VJERUJEM
- da treba se smijati,zubo

- da sami stvaramo svoju realnost,party

- da ne postoji sudbina i ništa nije unaprijed određeno,:dead

- da treba slušati sebe,yes

- da treba riskirati ( uvijek se isplati čak i kad se ne čini tako ).puknucu

- da treba voljeti,kiss

- da je nekome stalo,thumbup

- da sam onakav kakav trebam biti i ništa drugo,lud

- da imam što za reći....belj
DATUMI KOJI SE PAMTE

04.11.1979

31.01.1980

01.07.1983

01.11.1983

26.04.1986

11.08.2000

27.03.2004
VOLIM

Svoje Prijatelje

Pitu Od Krumpira

Ford Mustang Iz 1967

Nasmijavati Ljude

Čokoladu U Svim Oblicima

Biti Zaljubljen

Pisati Knjige I Pjesme

Ljeto

Snijeg Za Božić

Biti U Pravu

Romantične Šetnje

Prirodu

Pjesme Bon Jovia
CHUCK NORRIS ČINJENICE

:) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :):)

- Glavni izvoz kompanije Chucka Norrisa je bol.

- Chuck Norris nikad ne spava. On čeka.

- Ako trenutno vidite Chucka Norrisa i on može vidjeti vas.

- Chuck Norris čačka zube staklenom vunom.

Suze Chucka Norrisa lijece rak. Steta sto on nikada nije zaplakao.

Chuck Norris je brojao do bozbroj - dvaput.

Chuck Norris je vec bio na Marsu; zato tamo nema znakova zivota.

Jednom su proizveli Chuck Norris toalet papir, ali papir nije dopustao da itko sere po njemu.

Chuck Norris ima rijec kojom zove osobu koju strpa u komu; ta rijec je 'sretnik'.

Chuck Norris je osvojio tri Grammya za zvuk koji proizvodi njegova noga u kontaktu s necijim licem.

Chuck Norris spava s upaljenim svjetlom. Ne zato sto se boji mraka, vec zato sto se mrak boji njega.

Chuck nema penis poput konja... konji imaju penis poput Chucka Norrisa

Chuck Norris cesto donira krv Crvenom Krizu. Ali nikada svoju.

Ne postoji teorija evolucije, samo lista bica kojima je Chuck Norris dopustio da zive.

Policija oznacava sve koji napadnu Chucka Norrisa sifrom 45-11...samoubojstvo!!

Chuck Norris je jedini covjek koji je pobjedio zid u partiji tenisa!

Kako Chuck Norris pravi maslac?? Polukruzno udari kravu i maslac izlazi ravno van!

Chuck Norris se ne tusira, on se kupa u krvi.

Chuck Norris ne nosi sat. On odlučuje koje je vrijeme.

Chuck Norris je jedini prezivio abortus svoje majke.

Kako je Cak Noris pio vodu sa slavine?? -Na ex!

Chuck Norris zna što je pisac htio reći.

Chuck Norris razumije žene.

- Chuck Norrisu ne mjere alkohol u krvi nego krv u alkoholu.

- Bog stvara... Chuck Norris uništava.

- Chuck Norris je iz jabuke iscijedio sok od naranče.

- Čakovec je dobio ime po Chucku Norrisu - Chuckovec!.

- Chuck Norris moze obrisat Recycle Bin! .

- Prije mnogo godina Superman i Chuck Norris su se tukli za okladu. Tko izgubi mora zauvijek nositi gaće preko hlača.

- Što kondukter radi kad Chuck uđe u tramvaj? Kupuje kartu!.

- Chuck Norris je jedini čovjek koji je našao Sloveniju na karti.

- Chuck Norris je prešao dva dana za pet minuta.

- Chuck Norris je porezao nož.

- Chuck Norris je prešao dva dana za pet minuta.

- Bruce Lee je na filmu prebio Chucka Norrisa. Bruce Lee je umro misterioznom smrću.

- Kada se Chuck Norris rodio jedino tko je plakao je bio doktor. Nikada nemoj pljusnuti Chucka Norrisa.

- Chuck Norris koristi Domestos kao kapi za oči.

- Chuck Norris može ugušiti bežičnim telefonom.

Chuck je streso struju i ugrizo dim za oči. .

- Chuck Norris može zalupiti okretna vrata!.

- Chuck Norris je umro prije 10 godina, ali Smrt još nije našla hrabrosti da mu to kaže.

- Kad Chuck Norris skoči u vodu, on ne postane mokar, neg voda postane Chuck Norrisava. .

- Chuck Norris je jednom ispod koša zabio tricu.

- Kolko je Chuck Norris napravio sklekova? Sve.

- Zašto Supermen leti? Zato što Chuck Norris hoda.

- Chuck Norris je jedanput došao dvaput!.

- Chuck Norris može jednom pticom ubiti dva kamena!.

- Chuck Norris ne jede med, on žvače pčele!.

Chuck Norris je prvi čovjek koji je ogulio nož jabukom.

. - Chuck Norris se jednom popišao u rezervar kamiona ... Kamion se sada zove Optimus Prime!.

- Chuck Norris može dijeliti s nulom!.

- Chuck Norris ne voli Raymonda.

- Glad nikad ne muči Chuck Norrisa - Chuck Norris muči glad.

- Kad Chuck Norris piša, vjetar mijenja pravac.

- Bog je htio stvarati svijet 10 dana al mu je Chuck Norris dao samo 6.

Dinosauri su jednom krivo pogledali Chucka. samo jednom..

Kad Chuck Norris igra monopol, to se ustvari odrazi na svjetsku ekenomiju.

Kad Chuck Norris radi sklekove, on se ne diže rukama, on gura Zemlju dole.

Kad Chuck Norris popije Sprite, nitko na svijetu više nije žedan

Kad me Chuck ovdje vidi, bolje da me nema..

Chuck Norris utrku 24h Le Mansa odvozi za manje od 20h

Chuck Norris se jednom našao u neugodnoj situaciji - čisto iz znatiželje.

Chuck Norris je stvoren umjetnom oplodnjom-niko nije smio da mu jebe mater.... .

Chuck Norris se ukazao Gospi

Chuck zna zadnju znamenku broja PI.

Chuck Norris je jedini čovjek koji sa Konzumovom karticom kupuje u Kauflandu.

Chuck Norris je preveo "BRE" na engleski.

Chuck Norris je udario Kiklopa izmedu ociju.

Chuck Norris je pobijedio Žaka u klackanju...

Chuck Norris je prodao prase u Teheran.

Chuck norris je odabrao Đelu Hadžiselimovića

Chuck Norris je oteo tramvaj i pobjegao u nepoznatom pravcu.

Chuck Norris je objesio sliku na zvučni zid...

Chuck Norris je u vaterpolu zabio vrataru gol kroz noge.

Chuck Norris posjeduje vrbu na kojoj raste grožđe.

Chuck Norris ima dvije brzine: hodaj i ubij.

Chuck Norris nema kucu, on nasumice udje u tudje kuce a ljudi izadju.

Chuck Norris nikad nije osvojio Academy Award za glumu, Jer Chuck Norris ne glumi.

Chuck Norris ne prati modu, moda prati njega. No, onda se on okrene i opali joj jedan kruzni. Niko ne prati Chucka Norrisa.

zaljubljen u riječi.....

27.11.2010., subota

THE GUARDIANS OF NYFAAST: SERVANTS OF DARKNESS book 1

ŠESTO POGLAVLJE - GUŠTAJTE


6. .


Miles O'Donnell nije želio da Kirsten i Lisa vide tijela policajaca ili raskomadane ljude iz restorana te je vozio ulicom Van Dreff u pravcu Steel Memorial Medical Centra. Vožnja je trajala manje od desetak minuta i kad su se našli ispred golemog zdanja uvidjeli su da je situacija gora nego što su očekivali. Kao da se cijeli Salmon okupio na jednom mjestu. Na stotine automobila doslovno su zakrčili put do bolnice otežavajući posao vozačima ambulantnih kola koji su svako malo dovozili ozlijeđene.
Miles je pronašao slobodno mjesto za parkiranje točno iza velikog sivog automobila čiji je vlasnik bio previše zaokupljen svađanjem sa drugim vozačima da bi opazio slobodno mjesto.
- Držimo se svi zajedno! – naglasi Miles otvarajući vrata – Kakva je strka ovdje lako bi se mogli izgubiti!
Njih četvero držeći se za ruke uputili su se prema glavnom ulazu kad im iznenada ambulantna kola presjeku put. Činilo se kao da je vozač izgubio kontrolu nad vozilom. Prevrnuvši se na krov ambulantna kola klizila su asfaltom kao da su na ledu i svom se snagom zabila u dva automobila što su uredno bila parkirana uz prilaz. Nakon što je zvuk razbijenog stakla i lomljenja metala nakratko privukao svačiju pozornost nastala je tišina. Ali samo na trenutak. Isprekidani pucnjevi rasparali su tišinu kao da je zavjesa od paučine. Isprva su to bila samo dva tri hica no ubrzo je preraslo u pravu ratnu zonu. Nastala je panika. Ljudi su nastojali skloniti se u zgradu ne znajući tko puca, zašto i gdje. Nisu ni željeli saznati, željeli su pobjeći na sigurno.
Ali Miles nije bio osoba koja bi paničarila u trenucima poput ovih. Dok su svi bjesomučno pokušavali da se maknu u sigurnost zgrade on je pažljivo promatrao oko sebe. I ugledao je ono što je tražio mada nije znao u što točno gleda. Tri osobe u crnim kostimima lebdjele su na mjestu, dva metra iznad zemlje. Nisu ispuštale nikakav zvuk ali su im iz ispruženih ruku sijevale žukaste zrake nalik laserima. Zrake su pogađale automobile, ljude, drveće, sve što im se našlo na putu uništavajući ih u trenu. Desetak policajaca pucalo je iz svojih pištolja na njih ali kao da su pucali u prazan zrak. Niti jedan metak nije ih okrznuo, dok su oni svojim zrakama uništavali sve što su htjeli. Panika je obuzela ljude, čiji je nagon za preživljavanje potaknuo pravi stanpedo kad su zaredale eksplozije automobila, obavijajući cijelo mjesto gustim dimom.
Nesvjesno privučena osobama u tamnim kostimima Kirsten se odmaknula nekoliko koraka od svoje obitelji i tad je zemlja počela drhtjeti. Začula se podmukla tutnjava a zatim se tlo pod nogama uspaničenih ljudi počelo pomicati u stranu. Uz stravično glasan zvuk pojavio se rascjep i počeo se munjevito širiti. Kirsten se našla s jedne strane rascjepa dok su njezini roditelji i brat bili na drugoj.
- Ostani mirna Kirsten! - Viknuo je Miles – Naći ćemo način da te prebacimo na ovu stranu!
No više od toga nije mogao reći jer je podivljala masa ljudi odvukla Milesa, Lisu i Chrisa dalje od rascjepa.
Kirsten je u šoku promatrala kako oni nestaju u daljini a zatim osjeti nečiju ruku na svojim ustima dok ju je istovremeno netko povlačio prema unatrag. Sve se dogodilo iznenada te nije stigla reagirati.
- Budi tiho! – začuje muški glas posve blizu svog desnog uha.
Osjetila je kako joj je srce poskočilo.
Okrenula se poput vjeverice i suočila se sa nasmješenim licem Myla.
- Mylo! Hvala Bogu dobro si! – uzvikne više nego što je namjeravala i sasvim spontano baci mu se u zagrljaj.
Negdje u tom spontanom grljenju iznenada su im se usne spojile u dugi strastveni poljubac.
Kao da je sve nestalo oko njih. Mylo je osjećao samo njen vrući dah i toplinu njenog tijela. Osjetio je kako njezine grudi prijanjaju uz njegova prsa i kako njeni prsti prolaze kroz njegovu kosu. To je bio trenutak o kojem je sanjario otkako je Kirsten postala predmet njegova obožavanja.
Nick ih je promatrao a onda je zavtio glavom.
- Ljudi okanite se sada toga! – on će srdito – Stvarno nije vrijeme!
Začuvši Nicka, Kirsten i Mylo odmaknu se jedno od drugog kao da su najveći neprijatelji. Nisu se usuđivali ni pogledati u oči. – Drago mi je da si čitav Nick! – Kirsten će polutiho – Mary i Wendy su izvan sebe od brige!
Nick se trgne.
- Vidjela si moje?! Dobro su?! – on će brzo
- Ne! – Kirsten odmahne glavom – Moj otac ih je vidio! Dobro su i brinu se zbog tebe!
- Moram ih nekako obavijestiti da sam dobro! – Nick će glasno
- Što zaboga ti radiš ovdje! – srdito će Mylo prema Kirsten
- Svi su ovdje, zar ne vidiš! – ona će mirno – Ja bih tebe trebala pitati što radiš ovdje?!
Mylo joj uputi iznenađen pogled.
- Ne gledaj me tako! – ona će razdraženo – Zar ne shvaćaš da te ovi ljudi ili što već jesu žele ubiti!?
- Ubiti?! Mene?! – Mylo će u čudu – Otkud ti sad to?!
- Sean i Linda su mrtvi Mylo! – ozbiljno će Kirsten ne skidajući pogled s njegova lica – I cijela je kuća raznesena i smrvljena u pepeo! A da ne spominjem kuću od Nicka! Gdje god da si se pojavio tu je došlo do eksplozije! Evo, uključujući i mjesto gdje se sad nalazimo!
Ako je i trebao osjetiti nešto zbog smrti Seana i Linde nije znao što bi to trebalo biti te se time nije ni opterečivao. Njegovu je pozornost privukla tvrdnja da te osobe žele ubiti njega! Zašto?!
- Predlažem da se maknemo odavde! – javi se Nick – Postaje sve gore!
Dok su oni pričali ulica je posve nestala u dubokom ponoru koji se sve više širio gutajući automobile i ljude poput živog stvora. Rub ponora se opasno približio zgradi bolnice.
- Idemo! – Mylo uhvati Kirsten za ruku i povuče je za sobom iza zgrade dok ih je Nick sljedio u stopu.
- Što je sa mojim roditeljima!? – Kirsten će zabrinuto – Mislit će da sam nestala u ponoru!
- Kasnije ćemo razmišljati o tome Kirsten! – Mylo joj odgovori ne gledajući je – Sad se moramo samo usredotočiti na to da se maknemo odavde! Ako je istina da žele ubiti mene, iako ne znam zašto, onda ste vas oboje u velikoj opasnosti! Trebali bi se razdvojiti!
- To ti je najgluplja ideja ikad! – vikne Nick – Ne pada mi na pamet da te sada napustim, idiote!
- Slažem se sa Nickom! – Kirsten naglo zastane i povuče ruku iz Mylovog stiska – Nećemo te pustiti da se sam suočavaš s njima!
Mylo je osjetio kako mu srce jače kuca i kako mu neobjašnjiva toplina ispunjava cijelo tijelo. Očito su i oni to uvidjeli jer su ga počeli zabrinuto promatrati i Mylo se trgne.
- Nemojmo paničariti! – on će muklo – Ljudi u panici skloni su preuveličavati stvari!
- Zaista!? – ironično će Nick – A ja baš mislim da je Kirsten dobro rekla! Sve ovo ima neke veze s tobom! Uviđaš valjda i sam da nas ovi tipovi stalno prate?!
Mylo klimne glavom. Nisk je bio u pravu. Ali nema smisla!? On nije učinio ništa, nikome!
- U redu! – on će brzopleto – Moramo otići odavde!
- Ali kamo?! – upita Nick – Gdje god odemo oni će nas naći!
Mylo je razmišljao par trenutaka a zatim se osmjehne.
- Trebamo otići što dalje iz Salmona!
Oni su mu podarili zabrinute poglede.
- Što!? – oboje viknuše u isti glas
- To što sam rekao! – Mylo ponovi – Ako mene traže onda će me slijediti! Ako odem iz Salmona otići će i oni! Bar neće ubijati ostale građane!
- Istina! Ali ako si u pravu to znači da će ubijati nas!! – primjeti Nick
- Hej, nitko nije rekao da to nije rizik! – Mylo se osmjehne
Nick pogleda u Kirsten koja mu klimne glavom.
- U redu Mylo! Što ti je na umu?! – on će duboko udahnuvši

**************

Tim Slain urlao je iz petnih žila prema policajcima koji su zajedno s njim ispaljivali hice prema osobama u kostimima. Iako je on bio prestravljen prizorom pred sobom nije to smio pokazati. On je zapovjednik i kao takav morao je pružati primjer drugima, iako bi on najradije odjurio kući, spakirao stvari, zgrabio ženu i nestao što dalje od Salmona i ove noćne more u kojoj se našao. Bio je svjestan da se iste takve misli nalaze i u glavama ostalih policajaca i da je zapravo on taj koji ih drži na okupu. Gledajući u osobe kako lebde u zraku Tim je osjećao trnce po tijelu. Kako je to moguće? Pitanja su se gomilala svakom sekundom ali nije ni pokušavao da pronađe odgovore. Samo je želio što prije spriječiti te osobe da unište njegov grad i da sačuva što više nevinih života.
- Gospodine! – začuje glas iza sebe.
Narednik Terry Strahton stvori se uz Tima. Bio je umrljan krvlju i vidljivo zabrinut.
- Reci Terry! – naizgled smireno će Tim
- Gospodine, ponor se opasno širi prema bolnici i ako se uskoro ne zaustavi, cijela će bolnica nestati u ponoru! – Terry će zadihano
Njih su se dvoje nalazili dvadesetak metara od ulaza u Steel Memorial Medical Centar, skriveni iza prevrnutih ambulantnih kola.
Tim je tražio rješenja u svojoj glavi i mada je u tome uvijek bio uspješan, njegov je um sada zakazao. Nije vidio kako mogu spasiti bolnicu i ljude u njoj. Jednostavno ih je bilo premalo. Kad bi samo mogli odvući napadače podalje od bolnice?! Možda bi time dobili na vremenu!
- Slušaj Terry! – on će odlučno – Smjesta alarmiraj zapovjednika vatrogasne postaje Mike Wannera! Ispričaj mu sve što se događa i neka svi njegovi ljudi dohrle ovamo! Isto tako pošalji nekoga po Corbina Taylora! Naći ćeš ga u East Idaho Federal CU1! Iskreno čudi me da on već nije ovdje!
- Ako mogu primjetiti – Terry obriše znojno čelo – nije li riskantno dovoditi još ljudi ovamo!? Ne možemo ih spasiti od ovih smrtonosnih zraka koje ispaljuju napadači!
- Nećemo morati! – brzo će Tim – Premjestit ćemo ovu borbu na drugo mjesto!
Terry osmotri svog zapovjednika ali nije pronašao traga nervoze na licu Tima Slaina. Naprtiv, izgledao je sigurno i odlučno.
- Kako mislite to učiniti?! – Terry je i dalje bio skeptičan u vezi toga – Ne vjerujem da će vas oni slijediti samo tako!
- Znamo što žele, zar ne!? – Tim se slabašno osmjehne – Myla Giglera! Myla ćemo im i dati!
Terry i dalje nije shvaćao i Tim je to uočio.
- Te osobe ili što već jesu očito nas razumiju što govorimo i to ćemo iskoristiti da ih namamimo na drugo mjesto! – pojasni Tim – Sve što trebamo učiniti jest dočepati se automobila i odvesti se što dalje odavde! Kad automobil bude odmakao na dostatnu udaljenost, netko treba samo viknuti da je Mylo na sigurnom i da se nalazi u automobilu! Ako nas oni uistinu razumiju i ako su tu zbog Myla oni će poći za automobilom! Bar se tomu nadam!
- Tko će voziti automobil u toj samoubilačkoj misiji?! – Terry se zapilji u zapovjednika – Svjesni ste da je to samoubilačka misija za vozača tog automobila ako napadači krenu za njim!?
- Da, svjestan sam toga! – klimne Tim odlučno – Zato ću ja biti taj koji će voziti automobil!
Terry duboko uzdahne. Baš kako je i slutio.
- Ne gospodine! – on odmahne glavom – Ne mogu vam to dopustiti! Potrebni ste ovome gradu, ovim ljudima! Dopustite da ja budem taj za upravljačem tog autmobila!
- Odlučio sam Terry! – mirno će Tim – Uostalom već sam ti dao zadatak, zar ne!?
- Ali gospodine...
- Dosta o tome! – prekine ga Tim – Nemojmo gubiti vrijeme!
Terry klimne šutke ali se nije pomicao s mjesta.
- Moj Bože! Što je to! – odjednom Terry poviče gledajući iz ramena Timu.
Kad se Tim okrenuo da pogleda Terry ga snažnim udarcem obori na zemlju.
- Ispričavam se gospodine ali tako mora biti! – Terry se obrati onesviještenom zapovjedniku – Bez vas Salmon nema izgleda! Drago mi je što sam vas poznavao!
Terry otrči do najbližeg policajca i prenese mu zapovijedi dobivene od Tima a zatim pogledom potraži Leah. Nije ju vidio nigdje. Ali nije bilo vremena da ju traži. Mjesto toga kleknuo je do prvog policajca do njega i objasnio mu plan. Uvjerivši se da je policajac shvatio plan Terry priđe automobilu. Sjeo je za upravljač i pokrenuo motor.
To je to! Rekao je sam sebi u mislima. Možda njegov potez neće ništa promijeniti, možda je sve to uzalud, ali ako postoji i najmanja nada da bi moglo upaliti on to mora učiniti. Otpustio je ručnu kočnicu i stisnuo gas. Automobil je poskočio a zatim pojurio poput propetog divljeg mustanga puštenog na prostrane pašnjake. Terry je skrenuo u Južnu Daisy ulicu koja je bila pošteđena uništavanja i stisnuo gas do kraja. Nije znao u kojem će trenutku napadači krenuti za njim ali htio je načiniti što veći razmak između njega i bolnice. Dospio je do križanja i on skrene lijevo u ulicu Sharkey. Ako uspije dospjeti do Južne Challis ulice ona će ga odvesti prema aerodromu. Cilj je da bude što dalje od ljudi kako bi žrtava bilo što manje. Ugledao je ulicu koju je priželjkivao te je punom brzinom skrenuo desno. Sad više nije bilo skretanja. Južna Challis ulica pretvarala se u autocestu i tu je mogao voziti maksimalnom brzinom bez straha da će iz neke ulice izletjeti automobil i ispriječiti mu se na putu. No koliko je vidio autocesta je bila prazna. Ali zato su oni bili tu. Ugledao ih je kako lete zrakom i približavaju se strahovito brzo. Terry proguta pljuvačku. Plan Tima Slaina je upalio. Napadači su progutali mamac.

*************

U biti bilo je lakše nego što je to Terry mogao zamisliti. Napadači su odjednom prestali ispaljivati zrake i na trenutak se činilo kao da je borba završila i da će otići, no tad se pojavila zelenkasta svjetlost koja je u potpunosti prekrila nebo iznad njih. Bila je to ista ona svjetlost kojm su napadači pretraživali um Linde i Seana Giglera. A onda je grubi muški glas povikao kako je Mylo siguran i da se nalazi u jurećem automobilu. Jedva je to izrekao a napadači su poletjeli poput munje za automobilom. Zelenkasta svjetlost nestala je u trenu a policajka Leah Matsenn našla se uz rame mladog policajca koji je viknuo Mylovo ime.
- Što to izvodiš k vragu! – ona se obruši na njega – Ugrozio si život osobe u automobilu!
- U automobilu je narednik Strahton! – odvrati policajac – I to je bila njegova zapovijed!
Leah je zurila iznenađeno u policajca.
- Molim?! – ona će šokirano
- Narednik je tako zapovijedio! – mladi policajac slegne ramenima i udalji se.
Leah je desnom rukom prošla kroz kosu tupog pogleda dok su joj misli pravile pomutnju u glavi.
- Gdje je taj kurvin sin!! – začuje bijesan glas iza sebe.
Tim Slain se držao za glavu smrknutog pogleda.
- Gospodine! Jeste li dobro?! – Leah će brzo
- Bit ću dobro kad se dočepam kurvinog sina koji me odalamio po glavi! – gnjevno će Tim – Odrezat ću mu jaja!
- Ako mislite na Terrya on... – započne Leah
- Naravno da mislim na tog prokletnika! – prekine ju Tim – I znam gdje je! Budala izvršava moju misiju! Nisam mu ni trebao reći za plan! Trebao sam znati da će on učiniti nešto tako!
- Vi ste htjeli voziti taj automobil?! – začuđeno će Leah
- Naravno da sam htio! – ljutito će Tim – Čemu to čuđenje?! Još uvijek znam voziti zar ne?!
- Da..Naravno..Nisam mislila da..
- Zapovjedniče Slain! – muškarac u vatrogasnom odjelu priđe Timu – Ja sam vatrogasac Chris Cofrey! Mike Wanner vam poručuje da je evakuacija bolesnika započela i da mu se pridružite kod ulaza čim budete u mogućnosti!
Tim klimne glavom i pričeka da se vatrogasac udalji a zatim se obrati Leah.
- Slušaj Leah! Mylo mora biti negdje ovdje! – on će polutiho – To je jedini razlog zašto su napadači bili ovdje! Terry nam je kupio malo vremena ali moramo pronaći Myla!
- Slažem se gospodine! – Leah klimne glavom
- To je odsada tvoj zadatak i očekujem da mu se potpuno posvetiš! To ti mora biti prioritet! Jesam li jasan?! – Tim pogleda strogo u Leah.
- Potpuno gospodine! Krećem odmah! – Leah će odlučno i brzim korakom uputi se u pravcu bolnice.


- 13:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #

16.11.2010., utorak

Valentinovo - Dan Zaljubljenih! Kako da ne....

