dinama. I onda naravno ide priča kako Tomson ne može, Lepa Brena može, i stalno Srbin može, Hrvat ne može, Srbin ima, Hrvat nema. S druge strane imaš potpuno ignoriranje Srbije i uopće ostatka Jugoslavije, Hrvatska je autistična mala država. Slovenija u hrvatskim novinama može izaći samo kad je granični spor i kad su problemi blokade pregovora sa Evropskom unijom, Bosna u hrvatske novine može doći jedino ako se sruši vlak u klisuru i pogine 300 mrtvih, a ti nemaš vijesti za crnu hroniku, ili, naravno, ako hrvatska politička elita u Bosni ima neki problem. Srbija valjda u novine ne može niti tako ući, nego jedino, ne znam, ako se dogodi nekakav skandal, da Aleksandar Vučić ode u Hrvatsku. To je recimo jedan od problema za koje sam bio spreman vjerovati da je ekskluzivno hrvatski i da je nešto od čega je Srbija cijepljena uza sve svoje mane. Onda vidim da, evo, nedavno Politika objavi autokartu sa uputama, sa savjetima, sa turističkim vodičem Srbima za ovo ljeto, i ti vidiš kartu koja je meni, kako bih rekao, potpuno nepoznata, mislim, nekako u kolektivnom pamćenju imamo bivšu Jugoslaviju i sad odjednom potpuno nova vizura. To je Balkan, od Dubrovnika na desno, i na toj mapi, znaš ono, kamo na ljetovanje ove godine, vidiš Grčku, Tursku – Hrvatske nema, ona je naprosto odsječena. Bila je anketa, 60% ljudi u Srbiji je reklo da im Hrvatska ne pada na pamet. Sve naravno, kažem, potpuno razumljivo, da sam ovdje i ja bih išao u Tursku ili u Alžir koji je pri tom i tri puta jeftiniji. Ali ta odsječenost Hrvatske prosto iz primisli srpske glave je fascinantna. Odrasla je kompletna jedna generacija koja, mi to često zaboravljamo kad vičemo na te klince, odrasli su klinci kojima Dubrovnik, Split, Dalmacija apsolutno ništa ne znače. Njima je Dalmacija amputirana, odnosno ostatak te države amputiran iz memorije. Ja sam upoznao klinca u Užicu koji nikad u životu nije prešao Drinu, iako živi malo dalje od nje. Kužiš, to je jedna potpuno nova mitologija, nova historija, nova geografija koja nas međusobno potpuno isključuje. Imaš klince koji dolaze na Exit iz Splita u Novi Sad kao da dolaze u Helsinki, nema bitne razlike. Oni snimaju karton siti, ćirilične grafite, ne zato da bi rekli „vidi, četnici“, nego je to njima potpuno novo, to oni nisu u životu vidjeli, to je njima neobično. Što bi rekla moja pokojna baba, ko zna zašto je to dobro, možda ti klinci kojima smo sa svim našim tim povijesnim frustracijama i pizdarijama nekako amputirani iz djetinjstava i iz pamćenja, možda se oni opet negdje nađu u tom nekom svijetu u kojem ih mi nećemo opterećivati, mi ćemo pomrit, ovi će biti po zatvorima, istruniće u zatvorima, možda oni budu bolje sriće. Možda oni uspiju ono što smo mi mislili da imamo, a nismo imali.

Mene vesele klinci, veseli me moja kćer kojoj ovo sve o čemu mi pričamo ne znači apsolutno ništa, kojoj to znači manje nego što su nama kad smo bili klinci značile ratne priče moga barbe o njegovom jurišanju na Sutjesku. I veselim čak i kad vidim da moja kćer, koja ima 16 godina, živi u Splitu, do lani nikad nije bila u Beogradu i Beograd joj apsolutno ništa ne znači, ima u mobitelu memoriranih 200 pjesama Seke Aleksić i Ace Lukasa, na šta se svi ostali zgražaju. Ali naprosto prelomiš u glavi da je to u stvari super, ona zna šta znači riječ vazduh, a kako to može znati, nije učila srpske pisce u školi, nije učila ćirilicu, ona to zna preko turbo folk pjesama. Turbo folk njenoj generaciji nije ono šta je meni i tebi, i neka to bude susret tih dvaju civilizacija. Na jednaki način na koji ovdje klinke od 15 godina skaču u kafani na Nove fosile i Tako je dobro vidjeti te opet, na Olivera Dragojevića, koji je ovdje Manitu, Bog otac, Alah itd. To su neka potpuno nova pravila igre u kojima mi zapravo ne trebamo uopće sudjelovati. Na meni je samo da se zgrozim nad tim da mi kćer ima turbo folk u mobitelu i ja sam ispunio svoju roditeljsku funkciju, ona se na to naravno prezirno nasmije i kaže – ti si stari propuvao, to je super. Razumiješ, ne treba se zbog toga sekirati, naprotiv, ja sam negdje prelomio da je to u stvari super, to je njen otpor našim pizdarijama i njoj je to otpor na potpuno jednaki način kao što su nama bili Ramonsi i Sex pistolsi otpor prema uvriježenom okoštalom komunističkom društvu i sustavu vrijednosti. Znaš, njena generacija neće iz turbo folka otići u ratni zločin, oni odlaze skroz na neka druga mjesta i ne treba se u tom smislu zbog toga brinuti. I kažem, to mene veseli, to što moja kćer u Splitu, razumiš, zna tekst pisme Seke Aleksić. Ona nema s tim problem, i ja nemam s tim problem kojeg imam kad vidim moju generaciju sa tom istom pjesmom u mobitelu, jer je to druga matrica, drugi mentalni sklop.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Boris Dežulović i bio je ovo još jedan Peščanik.