Konačno! Konačno je doživio i taj dan! Sutra je Valentinovo i on napokon ima djevojku! Godinama je gledao kako na taj dan zaljubljeni darivaju jedni druge, romantika prži cijeli dan a on je uvijek bio sam za Valentinovo. Ili bi upoznao djevojku poslije ili bi raskinuo prije, ali nikad nije imao djevojku za Valentinovo! Sve do sada!
Nalazio se u Rijeci a ona u Čakovcu! Predaleko netko bi rekao, ali što za ljubav znače kilometri! Odlučio je da ovaj Valentinovo bude dan za sjećanje! Iznenadit će svoju dragu cvijećem koje će joj donjeti u postelju. I to je to!
Sad je samo trebalo riješiti sitnice poput novca za karte i za cvijeće. Srećom njegovi su kolege razumjeli hitnost i važnost putovanja i u trenu je imao sve što mu treba.
Kasnonoćni autobus iz Rijeke za Zagreb i tako je on krenuo. Tijekom vožnje pokušavao je zamisliti izraz njenog lica kad ga ugleda, i kad joj kaže: Sretno ti Valentinovo ljubavi!
Zajedno su bili preko dva mjeseca iako su se tijekom tog perioda vidjeli svega petnaestak puta, budući da je on zbog posla često putovao, no zuato su se čuli svakodnevno.
Nekoliko dugih sati poslije eto ga u Zagrebu, pola je puta iza njega - recimo. Prvi vlak do Čakovca i ponovno predivno sanjarenje.
Glavni kolodvor Čakovec, vrijeme oko 06:00 ujutro. Praktički je stigao na cilj. Svega 17 kilometara dijeli ga od njegove ljubljene. Nema busa i nema dovoljno za taksi - nije važno! Nakon cijelonoćne vožnje dobro će mu doći malo pješaćenja. Nešto više od dva sata kasnije, s kupljenom žutom orhidejom ( jedino što je pronašao ) i smišljene dvije pjesme njoj u čast, konačno je stajao pred njenom kućom.
Trebalo je tri pritiska na zvono da bi se vrata kuće otvorila. Njena je majka iznenađeno pogledala u njega i osmjehnula mu se. On je uvijek bio dobro došao kod njih. Uvela ga je u kuću i ponudila čajem ( znala je da on ne pije kavu ). On je ljubazno prihvatio i sjeo u dnevni boravak dok mu je srce praktički iskakalo iz grudi.
Otpivši gutljaj čaja i sa ogromnim osmijehom na licu pogledao je u majku njegove ljubljene i upitao je: - Gdje je Silvija?! Imam nešto za nju!
Pogled njegove majke bio je kao pogled košute koju je lovac bijesno upucao.
- Silvija!? Ona ...Ona je kod muža....
Kako opisati stanje u kojem se nalazio? Slomljen? Zatećen? Mrtav? Tup?
Teško je pronaći rijeći kojima bi se to moglo opisati. Njegovo srce nije prihvačalo tu stvarnost. Ona je trebala biti u svojoj sobi i on ju je trebao poljupcem probuditi i čestitati dan zaljubljenih! Jer to su oni bili protekla dva mjeseca - zaljubljeni! Što se dogodilo? Je li on to sanja? Da, mora da sanja! Svaki će ga čas netko podrmati za rame i reći mu da je stigao na odredište i onda će se samo nasmijati!
Ali bol koju je osjećao kao da mu je govorila da to nije san.
Njena je majka cijelo vrijeme objašnjavala zašto mu nisu rekli za njenog muža, ispričavali se ali on nije ništa čuo...
Poput zombija ustao je, zahvalio se i napustio kuću. Čekao ga je dug put do Čakovca i do Rijeke.. A još sve mora ispričati svojim frendovima...
Nadao se da će ga nazvati, da će poći za njim, ali uzalud mu nada.. Čini se da će i ovo Valentinovo provesti sam....
Cijelim putem do Rijeke pokušavao je pronaći tragove koji su mogli ukazivati na to da ga ona ne voli ali koliko god se trudio nije pronašao ništa! Kad su bili skupa bili su nerazdvojni.....
Od tog dana kad god je Valentinovo njemu se vrati sjećanje na Silviju - jedinu djevojku koju je izgubio na Valentinovo...

- 21:23 - Komentari (21) - Isprintaj - #

TVOJE TIJELO KAO HRANA

Gladan od želje za usnama tvojim
iščekujem trenutak da budemo sami
jer od poljubaca tvojih sav izgorim
kao bljesak šibice što nestaje u tami..

Jer meni je tvoje nago tijelo
kao gotovom jelu poseban začin
koje je srce oduvijek htjelo
a nije znalo pronaći način....

Zbog tebe nisam mogao zatomiti glad
ni kad sam tvog tijela sokove pio
kao vampir preletjeh čitav grad
i sad hranim se tobom dio po dio...

U mojoj nutrini skuplja se lava
raste strast i postaje sve šira
to budi se vulkan što stoljećima spava
da negdje u tvojoj dubini eksplodira....

Iscrpljen od požude svoje
ulazim u tebe u završnoj ekstazi
i slijedim put kroz srce tvoje
do mjesta gdje se ljubav nalazi...

- 20:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.11.2010., ponedjeljak

THE GUARDIANS OF NYFAAST: SERVANTS OF DARKNESS BOOK ONE

GUŠTAJTE - POGLAVLJE 5. MOJE KNJIGE

. 5. .

- Što se dovraga događa ovdje! – visoki krupni muškarac uperi svjetlost baterije ravno u oči narednika Terrya Strahtona koji je automatski podigao ruke ispred očiju.
- Volio bih da imam odgovor na to pitanje gospodine! – Terry će nervoznim glasom.
Zapovjednik policije Tim Slain odmakne svjetlost sa lica Terrya i osvjetli prostor oko sebe. Trebalo mu je manje od minute da procijeni situaciju.
- Što je sa rezervnim napajanjem?! – Tim se oglasi – Zašto nema svjetla?!
- Radimo na tome! – brzo će Terry – Trebalo bi proraditi svakog trena!
- O čemu je riječ ovdje naredniče Strahton?
Terry rukavom obriše znojno lice. Nije bio sretan što će svom nadređenom priopčiti da nemaju blagog pojma što se dogodilo i zašto.
- Teško je objasniti gospodine! – Terry će odlučno – Nitko nije preživio da nam može ispričati što se točno dogodilo, osim Krosovkog! Ali on je toliko ozlijeđen da je pravo čudo što još diše!
- Kakvo je vaše mišljenje naredniče!? – mirno upita Tim – Zacijelo imate neke slutnje?!
- Da gospodine, imam neke slutnje ali ne vidim smisla u svemu tome! – Terry će frustrirano – Vjerujem da je ovaj napad povezan za eksplozijom kuće u ulici Lena prije par sati!
- Eksplozija?! – Tim Slain priđe bliže Terryu – Kakva eksplozija?! Zašto ja o tome ne znam ništa?!
Terry je slegnuo ramenima.
- Radi se o eksploziji kuće bračnog para Gigler! – nastavi Terry – Ono što je neobično jest da gospodina Seana Giglera držali smo u pritvoru zbog vožnje u pijanom stanju! Gospodine ako mogu reći mislim da to sve ima veze sa tom obitelji!
- Obitelji?! – Tim se zagleda u Terrya – Niste li rekli da je to bračni par?!
- Navodno imaju posinka! Mladić imenom Mylo! – Terry uzdahne – Izgleda da je tijekom noći taj Mylo pobjegao od kuće zajedno sa njihovom ušteđevinom! Ako povjerujemo u njihovu priču!
- A vi ne vjerujete?! – bila je to više tvrdnja nego pitanje
- Ne gospodine! – odlučno će Terry – Razgovarao sam sa susjedima i ništa ne pokrepljuje priču Seana Giglera! Naprotiv, izgleda da je on negativac u čitavoj priči, budući da je godinama zlostavljao mladića!
- Ako se ne varam rekli ste da ste držali tog Giglera u pritvoru?! – Tim će oštro
- Tako je gospodine! – Terry klimne glavom i u tom trenutku upale se svjetla.
- Zašto ste ga pustili iz pritvora?! – Tim Slain ugasi svjetiljku i strogo pogleda u Terrya
Terry s olakšanjem obriše znojno čelo zahvalan što ne mora više zuriti u svjetlo svjetiljke.
- Nismo ga pustili gospodine! – ozbiljno će Terry – Mrtav je!
Tim Slain osjeti kako mu se želudac grči.
- Mrtav? Ubijen? – on će smrknuto
Terry klimne glavom.
- Iščupan jezik i teške ozlijede po tijelu! – reče Terry – Ali nije od toga umro!
Tim mu je uputio umoran pogled.
- Što ga je onda ubilo?!
Terry proguta pljuvačku.
- U tome i jest problem gospodine! Ne znamo!
Tim Slain ispusti dugi uzdah. Salmon je bio gradić sa veoma malom stopom nasilja, neki bi rekli previše miran. Policijski posao graničio je sa dosadom, ali Timu se to sviđalo. Najbliže nasilju u gradu bila bi poneka pijana tučnjava, no odjednom kao da se sam pakao otvorio.
- Povezanost je očita! – nastavi Terry – Prvo je mladić pobjegao iz kuće Giglerovih, zatim slijedeće jutro kuća Giglerovih nestaje u eksploziji zajedno s gospođom Gigler! Mislimo da je ona bila u kući iako to ne možemo tvrditi sa sigurnošću! A zatim nešto kasnije Sean Gigler je također ubijen! Sve se vrti oko njih!
- Znamo li gdje se nalazi Mylo?! – upita Tim
- Izdali smo tjeralicu za njim, no sad kad je grad bez struje to ništa ne vrijedi! – Terry će frustrirano
- Oprostite! – Leah će uzbuđeno – Dogodila se još jedna eksplozija!
- Što?! Gdje!? – Terry poviče
- Kuća Batterstonovih! 316. Južna Terrace ulica! – Leah pogleda u Terrya
Terry iznenađeno pogleda u Leah.
- Južna Terrace... To je sasvim blizu Giglerovih... – Terry zastane – Čekaj malo! Rekla si kuća Batterstonovih... Nije li..
- Baš tako! Krosovski je spomenuo Batterstone! – Leah će brzo – O čemu je tu riječ!? – ubaci se Tim
- Oprostite gospodine! – Leah će ozbiljnog lica – Krosovski je čuo jednog od napadača kako spominje Batterstone! I upravo su sad, ovdje na ulici gospođa Batterstone i njena kći! Kažu da im je kuća potpuno uništena i da nigdje ne mogu pronaći njenog sina Nicka!
- Misliš da je i to povezano sa Giglerima?! – upita Terry
- Oh da! I ne slutiš koliko! – Leah se smrkne
- Kako to misliš?! – Terry će tupo
- Pogodi tko je bio kod Batterstoneovih!? Treći Gigler! Mylo!





*************


Dan Walters prestavljeno je gledao kako mnoštvo ljudi obasjani rotirajućim svjetlima ambulatnih i policijskih kola, iznose mrtva tijela iz policijske postaje u Glavnoj ulici. Kad je djevojka Kirsten spomenula napad na policijsku postaju, Dan nije ni u snu zamišljao prizor pred sobom. A nestanak struje u čitavom gradu kao da je još više uveličavao grozotu koju je počeo osjećati.
Izašao je iz automobila i prišao zgradi. Odlučio je da nekome mora reći o čudnoj svjetlosti koju je vidio i otiscima na zemlji, makar mu rekli da luđak. Jednostavno to ne može više držati u sebi. Izludit će.
Ugledao je dvije žene, stariju i mlađu koje su stajale sa strane zagrlivši jedna drugu, lica prekrivena suzama. Na mlađoj je ugledao isti izraz kakav je imala i djevojka Kirsten na svom licu kad je govorila o svom prijatelju. Uputio se prema njima nastojeći da ne gleda u beživotna tijela koja su uredno bila poslagana na zemlji.
- Oprostite! Zovem se Dan Walters! – on se predstavi govoreći tiho – Možete li mi reći što radite ovdje?! Izgubili ste nekoga?!
- Moj brat! – mlada djevojka pogleda u Dana – Ne znamo gdje je nestao! Trebale smo biti na proslavi ali smo odlučile da ipak ostanemo kod kuće! Ali ugledali smo našu kuću u ruševinama! Zvale smo Nicka i tražili ga posvud ali...
Suze su joj počele kliziti niz lice a starija je žena počela jecati.
- Strašno mi je žao! – Dan će suosjećajno – Nemojte još gubiti nadu! Možda je živ!
Djevojka ga je pogledala odlučno.
- Živ je on! – ona će oštro – Neću vjerovati da je mrtav sve dok ne vidim njegovo tijelo!
Dan šutke klimne glavom. Nije želio još više povečavati patnju nesretnih žena.
- Uostalom, on je sa Mylom! – dobaci djevojka – A kad su njih dvoje zajedno nitko im ne može ništa! Pojavit će se oni! Vidjet ćete!
Ali Dan je više nije slušao. Djevojka Kirsten spomenula je prijatelja Myla! Govore li one o istoj osobi? Zasigurno se radi o istoj osobi! Salmon nije veliki grad! Koliko se mladića zovu Mylo?
Dan se ponovno obrati mladoj djevojci.
- U kojoj ulici se nalazi vaša kuća?! – on upita blago – Možda bih mogao malo pogledati okolo! Možda nađem nešto što bi moglo pomoći!
Ona ga je pogledala sa zahvalnošću u očima.
- Južna Terrace ulica! Broj... Nije bitno! Ionako ništa nije ostalo od nje! – djevojka okrene glavu i jače stisne stariju ženu u zagrljaj.
Dan se zahvalio i vratio nazad do automobila. Otvorio je pretinac i zadovoljno ustanovio da su ručna svjetiljka i fotoaparat na svom mjestu. Upalio je automobil i uputio se prema južnoj Terrace ulici.
Udaljenost od policijske stanice i južne Terrace ulice nije bila velika i pješice bi prešao put za pet minuta, ali ako se misao koja mu zaokuplja um pokaže točnom, možda mu ni automobil neće biti dovoljan da pobjegne što dalje. Polako je vozio ulicom sve dok nije ugledao ruševinu koja je nekoć bila obiteljska kuća. Ostavio je ključ u bravi i motor da radi, a zatim je iz pretinca dohvatio svjetiljku i fotoaparat. Ako pronađe otiske identične onima na čistini pored aerodroma njegove će se slutnje pokazati istinitim. U sebi je molio da ne pronađe ništa.
Svjetlost svjetiljke probijala je gustu tamu dok je on oprezno prilazio kući. Pažljivo je osvjetljavao zemlju pred sobom prije nego što će načiniti korak, ne želeći da nehotice prijeđe svojom nogom preko otisaka. Iznenada zabrinjavajuća misao pojavi se u njegovom umu. Otisci! Čitavo je dvorište prepuno njegovih otisaka. Više ne može šutjeti o svjetlosti koju je vidio. Policija će zasigurno provjeravati eksploziju kuće i pronaći će njegove otiske. Zanimat će ih što je on radio na ovome mjestu. Nema druge. Mora sve ispričati policiji pa i pod cijenu toga da ga proglase ludim.
Sasvim se približio ostacima kuće nanovo se iznenadivši koliko je eksplozija koja je uzrokovala rušenje bila precizna. Baš kao i kod prve kuće u ulici Lena, ništa oko kuće nije bilo zahvačeno ekspozijom. To je Danu govorilo više stvari.
Vjerovatno su za eksplozije obje kuće odgovorni isti krivci, i da uništavaju samo ono što im je cilj.
Tu Dan zastane. Što im je cilj? Ništa ne povezuje ove dvije kuće osim tog mladića Myla! U jednoj je živio a u drgoj se nalazio za vrijeme eksplozije! Imali to smisla?!
Dan nastavi dalje istraživati ali nije pronašao otiske identične onima kod aerodroma. Istovremeno je bio sretan ali i zabrinut zbog toga. Odluči pronaći tragove mladića koji su vjerovatno bježali od progonilaca. U tom slučaju tragovi bi se trebali nalaziti iza kuće.
Tako je i bilo. Pronašao je mnoštvo tragova koji su vodili dalje od kuće. Uspio je procijeniti da se radi o dvije osobe.
Uzbuđen slijedio je tragove sve dok nije dospio na grubi asfalt Južne St. Charles ulice. Nekoliko je trenutaka gledao u oba smjera a zatim se odluči vratiti do automobila i provozati se čitavom ulicom. Možda mu se posreći pa nabasa na mladiće. A onda se sva svjetla u ulici ugase. Dan je osjetio trnce na leđima kako ga prožimaju.
- Nešto nije kako treba! – on će glasno odjednom obuzet panikom – Moram pronaći te mladiće što prije!



********************

Kirsten je ležala na krevetu obasjana slabom svjetlošću svijeće, budući da je čitav grad bio bez struje. Noge su bile nepravilno ukošene prema zidu, bijela majica zgužvana do grudi otkrivala je mišićavi trbuh i zakrivljeni ožiljak. Podsjetnik na operaciju slijepog crijeva za koju su djelomično bili zaslužni ona i Mylo. Tog su dana spremali svoj „ljetni specijalitet“ koji je završio tako što je ona morala na operaciju slijepog crijeva. Mylo ju je posječivao svaki dan.
Kirsten ispusti zrak i pramen žućkaste kose poleti s njenog lica u stranu. Usne je napučila a pogled joj se poigravao sa sjenama na zidu. Njene su misli bile samo sa Mylom i naposlijetku nije više mogla to podnjeti. Ustala je, navukla papuče i izašla iz sobe.
Lisa je postavila svijeće posvud po kući tako da je Kirsten bez problema mogla pronaći put do kuhinje.
- Je li sve u redu Kirsten?! – oglasi se Linda ne podižući pogled
Kirsten nemarno sjedne na stolicu pogledom prateći kako Lisa slaže sendviče.
- Ne mogu se smiriti! – Kirsten će mrko – Brinem se za Myla!
Lisa je podigla pogled. Dobro je osmotrila svoju kćer i nije mogla da ne osjeti blagi ponos. Kirsten je nasljedila sve njene osobine.
- Sigurna sam da je on dobro! – Lisa će smireno – Mylo se zna brinuti za sebe! Vidjet ćeš da će sve biti u redu!
Kirsten pređe rukom preko kose.
- Voljela bih da mogu misliti poput tebe ali ne mogu! Imam osjećaj da se nešto loše sprema i da je Mylo u opasnosti! – Kirsten će zabrinuto.
- Istjeraj si te ružne misli iz glave! – brzo će Lisa – Moraš vjerovati da će sve biti u redu!
- Ali nije u redu! – Kirsten će ljutito – Zašto da lažem samoj sebi! Mylo je pobjegao od kuće i nitko ne zna da li je živ ili mrtav! Sve te eksplozije i čudni događaji! Kako možeš reći da je sve u redu!
Lisa nije ništa rekla na to samo je gledala u Kirsten.
- Najgore je što ne mogu nazvati Nicka i provjeriti da li je Mylo kod njega! – nastavi Kirsten – Ipak su oni najbolji prijatelji!
- Mislila sam da ste ti i Mylo najbolji prijatelji! – Lisa će iznenađeno.
- Jesmo ali ja sam žensko mama! – Kirsten će srdito – Ja sam njegova najbolja prijateljica! Sigurna sam da je otišao kod njega!
- Onda se nemaš zašto brinuti! Ako je kod Nicka onda mu se ništa neće desiti! – Lisa zaključi.
U tom trenutku začuju glasno kočenje automobila a potom i lupanje vratima. Par trenutaka kasnije i njihova ulazna vrata širom se otvore propustivši siluetu krupnog muškarca da projuri hodnikom.
Miles O'Donnell utrči u kuhinju da bi zatim duboko izdahnuo.
- Hvala Bogu dobro ste!! – on će zadihano prišavši Lisi i poljubivši je – Zabrinuo sam se!
- Rekao sam ti da je sve u redu! – začuje se grubi muški glas.
- Chris! – poviče Kirsten i potrči bratu u zagrljaj.
- Vani je pravi pakao! – reče Miles – Netko je napao policijsku postaju i pobio sve policajce u njoj! Prizor je užasan!
- Last Chance Pizza, onaj restoran na Glavnoj ulici prošao je još gore! – dobaci Chris – Ljudi su masakrirani! Nikad nisam vidio toliko krvi i odrezanih dijelova tijela ljudi...
- Prestani Chris, zaboga!! – Lisa će užasnuto
- Samo kažem... – Chris slegne ramenima
- Vidjeli smo Mary i Wendy Batterstone kod policijske postaje! Izgleda da im je netko uništio kuću! – Miles je gledao u Kirsten – Nisu mogle naći Nicka i Myla!
- Znači Mylo je bio kod njih?! – Lisa će iznenađeno
- Znala sam! – poviče histerično Kirsten pogledavši u majku – Rekla sam ti, zar ne! Osjetila sam da su u opasnosti! Prvo eksplozija kuće pa..
- Kakva eksplozija!? – zabrinuto će Miles
- Netko je uništio kuću Giglerovih! – objasni Lisa – Policija misli da je Linda bila u kući kad je uništena!
- Moram ti još nešto reći! – Miles se smrknuo – Sean Gigler je bio u policijskoj postaji kad je napadnuta! Netko ga je ubio i iščupao mu jezik!
- Strašno! Ne vjerujem što se to događa! – Lisa je bila prestravljena – Tko čini sve te užase!?
- Ne znam ali bilo bi bolje da se maknemo odavde! Svi odlaze do Steel Memorial Hospital, i mislim da bi i mi morali otići tamo! – reče Miles – Zgrabite par stvari i krenimo odmah!
Kirsten nije čekala da joj dvaput kažu. Pojurila je u sobu i zgrabila svoju naprtnjaču.
Desetak minuta kasnije već su se vozili u pravcu Steel Memorial Hospital.

**************

Dan Walters je slijedio policijski automobil koji je s upaljenim rotirajučim svjelima jurio Južnom St. Charles ulicom prema Last Chance Pizza restoranu, kad se odjednom automobil ispred njega jednostavno vinuo u zrak, kao da ga je podigla neka nevidljiva ruka i odbacila daleko u zrak.
Dan je svom snagom pritisnuo kočnicu a zatim je izašao iz automobila i potrčao što dalje od njega. Trenutak kasnije policijski je automobil ogromnom silinom sletio na njegov. Zvuk lomljenja metala i stakla a zatim eksplozija popračena crnim dimom. Dan je prinio ruku ustima da ne udahne dim a onda primjeti tri siluete muškaraca kako stoje nasred ceste i gledaju prema vatrenoj buktinji nastaloj od eksplozije. Nije mogao odvratiti pogled od silueta tražeći na njima nešto prepoznatljivo. Odjednom ga nešto stisne oko srca. Njegov fotoaparat! Ostavio ga je u automobilu! Dovraga kako se nije sjetio da ga uzme! Sad su svi dokazi izgorjeli!
Ponovno je usmjerio pogled prema siluetama no njih više nije bilo. Naprezao je oči ali nije vidio ništa. Oprezno je krenuo prema mjestu gdje su stajale siluete i kad je tamo dospio nije pronašao ništa. U daljini je mogao čuti razne zvukove i odsjaje rotirajučih svjetla sa policijskih automobila.
Požurio je prema njima.
Prizor koji je ugledao potpuno ga je paralizirao. Restoran je praktički bio sravljen sa zemljom i posvuda su se nalazili dijelovi ljudskih tijela. Osjećao je kako će povratiti te se odmaknuo podalje d mjesta. Ugledao je kako dva policajca razgovaraju sa uzbuđenim mladićem. Približio se i opet šokirao. Lice mladića bilo je oguljeno kao da su mu savršenom preciznošću skinuli kožu s lica. Mladić je ležao na nosilima dok su dva bolničara nježno ali spretno nastojala da ga saniraju i pripreme za vožnju do bolnice.
- ..I onda su uletjela ta dva .... – mladić je teškom mukom pričao - ...ta dva mladića! Prljavi, ogrebani...kh kh.. Tražili su telefon a ond je sve eksplodiralo i..kh kh..
- Moramo ga odvesti u bolnicu! – javi se krupni bolničar
Policajac koji je zapisivao riječi mladića u notes klimne glavom i odmakne se jedan korak.
Bolničari su istog trena unjeli nesretnog mladića u ambulantna kola i uz zvuk sirene odvezli se prema bolnici.
Dan je stajao neodlučeno par sekundi a zatim je prišao plicajcu.
- Oprostite! – on će čvrstim glasom – Moram vam nešto ispričati!


- 10:14 - Komentari (5) - Isprintaj - #

14.11.2010., nedjelja

Otkud crpiš snagu....??

Osjetio je snažnu bol, toliko snažnu da je morao ustati iz kreveta i kleknuti na pod glavom dotaknuvši pod sobe. Nikad nije osjetio nešto takvo u životu. Bol mu je parala utorbu poput žileta pazeći da osjeti svaki rez. Nije mogao otkriti gdje je točno mjesto odakle dopire ta bol. Činilo mu se da je posvuda. Uplašio se. Pomislio je da je riječ o slijepom crijevu. Uspio se teškom mukom odjenuti a zatim se spusti sa tavana na kojem je spavao u dvorište. Pogled na sat mu je otkrio da je dva sata ujutro.
Prišao je ulaznim vratima kuće i zazvonio. Njegovi staratelji nisu mu dali ključ od ulaznih vrata tako da je uvijek morao zvoniti kad je morao obavljati nuždu ili jednostavno ući u kuću. Ponovno je zazvonio, i opet. Ako su ga i čuli možda se nisu htjeli ustati i otvoriti mu. To ga ne bi nimalo iznenadilo. Bol je ponovno postala nepodnošljiva. Vratio se u sobu na tavanu i dohvatio svoj novčanik. Na sreću uvijek je imao telefonsku karticu za hitne slučajeve, a ovo mu se činilo kao da je takav slučaj..
Skoro se srušio sa stepenica od naleta boli. Presavinuo se u struku nadajući se da će tako ublažiti bol ali što god da je učinio ništa nije pomoglo. Poput pijanca teturao je ulicom prema trgovini uz koju se nalazila telefonska govornica. Drhtavom je rukom utipkao 94 i zatražio pomoć.
Pospani glas s druge strane uvjeravao ga je da ga samo boli stomak i da se nema što brinuti. Isto tako glas mu je rekao da neće slati hitnu zbog tako male sitnice...
Ali on je osjećao da nije riječ o bolovima u stomaku. On je jedva stajao na mjestu. Glavom su mu prolazile opcije. Bile su samo dvije; otići kući i nadati se da će bol proći ili otići sam na hitnu. Izabrao je ovo drugo...
Hitna je bila pet kilometara daleko i odjednom mu se učinilo kao da će mu trebati vječnost da tamo stigne.
Teškom mukom ali vođen snažnom voljom teturao je ulicom prema centru grada. Kasna noć, ulice prazne, tek poneki automobil i on.
Pao je više puta od nemoći i ostao ležati par minuta. Nije bilo slučajnih prolaznika ili dobrih samaritanaca koji bi uskočili i pomogli mu... Ne! Bio je prepušten samom sebi.
Trebalo mu je gotovo dva sata da dospije do hitne i da se sruši na ulaznim vratima.
Strka, zvuk teških klompi i tisuće pitanja - ali nije mu bilo važno! Samo je htio da bol prestane. Voltaren forte - tableta! Nema učinka! Druga tableta! Nema učinka! Prešlo se na inekcije! Prva a potom i druga! Ništa! bOl je još prisutna! Slijedi ultrazvuk!
Rezultat - bubrežni kamenac i unutarnje krvarenje! A tek mu je 15!
Infuzija narednih pet dana. On leži u sobi zajedno sa petero bolesnika. Svi su puno stariji od njega - mogu mu biti djedovi! Svaki dan su posjete i sve krcato ljudima - samo kod njega prazno! Prošlo je pet dana i ništa! Nema poznatog lica! Zar se nisu zabrinuli kad pet dana nije doručkovao, ručao i večerao?! Zar nisu primjetili da je jedna stolica prazna za stolom?!
Ta su ga pitanja proganjala poput aveti! Ovo je bila trinaesta godina što provodi sa skrbnicima i teško mu je bilo za shvatiti da on za njih ne znači ništa! Nitko nije primjetio da ga nema! Nikome nije nedostajao!
Kad se šestog dana vratio kući samo su mu podarili onaj poznati pogled - gubi se u sobu i da te moje oči ne vide!
Znam sve to o njemu i ne mogu a da ga ne upitam: Otkud crpiš snagu....

- 20:04 - Komentari (8) - Isprintaj - #

IZABERI ME ( PARODIJA GIBONNI - ZAVOLI ME )

Vraćam se kao heroj
da vas iz krize izbavim
da vas vodim kao ovce
možda prodam za dobre novce
da se obogatim..

Ja sam Ivo ruke čvrste
i stalno sljedim svoj san
da budem lopov prve vrste
varalica i gentleman...

Zato - izaberi me, izaberi me
svojim glasom me počasti
i ne brini, ne boj se
niže od toga nećeš pasti..
Zaboravi na novine
ja premazan sam svakom masti
i tko mi stane na put
ja ga upropastim....
a ti sad IZABERI ME....

- 18:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

THE GUARDIANS OF NYFAAST: SERVANTS OF DARKNESS BOOK ONE

GUŠTAJTE - 4. POGLAVLJE MOJE KNJIGE

. 4.

Sean Gigler nije imao nikakav predosjećaj. Zadovoljno se izležavao na krevetu kad su se iznenada pred njim stvorila tri muškarca u tamnim kostimima. Njemu su bar izgledali kao muškarci.
- Koji vrag...? – on izusti podigavši se sa kreveta i zapiljivši se u njih
Oni su stajali mirno poput kipova i promatrala ga.
- Kako ste ušli...? Tko ste vi? Što hoćete? Ja..
Muškarac u sredini iznenada desnom rukom presjeće zrak ispred sebe i Sean istog trena poleti sa kreveta i čitavim tijelom tresne o rešetke.
Udarac je bio silovit i odbacio je Seana na hladan pod. Iz nosa mu je curila krv a na čelu je imao veliku porezotinu.
- Što hoćete od mene! – zavrištao je Sean puzajući unazad prema zidu, što dalje od njih – Pomoć! Policija!
Muškarac je ponovno zamahnuo rukom no ovaj put Sean nije poletio zrakom. Oštra bol prostrujala mu je tijelom, kao da ga režu na komade. Htio je vrisnuti ali zvuk nije izlazio in njegovih usta. Tek nerazgovijetno grgljanje. A onda je shvatio i zašto. Usta su mu bila puna krvi. Muškarac mu je upravo iščupao jezik. U Seanovim očima pojavi se užas.
Ovo je san! Ovo nije stvarno! Ovo ne može biti stvarno!
Sean je uvjeravao samog sebe da sve to sanja, ali bol koju je osjećao bila je stvarna, kao i krv u njegovim ustima.
- Hej! Što se tu događa!? Kakva je to vika?! – začuje se muški glas
Sean je još jače otvorio usta da poviče no samo je još više krvi izletjelo na pod. Muškarci su i dalje stajali na mjestu.
U tom trenutku mladi plicajac ugleda Seana i tri muškarca.
- Koji vrag... – on vikne i izvuče pištolj no to je bilo sve što je učinio.
Muškarac bliže Seanu jednostavno je iščeznuo sa mjesta i pojavio se sekundu kasnije iz policajca. Već u sljedečoj sekundi policajčevo tijelo letjelo je zrakom kao da je ispaljeno iz topa da bi se potom ispružilo na pod hodnika. Sean je užasnut promatrao kako drugi policajac privučen bukom ispaljuje hitce u muškarca no bez uspjeha. Kao da su meci zaobilazili muškarca i pravili udubine u zidu iza njega. Ponovno je muškarac ispružio ruku i Sean je znao što slijedi. Policajac je bio podignut sa poda i bačen u zid takvom snagom da je zid popucao od siline udarca. Na zidu je ostala velika krvava mrlja dok je tijelo policajca mlohavo skliznulo na pod.
Sean je čuo kako netko zove pomoć, ali odmahnuo je glavom. Nakon svega što je vidio za njega nema pomoći. Njegovo je vrijeme došlo. Kucnuo je čas da plati za svo zlo koje je učinio. Samo nije očekivao ta smrt tako izgleda.
Pogledao je u maškarca ispred njega pogledom punim prezira i pokazao mu srednji prst. Jebi se, rekao mu je u mislima.
Muškarac je podigao ruku i zelenkasta svjetlost zasljepi Seana. Sve je bilo gotovo u trenu. Kad je Seanovo beživotno tijelo palo na pod, još je jedan policajac poletio zrakom i završio na podu. Bio je to Krosovski.
Sva tri muškarca izmjenili su poglede kad je grupa od šest policajaca zapucala na njih. Oni su polako ispružili ruke i odjednom se izumeđu njih i policajaca stvorio vatreni zid visine dva metra. Policajci su prestali pucati potpuno zatečeni viđenim, a onda je vatreni zid jurnuo na njih, u sekundi ih pretvorivši u pepeo. Sekudu, dvje, muškarci su promatrali prizor a zatim muškarac u sredini pogleda ostalu dvojicu.
- Batterstone! – izusti muškarac i svo troje iščeznu.
Svega minutu kasnije na desetka policijskih automobila zaustavilo se ispred policijske postaje. Među njima bijahu Terry i Leah. Svi su se prvo sklonili iza automobila s uperenim pištoljima prema zgradi, no kako se ništa nije događalo polako su se počeli približavati ulazu. Snažan smrad paljevine zapljusnuo ih je takvom žestinom da su morali ustuknuti par koraka unazad.
- Isuse! – povikao je jedan od policajaca rukom prekrivši usta kako ne bi povratio.
Oprezno su ušli u predvorje i ugledali nepomična tijela policajaca i spaljeni dio predvorja gdje je vatra spalila druge policajce.
- Što se zaboga ovdje dogodilo? – glasno će Leah
- Krosovski je još živ! Brzo neka netko zove hitnu! – poviče jedan policajac naginjući se nad tijelo policajca u kutu prostorije.
Leah odmah dotrči do Krosovskog. Njegovo je tijelo ležalo pod čudnim kutem i Leah odmah procijeni kakvo je stanje Krosovskog. Već je vidjela tijekom svog života mnoge ozlijede, osobito otkako je počela raditi u policiji, ali ovakvo nešto nije doživjela. Krosovski je ležao sklupčan u kutu zida koji je bio jednako kao i Krosovski sav bio umazan krvlju. Obje njegove noge bile su zavinute kao kazaljke na satu. Mogla je jasno vidjeti otvorene prijelome kostiju. Leah nikad nije vidjela takvu deformiranost tijela. Što je moglo uzrokovati takve ozljede? Teško da je udarac u zid bio dostatan za to! Ona pogleda u Krosovskog. Lice mu je bilo prepuno posjekotina i gornji dio glave bio je napola oguljen. Spuštajući pogled s njegova lica prema niže, primjetila je više ubodnih rana, ovalnog oblika. Kao da je napadač koristio šiljasti predmet da nanese ubodne rane.
- Denis?! – Leah ga zazove lagano podigavši mu glavu.
Njegovo lijevo oko ispadne iz duplje i otkotrlja se po podu. Ona se jedva prisilila da ne povrati.
- Nnnššta... mogli... učinit.. – Krosovski je jedva pričao budući da su mu svi zubi bili polomljeni.
- Štedi energiju! Bit će sve u redu! – reče Leah više da sebe uvjeri nego njega.
- Prepustite ga nama! – dva bolničara spuste se do Krosovskog.
Leah je opazila kako jedan od bolničara uzima oko sa poda i stavlja ga u malenu posudicu kad ju Krosovski zazove.
- Tu sam! Ne brini! – ona poviče
- Batt..ston.. – izusti Krosovski s naporom
- Nisam te razumila Denis! – Leah će glasno
Krosovski uhvati bolničara za ruku i ovaj mu uputi pogled a zatim se sagne do lica policajca. Leah je promatrala kako Krosovski teškom mukom izgovara slova a onda se onesvijestio.
Bolničar je pogledao prema Leah.
- Batterstone! – bolničar će kratko – Kaže da je jedan od njih spomenuo Batterstone!
Dopacivši sućutni pogled Krosovskom Leah priđe Terryu koji je promatrao spaljeni dio prostorije.
- Krosovski je gadno ozljeđen! – ona će tupo.
- Ovo je povezano Leah! – ozbiljnim će glasom Terry – Ona eksplozija i sad ovo krvoproliće! Veza su im Giglerovi! Sean je mrtav!
Leah mu je uputila začuđen pogled.
- Oboje Giglerovih u jednom danu?! To nije slučajnost! – ona će zamišljeno
- Misliš li da je red i na trećem Gigleru?! – upita ju Terry – Pod uvjetom da ga pronađu!
- Mislim da imaju ideju gdje bi mogao biti! – Leah mu ispriča razgovor sa Krosovskim.
- Moramo smjesta pronaći Batterstone! Prije nego bude prekasno! – Terry pojuri do kompjutera.

************

Dan Walters nije mogao vjerovati u ono što je gledao. Kao što je i narednik Terry Strahton primjetio gledajući u krater nastao eksplozijom, nešto neobjašnjivo se dogodilo. Prvo je Dan pomislio da je svjetlost koju je vidio na nebu krivac za taj krater, no brzo je odbacio tu pomisao. Za ovo je kriva ona eksplozija koju je čuo ali zašto ništa drugo nije oštećeno, to ga je kopkalo. Eksplozija takve jačine trebala je oštetiti automobile u blizini a ipak na njima nema čak ni prašine. Kako je to moguće?
- Nevjerojatno, zar ne?! – on začuje glas iza sebe.
Okrenuvši se on ugleda Kirsten kako ga promatra sa rukama prekriženim na prsima.
- Bok! – on pozdravi i pokaže na krater – Jesi li ti vidjela što se dogodilo?
Ona odmahne glavom.
- Nitko nije vidio ništa! – Kirsten će mirno – Sve je bilo normalno a onda u jednom trenutku..bum! – Kirsten raširi ruke
- Zaista čudno?! – promrmlja Dan
Kirsten ga osmotri.
- Vi ste novinar ili nešto slično!? – ona će znatiželjno.
Dan se nasmije.
- Zaboga ne! Ja sam pilot! – Dan ispruži ruku – Zovem se Dan! Dan Walters!
- Ja sam Kirsten! – ona prihvati ruku – Živim ovdje na broju 189.! Vau pilot! Zakon!
Dan joj se osmjehne.
- Slažem se s tobom! – Dan klimne glavom a onda ponovno skrene pogled prema krateru – Nevjerojatno!
- Moj je prijatelj Mylo živio u toj kući koja je uništena! – reče Kirsten
Dan se okrene prema njoj. U glasu joj je primjetio zabrinutost.
- Siguran sam da je on u redu! – pokušao je zvučati realno iako je znao da nema nikakvih izgleda da je itko preživio eksploziju.
- Oh da! Znam da je on u redu! – brzo će Kirsten na njegovo iznenađenje – On nije bio u kući za vrijeme eksplozije!
- Tvoj prijatelj je onda pravi srećković! – osmjehne se Dan
- Pobjegao je od svojih skrbnika! – sjetno će Kirsten – Oni su bili jako zli prema njemu!
- Zar policija nije došla istražiti što je uzrok eksploziji?! Kirsten priđe bliže Danu.
- Bio je neki narednik i još jedna policajka! – Kirsten će uzbuđeno – Baš onako kao u filmovima! Ali su morali otići na drugo mjesto! Netko je zvao u pomoć! Nešto kao da netko napada policiju ....
Dan više nije sumnjao da su svi ti događaji povezani. Prvo svjetlost na nebu, otisci, eksplozija i napad na policiju. Nešto povezuje sve te događaje.
- O čemu razmišljate? – Kirsten ga je promatrala
- Znaš li čuvati tajnu? – Dan će tiho – Ali stvarno veliku tajnu?
Kirsten klimne glavom.
- Sinoć sam vido čudnu svjetlost na nebu! – Dan će mirno – Znaš što je zvijezda padalica, zar ne? Izgledala je kao da je to zvijezda, samo što je bila puno veća i svjetlija!
Kirsten je gledala u Dana.
- Mislite da je ta svjetlost, ta zvijezda padalica načinila ovo?! – ona pokaže na krater
Dan slegne ramenima.
- To sam pomislio čim sam ugledao krater ali ne može biti! Svjetlost sam ugledao u blizini aerodroma, a to je na drugom kraju grada! – Dan će zbunjeno
- Osim ako nije bila još jedna zvijezda padalica koju niste vidjeli! – dobaci Kirsten
Dan joj posveti zadivljen pogled.
- Vidiš na to nisam pomislio! – on će zamišljeno – Ali ako prihvatimo tu mogučnost kako onda objasniti neoštećene automobile?
- Kirsten!! Što zaboga radiš na cesti! – zabrinut glas Lise odjekne ulicom dok se nervozno približavala njima u susret.
- U redu je mama! Nije mi ništa! – Kirsten će glasno a zatim pogleda u Dana – Ponekad je previše zaštitnički raspoložena!
Lisa se zaustavila tik u Kirsten.
- Znaš da poludim kad samo tako nestaneš! – ona će prijekorno
- Dobro sam mama! OK! – Kirsten će blago osmjehnuvši se – Samo sam razgovarala sa...
- Walters! Dan Walters! – javi se Dan pružajući ruku – Čuo sam eksploziju pa sam došao vidjeti mogu li kako pomoći!
Dan namigne Kirsten na što mu se ona osmjehne.
- Lisa O'Connell! – Lisa se rukuje – Vi ste policajac ili..
Dan se osmjehne.
- Samo pilot! – on će kao da se opravdava – Ali mislio sam da nekako mogu pomoći no...
Lisa klimne glavom. Znala je što Dan želi reći.
- Ne bi trebali stajati ovdje na cesti! – ona će oprezno – Ne znamo što je prouzročilo eksploziju! Ne bih željela da se ponovi dok smo mi u blizini!
- Imate pravo Lisa! – Dan klimne glavom i priđe svom automobilu – Idem do policijske postaje! Možda će tamo moja pomoć biti potrebna! Drago mi je što smo se upoznali Kirsten! Nadam se da ćeš pronaći svog prijatelja!
On mahne rukom, upali automobil i odveze se iz ulice Lena.
- Idemo Kirsten! Sklonimo se sa ceste! – Lisa ju zagrli – O kojem je to prijatelju govorio?!

************

Mary Batterstone i njena kći Wendy izašle su iz kuće broj 316. u Južnoj Terrace ulici. Nosile su velike vrećice u rukama i bile su svečano odjevene.
- Jelo vam se nalazi u pećnici no sad je već zacijelo hladno! Najbolje da ga podgrijete u mikrovalnoj... – Mary je užurbano govorila sinu Nicku koji je stajao na dovratku i promatrao ih.
- Znam majko kako podgrijati hranu! – presječe ju Nick – Nisam retardiran!
- Mi se nećemo dugo zadržati na rođendanu! – nastavi Mary – Da sam barem znala da će Mylo doći k nama otkazala bih sve i...
- Samo vi odite i zabavite se! – opet joj Nick uskoči u riječ – Mylo će biti dobro! Pozdravite tetku u moje ime! A sad krenite već jednom da ne zakasnite!
Mary klimne glavom, podari mu još jedan majčinski pogled a zatim se okrene prema Wendy.
- Krenimo onda! – reče ona.
Nick ih je promatrao kako rame uz rame nestaju ulicom a zatim kad ih je izgubio iz vida on se okrene i uđe u kuću glasno zatvorivši vrata. Uputio se u dnevni boravak gdje je Mylo sjedio za stolom pogleda uperenog kroz staklena vrata, u prostrano dvorište.
- Kako se osjećaš? Boli li te? – upita Nick sjedajući njemu nasuprot
- Dobro sam! – Mylo će mirno i dalje gledajući u dvorište.
Nick ga je pozorno promatrao. Poznavao je Myla bolje od ikoga i mogao je jednim pogledom otkriti što se događa u njegovoj glavi, a ono što je sad vidio jako ga je zabrinulo. Čini se da u njemu kuha bijes i da ga ne može zatomiti.
- Vidim da si zamišljen i šutljiv! – nastavi Nick polako – To ti nije svojstveno! O čemu razmišljaš?
- O ničemu! – kratko će Mylo
- Ma daj Mylo! – srdito će Nick – Biti će ti lakše ako to izbaciš iz sebe! Znaš da razgovor pomaže!
Mylo sijevne pogledom prema Nicku.
- Zaista Nick?! – on će oštro – A kako to točno pomaže?! Učinit će da moje ozljede manje bole!?
- Znaš na što sam mislio! – jasno će Nick
- Ne Nick! Ne znam na što si mislio! – Mylo ustane i priđe staklenim vratima – Više ne znam ništa! Ni tko sam ni što sam!
- Ja znam tko si! – reče Nick – Ti si Mylo i moj si najbolji prijatelj!
Mylo se ironično osmjehne i zavrti glavom.
- Ja sam samo velika kukavica! Eto što sam! – Mylo će ravnodušno – Samo sam ležao tamo i nisam učinio ništa! Dopuštao sam mu da me udara poput lutke! Trebao sam uzvratiti i boriti se!
- Ne pričaj gluposti! – Nick vikne – Da si se usprotivio Sean bi te vjerovatno ubio!
- Bar bi umro kao muškarac a ne se skrivao kao kukavica!
- Daj se prestani sažaljevati! – ljutito će Nick – Pa što!? Dobio si batina! Velika stvar! Nije prvi a vjerovatno neće biti ni posljednji put! Preboli to! Bar više ne moraš živjeti sa njima! Nije li to vrijedno batina? Dobio si slobodu!
Mylo je šutio. Znao je da Nick ima pravo ali on je htio osloboditi se Linde i Seana svojom voljom, a ne na ovakav način. Iako se otarasio njihove tiranije on je svejedno osjećao kao da su oni opet pobjedili.
- Daj Mylo trgni se! – Nick će blago – Nemoj da te oni pretvore u sebi slične! Učinio si sve kako treba! To bi trebalo biti sve što se ima reći o tome! Hajde sjedni za stol i idemo jesti! Znam da si zacijelo gladan, jer ja jesam! A ja sam već doručkovao danas!
Mylo duboko uzdahne i vrati se do stola. On pogleda u Nicka koji se cerio.
- Makni taj samozadovoljni smješak s lica! – Mylo će Nicku – Znaš ponekad me stvarno živciraš!
- Znam! – Nick ustane – Ali zato prijatelji i služe!
Mylo ga je promatrao kako stavlja jelo iz pečnice u mikrovalnu.
- Imaš li ideju što ćeš dalje? – upita Nick – Pretpostavljam da ćeš morati uzeti nekoliko dana slobodnog na poslu! Nećeš moći raditi tako natečen!
Mylo se ironično osmjehne.
- O da! Baš će moj izostanak nešto značiti – primjeti Mylo – Otkrit će da me nema možda za desetak dana kad se smeće bude nagomilalo po hodnicima!
- Podcjenjuješ se! – dobaci mu Nick
- Znaš, već devet godina istražujem tko su mi bili roditelji i nisam se pomaknuo s mjesta! – reče Mylo – Nigdje niti sićušnog traga koji bi me doveo bliže pravim roditeljima! Bojim se da nikad neću saznati tko sam!
Nick se okrene i pogleda odlučno u Myla.
- Zar ti je prošlost toliko važna?! – on će ozbiljno – Zar ti nije dovoljno to da znaš kakav želiš biti? Recimo da uspiješ pronači svoje prave roditelje nakon svih ovih godina! Što onda? Što ako su i oni poput Linde i Seana?! Nisi li o tome razmišljao? Ipak su te ostavili s jedva dvije godine starosti! To mi ne govori puno dobrog o njihovom karakteru!
Nick sjedne za stol.
- Gle Mylo! – on će pozorno – Ne želim reći da razumijem kako ti je, jer to nije istina! Ali znam čemu težiš! Želiš negdje pripadati, pronaći svoje mjesto! Ali to nećeš postići tako što ćeš si u glavi stvoriti sliku savršenih roditelja koji su negdje tamo vani i očajnički traže tebe koliko i ti tražiš njih! To tako nije u životu! Neke stvari je bolje jednostavno ostaviti takvim kakve jesu!
- No što je tebi danas! – Mylo će srdito – Sav si pun savjeta kao da si psihijatar! Osjećam se analizirano!
- U tom slučaju nemaš se što brinuti! – osmjehne se Nick – Ovaj put ti neću naplatiti seansu!
Oboje su se nasmijali, i njihov se smijeh pomješao sa pištećim zvukom mikrovalne pećnice.
Nick je ustao i u tom trenutke čitav zid s njihove desne strane razleti se u stotine krhotina, ispunivši dnevni boravak prašinom.
- Nick! Nick! – poviče Mylo ustajući sa poda gdje ga je silina eksplozije odbacila.
- U redu sam! – Nick se pojavi krvavog lica
- Ozlijeđen si! – Mylo mu priđe
- Samo ogrebotina! – Nick odmahne rukom – Koji je to vrag bio!?
- Ne znam i ne želim znati! – Mylo će ozbiljno – Bolje da izađemo u dvorište! Ne bih želio da se kuća sruši dok smo mi unutra!
Oboje su izjurili iz kuće baš na vrijeme da izbjegnu još jednu eksploziju. Ovaj su put zidovi su kuće popucali poput stakla ali nisu se urušili. Nick i Mylo odmicali su se unatraške promatrajući u šoku kako kuća ispred njih postaje ruševina.
- Mylo! – šapne Nick – Netko je tamo!
Mylo pogleda u smjeru gdje je Nick pokazao rukom. Ugledao je tri osobe u tamnim kostimima kako stoje ispruženih ruku prema kući. Odjednom je imao loš predosjećaj.
- Brzo! Prati me! – Mylo okrene leđa kući i potrči što je brže mogao kroz dvorište pazeći da ga Nick slijedi.
Izašli su na Južnu St. Charles ulicu a da nisu vidjeli strance u crnom. Mylo je nastavio trčati ulicom u smjeru Hope Avenue odakle bi lako mogli pobjeći strancima. Nadajući se kako su tipovi zauzeti uništavanjem kuće on je čvrsto stiskao zube dok je cijelo njegovo tijelo protestiralo zbog boli koju je osjećao. Dojurili su u Hope Avenue i Mylo je zastao da povrati dah.
- Ne možemo ovdje ostati! – on će zadihano s grimasom na licu – Koji se vrag ovdje događa Mylo! – Nick je uzbuđeno vikao – Tko su ti tipovi i kako su... Moja kuća Mylo! Oni su je uništili!
Nick je počeo paničariti a to je bilo najmanje što je njima sad trebalo. Mylo ga zgrabi za ramena i prodrma.
- Daj se saberi Nick! – on će grubo – Ovo nije vrijeme da počneš paničariti!
- Zaista? Nije? – sarkastično će Nick – A kad će biti vrijeme?! Kad nas uhvate i ubiju?!
- Ne znaš to! – mrko će Mylo – Uostalom mi nećemo biti ovdje i neće nas uhvatiti! Krenimo dalje!
Mylo potrči no stane primjetivši kako se Nick nije pomakao s mjesta.
- Hajde Nick! – on poviče – Što je sad!?
- Moja majka i Wendy! – Nick će užasnuto
Mylo mu priđe.
- One su na sigurnom! Na rođendanu kod tvoje tetke! – mirno će Mylo – Neće ih biti još satima! Moramo dalje Nick!
- Imaš plan? Ili samo trčimo naslijepo?! – Nick se pribere
- Nažalost mobitel mi je ostao kod tebe u kući! – ljutito će Mylo – Što je s tvojim?
Nick slegne ramenima.
- Također! – on će kratko
- Moramo doći do telefona i pozvati policiju! – reče Mylo – Iako se nadam da su to tvoji susjedi već učinili! U svakom slučaju moramo se maknuti odavde! Idemo na mjesto gdje ima ljudi!
- A da sami odemo na policiju? Nismo daleko od policijske postaje?! – predloži Nick
- Ne! Ne možemo to učiniti! – odmahne Mylo glavom – Oni se nalaze na toj strani! Vidjet će nas! Moramo bježati od njih a ne prema njima! Bolje potražimo drugo mjesto!
- Last Chance Pizza je tu blizu! – dosjeti se Nick – Tamo je uvijek puno ljudi!
- Idemo onda! I pazi da ne praviš buku! – opomene ga Mylo
- Kako da trčim i ne pravim buku!? – ljutito će Nick – Nema smisla!
- Zatvori ta lajava usta i vidjet ćeš da možeš! – odvrati Mylo počevši trčati prema restoranu.
Noć se polako počela spuštati i prve su se svjetiljke počele paliti bacajući slabašnu svjetlost na ulice. Nakon petnaestak napornih minuta Nick i Mylo utrčali su u restoran potpuno zadihani i znojni. Svi su pogledi odmah bili upereni u njih no njih to ni najmanje nije smetalo.
- Trebam telefon! Hitno je! – Mylo se obrati mladiću za kojeg je procijenio da je konobar
Ovaj ga je iznenađeno pogledao a zatim se odmaknuo jedan korak unazad.
- Da..da! Tamo je u kutu! – reče mladić na što je Mylo odmah odjurio do telefona.
Podigao je slušalicu i pritisnuo brojeve i sledio se. Telefon je bio u kvaru. On se ljutito okrene prema konobaru.
- Kakva je ovo bolesna šala?! - on će gnjevno
- Šala?! – mladić je djelovao zbunjeno – Kako to mislite?!
- Telefon ne radi! – vikne Mylo
Mladić priđe telefonu i provjeri ga dvaput prije nego je pogledao u Myla.
- Ne razumijem! – on će začuđeno – Do maloprije je radio savršeno!
Mylo se osvrne po restoranu.
- Ima li itko ovdje mobitel?! Hitno je! Pozovite policiju! – on poviče sijevajući pogledima ljude koji su sjedili za stolovima.
Par njih je izvadilo mobitele samo da bi iznenađeno otkrili kako ne rade.
Mylo je ponovno imao loš predosjećaj. Nešto nije bilo kako treba. A onda se cijeli prednji dio restorana razletio na isti način kao i zid u dnevnom boravku Nickove kuće. Krhotine stakla fijukale su poput oštrica zrakom zabijajući se u stolove, zidove, ljude, sve što im se našlo na putu. Ljudi su padali kao pokošeni. Vriskovi uplašenih ljudi mješali su se sa agonijom ozljeđenih. Krvi je bilo posvuda. Uspaničeni ljudi histerično su pokušavali izaći iz restorana izlažući sebe smrtonosnim krhotinama stakla.
- Lezite na pod! – vikao je Mylo no nitko ga nije slušao.
Mlada žena u plavoj trenirci, duge crne kose pojuri prema kuhinji ignorirajući Mylove povike, samo da bi joj komad stakla strahovitom preciznošću odsjekao glavu. Užasnut Mylo nije mogao odvratiti pogled od bezglavog tijela koje se trzalo dok je krv štrcala na sve strane.
- Moramo otići odavde što prije! – on će glasno – Nick! Nick gdje si?!
Istog trena osjeti ruku na ramenu.
- Kraj tebe prijatelju! – Nick će tiše – Mislim da su nas pronašli! Znali da ćemo potražiti pomoć!To je bilo očito!
- Ostani na podu i radi što i ja! – Mylo puzajući krene put kuhinje nastojeći da ne gleda na obezglavljeno tijelo žene. Pod je bio prekriven ljepljivom krvlju i on se čudio kako uspijeva još uvijek da ne povrati.
Čim su dospjeli do kuhinje Mylo je ustao i počeo tražiti stražnja vrata. Oprezno ih je odškrinuo a kad se uvjerio da je put čist mahnuo je Nicku i oni su ponovno jurnuli što dalje od njihovih progonioca. Mylo se tješio što se noć sve brže počela spuštati te će im pružiti zaštitu koja im je trebala. Iza sebe su još uvijek mogli čuti krikove no svakim korakom postajali su sve slabiji i slabiji, dok nisu ptpuno utihnuli. Mylo je krenuo prema Steele Memorial Medical Centru, udaljenom petnaestak minuta istočno od njih. Tamo rade zaštitari koji mogu pozvati policiju i imaju oružje. Tamo će biti sigurni.
Napola trčeći prošli su raskrižje Glavne i Južne Church ulice približavajući se svom odredištu, kad odjednom sva se svjetla na ulici ugase.
Mylo i Nick zastanu i potraže jedno drugo pogledom. Noć se tek počela spuštati te nije u potpunosti zavila grad u tamu.
- Misliš da je ovo njihovo djelo?! – šapčući će Nick
- Nema šanse! – odvrati Mylo – Znamo da su u restoranu! Nismo li upravo pobjegli odande! Uostalom kako bi mogli srediti da cijeli grad ostane bez struje! Hajde, iskoristimo još ovo malo vidljivosti da se maknemo s ceste!

- 17:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.11.2010., subota

THE GUARDIANS OF NYFAAST: SERVANTS OF DARKNESS BOOK ONE

GUŠTAJTE! TREĆE POGLAVLJE MOJE KNJIGE..

.3.

Nick je bio u pravu, Mylo se nalazio u knjižnici. To je bilo jedino mjesto gdje je u miru mogao razmisliti o događajima koji su se odigrali prošle noći. Kad je jutros otvorio oči isprva nije znao gdje je i što se dogodilo, no ugledavši zgužvanu odjeću i osjetivši bol brzo se prisjetio svega. Koliko je nježnije mogao ustao je i odjenuo se zadovoljno ustanovivši da nije imao nikakvih ozbiljnih ozljeda, tek nekoliko porezotina i masnica. Desni kuk zadavao mu je lakšu bol kao i rebra na desnoj strani tijela. To su bili rezultati Seanovih udaraca nogom.
Nakon što je odjenuo odjeću počeo je razmišljati o svom sljedećem koraku. Nema sumnje da će Sean i Linda ubrzo ustanoviti kako on nije spavao na tavanu i krenut će tražiti ga po gradu. Ni za ludu glavu ne misli se vratiti kod njih ali morao je smisliti kamo da ode. Kirsten i Nick trenutno nisu opcije jer kod njih će ga odmah potražiti. Za početak se mora pritajiti jedno kratko vrijeme i ne kontaktirati Kirsten ili Nicka. Znao je da će se oni veoma zabrinuti ali to je trenutno bilo jedino rješenje.
Odlučio je da svrati do knjižnice i uzme nešto za jelo iz aparata u hodniku knjižnice. Iako su u njemu bili samo slatkiši a on je imao novaca samo za dvije čokoladice, ipak je i to bilo bolje nego ništa. Vratio se istim putem do ulice kojim je ušao u zgradu kina i uputio se prema knjižnici. Na sreću bio je pošteđen dugog pješačenja budući da je knjižnica bila blizu. Nastojeći da bude što prirodniji polako je hodao ulicom izbjegavajući direktne poglede sa mještanima koji su mu prilazili u susret.
Kad se on probudio već je bilo blizu jedanaest sati tako da kad je ušao u knjižnicu u njoj je već bilo ljudi. To mu je odgovaralo jer se mogao neopaženo smjestiti u jedan od odjeljaka za čitanje. Uputio se u toalet, gdje je polako i pažljivo osmotrio lice. Na njegovo čuđenje nije ugledao modrice na licu, tek blijedu crvenkastu crtu na čelu. Zadovoljno je zaključio kako nitko neće znati što mu se dogodilo. On zagladi neposlušnu kosu i poravna majicu i hlače. Osjetio je kruljenje u stomaku, te je zaključio da je gladan. Posegnuo je u džep i izvadio par kovanica od 50 centi. Pažljivo izbrojavši zaključio je da ima dovoljno za dvije Twix čokoladice iz automata u knjižnici. To će biti dovoljno za sad, kasnije će razmisliti kako da utaži glad.
Vratio se u hodnik i prišao automatu. Ubacio je kovanice i u trenu su tri Twix čokoladice bile u njegovim rukama. Pronašao je slobodno mjesto za sjesti sasvim u kutu, te je dohvativši prvu knjigu koja mu je bila pod rukom, željno skinuo omot s prve čokoladice.
Nalazio se u knjižnici više od dva sata kad je ugledao Nicka kako ulazi kroz velika vrata u knjižnicu. Istog trena Nick je ugledao njega i krenuo mu u susret.
Mylo je duboko izdahnuo. Zaboravio je koliko je Nick oštrouman i trebao se sjetiti da će Nick odmah krenuti u knjižnicu, budući da je to bilo jedino mjesto izuzev Nickove kuće, gdje je on odlazio. S obzirom da je Nick bio njegov najbolji prijatelj, on je to svakako dobro znao.
Jedan pogled u Myla i Nick je odmah znao što se dogodilo.
- Koliko si dugo već ovdje? – kao iz topa će Nick sjedajući Mylu nasuprot
Mylo je skrenuo pogled u stranu izbjegavajući pogledati izravno u njega.
- Zar je to bitno?! – on će ravnodušno
Nick slegne ramenima.
- Ovisi o tome što namjeravaš dalje! – on će ozbiljnim tonom - Vjerujem da imaš neki plan?
Mylo nije odgovorio već je nastavio zuriti negdje u stranu.
Nick uzdahne kao da je time potvrdio svoje sumnje.
- I mislio sam! – on će mirno – Nije važno! Ja znam što trebaš učiniti sljedeće....
Mylo podigne ruku ušutkajući Nicka.
- Što god ti je na umu zadrži za sebe Nick! – on će ozbiljno - Ovo je nešto što sam moram srediti, u redu?
Nick ga je pogledao u nevjerici.
- O čemu ti to trabunjaš?! – on će oštro – Jesu li te udarili tako snažno da ti se pomutio mozak? Naravno da nije u redu!
Nekoliko je ljudi u knjižnici pogledalo u njihovu smjeru budući da je Nick povisio glas. Nick se brzo osvrne oko sebe a onda zgrabi Myla za rame.
- Pogledaj me! Pogledaj me Mylo! – on će oštro ali tiše prisilivši Myla da ga pogleda – Ako misliš da ću mirno sjediti i ne činiti ništa dok moj najbolji prijatelj luta ulicama kao neki beskućnik, isprebijan i gladan, varaš se! I to gadno!
- Cijenim sve to Nick! – grubo će Mylo – Ali ne trebam tvoju pomoć! Imam sve pod kontrolom!
Nick se ironično osmjehne.
- O da! Vidim da ti ide odlično! – on će smireno – Dvije čokoladice za ručak! To će te daleko dovesti!
On se nagne preko stola.
- Evo ovako! Idemo kod mene da te zakrpamo i nahranimo! Ostati ćeš par dana dok se ne oporaviš a onda čini što želiš! Kako ti to zvuči?
Mylo odmahne glavom.
- Ne! Ne dolazi u obzir! Rekao sam ti da je to moja stvar i da ću ja to srediti! – on će nervozno – Nisi trebao dolaziti ovamo Nick!
Nick lupi šakom po stolu i ponovno privuče pozornost ljudi u knjižnici.
- Zašto moraš biti tako prokleto tvrdoglav, ha?! – on će gnjevno – Ali neće biti po tvojem Mylo! Ne ovaj put! U redu, hoćeš na grubi način?
Mylo se podsmjehne.
- Natjerat ćeš me da pođem s tobom?!
- Da Mylo! Upravo ću to da učinim! To je za tvoje dobro! – Nick će odlučno.
Mylo se nasmije i jaukne od bola.
- Znaš, ne bi me trebao nasmijavati u ovakvom stanju! To jako boli! – Mylo će kroz smijeh – Praviš budalu od sebe Nick! Oboje znamo da me nikad ne bi namjerno udario i to pogotovo u ovakvom stanju!
Nick mu uputi iznenađen pogled.
- Udario? Moj Bože! Oni su stvarno poremetili nešto u tvojoj glavi!- Nick će zabrinuto – Tko je spomenuo išta o udaranju?
- Ako nisi na to mislio onda stvarno ne vidim kako me možeš natjerati da pođem s tobom! Jer jedino me silom možeš odvući odavde! – ozbiljno će Mylo
Nick se tiho nasmije.
- Zaboravljaš da sam tvoj najbolji i ako mogu biti direktan – jedini prijatelj u Salmonu! A to mi daje za pravo da tvrdim kako te poznam bolje nego ti samoga sebe! – samouvjereno će Nick – Stoga uštedi mi trud i prestani biti tvrdoglav! U svakom slučaju ja ću pobjediti!
- Vidiš Nick to je baš tvrdnja kakvu ne smiješ reći nekome tko je pretjerano tvrdoglav, jer sad bi mogao ustrajati po svome tebi iz inata! – Mylo će mirno
- Mogao bi ali nećeš! – Nick će mirno – Ako ne popustiš ja se isto neću vratiti kući. Niti noćas, niti sutra, niti svaki sljedeći dan sve dok se ti ne predomisliš! Neću se nikome javljati, neću se nigdje pojavljivati, čak ni ti nećeš znati gdje sam!
- I to bi me trebalo natjerati da se predomislim?! – Mylo će ironično.
- Znam te Mylo jako dobro! – ozbiljno će Nick – Pretrpjet ćeš svakakva sranja i patnje! Smijati se i zbijati šale dok krvariš, ali jednu stvar nećeš učiniti. Dopustiti da netko drugi pati i strahuje radi nečega što si ti skrivio! Misliš da neće povezati da smo zajedno? Ti pobjegao od svojih a mene neće biti danima? Misliš da policija neće početi pretraživati grad tražeći nas? Zamisli moju majku i oca i moju sestru? Neće znati jesam li živ ili mrtav. A sve to zbog tebe! Jer znam da radi sebe nećeš prihvatiti moju pomoć ali učinit ćeš to radi mene i mojih!
Mylo je zurio u Nicka tražeći na njegovom licu trag neodlučnosti no vidio je samo odlučnost i čvrstinu. On se preko volje osmjehne i podigne lagano ruke.
- U pravu si! Eto, priznajem! Jesi sad sretan?! – on će bezvoljno
- Ne Mylo, nisam sretan! – Nick je i dalje bio ozbiljan – I da znaš učinio bih sve što sam ti rekao! Zar ne shvaćaš što znači biti najbolji prijatelj? U dobru i zlu!
- No dobro pristao sam u redu! Nemoj mi sad držati prodike o kodeksu prijateljstva! – mrzovoljno će Mylo
Nick se osmjehne.
- Neću, ionako je već kasno a zasigurno si gladan! Hajde krenimo do mene! Majka će biti sretna što ćeš biti kod nas!
Mylo ustane i krene za Nickom.
- Ali kladim se da znam tko neće biti sretan! – promrmlja on.

********************

Sean Gigler nije uživao predugo u vožnji svog metalnog ljubimca. Svega sat vremena nakon što se odvezao u svom Fordovom kamionetu iz dvorišta kuće u ulici Lena, policija ga je privela u glavnu postaju zbog vožnje u pijanom stanju. Teško bi se moglo reći da je Sean imao uspjeha u traženju Myla uzevši u obzir da ga nije niti tražio. Njegov je prvi i osnovni cilj bio kupiti viski kod Whiskey Willy's i utažiti žeđ koja ga je proganjala od prošle noći. Zahvaljujući novcu koji je uzeo Lindi pred nosom kupio je jednu bocu zbog koje je i završio u policiji. Nije bio zabrinut što neće ispuniti zadaću koju mu je Linda zadala bar ne dok je u pritvoru.
- No dobro gospodine Gigler! Čemu vožnja u pijanom stanju? – privlačna žena u policijskoj odori duge plave kose zavezane u rep pogledala je prijekorno u Seana – Mogli ste ozbiljno ozlijediti nekoga!
Sean je zurio u nju kao da prvi put vidi ženu pred sobom a onda mu se oči odjednom razbistre, kao da se probudio iz sna.
Sjedio je za stolom ženi nasuprot u sobi za ispitivanje
- Ispričavam se! – on će polutiho – Ja.. Ovaj samo sam zabrinut i malo sam popio da se smirim.. Nisam htio.. ovaj nikoga da ozlijedim gospođo...
- Matsenn! Policajka Leah Matsenn! - policajka će brzo – Zabrinut zbog čega?
Sean je jedan trenutak oklijevao a onda začuje Lindin glas u glavi i trgne se kao u nekom luđačkom zanosu.
- Naš sin Mylo... Zapravo ja sam mu skrbnik ali... – Sean je govorio isprekidano – Nije se vratio od sinoć kući i ovaj... Brinemo se da mu se nije nešto dogodilo i.. Nestao nam je novac iz kuće... htio sam ga pronaći....
Leah ga je ozbiljno pogledala u oči sa sumnjom u istinost priče no u očima mu je ugledala strah. Pogriješno zaključivši da je to strah za sinom klimnula je Seanu.
- U redu gospodine Gigler! Ništa ne brinite, mi ćemo ga pronaći! – ona će smireno – Znate li zašto bi vaš posinak uzeo novac od vas i otišao? Da li ste se sukobili?
Sean se nervozno pomaknuo nastojeći prikriti drhtavost u glasu. Policajka kao da je čitala njegove misli.
- Ništa neuobičajno! – on će naizgled ravnodušno - Svi se ponekad porječkaju! To je normalno!
- I sigurni ste da niste bili nasilni ? – ustrajala je Leah Matsenn.
- Što želite reći? Da zlostavljam svog sina?! – optužujući će Sean – Ta nije on bespomoćno dijete!
- Smirite se gospodine Gigler! – ozbiljnog će lica Leah – Samo provjeravam činjenice! Sin vam nije došao kući a kažete da vam nedostaje novac! Čini se kao da je vaš posinak odlučio otići! Koliko ste ono rekli da ima godina?
- Nisam rekao! – mrko će Sean – Mislim da ima 24!
Leah mu je uputila začuđen pogled.
- Mislite?! – ona naglasi njegovu riječ – Ne znate koliko vam posinak ima godina?!
Sean prekrije lice dlanom lijeve ruke.
- Moje pamčenje i brojke... U šoku sam i sve mi je zbrkano! Nemojte me više ništa ispitivati! Samo želim da ga nađem! – Sean će razdraženo.
U prostoriju je ušao policajac i prišao Seanu.
- Dajte opis Myla policajcu i pobrinut ćemo se da ga svi dobiju! – Leah će smireno – Budite bez brige, naći ćemo ga! Ali vas moramo zadržati ovdje u postaji da se otrijeznite!
Leah dobaci Seanu smirujući pogled a zatim izađe iz prostorije.

************************

Linda Gigler vjerojatno bi radije željela da su i nju pritvorili u postaju nego da se morala suočiti sa tri maskirane osobe, koje su se odjednom pojavile ispred nje prošavši kroz prednji zid kuće kao da nije ni postojao. Koliko god oštroumna ona bila njen um nije mogao jednostavno prihvatiti tu činjenicu kao stvarnu i ona se borila sa nevjericom. Uljezi su nosili nekakvu vrstu crnog kostima od gume, bar joj se činilo da bi moglo biti od gume. Svaki dio njihova tijela bio je skriven, uključujući i glavu i lice, obavijajući ih još više velom misterije.
- Tko ste vi i što želite?! – Linda se ohrabrila nastojeći prikriti strah agresivnim nastupom.
No to nije imalo nikakvog učinka. Oni su se međusobno pogledali a zatim je jedan od njih ispružio ruku prema Lindi i ona je osjetila kako se podiže od poda prema stropu. Osjetila je trnce na leđima i znala je da je to od straha. Tko su oni i što žele od mene? Kako me je uspio podići od poda? Što se događa? Pitanja su joj prolazila kroz glavu a ni na jedno nije imala odgovor. Uljezi nisu razmjenili niti jednu riječ među sobom već su se ponašali kao da čitaju jedno drugom misli. Prvi uljez koji ju je podigao sa poda privukao ju je posve blizu da bi potom dlan druge ruke prislonio njoj na čelo.
Linda je vrisnula gotovo neljudski osjetivši strašnu hladnoću dodira. Lice joj je izgubilo boju a mjesto gdje je njegova ruka dotaknula njeno čelo počelo je isijavati zelenkastu svijetlost, da bi potom iz Lindinog uma počele izlaziti svjetlosne iskre koje su se širile u velike pokretne slike. To su bila njena sjećanja koja su oživjela. Kao da promatra film o svom životu i vraća ga unazad.
Činilo se kako uljez traži nešto određeno u njenom sjećanju budući da nisu sve iskre postale pokretne slike. Izgledalo je kao da treba informaciju i da zna kako ju Linda posjeduje.
Što oni žele od mene? Tko su oni? Gdje je Sean? Da mu nisu što učinili?
A onda su iskre iznenada nestale i samo je jedna slika ostala lebdjeti u zraku.
- Gdje je? – oglasio se uljez po prvi put snažnim dubokim glasom
Linda je pogledala u lebdjeću sliku izvučenu iz njena uma a onda je pogled vratila nazad na uljeza. U očima joj se vidjela zbunjenost u tolikoj mjeri da nije uspijela ništa izustiti. Zurila je u skriveno lice pred sobom u nevjerici.
- Pitam te još samo jednom! – ponovno će uljez – Gdje je?
Linda je željela reći ali riječi nisu izlazile iz njenog grla te je samo zurila u njega.
- Jednostavno joj pročitaj misli i završimo s time! – oglasi se drugi uljez – Vrijeme nam ističe!
Što? Kako to misli da mi pročita misli? Tko su oni?
To je bilo posljednje što je Linda pomislila a onda se beživotno srušila na prljavi pod. Sve je trajalo svega sekundu i nije osjetila ništa.
Tri uljeza okrenula su joj leđa i izašli iz kuće na isti način kako su i ušli. Udaljili su se dvadesetak metara i svo troje je podiglo desnu ruku u smjeru kuće. Iz ruku su im sjevnule žućkaste zrake. Zrake su okružile kuću sa svih strana da bi je potom snažna eksplozija sravnala sa zemljom. Kad se gusti dim razišao kuće broj 117 u ulici Lena više nije bilo, jednako kao što nije bilo ni tri maskirane osobe.

****************

Glasan zvuk razbijenog stakla ispunio je kuhinju. Veliki stakleni vrč ispunjen sokom nalazio se razbijen u komadićima ispred ukočene Kirsten. Zvuk eksplozije natjerao ju je da ispusti vrč na pod kuhinje. Stajala je ukočeno par trenutaka a zatim se trgla i zbunjeno krenula prema ulaznim vratima.
Lisa je već otvarala vrata također privučena zvukom eksplozije.
- Što je to bilo? – upita Kirsten – Zvučalo je kao da je bomba eksplodirala!
- Ne znam Kirsten ali zvučalo je jako blizu! – Lisa izađe iz kuće.
Nije bila spremna na prizor koji ju je dočekao kad je pogledala u smjeru kuće Giglerovih. Točnije prema mjestu gdje je nekoć bila njihova kuća.
- Dragi Bože! – Lisa prekrije rukama usta prestravljeno zureći u ogroman krater .
- Ne vjerujem! – Kirsten odmahne glavom – Kako je..? Što..?
Nije uspijevala dovršiti pitanje a već su joj navirala druga.
Mylo! Što je sa Mylom?
- Mama što ako je Mylo... – ona zastane i pogleda u krater
- Mylo je u redu! – Lisa će odlučno – Znamo da nije bio uopće u kući što znači da mu se nije moglo ništa desiti! Ali što je sa Seanom i Lindom? Sean izgleda nije još stigao kući jer kamioneta nema! Ali Linda?!
Kirsten je jedva slušala majku što govori. Nije mogla izbrisati Myla iz misli. Prvo na što je pomislila bilo je da mu se nešto dogodilo. Nikad nije prije tako reagirala. Naravno, zabrinula bi se svakako ali ne na ovakav način.
Što se to događa? Zašto me toliko stisnulo oko srca? Zar je onaj poljubac sve promijenio? Nemoguće! Ta to je bio običan poljubac! Dobro možda ne baš običan!
- Kirsten! Kirsten!
Ona se trgne iz razmišljanja. Lisa ju je gledala zabrinuto.
- Jesi li dobro? – upita
Kirsten klimne glavom.
- Dobro sam! Malo me iznenadio prizor! – ona će slabašno se osmjehnuvši.
- Hajde uđimo u kuću i nazovimo policiju! – Lisa uhvati Kirsten za ramena i odgura ju prema unutrašnjosti kuće

****************

Nije bilo potrebe da Lisa zove policiju. Tek što su ona i Kirsten ušli u kuću zvuk policijske sirene izmamio ih je ponovno u dvorište. Patrolni automobil velikom se brzinom približio mjestu gdje je nekoć bila kuće Giglerovih zaustavivši se uz glasnu škripu guma. Sirena je prestala pištati ali su se rotirajuča svjetla i dalje vrtjela u krug. Vrata automobila su se otvorila i narednik Terry Strahton polako izađe iz automobila. On se nalazio veoma blizu kad je odjeknula eksplozija te je odmah reagirao i obavjestio postaju o svom polažaju. Uskoro će stiči pojačanje no Terry je bio uvjeren da mu neće biti potrebno. Sve oko njega bilo je razrovano i spaljeno, kao da je ogroman meteor pao sa neba i uništio sve pred sobom. Zrak je bio ustajao i zagušljiv od isparavanja. Terry se odmakne par koraka unazad kako bi se oporavio od smrada i tad opazi gomilu znatiželjnih susjeda kao zure u njega.
- Je li itko vidio što se dogodilo? – poviče on skupivši ruke kao da govori kroz megafon – Zna li itko otkud je dospjela eksplozija?
Odgovor su mu bila samo slijeganja ramena i odmahivanje glavama. Terry sam odmahne glavom.
- Eksplozija jačine atomske bombe a nitko nije ništa ni vidio niti čuo! – on će tiho - Kako je to moguće? Zar su svi odjednom oslijepili i oglušili!?
Pogledom je tražio tragove koji bi mu mogli otkriti uzrok eksplozije ali nije ugledao ništa. Sve je bilo doslovno smrvljeno u prah.
Kakva je to eksplozija koja sve pretvara u prah? Pitao se Terry ne mogavši se pomiriti sa činjenicom da nema nikakvih ostataka.
- Zašto imam osjećaj da je ovo samo početak?! – Terry je pogledao u oblačno nebo zabrinutog izraza lica.
Terry je ponovno pogledom preletio po okupljenom mnoštvu da bi pogled zaustavio na licu Lise O'Donnell. On sporim korakom priđe Lisi i Kirsten koje su zabrinutog lica promatrale veliki krater na mjestu gdje se nalazila kuća Giglerovih.
- Oprostite gospođo! – Terry se obrati Lindi – Ja sam narednik Terry Strahton! Kako se zovete?
- Lisa! Lisa O'Connell! Moja kći Kirsten! – Lisa automatski pokaže na Kirsten.
- Možete li mi reći što se dogodilo? – Terry je promatrao lice Lise – Nekako mi je teško vjerovati da nitko ništa nije vidio! I tko je živio u toj kući?
- Giglerovi! - reče Lisa na što Terry upiše ime u notes - Ne znam što da vam kažem naredniče! Mi smo upravo doručkovale kad smo začule eksploziju!
Terry se okrene prema krateru.
- Nešto se tu ne uklapa! – on će glasno – Ništa nije kako bi trebalo biti!
- Kako to mislite? – začuđeno će Lisa
- Pogledajte krater gospođo! Uočavate li veličinu kratera? – Terry se okrene prema Lisi.
- Ogroman je! – brzo će Lisa – Cijela je kuća nestala!
- Upravo tako! – Terry klimne s odobravanjem – To nam govori da je to bila snažna eksplozija! Morala je biti ako je cijela kuća nestala! Ali pogledajte oko sebe! Što je neobično?
Lisa se počne osvrtati no nije jasno shvaćala na što cilja narednik.
- Prozori! – javi se Kirsten
Terry se okrene prema njoj sa smješkom na licu.
- Što si rekla?! – Lisa se zagleda u Kirsten
- Prozori! – ponovi ona – Na kućama i automobilima! Nisu razbijeni!
- Gospođica je u pravu! – Terry se složi – To mi je odmah upalo u oči! Vidite gospođo O'Donnell, ovako snažna eksplozija trebala je svojom silinom razbiti sve prozore u blizini, no niti jedan nije napuknut! Čak su i kante za smeće uredno postavljene uz rub ceste! Kako to objasniti!
Lisa se zamisli. Narednik je bio u pravu, posvuda je trebalo biti razbijenog stakla, vatre i razbacanih stvari po ulici. Pogledavši ponovno u krater Lisa je shvatila kako sve zrači velom tajanstvenosti. Kako je moguće potpuno uništiti cijelu kuću a da se ne ostavi niti jedan trag? A onda se sjeti Linde i Seana.
- Naredniče... – prekine ju zvuk policijske sirene.
Drugi policijski automobil zaustavio se uz rub Lisine kuće. Policajka Leah Matsenn izađe iz automobila. Njen je pogled odmah bio na golemom krateru ispred.
- Koji se vrag tu dogodio?! – ona će začuđeno a zatim skrene pogled prema Terryu – Pozdrav Terry! Što se dogodilo?
- To pokušavamo dokučiti! – Terry klimne glavom u znak pozdrava a zatim pokaže na Lisu i Kirsten – Lisa O'Donnell i njena kći Kirsten!
Leah klimne glavom prema njima.
- Upravo smo došli do zaključka kako je to bila uredna eksplozija! – Terry je to rekao smireno
Leah mu je podarila začuđen pogled.
- Uredna eksplozija?! Što ti to znači?
- Kao da je netko želio izbrisati kuću Giglerovih sa lica Zemlje! Kao da...
- Čekaj, čekaj! Rekao si Gigler?! – Leah ga uzbuđeno prekine
Terry se okrene prema njoj.
- Da! Linda i Sean Gigler! To je njihova kuća! Bar ono što je ostalo od nje! – Terry pogleda u svoj notes – Doduše ne znamo da li su oni bili u kući kad je sve otišlo k vragu! Zašto pitaš?
- Zato što je muškarac imenom Sean Gigler prije par sati uhičen zbog vožnje u pijanom stanju! Nalazi se u pritvoru! – Leah će brzo
- Odlično, bar znamo da je on živ! – Terry klimne glavom – Ali što je sa njegovom suprugom Lindom?
- Bila je živa oko jedanaest sati! – javi se Kirsten okrenuvši se Lisi – Pričala je s nama!
- Raspitivala se za Myla! Njenog sina, zapravo ona mu je skrbnik! – Lisa pojasni
- Mylo?! Znači Sean je govorio istinu! – promrmlja Leah
- Nešto si rekla? – Terry ju ošine pogledom
- Sean Gigler! – reče Leah – Rekao je da je zabrinut za svog sina Myla, i da misli kako je uzeo novac i otišao od kuće!
- To je laž! – vikne Kirsten privukavši poglede na sebe
- To je laž! – ponovi ona tiše – Mylo nije ništa uzeo od njih! On nije lopov!
- Istina je! Poznamo Myla jako dobro i uvjeravamo vas da on ne bi nikad ništa uzeo od tih ljudi! – potvrdi Lisa – A što se tiče toga da je otišao od njih, svim se srcem nadam da je to učinio! Ne znam kako je uspio izdržati s njima sve te godine! Oni su bili strašno loši prema njemu!
Leah pažljivo promotri Lisu.
- Kad kažete loši, mislite li na nasilje?! – oprezno ju upita Leah
Lisa izdrži njen pogled.
- Upravo na to mislim! – ona će odlučno – Ne znam što vam je sve Sean ispričao ali vjerovatno je največi dio toga ako ne i sve – laž!
Leah pogleda u Terrya.
- Morat ćemo izdati tjeralicu za njim! – ona će ozbiljna lica
- Tjeralicu?! Za Mylom? Zašto? – Kirsten će razdraženo – Ne mislite valjda da je on... on odgovoran za eksploziju?!
Leah je pogledala u Kirsten.
- To je uobočajen postupak! – ona će smirenim glasom – Uostalom što prije ga nađemo to ćemo dobiti odgovore! Ništa mu se neće dogoditi! Mi ćemo ga zaštiti!
Tek što je to rekla kad se začuje uzbuđeni glas s njenog radia.
- Leah! Leah javi se!... – glas je djelovao uspaničeno
Leah brzo otvori vrata automobila i dohvati radio.
- Laeh ovdje! Što se događa Krosovski? – ona će napeto gledajući u Terrya
- Netko je upravo napao glavnu postaju! – Denis Krosovski vikao je kroz radio – Mislim da su još uvijek tu! Trebamo potporu!
- Ima ih više?! – upita Leah
- Ne znam koliko ih ima ali misle ozbiljno! Sranje! Mislim da me jedan vidio! Sranje! Dolazi prema meni! Što to radi?! Kako..... – veza nestane
- Krosovski! Krosovski! Denis javi se! – Leah je vikala u radio
- Idemo smjesta tamo! – reče Terry žureći prema svom automobilu
- Sklonite se u kuću i ne izlazite iz nje! – vikne Terry prema Lisi – Javit ćemo vam za Myla čim nešto saznamo!
S tim riječima on upali automobil, uključi sirenu i pojuri za Leah koja je već jurila ulicom prema glavnoj postaji.

***************

Dan Walters za to je vrijeme vozio što je brže mogao prema aerodromu. Cijelu noć nije spavao zbog neobične pojave koju je vidio prilikom slijetanja na pistu. Čitav događaj stalno mu se odvijao u glavi i nikako ga nije mogao zaboraviti ili barem potisnuti. Milijun pitanja ga je doslovno opsjedalo a on nije mogao pronači niti jedan odgovor koji bi bio zadovoljavajuči. Kakva je to svjetlost bila i otkud je došla? Da li su ga oči varale? Noć je bila olujna i lako je to mogla biti munja na nebu! Tim više što su istrumenti radili normalno i niti jedan uređaj nije registrirao kvar? Da nije sve umislio?
Dan je grčevito stiskao volan. Sa prvim zrakama sunca uskočio je u automobil i pojurio prema Salmon Airu. Ako se nešto srušilo nedaleko od aerodroma on će pronači nekakav trag. Dok je jurio automobilom nije mogao a da ne primjeti zlokobni osjećaj koji kao da se ovijao oko njega. To ga je činilo još više nervoznim. Uz šalicu kave pokušao je točno odrediti gdje bi ta stvar ili što to jest mogla pasti, i nakon puno zbrajanja i gledanja u karte odredio je položaj od svega kilometar i pol jugozapadno od aerodroma. I sad je jurio prema tom mjestu. Nije bilo puno prometa budući da je bilo rano jutro tako da je Dan imao raščišćenu i prohodnu cestu.
Trebalo mu je nešto više od deset minuta da dospije do aerodroma i ostavi automobil na parkiralištu. Pokupio je malu ručnu bateriju i limenu kutiju za uzorke ako se pokaže da je ta stvar koju je vidio meteor ili nešto slično. Odredivši zamišljeni pravac Dan je odlučno krenuo prema mjestu gdje je po njemu bilo mjesto pada meteora. U njegovoj teoriji nije bilo mjesta letećim tanjurima ili raznim drugim neobičnim pojavama koje ljudi svakodnevno prijavljuju da vide na nebu. Njemu je to izgledala kao užarena kugla a to je mogao biti samo meteor. Nije ga zanimala moguća slava koju će steći ako se pokaže da je to stvarno bio meteor, više ga je zabrinjavala mogućnost da to nije jedini koji je pao. U glavi je već zamišljao ogroman krater širok preko kilometar i bar upola toliko dug, iako se ne sjeća da je vatrena kugla koju je vidio bila osobito velika. Što ako je riječ o nečem što se zapalilo na nebu i on je vidio kako pada na zemlju? Mogao je biti helikopter ili neki drugi zrakoplov? Ne, to ne dolazi u obzir! Kontrola bi ga obavijestila da je bilo još letjelica na nebu kad i on! To je morao biti meteor! Dan se namršti.
Nije mu trebalo dugo da dospije do mjesta gdje je izračunao da bi trebao pronaći tragove, ako ih je uopće bilo. Ono što je ugledao nije ga iznenadilo. Otvorena čistina sa niskim raslinjem , vlažna od jučerašnje oluje. Nikakvog traga nečemu neobičnom. Bar ne na prvi pogled. Dan je obeshrabren krenuo nazad prema automobilu kad mu pažnju privuče neobičan otisak na zemlji. Osjetivši srce kako snažnije tuče Dan se sagnuo iznad otiska i pobliže osmotrio trag.
To je definitivno bio otisak ljudske noge, a kad je pogled skrenuo u stranu ugledao je još nekoliko istovjetnih otisaka. Njemu nije bilo neobično što je pronašao otiske čovjeka, makar i na mjestu gdje ne bi očekivao da bude ljudi. Iako se nalazio na čistini posvud uokolo nalazilo se na desetke stabala, i teško da bi itko želio biti na ovom mjestu za vrijeme trajanja oluje. No s druge strane, Salmon zna biti veoma uspavan grad, te mnoštvo ljudi jednostavno požele unjeti malo živosti u svoje živote. Istraživanjem planina i područja oko Salmona unjeli bi malo pustolovine. Ali teško je bilo za vjerovati kako je netko po najžečoj oluji šetao čistinom.
Ne, nije to natjeralo Dana da zadrhti. Činjenica da su se otisci pojavili iznenada, kao da su se ti ljudi doslovno spustili s neba. Slika neobične svjetlosti koju je vidio kroz staklo aviona iskrsnula mu je pred očima.
- Ne! Dan počinješ paničariti! – on reče glasno a smješak, iako slabašan preplavi mu lice – Nema teorije da ovi otisci potječu od one svjetlosti! Ne, vjerovatno sam sve to umislio!
No nije mogao odvratiti pogled od otisaka. Koliko je mogao procijeniti, otisci su pripadali najviše troje ljudi. Pratio je tragove koji su bili usmjereni prema gradu, a onda svega nakon desetak metara otisci su nestali isto kao što su se i pojavili.
Dan je bio zbunjen. Pretražio je krug od dvadesetak metara oko otisaka ali nije pronašao ništa. Sad je već postajao nervozan. Izvadio je iz džepa jakne maleni digitalni fotoaparat i brzo, kao da se plaši kako bi otisci mogli iščeznuti, on načini nekoliko jasnih fotografija. Nije si mogao objasniti neugodan osjećaj koji su u njemu stvorili ti otisci. Nadao se da će nešto pronači, nešto što bi mu dokazalo da svjetlost od prošle noći nije samo umislio, ali ovi otisci premašili su njegova očekivanja. Dan nikad nije bio u izviđačima, a ono malo znanja o čitanju tragova što je naučio u vojsci, davno je zaboravio. No nije trebao imati znanje čitanja tragova, ne u ovom slučaju. Prošlu je noć nad Salmonom harala oluja, i svi tragovi jednostavno bi bili obrisani. Kiša i snažan vjetar pobrinuli bi se za to. Ovi su otisci ostavljeni prije nekoliko sati. Opet je pomislio na svjetlost sa neba.
Koliko god se poklapalo njegov je analitički um uporno pobijao pomisao da svjetlost sa neba i otisci imaju išta zajedničko. Jer kad bi to bilo točno, onda je postajalo samo jedino objašnjenje čiji su otisci. Dan zadrhti iznenadivši sam sebe tom reakcijom, a zatim uhvati odjek eksplozije, negdje daleko prema sjeveru. Ni sam ne znajuči zašto počeo je trčati prema automobilu. Imao je veoma loš predosječaj.


- 09:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #

12.11.2010., petak

THE GUARDIANS OF NYFAAST: SERVANTS OF DARKNESS BOOK ONE

GUŠTAJTE - DRUGO POGLAVLJE MOJE KNJIGE..

.2. .


Osvanulo je oblačno jutro nad gradom, bez kiše i vjetra ali sa mnoštvom oblaka koji kao da su govorili da još nisu spremni nestati. Ljeto je bilo na zalazu i oluje koje su harale nad gradom samo su bile uvertira kišnoj jeseni koja dolazi. Sa svih strana čuo se žamor ljudi koji su vozili djecu u školu, odlazili na posao ili jednostavno čistili nered oko kuća. Nered koji je nastao kao posljedica oluje.
Lisa O'Donnell bila je jedna od onih koji su čistili dvorište od smeća. Nije morala ići na posao zahvaljujući novoj zaposlenici kojoj je danas bio prvi dan na poslu. Lisa je već deset godina radila u Discovery Care Centru i to kao direktor društvenih aktivnosti. Njen je posao bio da osigura raznovrsne aktivnosti za starije građane smještene u centru, poput kuhanja, vrtlarstva, mnoštva hobija primjerenih starijoj dobi i tome slično.
Ali ne i danas. Suprug Miles i sin Chris već su otišli na posao a kći Kirsten još je spavala u svojoj sobi.
Miles O'Donnell radio je kao tehničar u Salmon River Propane - tvornici kućanskih aparata. On je bio zadužen za elektriku u frižiderima, i za kontrolu aparata u skladištu. Kako se aparati nisu često kvarili Miles je zapravo samo radio inspekcije svaki dan i nagledao rad servisa. Radio je to sa velikim zadovoljstvom i stručnošću te je brzo postao desna ruka Toma Cathesa, generalnog upravitelja.
Lisin sin Chris radio je u Silver Spur Sports - trgovini pribora za lov, ribolov, planinarenje, rafting, kampiranje i druge rekreativne aktivnosti.
Zajedno sa Kim Hook djelio je udio u trgovini i dok je on radio direktno sa kupcima, Kim se bavila administracijom i marketingom.
Vrijeme je brzo protjecalo, oblaci su se gomilali na nebu a Lisa nije ni približno bila riješila nered oko kuće. U trenutku dok je podizala prevrnutu kantu za smeće, pogled joj privuče zvuk paljenja automobila. Činilo joj se kao da je dijete sjelo za upravljač pa naizmjenice pali i gasi motor. Lisa je izašla na cestu i pogledala u smjeru odakle je dopirao zvuk. Gotovo nije povjerovala. Zvuk je dopirao iz dvorišta Seana i Linde Gigler. Oni si imali stari fordov kamionet ali nitko ih nije ikad vidio da su ga vozili, a Lisi je teško bilo povjerovati da su oni dopustili Mylu da ga koristi. Sean se ponosio kamionetom, i puno puta su ga susjedi vidjeli kako ga pere i polira ali nikad ga nije vozio. On je taj kamionet volio više nego Myla.
Odjednom njoj padne na pamet da jutros još nije vidjela Myla. To joj se učinilo čudnim. On je redovito svaki dan prolazio pored njene kuće na putu u trgovinu. Misao sijevne u njenoj glavi. Je li moguće da je prošao a ja ga nisam vidjela? Ne, ne moguće! On ne bi nikako prošao a da me ne pozdravi. U njoj se pojavi zabrinutost. Nešto nije bilo kako treba.
- Mama što radiš na cesti? – ona začuje glas
Kirsten O'Donnell promatrala ju je kroz prozor svoje sobe sa smješkom na licu. Lisa pogleda Kirsten. Odmah na prvi pogled znali bi da je Kirsten Lisina kći. Bila je gotovo kopija svoje majke u njenim godinama. Imala je dugu svijetlo plavu kosu koja je padala do pola njenih leđa. Imala je oči boje kućne mačke, žućkasto sive sa malim primjesama smeđe boje. Uglasto lice uljepšavao je skladan nos i senzualne usne. Zbog bavljenja košarkom tijelo joj je bilo utegnuto i mišićavo, ali ne u tolikoj mjeri da bi izgubila svoju ženstvenost.
- Kad si zadnji put bila sa Mylom? – upita ju Lisa izravno
Kirsten se uozbiljila iznenađena tim pitanjem. U mislima su joj navrla pitanja. Zašto ju odjednom pita za Myla? Da nije čula glasine koje kruže uokolo? Istina, Mylo ju je poljubio ali to je bilo sve! Zaboga ipak joj je bio rođendan!
- Kirsten čuješ li me!? – Lisa će glasnije
- Oprosti mama nešto sam... Što si me ono pitala? – trgne se Kirsten namjestivši nedužan osmijeh na lice.
- Ti se stalno družiš sa Mylom, zar ne? – Lisa je to izrekla više kao tvrdnju nego pitanje
- Da... Ovaj ne baš stalno! – nervozno će Kirsten sluteći u kojem smjeru kreće razgovor
- I često si kod njega u sobi?! - nastavi Lisa sa pitanjima – Tebi ne brane Giglerovi da dolaziš, zar ne?!
Kirsten se užasavala svoje majke kad bi počela na taj način ispitivati. Uvijek bi izvukla sve odgovore iz nje. Nije željela ponovno prolaziti svu tu torturu pa je jednostavno duboko izdahnula i pogledala lisu u oči.
- Istina je mama, Mylo me poljubio! – ona će odriješito – Bio je to samo poljubac za rođendan i ništa drugo! Ne znam zašto od toga pravite svi veliku zbrku! I ne, ne ljubimo se u njegovoj sobi niti činimo išta što ne bi trebali! Eto, jesi li sad sretna?!
Lisa je iznenađeno gledala u nju, i Kirsten odjednom shvati da je učinila glupost. Ona uopće nije znala za poljubac! Ali sad zahvaljujući njoj zna! Glupačo!Sama je sebe prekorila.
- Zapravo sam te htjela pitati znaš li što se događa kod njegovih, ali kad si već načela temu.... – Lisa će ozbiljna lica
Kirsten je izbjegavala kontakt očima. Osjećala se tako glupo i kukavički. Pokušavala je uvjeriti sebe kako je to bio sasvim običan poljubac kao i svaki drugi, poput bratskog poljupca.... Ali Mylo nije njen brat...
- Tako dakle! Mylo se odvažio i poljubio te! – ponovi Lisa
- Bio je to prijateljski poljubac mama! Samo mi je čestitao rođendan! – Kirsten će uvjeravajućim tonom
- Jesu li te i drugi isto tako rođendanski poljubili? – osmjehne se Lisa
- Nisu! Ne baš isto kao i on ali da, dobila sam još poljubaca! – Kirsten će nesigurno – Možemo li se maknuti sa te teme?! Ne želim o tome razgovarati! Zašto me uopće ispituješ o Mylu?!
Lisa se odjednom uozbilji i ponovno pogleda u smjeru Mylove kuće.
- Nisam ga vidjela danas i pomalo se brinem! – Lisa će zabrinuto – Sean se sprema voziti kamionet koji nije vozio otkako pamtim, a Mylu ni traga ni glasa! I zapravo sad kad malo razmislim, jesi li sigurna da je njegov poljubac tebi bio samo prijateljski?!
- Mama!! – vikne uvrijeđeno Kirsten – Bože, ne vjerujem na što asociraš!
- Da to nije bio oproštajni poljubac?! – Lisa nastavi ne obazirući se na Kirsten koja je porumenila poput rajčice
- Oproštajni?! Kako to misliš?! – iznenađeno će Kirsten zapiljivši se u majku.
- Mislim da je Mylo pobjegao od kuće i da se Sean sprema potražiti ga! Zato pokušava pokrenuti kamionet! – Lisa će iznenada
- Mislim da čitaš previše romana Agathe Christie! – Kirsten odmahne glavom
- Vidjet ćemo što je istina! – Lisa skine rukavice i baci ih u kantu za smeće – Dosta mi je za danas čišćenja! Što kažeš da spremimo doručak! Onda bi mi mogla objasniti što točno ti i Mylo radite sami u njegovoj sobi?! Nisam znala da ste sami!


******************

Sean je bio loše volje cijelu noć. Razbijena flaša viskija nije mu nestajala iz misli i žeđ za pićem samo se pojačavala. S velikim olakšanjem je dočekao juto da ustane iz kreveta. Na brzinu se odjenuo i požurio van iz kuće. Lokve vode u dvorištu nisu mu nimalo privukle pozornost, već se uspinjao stepenicama koje su vodile u potkrovlje.
Ulazna vrata potkrovlja bila su širom otvorena i on se na trenutak zagledao u njih. Vjerovatno je vjetar uspio otvoriti vrata, a ona ljenčina od Myla nije čuo ništa. Krenuo je prema vratima Mylove sobice. Poslat će ga ponovno da kupi viski prije nego se Linda probudi i onemogući ga u tome. Primio je rukom kvaku iako je znao da će vrata biti zaključana, no na njegovo iznenađenje vrata se otvore. On ih otvori širom i ostane ukopan na mjestu. Mylo nije bio u sobi.
Njegov je krevet bio netaknut kao da uopće nije legao na njega. Sean odjednom pretrne. Linda će pobjesnjeti kad sazna da je Mylo otišao.
Nije nimalo htjela odreći se Myla. On je radio sve u kući, poput besplatnog sluge, i Linda nimalo nije htjela odreći se te navike.
Dok je silazio stepenicama razmišljao je koji je način najprikladniji da joj to priopći. Znao je da neće izbjeći njenoj ljutnji, čak bi se i veselio da ugleda ljutnju na njenom licu. On se plašio njenog kamenog pogleda bez emocija. Taj ga je pogled užasavao, zbog njega je i počeo piti. Osjećao je potištenost i bijes zbog nemoći koju pokazuje pred Lindom, ne mogavši joj se suprostaviti, ne usuđujući se. I svoje je frustracije iskaljivao na Mylu. A Myla sad više nema.
Ušao je u hodnik i ukočio se. Pred njim je stajala Linda lica namrštena u onaj kameni pogled kojeg se toliko pribojavao.
- Gdje je Mylo?! – Sean bi se zakleo da uopće nije otvorila usta.
Sean se nervozno premjesti s noge na nogu.
- On.. Ovaj.. On nije u sobi! – promrmlja Sean nerazgovijetno
Ali čini se da je Linda dobro razumjela što je on rekao jer su joj oči zasjale zlokobnim sjajem.
- Iz ovih stopa ideš za njim! – ona će polako ali odlučno – I ne vračaj se bez njega!
- Ali može biti bilo gdje! – u znak protesta Sean vikne
- Potraži ga kod onih gadova koje naziva prijateljima! Battestonovi! – Linda se naceri – A ne bi bilo ni loše da se raspitaš kod one kurvice Kirsten s kojom se druži!
Sean je načinio gadljivu grimasu od same pomisli da mora ići tražiti Myla po susjedstvu.
- Zašto si još tu?! – oštro će Linda – Nisam li rekla da ideš za njim!?
- Neće li ljudima biti čudno što ja tražim Myla?! – oprezno će Sean
- Zašto bi bilo čudno?
- Pa, nikad prije ga nismo tražili a znao je biti odsutan i po dva dana!
Linda se zagleda u Seana tako prodorno da je on protrnuo.
- Povremeno me ugodno iznenadiš Sean, i podsjetiš me kakav si kad nisi pijan! – ona će opušteno – U pravu si! Ne možemo ga tražiti na taj način! Uzmi kamionet i provozaj se gradom! Možda budeš imao sreće i ugledaš ga!
Sean klimne glavom i pohita u sobu gdje su stajali ključevi. Ova zamisao mu je ipak puno bolje odgovarala. Mogao je skoknuti do trgovine i usput kupiti viski. Da, zamisao je bila odlična.
Izjurio je u dvorište i prišao starom kamionetu. Iako je bio star petnaest godina, Fordov kamionet još je radio poput švicarskog sata. Moglo bi se reći da je taj kamionet bio Seanovo dijete. Pazio ga je i održavao na način kako čovjek pazi na svoju djecu. Na svijetu je samo volio Lindu i taj kamionet. Stavio je ključ u bravu i pokrenuo motor. Gromki zvuk snažnog motora izmamio mu je osmijeh na lice i on se u punoj brzini izveze iz dvorišta na ulicu Lena.
Prvo će otići kupiti viski a zatim će provozati se gradom tražeći Myla.


**********************

Ispalo je naposlijetku da se Kirsten brinula nepotrebno. Lisu uopće nije zanimalo što to ona i Mylo rade sami u sobi. Iako joj je bilo laknulo počela se pitati zašto ju to ne zanima. Svaku bi majku to brinulo. I onda kao da joj je Lisa čitala misli, rekla joj je jednostavno da se ona ne brine jer ima povjerenja u nju. Kirsten ju je srdačno zagrlila a zatim su navalile na doručak. Negdje usred jela oglasilo se zvono na vratima. Kirsten je ustala od stola i požurila otvoriti vrata. Nije očekivala ugledati Lindu Gigler.
- Dobro jutro Kirsten! Oprosti na smetnji! – Linda se smješila i pričala umiljatim glasom ali Kirsten je osjećala trnce na tijelu.
Nešto u toj ženi užasno ju je plašilo.
- D..dobro jutro! – ona uspije nekako prebaciti preko usana
- Došla sam te pitati da li je Mylo možda kod tebe?! – nastavila je dalje umiljatim glasom Linda gledajući izravno u njene oči
- Ne znate gdje je Mylo?! – pojavi se Lisa uz Kirsten – Kako to?
Linda skrene pogled prema Lisi na trenutak pogledavši je s mržnjom u očima, ali već sljedeće sekunde ponovno je bila nasmiješena i umiljata.
- On nije malo dijete da ga se može kontrolirati! – Linda će smireno
- Istina! – složi se Lisa – Ni moja Kirsten nije dijete pa ipak uvijek znam gdje je i što radi!
Linda se prisili na smiješak. Ta tvoja mala kurvica sigurno zna gdje je Mylo! Da mi je samo trenutak nasamo s njom i otkrila bi mi sve svoje tajne! Ona prijeđe rukom preko kose kako bi se pribrala.
- Vidim da si vrijedna Lisa! – ona će zadivljeno – Čistiš dvorište od smeća, ha?
- Naravno! Ne možemo kao neki živjeti u svinjcu! – Lisa će mirno
Linda se trgne na te riječi. Znam da se to odnosilo na mene! Što ti uopće znaš! Ušminkana glupačo! Bolje pripazi na svoju kopilad dok im se nešto nije dogodilo!
- Da imaš pravo! – ona klimne glavom – Znači niste vidjele Myla? Poslala sam ga u trgovinu a eto još se nije vratio! Brinem se da mu se nije što desilo! Nesreća ili nešto slično!
- Otkad je tebi Linda stalo do njegovog zdravlja? – uzrujano će Lisa – Tretirate ga poput roba!
- Kako možeš reči nešto takvo! – vikne Linda glumeći uvrijeđenost – Ja tebi ne predbacujem odgoj tvoje kurv... tvoje kćeri! Nemaš prava meni..
- Kao majka imam svako pravo! Ja sam svoju djecu odgojila sa ljubavlju i pažnjom a ne vrijeđanjem i ponižavanjem! – odbrusi Linda
- Ti ne znaš ništa o tome kako ja brinem za Myla i zato bolje ušuti! – pomalo nekontrolirano vikne Linda
- Mislim da je njemu napokon dojadilo vaše maltetiranje i da je otišao što dalje od vas! – smireno će Lisa
- Za vaše dobro se nadajte da nije to učinio! – smrknuto će Linda – Jer ako ga mi ne pronađemo pronaći će ga policija!
- Ne mogu mu ništa! – ohrabri se Kirsten – On je punoljetan i nije ništa učinio loše!
- Ah, vidi male lajavice kako kesi zube! – Linda će zlobno – Ali griješiš! Već smo prijavili da nam je ukrao svu ušteđevinu!
- Mylo da je ukrao nešto od vas! To nije istina! – vikne Kirsten
- Naravno da nije! – složi se Lisa – Vi ionako nemate nikakve ušteđevine!
- Čini se Lisa da znaš puno o tome što ja imam u kući ili nemam! – podmuklo će Linda
- Što želiš time reći? – izravno će Lisa
- Policiju će sigurno zanimati tko mu je sve pomogao u krađi! Sigurna sam da je sve to u biti planirano od strane tvoje lajave kćeri! – zlobno će Linda – Nisam trebala dopustiti da posjećuje Myla! Tko zna kako ga je začarala i nagovorila na zločin!
- Sad bi bilo dosta! – grubo će Lisa – Gubi se iz mog dvorišta! Odmah!
- Idem! Ali sljedeći ću put dovesti policiju sa sobom, da uhapse ovu tvoju bludnicu koja zavodi nedužne mladiće i tjera ih u zločin! – Linda vikne izlazeći iz dvorišta na cestu.
Lisa bijesno zalupi vrata i okrene se prema Kirsten.
- Ježim se od te žene! – kratko će Kirsten
Lisa ju zagrli i poljubi u obraz.
- I ja kćeri! Ima u njoj nešto jako zlo! – Lisa će zamišljeno.
- Znači Mylo je zaista otišao od njih!? – Kirsten će zabrinuto
Lisa klimne šutke glavom.
- Ali mama on nema kamo otići! – Kirsten će uzrujano – Kako će... Gdje će...
Lisa je zgrabila Kirsten za ruku i zagrlila ju.
- Biti će sve u redu! Mylo zna što radi! – mirno će Lisa – On zna da uvijek može doći k nama po pomoć!
- Nadam se da zna! – promrmlja Kirsten

***************

Nick nevoljko odbaci pokrivač i ustane iz kreveta. Cijelu noć se prevrtao i sanjao ružne snove. Nikako da usne miran san. Svaki put kad bi sklopio oči ugledao bi Myla. Nije bilo nikakve pozadine oko njega, samo mrak i tišina. I upravo je ta tišina bila uznemirujuća s obzirom da nije mogao čuti što mu Mylo pokušava reći. Jasno je vidio u snu kako se Mylo trudi iz petnih žila nešto reći ali ništa nije čuo i to ga je ljutilo do te mjere da bi se probudio.
Naposlijetku je zaključio da sve to sanja zbog brige oko Myla. Sean i Linda nisu voljeli Myla i sposobni su učiniti svašta u svojoj mržnji. Sad je počeo misliti kako nije bilo pametno zadržavati Myla dok ga je Sean čekao kod kuće. Strpljivost i razumijevanje bile su potpuna nepoznanica za Seana.
Nick se požurio do kupaonice da se umije a zatim se odjenuo. Iako nije spavao mirnim snom ipak se probudio kasno. Sat je pokazivao da je prošlo jedanaest sati. U kuhinji se već osjećao miris hrane i on se sa oduševljenjem smjestio za stol.
- Dobro jutro majko! – pozdravio je Mary
- Dobro jutro ! – odzdravi ona pogledavši ga pozorno.
Njoj nikad ništa nije promaklo pa tako ni podočnjaci ispod Nickovih očiju.
- Nisi se baš naspavao? – ona će mirno ne gledajući u Nicka.
- Nisam! – brzo će Nick između zalogaja – Brinuo sam se za Myla i nikako nisam mogao zaspati! Imam nekakav predosjećaj da nešto nije u redu!
Mary podigne pogled i zapilji se u njega.
- No zašto misliš tako nešto?! – oštro će Mary – Mylo je dobro! Sean i Linda nikad mu ne bi naudili!
Nick odmahne glavom.
- Ne znam majko! – on će ozbiljno – Znaš i sama kakvi su njih dvoje! A znaš da oni uopće ne vole Myla!
- Prestani sa time Nick! – ozbiljno će Mary – Pretjeruješ! Oni skrbe o Mylu dvadest i dvije godine i nikad ga nisu ozlijedili! Otkud ti uopće takva pomisao!?
Nick slegne ramenima.
- Sve je to točno, ali ne mogu zanemariti svoj predosjećaj! – on će uporno – Idem odmah poslije doručka do njega da se uvjerim kako je sve u redu!
Mary odmahne glavom osmjehnuvši se.
- Vas dvojica stvarno ne možete jedan bez drugog, zar ne? – ona će blago – Prvo ćeš obaviti posao za oca a onda možeš otići do Myla!
Nick podigne pogled prema Mary.
- Posao? Za oca? – on će iznenađeno – O čemu se radi?
- Tražio je da mu doneseš opremu za kampiranje koju je još od prošlog vikenda ostavio! – reče Mary – Znaš za onaj vikend kad ste vas dvoje trebali poći na kampiranje!
Nick pogleda u majku ozbiljnog izraza lica.
- Dobro znaš da nisam mogao poći na kampiranje! – on će sa sjetom – Radovao sam se ali jednostavno su se važnije stvari dogodile i sve je palo u vodu!
- Znam sine! Hajde, već sam sve spremila u veliku naprtnjaču i ako odmah kreneš trebat će ti otprilike pola sata da dođeš do njegova posla! – Mary se osmjehne
- Idem odmah i ne čekaj me brzo jer ću pri povratku navratiti do Myla! – Nick ju poljubi u čelo i izjuri iz kuće.
Mary ga je promatrala kako skače na bicikl i nestaje iz dvorišta u oblaku prašine a zatim samo odmahne glavom.
Vozeći bicikl ulicama Salmona Nick je neprestano pred očima imao isti san o Mylu. Nije si mogao objasniti kako niti zašto ali osjećao je da je nešto pošlo po zlu. Majka je zasigurno bila u pravu i kroz sve ove godine koliko je Mylo kod Seana i Linde nikad mu se nije desilo ništa ozbiljno. Jest da su ga maltetirali i ponižavali ali nikad u velikoj mjeri. S obzirom da je grad plaćao Mylovu skrb Linda i Sean su morali posebno paziti da ne naude Mylu. No njemu je sad dvadeset i četiri godine i grad je odavno prestao da plaća za njegovu skrb. On je sad punoljetan i uvijek može otići od Seana i Linde.
Usporio je pred ulazom u golemi park u kojem je njegov otac Mark radio kao pomoćnik upravitelja.
Century 2 Campground bio je smješten na obali rijeke Salmon. Osim što su u parku postojala mjesta za prikolice i šatore, nalazio se i hostel s pristupom internetu, kuhinjom i praonicom rublja.
Nick je prošao kroz glavni ulaz, pozdravio portira koji mu se uredno nasmiješio, i produžio do zgrade u kojem su se nalazili uredi. Bicikl je prislonio uza zid i ušao u zgradu.
Njegov otac Mark upravo je prilazio izlazu kad je ugledao Nicka.
Smješak mu je obasjao lice.
- Bok tata! Evo majka mi je rekla da si tražio svoju opremu!- Nick će također s osmjehom na licu.
- Hvala Nick! – Mark prihvati naprtnjaču koju mu je pružio Nick – Treba mi danas jer vodim grupu gostiju na dvodnevnu pustolovinu! Spuštat ćemo se čamcem niz rijeku i prenoćiti na obali!
- Zvuči zabavno i uzbudljivo! – Nick će nestrpljivo – Oprosti tata ali moram krenuti dalje! Žuri mi se!
Mark Batterstone pogleda sina direktno u oči.
- Što je tako hitno da ne možeš sa svojim starim progovoriti više od tri rečenice? Nešto se dogodilo kod kuće?
Nick je bio u iskušenju da mu sve ispriča no ipak odmahne glavom.
- Ne, ne!! Sve je u redu! – brzo će Nick – Imam važnog posla koji ne može čekati i...
- Važan posao?! – iznenađeno će Mark – Prvi put čujem od tebe da imaš nekakav važan posao! Mislio sam da bi možda htio poći na kampiranje...
- Meni je važan i prolazi mi vrijeme! – Nick će odriješito – Gle, vidimo se kad dođeš kući! Žurim! Bok!
Nick se okrene i izjuri iz zgrade prije nego je njegov otac mogao reagirati. Iako je Mark izašao odmah za njim iz zgrade Nick je već zajahao bicikl i pojurio prema izlazu iz kampa. Nije nimalo želio objašnjavati ocu san o Mylu jer bi dobio istu reakciju kao i od majke. Ovako je bilo brže i jednostavnije. Ionako će sve ispričati kad se vide ponovno.
Trebalo mu je oko petnaest minuta da stigne do ulice Lena i kućnog broja 117. Primjetio je da Seanov kamionet nije u dvorištu i na tren se zaustavio od iznenađenja. Otkako pozna Myla taj Fordov kamionet vječno je bio parkiran u dvorištu, i spoznaja da ga više nema samo mu je još više podigla alarm u glavi. Nije slučajnost da se to dogodilo nakon što je on sanjao Myla. On priđe ulaznim vratima i pozvoni a zatim se odmakne dva koraka unazad. Nije se želio susresti sa mamurnim Seanom. Ali nije Sean bio taj koji je otvorio vrata već Linda. Od samog pogleda na njeno lice Nick je poželio da je radije ugledao Seana. Linda je izgledala kao da je probdjela cijeli tjedan ne spavajući. Lice joj je bilo svo izobličeno i naborano na način kako ju on nikad nije prije vidio. Nesvjesno je zadrhtao kad su im se pogledi sreli.
- Što hoćeš! – izrekla je to kao prijetnju a ne pitanje
- Ovaj... Mylo! Trebao bi Myla! – spetlja se Nick
- Nije kod kuće! – hladno će Linda okrenuvši mu leđa i zatvarajući vrata.
- A gdje je...? Znate li.. – Nick će brzo ali čuo je samo vrata koja su se glasno zatvorila.
Par trenutaka je tako stajao zureći u vrata a zatim se vratio nazad do bicikla.
- Ako nije kod kuće postoji samo jedno mjesto gdje on može biti! – Nick će glasno – U knjižnici!
Rekavši to on ponovno zajaši bicikl i odjuri prema Glavnoj ulici u kojoj se nalazila knjižnica i gdje će vjerovatno naći Myla.
Tek što je njegova pojava nestala, blještava svjetlost obasjala je dvorište u kojem se trenutak prije nalazio Nick. Svjetlost je trajala svega par sekundi da bi potom išćezla.
Tri zamaskirane osobe u crnim kostimima stajali su okrenuti prema kući kao da su kipovi, da bi potom u sekundi svo troje poput munje jurnulo prema vratima. Da ih je itko kojim slučajem u tom trenutku vidio ne bi vjerovao svojim očima. Sve tri osobe jednostavno su prošle kroz zid kuće kao da on uopće ne postoji.

- 11:35 - Komentari (10) - Isprintaj - #

10.11.2010., srijeda

THE GUARDIANS OF NYFAAST: SERVANTS OF DARKNESS BOOK ONE

GUŠTAJTE! PRVO POGLAVLJE MOJE KNJIGE.....

.1. .

Krupne kišne kapi udarale su po krovovima kuća sve jačom žestinom, kao da silom žele prodrijeti u unutrašnjost, gdje su se u sigurnosti nalazili njihovi vlasnici. Pločnici su se sjajili od bljeskova munja sa neba, koje su svako malo pokazivale svoju snagu obasjavši tmurno nebo, dovodeći sa sobom muklu grmljavinu. Vjetar je nosio kišne kapi u svim smjerovima kao da se ne može odlučiti što da čini s njom, te ju je u nedoumici vitlao na sve strane.
Ljeto je bilo na izmaku, i gradić Salmon je već proživljavao naznake jeseni koja se približavala. Smješten u planinama Idaha uz rijeku Salmon, sa kojih tri tisuće stanovnika, bio je pravi obiteljski gradić.
Ljudi su bili prijateljski naklonjeni, stopa kriminala gotovo da nije ni postojala ako izuzmemo poneke tučnjave ili prometne nesreće izazvane uglavnom pijanstvom. Pravo mjesto za miran obiteljski život, sa mnoštvo aktivnosti u kojima se može uživati. To nije bilo mjesto za ljude navikle na luksuzne zabave i svakodnevnu kupnju u golemim trgovinama. Tu se život svodio na življenje sa prirodom i u skladu s njom, no to nije značilo da u Salmonu nije bilo života kavog se vidi u velikim gradovima. Udaljenost od većih gradova kao da je nekako izolirala Salmon, poput otoka okruženog morem, ili u slučaju Salmona – planinama.
Najbliži veći gradovi bili su Idaho Falls, 226. kilometara juguzapadno, i Missoula u državi Montani ,160. kilometara sjeverno. S obzirom na toliku udaljenost Salmon je mogao uživati u izoliranosti iako su u blizini bila manja mjesta poput Carmen ( 8.km ), North Fork ( 34.km), Gibbonsville ( 54.km ) na sjeveru i Challis ( 53.km ) na jugu.
Bio je to miran gradić u srcu planina, ovjenčan sjećanjem na istraživače Lewisa i Clarka koji su tuda prošli tijekom svoje ekspedicije.
Ali sad se ne bi moglo reći da je gradić bio miran. Snažan vjetar podizao je otpatke iz prevrnutih kanti u zrak, savijao krošnje drveća, lupao u vrata i prozore kuća, i sve to zalijevao krupnim kapima hladne kiše. Svi su za takva vremena ostajali u svojim kućama, u toplini svojeg doma, čekajući da nevrijeme stane te da nastave dalje posao u kojem ih je oluja prekinula. Ulice su na prvi pogled izgledale puste, bez života, što i ne bi bilo čudno s obzirom na jačinu oluje, no ipak je netko hrabro prkosio oluji.
Zaogrnut kratkom jaknom, bez kišobrana koji bi mu štitio lice od vjetra i kiše, noseći u desnoj ruci bijelu najlonsku vrećicu, mladić se probijao Južnom Terace ulicom. Vjetar ga je zanosio u stranu i otežavao mu hodanje, kao da želi kazniti tog drznika koji se usudio prkositi mu. No mladićev hod bio je čvrst i odlučan, i nije pokazivao naznake da će se samo tako predati.
Mylo, tako se zvao mladić, je izašao u ovu olujnu noć zbog Seana, svog skrbnika. Ne obazirući se na oluju koja je vani bijesnila, Sean je poslao Myla da donese bocu viskija iz najbliže trgovine od njihove kuće, ali bilo je kasno i trgovina je bila zatvorena, te je stoga Mylo kupio viski na bezinskoj postaji Callih Services, koja je radila cijelu noć. Mladić nije niti jednom ubrzao korak, čak ni kad je vjetar na mahove oslabio; izgledalo je kao da se njemu ne žuri kući. O tome je zapravo i bila riječ.
On nije imao svoju kuću, bar ju on nije tako nazivao. Za njega je to bio zatvor, mjesto ispunjeno lošim uspomenama. Njegovo odredište bila je ulica Lena i kućni broj 117., na mjestu gdje su završavale ulica Lena i Riječna ulica .
Sean Gigler, njegova supruga Linda i Mylo, živjeli su u prizemnici koja je odavno trebala obnavljanje. Trošni krov ispod kojeg je Mylo boravio u polusuhoj sobici, nije izgledao kao da može izdržati malo jaču oluju od ove trenutne koja je harala gradićem. Vanjski su zidovi obrasli bršljanom a dvorište je bilo prepuno rupa ispunjenih vodom, klizavo od blata i smeća koje se taložilo zbog nemara vlasnika. Prljavi vanjski prozori skrivali su pogled u unutrašnjost kuće, ali isto tako mogli su biti i blistavi jer ionako nitko ne bi htio zaviriti kroz njih.
Sean i Linda Gigler živjeli su u Salmonu svega trideset godina, doselili su se iz Seatla i kupili kuću na kraju ulice Lena. Tada je to bila lijepa prizemnica, urednog dvorišta okružena šarenim cvijećem koje je tadašnja vlasnica kuće pažljivo održavala. Niti Linda, a još manje Sean nisu voljeli cvijeće, tako da je ubrzo vrt postao odlagalište praznih pivskih limenki i boca viskija. Nije bila tajna da je Sean bio ovisnik o alkoholu, te da je zbog toga i protjeran u prijevremenu mirovinu, jer je zbog pijanstva bio nesposoban obavljati zahtjevan posao vatrogasca, zbog kojeg se i doselio u Salmon. Radeći kao vatrogasac u udaljenom Idaho Fallsu, Sean je bio odsutan tijekom tjedna i samo bi vikendom dolazio kući. Znalo je proći i par tjedana da se ne bi pojavio na kućnom pragu. Njegov dolazak za vikend značilo je za Myla dva dana vike, psovanja i razbijanja stvari po kući.
Sve što je Sean radio svodilo se na pijančevanje i svađanje sa Linda, koja mu isto tako nije ostala dužna.
Linda Gigler je bila još opakija nego što je to Sean ikad mogao biti. Ona je imala takvu karakternu crtu dok je Sean bio takav samo pod utjecajem pića.
Odrasla u Boise, Idaho, u mnogobrojnoj siromašnoj obitelji, okružena nasilnim ocem i braćom koji su je maltetirali i fizički zlostavljali, nasljedila je njihovu okrutnost i izopačenost. Tek što je postala punoljetna udala se za prvog muškarca koji joj je bio pri ruci samo da bi se maknula od rodnog doma. Brak nije dugo trajao. Lindin suprug i spasitelj pronađen je kako pluta u rijeci. Nakon detaljne istrage policija je zaključila samoubojstvo.
Linda je provela život kao odgajateljica, prvo radeći u dječjem domu a zatim u domu za stare i nemoćne. Iako je njen rad bio predan i bez pogreške, nitko je nije volio. Niti ljudi za koje se starala, niti vlastite kolege s kojima je surađivala. Bilo je nešto u njoj što je u ljudima koji bi se zatekli u njenoj blizini, oduzimalo dobro raspoloženje. Njen je izraz lica uvijek bio strog i isklesan kao od kamena, kao da nikad nisu osjećaji pronašli mjesta na njemu. Svi su odahnuli kad je dala otkaz i preselila se u Salmon sa suprugom Seanom. Dali su joj obilnu otpremninu s kojom su oni kupili kuću, i od tada Linda nije više radila.
Sean nije htio da ona radi budući da je zarađivao dovoljno za njih oboje, ali kako je prije dvadeset i dvije godine bio primoran da uzme prijevremenu mirovinu, njegovi prihodi su se smanjili za polovicu iznosa koje je imao prije. Da stvar bude gora sve su trošili na piće.
Dvije godine nakon što je otišao u mirovinu, vračajući se iz omiljenog lokala Wiskey Bar, smještenog u Glavnoj ulici , pred ulazom u dvorište kuće začuo je plač djeteta koji je dopirao iz mraka. Krenuo je prema mjestu odakle je plač dopirao, da bi svega desetak koraka od kuće pronašao uplakanog dječaka. Sean je sekundu razmišljao a zatim je uzeo mališana i unio ga u kuću. Linda je zaključila kako mališan ima oko dvije godine, te je odmah nazvala policiju. Završilo je tako što nisu uspjeli pronaći roditelje mališana, niti objašnjenje kako se mališan našao u blizini kuće Seana i Linda.
Nakon rasprave, odlučeno je da Linda i Sean ako žele mogu skrbiti za mališana kojem su dali ime Mylo, po imenu koje se nalazilo na zlatnoj narukvici koju je mališan nosio. Grad se obvezao novčano pomoći u školovanju Myla, pa su Linda i Sean pristali.
Prvih tri do četiri godine bile su mirne i sretne, no onda je Sean zaglibio u alkoholu i sve je krenulo na loše. Oboje, koliko Sean toliko i Linda, sve su iskaljivali na Mylu, smatrajući ga krivcem za sve što im se loše dogodilo.
Linda je oboljela na živce, pretvorivši Mylov težak život u još veći pakao. Nikad nije znao kad će buknuti i početi vikati na njega. Bez obzira što on učinio nikad nije bilo dobro, i zato ih je on izbjegavao što ih je više mogao. Otkad je saznao da oni nisu njegovi roditelji, njegova ljubav prema njima postala je samo zahvalnost. Zahvalnost za to što su ga uzeli i skrbili o njemu, ništa više.
Neprestano zlostavljanje od strane Linde i vrijeđanje od strane Seana, za Myla je postala svakodnevnica. Postepeno se na to navikao u sebi čekajući dan kad će sve to nestati.
Dvadeset dvije godine nakon što su Linda i Sean odlučili da skrbe o njemu, eto ga još uvijek u Salmonu. Tumara napuštenim ulicama usred oluje, noseći bocu Jacka Danielsa žednome Seanu. Mylu je bilo pet kad je otkrio da mu oni nisu roditelji, i prihvatio je to otkriće potpuno zadovoljan. Nešto u njemu ionako mu je govorilo da oni ne mogu biti njegovi roditelji jer nemaju nikakve zajedničke osobine. Malo je u biti znao o svojoj prošlosti i vjerovao je priči koju mu je Linda servirala ali samo do svoje petnaeste godine. Pretražujući internet Mylo je otkrio stare vijesti o napuštenom djetetu ostavljenom u Lena ulici prije dvadeset dvije godine. To je bila prava priča o njemu i on si je zadao zadatak da otkrije svoje pravo porijeklo i sazna tko su mu pravi roditelji. Moglo bi se reći da mu je to postala opsesija, no niti nakon devet godina istraživanja nije otkrio ništa što bi ga dovelo na korak bliže otkriću.
Hladan mlaz vode što mu se sručio niz vrat, trgne ga iz misli. Na trenutak mu je došla ideja da baci najlonsku vrećicu iz ruke, ali samo odmahne glavom. Nije vrijedno toga, on pomisli. Munja propara nebo no umjesto groma Mylo začuje svoje ime.
- Mylo? Mylo, stani!! Hej!! – iznenadi ga muški glas iza njega. On se polako okrene i ugleda siluetu muškarca s velikim kišobranom kako mu prilazi u susret. On stane i zapilji se u njega. Lagano je razvio lice u osmijeh kad se muškarac potpuno približio. Prepoznao je Nicka Batterstona, njegovog najboljeg prijatelja i zapravo jedinog kojeg je imao u Salmonu.
- No dobro Mylo! Zar ti sjediš na ušima! Zaboga dozivam te već punu minutu! Još otkako si skrenuo u Lena ulicu! – Nick će ljutito
- Oluja! – Mylo pokaže rukom u nebo – Nisam te čuo! Grmljavina i kiša!
- Nije ni čudo! – smirenije će Nick – Smije li se znati koji vrag izvodiš po ovakvom nevremenu na cesti? Nemaš pametnijeg posla?
- Pjevam na kiši! – sarkastično će Mylo – Zar ne vidiš da upravo se vračam kući!?
- Odlično! – uzvikne Nick – Ali prvo ćeš svratiti do mene da se osušiš i nešto pojedeš! Majka je rekla da ne smiješ odbiti!
- Teta Mary? – iznenađeno ga pogleda Mylo
- Da! Ona te je i vidjela kroz prozor kuće kako skrećeš u Lena ulicu! Ne misliš li valjda da ja vrijeme provodim gledajući praznu ulicu!?
Mylo se osmjehne.
- Hej, nikad me nije pretjerano zanimalo što radiš u slobodno vrijeme!
Nick mu uputi ljutiti pogled.
- Hajde već jednom! Večera se hladi na stolu! – on će nestrpljivo
- No dobro! Kud si toliko navalio!
Mylo krene nazad prema ulici Terrace dok je Nick hodao tik uz njega pokušavajući ga zaštititi kišobranom. Nitko ih nije vidio niti je itko mario za to što se događa na ulici. U ovakvim trenucima nitko nije ni pomišljao da bi itko izašao na oluju. Bili su zadovoljni u svojim toplim kućama.
Mladić imenom Nick, samo je visinom bio sličan Mylu, sve je ostalo bila sušta suprotnost. Dok je Mylo bio visok i mršav, žilave konstrukcije, Nick je bio krupan i mišićav. Imao je smeđe oči, i crnu čekinjastu kosu, koja se neprestano kovrčala. Pogled mu je bio čvrst i iskren, a na licu je imao zamišljen izraz kao da stalno o nečemu razmišlja. Mylova kosa je također bila divlja, ali i puno gušća. Njegove su plavozelene oči djelovale hipnotički, poput magneta i malo ih je bilo koji bi odolili snazi njegova pogleda.
Nick i Mylo bili su vršnjaci, ali i najbolji prijatelji. Jedina osoba koju je Mylo mogao poslušati i tražiti savjet. Nickovi roditelji Mark i Mary Battestone, i njegova sestra Wendy, voljeli su Myla kao da je član obitelji i Mylo im je uzvračao istom mjerom.

************

Nick je uveo Myla u predsoblje te ga natjerao da skine mokre čarape i uzme jedne njegove, a zatim mu je donio ručnik da obriše lice i kosu.
- Dobra večer teta Mary! – pozdravio je Mylo sićušnu ženu za kuhinjskim stolom.
- Ma kako dobra sine moj! – ona će zabrinuto – Zar ne vidiš ovu oluju! Pa zar ti ljudi nemaju nimalo pameti, kad te šalju po ovakvom vremenu po piće!
Mylo primjeti da ona gleda u bocu viskija što je virila iz najlonske vrećice.
- Ma pustite, nije važno! – Mylo se slabo osmijehne – To će ih bar smiriti na jedno vrijeme!
- Ne znam kako to možeš podnositi! – javi se Nick – Ja bih odavno pobjegao od njih!
- A kamo bi on jadnik otišao! – obrecne se Mary na sina – Van na oluju?
Nick slegne ramenima.
- Ne znam! Bilo gdje je bolje nego kod njih! – on će brzo
- Hoćeš li što prizalogajiti! – upita Mary Myla – Sigurno ti nisu ni načinili večeru!
- Ne teta Mary! – brzo će Mylo – Nisam gladan, hvala!
- Nemoj da se sramiš! – odmahne glavom Mary stavljajući na stol kruh i varivo – Znam ja kako te oni hrane! Hajde samo uzmi, i Nick će ti se pridružiti!
Mylo je zinuo da odbije ali se njegov želudac pobunio. Mary je bila u pravu, nije ništa večerao i stvarno je osjećao glad. Posegnuo je za tanjurem i pružio ga Mary.
- Tako je već bolje! – Mary mu podari osmijeh a zatim mu popuni tanjur mirisnim varivom.
- Dobar tek! – kroz puna usta će Nick dobrano ubacujući hranu u usta.
- I tebi Nick! – odvrati Mylo i prione k jelu.
Večera je bila ugodna i obilna i Mylo zahvali samome sebi što je poslušao Nicka i svratio do njega. Dobra večera bila je ono što mu je trebalo.
- Večera je bila odlična! Hvala još jednom teta Mary! – on se zahvalio još jednom.
- Ne zahvaljuj se! Ti znaš da si kod nas uvijek dobrodošao! – mirno će Mary ustavši i noseći prljave tanjure sa stola.
Mylo nije ni ponudio da joj pomogne jer je znao da će ga ona odbiti, kao što je to i činila redovito svaki put kad bi on to učinio.
- Jesi li se čuo sa Kirsten? – upita ga Wendy – Ne javlja mi se cijeli dan!
- Nisam! Prošao sam pored njene kuće ali svjetla su bila pogašena i nisam vidio njihov automobil na prilazu! – brzo će Mylo – Vjerovatno su otišli kod njene bake pa ih je oluja spriječila da se vrate!
- Da, bit će da se to dogodilo! – složi se Wendy – Valjda oluja ometa i mreže mobitela!
- Nego što sam ja to čula! O tebi i Kirsten! – poluglasno će Wendy zapiljivši se u njega.
Mylo je brzo pogledao u Nicka koji je odmah razumio pogled.
- Dođi u moju sobu da ti dam jaknu! Ne želim da sad nakon što smo te osušili i nahranili opet budeš mokar! – reče Nick ustavši.
Mylo nije čekao da mu to dvaput kaže. Istog se trena ustao i pošao za Nickom u njegovu sobu.
- Uf! U pravi čas! – šapne on njemu kad su se našli sami u sobi
- No dobro, čemu sva ta frka oko Kirsten?! – tiho će Nick
Kirsten O'Connell živjela je u istoj ulici gdje i Mylo, i svaki je put prolazio pored njene kuće. Bila je četiri godine mlađa od njega ali iz nekog razloga oni su se sprijateljili. Njeni su roditelji Lisa i Miles, kao i njen brat Chris odobravali njihovo prijateljstvo, i nerijetko bi on bio pozvan kod njih na ručak ili večeru. I nakon deset godina nestašluka i druženja Mylo je počeo osjećati prema njoj drugačije osjećaje. Da li je to bilo stoga što je ona postala preljepa djevojka za kojom su se svi u školi okretali ili zbog njihovih intimnih razgovora, nije točno znao. Ali sve se promijenilo na njezin dvadeseti rođendan kad se Krsten pojavila potpuno našminkana i odjevena u kratku suknju. Nitko ju nikad nije vidio u suknji, jer osim što se uspješno bavila košarkom ona nije voljela nositi haljine, minice i suknje. Mylo nije nikako mogao tu večer doći k sebi. Odjednom kao da je progledao i otkrio kako je Kirsten preljepa djevojka, a ne samo njegova prijateljica i susjeda. Da stvari budu još kompliciranije te večeri je Kirsten prvi put poljubio, i to je sve pokrenulo, to i činjenica da je to učinio iznenada i pred gomilom. Tko je sve rekao kome i kada više nije bilo važno. Svi su samo šaputali o tome da su njih dvoje par. Glasine koje nije moguće demantirati, a jednim dijelom Mylo to nije ni htio. Njemu se sviđala pomisao da njih dvoje budu par, jer što je više o tome razmišljao shvaćao je kako imaju puno toga zajedničkog. No njegove su želje lako mogle biti samo iluzija ako Kirsten ne osjeća isto. Znao je da ga voli kao prijatelja i znao je da ona ima jake osjećaje prema njemu, ali nije znao pravu istinu tih osjećaja. Da li ga voli kao muškarca, kao prijatelja ili kao brata? Zato je u biti izbjegavao Kirsten ne želeći saznati što ona o tome misli, kako ne bi bio razočaran.
- Zemlja zove Myla! Halo?! – Nickov glas trgne ga iz razmišljanja
- Molim..Što? – on će zbunjeno
- Nisi čuo niti riječ što sam ti sad savjetovao, zar ne?! – strogo ga pogleda Nick – To je tako tipično tvoje ponašanje!
Mylo otvori usta da se opravda ali Nick podigne ruku.
- Štedi riječi! – on će mirno – Znam što ti se događa u glavi! Moj ti je savjet da popričaš s njom i kažeš joj kako se osjećaš! Šutjeti o tome i izbjegavajući je neće ti puno pomoći!
- Hvala Nick! – sarkastično će Mylo – Kao i uvijek pun si savjeta!
- Znaš da živim za to! – osmjehne se Nick – Nemam puno uzbuđenja u svome životu pa se miješam u tuđe! Ali o tome već sve znaš!
- Trebao bih poći! – Mylo krene prema vratima – Trebao sam odavno biti kod kuće! Sean negdje kipi od bijesa!
- Hoćeš li imati problema? – zabrinuto će Nick
Mylo odmahne glavom.
- Ne! – odvrati on – Linda spava i Sean dobro zna da ju ne smije buditi pa neće raditi buku! Uostalom, kad mu donesem viski bit će poput male bebe!
- Sean kao mala beba?! To bih stvarno volio vidjeti! – nasmije se Nick
- Hvala na večeri teta Mary! – vikne Mylo na izlazu iz kuće – Laku noć !
- Bog neka bude s tobom Mylo! – čuo se Maryn glas iz kuhinje.
Mylo je klimnuo Nicku u znak pozdrava a zatim je požurio prema posljednjoj kući u ulici Lena, zaklonjen pod velikim kišobranom, sitog stomaka i suhe odjeće, noseći u vrećici Seanov viski.

************

Giglerovi su nekad imali popločenu stazu koja je vodila od ceste do njihovih ulaznih vrata, no sad je od te staze ostalo samo par ploča raštrkanih po cijelom dvorištu. Kako nitko od njih nije vodio brigu o dvorištu ono je bilo posve zapušteno i prepuno rupa. I baš za vrijeme obilnih kiša cijelo bi dvorište bilo poplavljeno. Mylo je poskakivao s jedne ploče na drugu nastojeći da se ne posklizne i padne u prljavu vodu do gležnja. Bio je već pred vratima kad su se ona silovito otvorila i na ulazu se pojavio Sean.
- Dovraga gdje si ti dosad!!? – zagrmio je odmah Sean ali ne preglasno kako ne bi probudio Lindu
- Bio sam kod...
- Ne zanimaju me tvoje laži bitango! – prekine ga Sean udarivši ga po licu – Gdje je viski!?
Mylo mu pruži vrećicu na što se Seanovo lice ozari. On se makne sa ulaza i krene prema kuhinji. Mylo je tiho zatvorio vrata krenuvši prema kupaonici da se umije, a zatim da ode gore na tavan gdje je spavao.
- Kamo si ti krenuo? – javi se Sean – Nisam još gotov s tobom!
Mylo mu se pridruži u kuhinji i sjedne za stol. Znao je što sada slijedi. Vrijeđanje i ponižavanje kao i svake večeri. Nekako se nadao da će večeras biti pošteđen toga ali nije bio te sreće. Tješilo ga to što je večerao i neće morati ići spavati bez jela.
Mylo nije znao kad je točno Sean primjetio da on spava ali to ga je potpuno razljutilo. Skočio je sa stolice i udario Myla šakom u lice tako snažno da je Mylo pao na leđa zajedno sa stolicom. Možda bi to bilo Seanu dovoljno da pritom Mylo nije i povukao stolnjak sa stola a sa njime i bocu viskija. Šok na Seanovom licu Mylo nikad neće moći zaboraviti. Kao da mu je netko čupao srce iz grudi tako je Sean izgledao. Nije bio sposoban da se pomakne, samo je promatrao kao u usporenom filmu kako boca viskija udara o parket i razbija se u desetke komadića.
Mylo se nije usudio ni disati. To je bilo najgore što se moglo dogoditi i dogodilo se. Sean se trgnuo iz šoka i usmjerio je pogled u Myla koji je sjedio na parketu.
- Ti nezahvalno kopile! – urliknuo je i snažnim zamahom desne noge srušio Myla licem na parket.
Mylo je osjetio bol kod lijevog uha ali nije imao previše vremena da provjerava o čemu je riječ, jer je Sean nastavio udarati nogom po njegovom tijelu. On se pokušavao sklupčati kako bi što bolje ublažio udarce ali onda ga je Sean podigao za kosu lijevom rukom, da bi potom desnom šakom dohvatio njegov nos. Krv mu je odmah procurila iz nosa no to nimalo nije zaustavilo Seana. Držaći ga lijevom rukom za vrat Sean ga je udarao po licu i čitavom tijelu kao da je lutka. Tko zna koliko bi udaraca još Mylo pretrpio da se iznenada nije začuo ledeni glas:
- Pusti ga, odmah!!
Kroz poluzatvorene kapke Mylo je primjetio užasnut izraz na Seanovom licu. Odmah je znao uzrok tome. Linda je ustala iz kreveta. Očito je Sean zaboravio da ne smije praviti buku dok ona spava. Pustio je Myla iz svog stiska i on se skljokao na pod nesposoban da stoji na nogama. Čitavo ga je tijelo boljelo.
- Oprosti dušo ja.. – Sean se pokušao opravdati
- Ne zanima me Sean! – ledenim glasom Linda je prekinula Seana – Znaš što sam ti rekla o viskiju i noćnom opijanju!
-Ali..
- Ni riječi više! – ona će oštro – Izbaci ovo smeće u dvorište! Sutra ću vas oboje kazniti za ovo noćas!
S tim riječima ona izađe iz kuhinje.
- Vidiš li u kakvu si me nevolju uvukao kopilane!! – grubo će Sean udarivši ga još jednom nogom u rebra – Ali nemoj misliti da ćeš proći nekažnjeno!
Sean ga je zgrabio za ovratnik košulje i napola ga noseći a napola vukući odnio iz kuhinje do ulaznih vrata. Otvorio ih je širom a zatim gurnuo Myla u prljavu vodu.
- Dabogda se utopio u njoj do jutra! – vikne on pljunuvši Mylu u leđa, a zatim zatvori vrata od kuće.

*************

Prvo je pomislio da je sve bio ružan san, ali kad je otvorio oči i osjetio kišne kapi znao je da je stvarno. Bol koju je osjećao svud po tijelu i hladnoću prljave vode nije sanjao, bilo je stvarno. Izgubio je pojam koliko je dugo bio u nesvijesti i koliko je vremena prošlo otkako ga je Sean bacio u blatnjavo dvorište. Jedino čega je bio svjestan jest da on ne smije ostati više ovdje. Seanov ispad dao mu je do znanja da sljedeći put možda neće imati sreće. Morao se maknuti od tih ljudi i to što prije. Ali gdje da ode? Kod Nicka? Ne, tamo bi ga odmah potražili a on ne želi da oni imaju problema zbog njega. Kod Kirsten ne bi otišao ovakav ni u ludilu! Ali kamo onda da ode? Ova je ulica bila njegov cijeli svijet! Sjedio je do pasa u prljavoj vodi shvačajući po prvi put da je sam, prepušten samome sebi. A onda mu sine. River Cinemas! Kino u kojem je radio preko ljeta. Tamo bi se mogao skloniti. Znao je za tajni ulaz u potkrovlje gdje ga nitko neće ni pomisliti tražiti. Odmah se osjetio snažnijim te se iz četiri pokušaja uspio pridići na noge. Bol ga je presjekla svakim korakom koji je napravio ali sad nije bilo vrijeme za kukanje, to će činiti kad bude na sigurnom, daleko odavde. Kiša se još više pojačala i ovaj put je Mylo bio na tome zahvalan. Hladna ga je kiša okrijepila istovremeno skidajući prljavštinu i blato sa njegove odjeće. Krenuo je laganim koracima u smjeru jugoistoka. Krajičkom oka promatrao je kuće pored kojih je prolazio nadajući se da ga nitko neće primjetiti. I nitko i nije zahvaljujući kiši što je pljuštala.
Skrenuo je lijevo u ulicu Terrace suprotno od Nickove kuće i malo produžio korak, sve kako bi načinio što veći razmak. Ulica Terrace dovela ga je do Glavne ulice gdje se točno desno od njega nalazila zgrada River Cinemas. Polako i pažljivo držeči se sjena odšuljao se iza zgrade sve do male drvene kućice koja je služila kao skladište starih filmova. Mylo je rasklimao dasku zida i otvorio si dovoljnu rupu da se može provući. Zrak je u kućici bio zagušljiv i vruć, ali on nije previše o tome brinuo. Privukao se do suprotnog zida i kao i prvi put tako je opet pronašao dasku u zidu koja se je dala pomaknuti. Ovaj se put provukao u samu zgradu kina, odakle se uspeo stepenicama sve do potkrovlja. Kišne su kapi stvarale melodiju koja mu se po prvi put u životu činila divnom. Bila je to melodija slobode. Pronašao je stare deke u kutu potkrovlja zajedno sa odbačenim starim madracem. Skinuo je sve sa sebe i objesio da se suši, a zatim je jednom dekom prekrio madrac a drugom se pokrio. Tek je tada glasno jauknuo i prepustio se boli.

**************

Nije samo Mylo proživljavao tešku noć. Jednako mučno bilo je i pilotu Dan Woltersu koji je upravljao malim zrakoplovom Cesna 210 kroz gustu kišu i tamne oblake, nastojeći svih pet putnika u zrakoplovu dovesti sigurno u bazu. Letio je već više od dva sata vračajući se iz Salt Lake Citya u Utahu gdje je pokupio putnike pustolove.
- Eto vam prave pustolovine! – promrmljao je Dan sebi u bradu dok se borio za kontrolu zrakoplova sa olujnim vjetrom. U sebi je neprestano molio da ih ne pogodi munja sad kad su nadomak baze. Cesna 210 nije bio zrakoplov namjenjen da se probija kroz olujni vjetar no u rukama iskusnog pilota bio je sposoban i za veće podvige. A baš je takav pilot bio Dan Wolters. Više od dvadeset i sedam godina leti zrakoplovima i još niti jednom nije imao nezgodu ili bilo kakav kvar. On je uvijek znao govoriti:“ Brini stalno o svom zrakoplovu i on će isto tako brinuti za tebe!“ Iako to putnici nisu znali bili su u rukama najboljeg pilota u državi Idaho. No teško da bi ih ta činjenica imalo utješila s obzirom da je zrakoplov poskakivao poput žapca tjerajući ih na povračanje. Dan je pažljivo motrio uređaje čekajući signal koji će mu javiti da je baza ispred njih,i nije se prevario. Istovremeno kad se upalila lampica on je ugledao svjetla piste. A onda je uočio snažan bljesak savim lijevo od zrakoplova. Bilo je to kao da je zvijezda pala sa neba ostavljajući za sobom sjajan trag. Pratio je svjetlost sve dok nije nestala u dubini. Na trenutak je pomislio da pođe za svjetlošću no pista je već bila pred njim i on odbaci tu pomisao.
- Držite se ljudi! Spuštamo se! – poviče Dan iza sebe – Za koju minutu i biti ćete na sigurnom, pijuckajući vrelu kavu!
Nitko mu nije odgovorio a on nije ni mario za to. Spustio se niže i počeo postupak spuštanja Cesne. Izveo je to sa lakoćom jednako vješto kao i stotine puta prije. Dok su izbezubljeni putnici napuštali Cesnu Dan je ostao sjediti u kabini.
- Opet si uspjela curo! – on nježno pređe rukom po ploči sa instrumentima a zatim skine slušalice i ustane sa stolice. Hladan pljusak smočio ga je čim je promolio glavu izvan zrakoplova. Podigavši ovratnik jakne on krene prema zgradama i tad se prisjeti zagonetnog bljeska koji nije mogao objasniti. Odmahne glavom. Razmišljat će o tome sutra. Večeras više nije na dužnosti.

************

Nekoliko kilometara južnije od mjesta gdje se nalazio Dan, tri tamne prilike promatrale su svjetla grada Salmona u daljini. Osim zvukova vjetra i kiše ništa se drugo nije moglo razabrati. Činili su se kao da su kipovi. Nisu se obazirali ni na vjetar i kišu, kao da im ništa nije moglo poremetiti koncentraciju. Nebom bljesne munja osvjetlivši mjesto gdje su stajale tamne prilike ali njih više nije bilo.





- 16:29 - Komentari (5) - Isprintaj - #

LJESTVICA MRŽNJE...

Da on zna što je to mržnja i kako je to mrziti nekoga, sastavio bi ljestvicu mržnje..
1.
Na prvom bi mjestu stavio svoju majku - pravu majku! Istu onu koja mu je podarila život i otišla. Istu onu koja je bila kurva, alkoholičarka i narkomanka s njim u trbuhu - zbog koje nikad nije bio isti kao druga djeca..
Majku koja ga nikad nije posjetila, nikad nazvala, majku koju nije ni poznavao... Da, ona bi zauzimala prvo mjesto na ljestvici mržnje - kad bi on mrzio...
2.
Na drugom bi mjestu bio njegov otac - pravi otac! Isti onaj koji je otišao, isti onaj koji je bio alkoholičar i narkoman, isti onaj koji je bio slabić!
Otac koji nikad nije pitao za sina, nikad se nije pojavio, koji je bio samo ime na papiru, koji mu je dao samo prezime...
Mrzio bi ga zbog svega toga - kad bi znao mrziti..
3.
Njegova druga majka - zamjenska majka! Nje ne bi uopće trebalo biti na ovoj listi da je bila majka! Ali ona je bila sve samo ne ono što je njemu trebalo - majka! Stavio bi je na 3. mjesto zbog tuge koju je njegovala u njegovom životu, zbog sve ljubavi koju je on njoj pružao a nije to zaslužila, zbog novca koji joj je bio draži od njega, zbog svega što je učinio za nju a njoj nikad nije bilo dovoljno dobro, zbog toga što mu nikad nije rekla da ga voli....
I zato bi i ona bila na ljestvici mržnje - kad bi on znao mrziti...
4.
Njegove sestre! Njegova jedina obitelj! Našle bi se na ljestvici jer su ga povrijedile i više nego ostali. Živjeli su zajedno, proživljavali iste jade i probleme, okretali se jedno drugom kad ih je bilo strah i kad su bili tužni... A onda su ga napustile! Otišle daleko u svijet i stvorile si novi život u kojem za njega nije bilo mjesta a on nije znao zbog čega? I nikad mu to nisu objasnile! Volio ih je bezuvjetno ali isto tako mogao je voljeti i kamen..
Mrzio bi ih zbog toga - kad bi znao kako je to mrziti..
5.
Sve njegove djevojke koje su se poigrale njegovim ranjivim srcem..Djevojkama koje ga nisu voljele već iskorištavale... Djevojke koje su ga povrijedile i potakle da sumnja u sebe...
I njih bi mrzio - kad bi znao mrziti
6.
I na kraju ljestvice stavio bi NJU! Zato što ne zna kako se zove, zato što ne zna tko je, zato što ga je dvaput spasila i otišla, zato što je traži a ne može je naći, zato što žudi za njom...
Da i ona bi bila na toj ljestvici mržnje - da on zna mrziti...

Ali ne zna! Za njega je mržnja samo riječ u riječniku.
Ne mrzi majku - pravu majku - što ga je napustila i činila grozne stvari dok ga je nosila u stomaku! Žao mu je što je nije mogao upoznati i što nikad neće..
Ne mrzi oca - pravog oca - što je i on otišao i ostavio ga. Ne mrzi ga što je bio slabić i propalica! Žao mu je što se nije mogao njime ponositi i nikad neće..
Ne mrzi majku - zamjensku majku - zbog sjebanog djetinjstva i trauma koje je proživio! Ne mrzi je što ga nikad nije voljela! Žao mu je što je on nije mogao promijeniti i što nikad neće..
Ne mrzi sestre što su ga odbacile i otišle! Ne mrzi ih što njihova djeca ne znaju za njega! Žao mu je što neće moći nadoknaditi izgubljeno vrijeme...
Ne mrzi djevojke koje su ga izigrale i povrijedile! Žao mu je što su one morale biti te koje su mu pokazale kakva osoba on ne smije biti....
I na kraju ne mrzi NJU! Zbog koje piše sve ove tekstove i pjesme, zbog koje se ustaje svako jutro iz kreveta, zbog koje ustraje u svemu, zbog koje luta svijetom...

Možda bi bilo lakše kad bi znao kako mrziti ali nikad to nije naučio! Nitko mu nije pokazao kako da mrzi!
Ali nitko mu nije pokazao ni kako voljeti a on je volio i još uvijek voli...
Kažem vam - On nije od ovoga svijeta!

- 09:54 - Komentari (8) - Isprintaj - #

09.11.2010., utorak

Ponekad jednostavno odmahneš rukom....

Volio ju je svim srcem iako je znao da ne bi trebao...Uživao je u svakom zajedničkom trenutku s njom iako je znao da će otići i onda će ostati sam.... Nasmijavao ju je kako bi slušao njen smijeh iako je znao da će nastupiti tišina.... Činio je sve to iako je znao da će patiti...
Zašto je to činio? Zar je uživao u boli i patnji? Zašto je kažnjavao sebe?
Zašto ljudi to rade? Zašto uporno žele ono što ne mogu imati i ne vide ono što im je stvarno potrebno!? Jesu li takvi ljudi pokvareni - da li im nedostaje nešto što drugi imaju?! Zato čine te stvari?!
Bezbroj puta razmišljao je o tome. Koji je njegov zadatak na ovom svijetu? Što će on promijeniti ili donjeti u nečiji život?! Tugu ili veselje? Što može on ponuditi osim ljubavi ili je ljubav i više nego dovoljna?!
Nema odgovora na to pitanje!
On ju i dalje voli iako zna da ne bi trebao... Uživa u svakom trenutku s njom i zna da će ona otići a on ostati sam.... I dalje ju nasmijava ali ne čuje njen glas.. Zašto to čini?!
Ponekad jednostavno odmahneš rukom....

- 14:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #

PLOVIM TVOJIM TIJELOM - PJESMA O NJOJ

Plovim tvojim tijelom dubine me privlače
U čamcu satkanom od snova bacam udice od želja
Dolje ispod valova tvojih život pleše u ekstazi
cijelo biće tvoje pjeva od veselja...

Udišem miris tebe u svježem zraku on mi tvoju poruku donosi
Svlačim sve sa sebe i skačem u dubinu
Da istinu otkrijem o tome tko si..

Sad sam u tebi i osjećam toplinu
Osjećaj je to koji ne mogu opisati
Odjednom gledam kroz tvoje oči
Kroz tvoje meke usne počinjem disati...

U tebi pronađoh izvor da utažim žeđ
Otkrio sam hranu da zadovoljim glad
Svijest se duboka proširila među nama
Sva požuda je naša ljubav postala sad..

Kad jutro svane ležim u čamcu snova
Silno pokušavam ne otvoriti oči
No poruka tvoja stiže u vjetru
Da pričekam noć kad ćeš ponovno doći..

Plovim tvojim tijelom dubine me privlače
Sve udice od želja povukao sam sa dna
Nestrplivo čekam da pridružim se tebi
Onoj koja sad mene u potpunosti zna...

- 10:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

LUTALICA - PJESMA O MENI

Kroz prozor tople sobe gledam u zvjezdanu noć
Znam da je došlo vrijeme znam da moram dalje poć
Putevima stranim posutim nemirom
Kao usamljena kometa št vjećno luta svemirom....

Predaleko već nosi me to lutanje
Po svim krajevima svijeta gdje pogled dopire
Sve ostaje isto samo godine prolaze
Pitanja stara još su tu a odgovori na njih ne dolaze...

Vedrog pogleda u sutra i sa mnoštvo nade
Hodam koraka čvrstog i uzdignute glave..
Svi me znaju vidjeli su me mnogo puta
Ja sam onaj koji luta...

Moj život je jedna duga priča
Koja opisuje sva moja skitanja
I piše se svakog dana od ranog jutra i kasne noći
Sve do novog svitanja...

Mnogi kažu da sam vjetar nitko me nikad obuzdati neće
Al' zato osjeti me svatko kako pušem dok se krećem..
Dok svako mjesto pozive mi šalje
Da pođem k njemu sve dalje i dalje...

- 10:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

PUTEM LJUBAVI - PJESMA O MOM ŽIVOTU

Kao stranac u noći sam čekam zoru da me budi
Gdje god dođem svud sam stran a oko mene nepoznati ljudi
Lutam svijetom u potrazi za nečim što moram shvatiti
I kad odgovore pronađem tek onda ću se kući vratiti...
Jer svi mi za istim snovima žudimo
Svi mi sa istim se željama budimo - svi mi sanjamo o ljubavi...

ŽIVOT je samo križaljka mala sa kockama
Koja u sebi sreću krije al' riješit je lako nije...
ŽIVOT je samo križaljka na zadnjoj strani novina
Koju smo stoput vidjeli niti jednom riješili
A pitamo se gdje smo pogriješili...

Ali sada znam da život je prazan kad si sam
Mora boljeti da bi ga mogao voljeti......

- 10:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Između jave i sna ili tu negdje....DIO 3 ( true story )

..... Ponovno je usnuo san...
" Ležao je u bolničkom krevetu dok je uz krevet tiho jecala mlada žena. Prepoznao je svoju sestru. Njene su suze kapale na pod dok je grčevito držala njegovu ruku. U tom trenutku on je otvorio oči i pogledao u sestru.
- Ako trebam umrijeti samo da bih te vidio nije mi žao! - on je to izgovorio na što je ona zaplakala a njegovo je tijelo odjednom počelo da svijetli. Promatrao je kako njegov duh izlazi iz tijela i počinje lebdjeti iznad kreveta gledajući kako sestra poziva liječnike, i kako oni utrčavaju u sobu i nastoje ga oživjeti.
Snažna svjetlost odjednom mu je obasjala lice i on se okrenuo prema tom izvoru. Ugledao je tunel svjelosti koji je zračio toplinom i sigurnošću. Bez razmišljanja krenuo je u njega osjećajuči kako ga obuzima radost i olakšanje. A onda je ugledao nju. Preljepu djevojku, sjećanje koje nikad nije potisnuo niti zaboravio.
- Ti!! - povikao je pohrlivši prema njoj.
Ona mu je podarila osmijeh a zatim je lagano nakrivila glavu kao da mu upučuje prijekor.
- Zašto te spašavam kad ti silno pokušavaš umrijeti! - njene su riječi odzvanjale zvukom zlatnih praporaca.
- Znači istina je! - on nije mogao vjerovati - Ti si bila u mojoj sobi! Nisam to umislio!
Opet se nasmijala no sad je i podigla ruku i dodirnula mu rame.
- Vrati se nazad! Još ti nije vrijeme! - rekla je nježno i odgurnula ga.
Gledao je kako nestaje dok je on nevidljivom silom bio odvučen od nje. A onda odjednom mrak...."
Povici i buka natjerali su ga da otvori oči. Njegove kolege vojnici u panici su buljili u njega sa strahom na licu. Pokušao je shvatiti što se događa a onda je osjetio nešto ljepljivo oko glave. Čitav je jastuk bio crven od krvi što je curila iz njegovog lijevog uha.
Odveli su ga liječniku i to baš na vrijeme - rekao je liječnik. Sat - dva kasnije i ostao bi bez sluha a možda i ozbiljno ugrozio život. Imao je sreće, tako su mu rekli. Ali on nije bio sretan. Opet je bio u surovoj realnosti. Rekao je liječniku za tablete i kako se htio ubiti ali nisu pronašli ništa. Opet je imao sreće - imao je snažnu kiselinu u stomaku i čini se da tablete nisu mogle djelovati.... Koja sreća koji peh..

Prošle su godine i godine, ali ne prođe ni dan da on ne pomisli na tu preljepu ženu koja ga je dvaput spasila a za koju nikad nije ustanovio da li je bila java ili san ili tu negdje....

- 09:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Između jave i sna ili tu negdje....DIO 2 ( true story )

.....Sjedio je na rubu kreveta nesposoban da se pomakne, da učini bilo kakav pokret. Njegov je um odbijao prihvatiti objašnjenja, njegovo srce odbijalo je smiriti se... Htio je vrisnuti da se trgne iz stanja u kojem se nalazio ali ništa nije mogao učiniti.. Nije imao kontrolu nad sobom.
Vrata njegove sobe bila su širom otvorena iako je on uvijek zaključavao sobu. Doduše mogao ih je on sam otvoriti a da se toga ne sjeća. Koliko je ljudi hodalo i činilo stvari u snu a da to nisu ni znali, možda je to slučaj i kod njega...
Ne! Nije... Žena je bila stvarna jednako kao što je bio stvaran i njen dodir i njeni otisci ruku na njegovoj koži... Kako to objasniti?!
Uspio je trgnuti se i ustati. Osjećao je svježi zrak kako se prikrada u sobu i stvara mu trnce na goloj koži. Uvijek je spavao gol. Ništa mu nije bilo ljepše od dodira gole kože sa plahtom. A onda još jedan šok. Pogledao je na sat i zaledio se. Nije htio povjerovati da je spavao jedva pet minuta!! Na radiu je još svirala techno muzika a kroz prozor je dopirala mjesećeva svjetlost.
Kao u transu krenuo je zatvoriti vrata i tad ugleda otisak stopala. Ponovno njegov um igra igrice s njim ili ne?
Otisak je bio tamo i koliko god se trudio da on nestane i uvjeri ga da je sve to bio san ništa se nije promijenilo. Ali otkud otisak? Nije padala kiša već danima! Zemlja je bila suha poput baruta i taj otisak nije imao smisla! U svakom slučaju nije bio njegov...
Zaključao je vrata sobe i vratio se u krevet. Slušajući zvukove sa radija proveo je dosta vremena razmišljajući o svemu što se dogodilo sve dok konačno nije zaspao...

Prošla je jedna burna godina nakon tog događaja. Nalazio se u vojsci.
Ležao je na krevetu pokriven do brade i strpljivo trpio bol kojom je bio prožet. Na ormariću pored njegovog kreveta stajala je bočica prepuna tableta i kao da ga je zazivala. I njegov je pogled često završavao na toj bočici. U očima mu se mogla pročitati namjera.
Bio mu je rođendan i nitko nije znao. Nema čestitki ni lijepih želja. Bio je sam. Vojska je bila jedino njegovo utočište otkako su ga izbacili iz kuće. Nije se imao kamo vratiti. Djevojka koju je volio nije voljela njega a bolovi u tijelu prikovali su ga za krevet. Kao da ispašta zbog toga što je živ, bolesti su ga obuzele poput pohlepnih komaraca koji sišu krv.. Upala uha, upala zuba i upala grla - sve odjednom! Kolika je vjerovatnost da se takvo nešto složi u isti tren!? Njemu se složilo.....
Tišina je bila sablasna dok je on tiho jecao zbog tuge u srcu. Njegov život nije imao smisao i on nije želio više produljivati agoniju. Posegnuo je prema bočici, skinuo poklopac i sa slabašnim osmijehom na licu počeo gutati tablete jednu za drugom. Sa svakom tabletom jedna je misao sijevnula njegovim umom, jedna je slika bljesnula pred njegovim očima, a onda više nije bilo tableta a ni boli. Sklopio je oči i prepustio se... Više mu nije stalo..

- 08:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Između jave i sna ili tu negdje...DIO 1. ( true story )

Mislio je da taj dan neće nikad proči. Još jedna gorka porcija ponižavanja za laku noć i kao i sve prethodne ponovno ničim izazvana. Nije on bio svetac niti je izigravao mučenika, ali svijet u kojem je živio više je nalikovao na stakleno zvono u kojem je strogo kontroliran svaki njegov pokret.
Zavalio se u krevet smiren znajući da ima cijelu noć pred sobom da podijeli sa svojim mislima. Po običaju upalio je radio na omiljenoj stanici koja je puštala techno glazbu. Nije bio nabrijan na tu vrstu glazbe ali otkrio je da mu ona najbolje odgovara prije sna.
Nije ni osjetio da je kliznuo u san.

"... Vidio je sebe kako hoda plažom svjestan kako je netko iza njega za koga je siguran da ga pozna ali ne zna tko je. Bio je predivan sunčan dan i on je hodao prema bistroj vodi mora. Zagazio je do koljena u hladnu vodu i sagnuo se da uzme u ruku predmet što mu je zapeo za oko. Bila je to školjka veličine usne harmonike. Djelovala je tajanstveno i nevino. Uspio je da ju otvori iznenadivši se njenim sadržajem. Jedna polovica školjke bila je ispunjena bistrom vodom a druga polovica sadržavala je meso školjke.
Kad je podigao pogled sa školjke ugledao je beskućnika kako zgrčeno sjedi na plaži, par metara ispred njega. Beskućnik je zabrinuto gledao u njegovom smjeru a kad je on prinio školjku bliže licu da osjeti miris, beskućnik se počeo nekontrolirano tresti i mahati rukama. On je čuo u glavi glas koji mu je govorio da ne prinosi školjku usnama, ali bilo mu je teško za povjerovati kako je školjka opasna za život. Da bi to prezentirao, pogledao je ravno u oči beskučnika i prinio sadržaj školjke usnama....."

Strahovit trzaj, kao da ga netko izvlači iz tijela protresao mu je cijelo tijelo. Odmah je otvorio oči i zapanjio se. Prekrasna mlada žena svijetle kose sa najljepšim osmijehom kojeg je on ikad vidio, stajala je uz njegov krevet i s obje ruke držala njegovu desnu nogu u zraku. Iako je želio vjerovati kako još uvijek sanja, ipak je bio svjestan da je budan. Njene su ruke ostavile trag na njegovoj koži, i jasno je osjećao njenu toplinu.
A onda je ona pustila njegovu nogu da padne na krevet i ponovno mu se osmjehnuvši krenula van iz sobe.
Gledao je u nju kao da gleda u svoju majku. Nije bila duh! Nije mogao vidjeti kroz nju. Ali tko je onda bila? Što? Gledao je kao ukopan kako otvara vrata njegove sobe , i slušao njene korake dok je odlazila. Bio je previše pod dojmom da bi reagirao.
Njegov je um odbijao shvatiti prizor kojem je svjedočio ali isto tako nije mogao pronači jasno opravdanje.........
Tko je to bio? Anđeo? Duh? Igra li se njegov mozak s njegovim razumom!? Milijuni pitanja odmah su mu ispunila glavu....

- 01:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

08.11.2010., ponedjeljak

RAZDVOJENI

Odavno nisi uz mene ti, ah prošla su vremena ta i tek poneka suza u mom oku kaže mi da još si prisutna. Odavno nisam ni uz tebe ja, prošlo je već mnogo godina i tek poneka pjesma na radiju podsjeti me na tvoja oka dva..
Razdvojeni - to smo mi!
Ja još uvijek živim sam a s kim si ti? Dal' pomisliš na mene kad? I pokoju suzu dal' ispustiš?
Razdvojeni - mi smo sad!
Ali sjećanje nas spoji ponekad. I pitam se što bi bilo da rastali se nismo tad!
Dal' bi te još ljubio kao u ljetnim noćima? Znaš da bio sam lud za tvojim plavim očima! I dal' bi ti mene ljubila kao onda srcem svim? I dal' bi ostali skupa ili bi otišla s njim?
Razdvojeni - to smo mi!
Ja sam sam a s njim si ti! Dal' ga voliš kao nekad mene, nikad neću saznati!
Razdvojeni - mi smo sad!
ne možemo vratiti se unazad! Al' kad bi mogli bi li htjela? Zapitaš li se ponekad?!

- 15:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ŽIVJETI U NADI...

U srcu mome još uvijek živiš, kao da nikad iz njega otišla nisi. Dok hodam u tami, jedino svijetlo što svijetli dušo ti si. Ti ne slutiš koliko mi značiš, sada i više nego prije. Ti ne slutiš koliko mi znači tvoj osmijeh što srce mi grije...I svaki pogled tvoj....
U mojoj glavi misli posvud lete, misli o tebi, misli o nama. Ponekad noću one me sjete da si s drugim, da nisi sama. Koliko bole sve te misli, da sa znojem miješam suze. Koliko boli što netko te drugi iz zagrljaja mog zauvijek uze. U blato bacam ruže...
Jednom ću opet voljeti drugu i suze neću više liti. Slike o tebi nestat će brzo i opet ću ja sretan biti. Nestrpljivo čekam te sretne dane, dani su ovi odveć sivi. Nestrpljivo čekam te sretne dane, samo zbog njih moje srce živi. Živi i nada se....

- 08:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

....I KIŠA JE VOLJELA NJEGA...

Bio je dvostruka ličnost i samo je on to znao. Za druge on je bio otkačeni mladić, razigran, bezazlen, kao i svaki drugi dječak. Ali nije bio kao svaki drugi dječak.
Imao je ožiljke - mnogo njih! Nevidljive očima, duboke na duši..
Bio je glumac, klaun sa nasmiješenim licem, maska koja se skida nakon predstave. Predstave koja se igrala svaki dan. Maska je postala njegov znak, njegov lažan život. ...
Svi se smiju maski no tko je ispod nje? Kakvo je lice osobe koja nosi masku? Golo? Oguljeno? Povrijeđeno?! Jeste li ikad zavirili ispod maske? Da li vam je bilo stalo?
On je nosio dvije maske. Jednu za publiku i jednu za sebe. To mu je bila rutina, navika - njegov život.
A onda je maska postala on - ili je on postao maska?! Zar je bilo razlike?!
Ljudi su voljeli masku, pozdravljali ju, njoj se smijali i radovali! Pričali su i družili se s njom! Voljeli je! Maska je bila prihvačena...
On ju je mrzio!
Ona je bila sve što je on htio biti. Ona je dobivala sve što je on trebao dobiti. Ona je imala sve a on nije imao ništa..
Bez maske on nije postojao.. Bio je tek blijeda sjena...
Volio je ljude - oni su voljeli masku..
Volio je djevojke - one su voljele masku..
Volio je život - život mu je dao masku...
Volio je kišu - i kiša je voljela njega.....

- 07:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.11.2010., nedjelja

OPROŠTAJ......

Konačno su stigli do mjesta gdje će se morati rastati... Oboje su toga bili svjesni... Koračali su sporo kao da se nadaju da ako uspore i vrijeme će usporiti ili možda čak i stati i onda će oni ostati zajedno...
Ali nije...
Njega je put vodio ravno, prema pustolovini života, prema nepoznatom...
Nju je put vodio lijevo, prema mjestu gdje su oboje proveli vesele trenutke, prema njenoj realnosti...
Stajali su na raskršću izbjegavajući međusobne poglede a opet gledajući se kao da žele memorirati svaku pojedinost na licu onog drugog...
Zar su se morali rastati?! Zašto?
Nije bilo druge - on je tako odlučio , ali jedna njena riječ sve bi to promjenila
- Vrijeme je! - napokon se on oglasio ne prepoznajuči svoj glas, kao da je to govorio netko drugi iz daljine..
Podarila mu je jedan od svojih blistavih osmijeha koji je poput noža zarezao njegovo srce. Da bar to ne čini, pomislio je i odmah poželio još.
- Nemoj biti stranac! - rekla je - Javi se! Nemoj me zaboraviti!
Htio joj je reći kako se to nikad neće dogoditi ali mjesto da joj to kaže on ju je zagrlio kao nikad u životu. Zagrljaj koji je prenio sve njegove osjećaje, želje i snove... Zagrljaj koji joj je rekao sve što on nije mogao...
Poželio je da ostanu vječno u tom zagrljaju... Da osjeća toplinu njenog tijela uz svoje, njen topli dah na obrazu, da čuje otkucaje njenog srca, da budu jedno...
Ali sve što je lijepo kratko traje i znao je da će i zagrljaj proći..
Odmakli su se ne usuđujući izreći riječi koje bi sve promijenile.
Podigao je torbu na rame i dobacio joj svoj posljednji osmijeh.
- Idem! Zbogom malena! - rekao je i uputio se svojim putem osjećajući njen pogled kako ga prati.
Mogao je rasaznati što mu pogled govori. Hoće li se vratiti i kada? Hoće li sve opet biti isto?
Odjednom ga spopala želja da se okrene prema njoj no odupreo se. Ako se okrene neće moći nastaviti, a on mora otići u potragu za samim sobom..
Ali nije mogao a da ju ne pogleda još jednom. Zastao je i okrenuo se...
Raskrižje je zjapilo prazno. Nje nije bilo.
- Možda je tako i najbolje! - rekao je na glas i nastavio svojim putem..
Čekala ga je otvorena cesta, čekao ga je novi život kojem je hrlio ostavljajući stari život iza sebe....
Nitko nije znao koliko je to njemu značilo, niti je on ikome dao do znanja..
Bio je tek nemiran list koji klizi rijekom..

Prošlo je mnogo godina od dana kad se opraštao sa njom ali taj trenutak nije zaboravio.... Iako ju vidi svaki dan ponovno se svaki dan sa njom oprašta... Bit će da se nije ni vratio..
Ali jednog dana hoće...

- 18:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #

06.11.2010., subota

Bilo mu je tek 5...

Bilo mu je tek 5.... a čitav se njegov svijet srušio u trenu...
On je drukčiji od drugih, tako su mu rekli. On nije ništa shvaćao. Drukčiji? Kako?! Ima ruke i noge kao i ostali! I ostatak tijela je kao kod ostalih!
Zašto je on drukčiji?!
Jer nije voljen!
Nitko ga nije želio, to su mu rekli sa zlobom na licu! Kao da očekuju ugledati njegovu patnju.
Bilo mu je tek 5... i zašto mu to govore? Zar ne znaju da ga to boli?! Možda misle da ih ne razumije? Da ne shvaća! Ali zašto onda zloba na licu? Tko su ti ljudi koji mu to govore?! Njegovi roditelji?! Trebali su biti, tome se nadao, to je očekivao...
Bilo mu je tek 5... a već je morao odrasti! I čitavo djetinjstvo odnešeno je kao vjetrom, da ne ostane ništa! Njegov život, njegova borba, njegov križ.... Volio je te ljude ne znajući da ne mora da ih voli... Samo je njih imao ili je bar tako želio da misli... Zar nemaju srce u grudima kad su tako okrutni? Koji razlozi tjeraju ljude da povrijede one koji im daju samo ljubav - bezuvjetnu ljubav...
Bilo mu je tek 5... i htio je biti kao i druga djeca... Ali nisu mu dali! Za njih je on vječito bio drugačiji. A on je noćima u tišini gušio jecaje da ga ne čuju, obasipajući se prijekorima jer ništa ne zna napraviti kako treba! Obasipao se krivnjom misleći da je za sve kriv on sam..
Bilo mu je tek 5... a otkrio je da život nije uvijek pošten i da svijet nije uvijek predivno mjesto... Sagradio si je utočište u kojem je mogao biti dijete, sa svim slabostima, sa svim nestašlucima... Stvorio si je svoj svijet bez boli i patnje, ali nije si mogao stvoriti ljubav..
Bilo mu je tek 5... i nikoga nije bilo briga.. bio je dijete...

Sjećam se tog dječaka kad je imao 5.. kad je otkrio tko je i kakav se put pred njim ukazao.... divim se tom dječaku prepuštenom samome sebi da se oblikuje... nikad nije zavidio drugoj djeci na onome što imaju.... nikad nije mrzio... nikad se nije predavao ma kako bezizlazno bilo u tom trenutku... nikad nije odbio dati ljubav pa i onda kad to nije trebao...
A bilo mu je tek 5....

- 15:16 - Komentari (6) - Isprintaj - #

05.11.2010., petak

PONOVNO U RUTINU - NE!!!

Rođendan bijaše jedan od onih koji se pamte!
Preko pedeset čestitaka, poziva i poruka!! Toliko nisam dobio u cijelom svojem dosadašnjem životu!
Ne želim ureći ali kako je krenulo... ma super je!!
Slovenija je bila turbo genijalna!! Ne toliko koliko sam očekivao budući da je bilo malo publike u klubu ( imenom SACHMO )!
Ali ako pogledamo istini u oči - ja sam ugodno iznenađen da ih je nekoliko i došlo!! Iskreno, koliko bi Hrvata došlo slušati četiri Slovenca stand up komičara koji govore slovenski?!? Jako malo!!
Oni bar razumiju hrvatski ali mi i slovenski - no way!!

Ali pustimo Slovence!! Mi smo obavili svoje kao pravi profesionalci i uzeli im pare i to je to! Više se nema tu što za reći! Ali atmosfera među nama četvoricom komičara bila je do jaja!!! Nije nam uopće bilo kao da idemo obaviti posao, više je ličilo na pravo muško druženje!! Zajebancija i smijeh čitavim putem!! I nema žena!! Prdenje, podrigivanje i ostale muške stvari koliko hoćeš!!
Nisam mogao bolje poželjet za ročkas ni da sam to htio!!
Nakon toga after party do 04:00 i povratak kući...Umoran ali sretan!!
Jedva čekam sljedeći ročkas....

- 20:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.11.2010., srijeda

SMIJEH KAO LIJEK - KRATKO I SLATKO ( sa mojih STAND UP nastupa...)

U školi sam bio najbistrije dijete! Toliko sam bio bistar da si mi mogao vidjeti kroz glavu!!

Mama mi je uvijek govorila: "Ne brini sine što ne znaš plivati! Govno će uvijek da pluta u vodi!" I bila je u pravu!

Ne možeš pasti na pod ako spavaš na podu!

- Oprostite! Plašite ljude svojim izgledom!
- Ovo je audicija za "Draculu!" Što bih trebao da ih nasmijavam?

Obožavam hodati! Naučio sam to dok sam bio mali! Kasnije sam upoznao jednu djevojku pa smo skupa hodali, a ponekad bi se i vozili na biciklu!

Ne sramite se što ste ružni! Nek se drugi srame mjesto vas!

Što će mi nož koji reže konzerve?! Meni treba nož koji reže kruh!

Svoje ću dijete nazvati Walker! Ako ga se neće bojati onda će mu se smijati! U svakom slučaju neće dobiti batina!

Strastveni sam ljubitelj brzina i zato se uvijek brzo maknem s ceste kad naiđe automobil!

Ja sam rođen da budem komičar! Kad nisam komičan onda sam u komi!

Ne smeta mi što parket škripi! Ja ionako volim slušati muziku dok spavam!

Djevojke su me uvijek ljubile zatvorenih očiju, jer s obzirom kako izgledam nisu ni mogle drukčije...

Koju stranu mozga najviše koristite kad riješavate teške matematičke formule? Niti jednu! Koristim kalkulator...

- 23:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

02.11.2010., utorak

DON'T LIKE SUPRISES

Istina - ne volim iznenađenja! Zašto?! Jer sam jednom ne tako davno u nastojanju da dokažem svom najboljem prijatelju kako je u krivu kad tvrdi da ga nikako ne mogu iznenaditi, uspio da ga iznenadim i zamalo uništio prijateljstvo dugo 14. godina... Od tog dana mrzim iznenađenja ma koliko pozitivna i ugodna bila... Da mi preljepa djevojka osvane na vratima stana ( mašta radi svoje ) polugola i sva napaljena i kaže da ima iznenađenje za mene - vjerovatno bih zatvorio vrata njoj pred nosom. Znam, glupo ali jednostavno si ne mogu pomoći...
Druga stvar koju ne volim su pokloni!
Ako ne znaš da ćeš dobiti poklon kad ti ga uruče to je IZNENAĐENJE ( što sam ono rekao o iznenađenju?? ) - i ti si prisiljen da reagiraš! Najgore je to što ne znaš o kojem je poklonu riječ i hoće li ti se svidjeti...Opčenito ne volim primati poklone. Možda zato jer ih kao dijete nikad nisam primao ( ni od Djeda Božičnjaka ni od Svetog Nikole ), a možda stoga što se osjećam totalno neugodno! Ne znam što bih rekao i sav se zacrvenim,,,, užas!!!
Nemojte me krivo shvatiti! Ja volim darivati ljude! Osobito svoje prijatelje! Jednom sam za svoj rođendan kupio poklone za šestero mojih frendova! Trebali ste vidjeti njihova lica!!!
Jednostavno sam bio sretan i htio sam podijeliti sreću s njima! Spontano i s ljubavlju! Očito sam od onih ljudi koji vole davati ali ne i primati ( čitaj: Majka Tereza, Isus Krist,Chuck Norris ...).
I sad pošto mi je ročkas za dva dana moji frendovi me pitali što bih želio za poklon! Pošteno! Bar ću znati što će mi kupiti i znat ću da mi je taj poklon potreban! Nema iznenađenja već samo osjećaj zahvalnosti...
I to mi je super jer ja naravno - DON'T LIKE SUPRISES!!!!!

- 23:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.11.2010., ponedjeljak

LJUDI MOJI - JA SAM PROTESTANT

Iako bi se iz naslova posta moglo zaključiti da je riječ o zezanciji - nije!!burninmad. Oduvijek sam slutio da nešto između mene i katoličke crkve nije kako treba ( i oni su slutili to isto).burninmad
Ne znam, možda je problem bio u tome što nisam htio biti ministrant i nositi one haljine ( pa da mi gledaju ispod haljine ma nemoj ), ili je bio problem u gledanju na Boga!
Ja sam uvijek bio nekako skeptičan u svezi Biblije i kako ta jedna knjiga određuje vrijednosti i način na koji trebamo vjerovati u Boga! Po njoj ( što je i svrha katoličke crkve ) , crkva je osnovana da bude posrednik između nas jadnika i Njega - Svemogućeg!!
I tu ja poludim!!puknucu.
Zar taj Svemogući ne može direktno pričati sa mnom?! Ako je Sve - mogući onda mu to ne bi trebalo predstavljati problem!! Zašto mora imati posrednika?! Nije to novčana transakcija između Njega i mene ( ups, možda i je - ipak su tu MILODARI za crkvu - zijev), niti potpisivanje ugovora!
Znači li to da smo manje vrijedni kad On ne može pričati s nama već kontaktira muškarca u haljini!!! Ejj, ja ne želim vjerovati u takvog Boga koji radije priča sa tranvestitima nego sa mnom!
I zato kad su me pitali vjerujem li u Boga - odgovorio bih DA! Ali ne u istog onog u kojeg vjeruje katolička crkva!
Vjerujem da postoji "nešto" - neka vrste energije koja utječe na naše živote, i ako baš hoćete možemo ju nazvati Bog! No da bi osjetio tu energiju ne treba ti posrednik u komunikaciji!mad
Kako mogu napisati u Bibliji da je Bog posvuda, ali kad Ga ja trebam na minutu moram pričati sa svećenikom?! Vota fak?!
Danas je DAN MRTVIH! Blago njima!
Jučer se slavio Dan Vještica, danas je Dan Mrtvih, a meni rođendan za tri dana! Hoću li ga slavit?! Ja budem ali nitko drugi neće!
Što će reći, bolje biti mrtav ili vještica - ljudi te slave i pamte!
Otkrio sam da PROTENSTANTI vjeruju kako je čovjek neposredno u odnosu s Bogom, a ne preko crkve i svećenstva ( što sam rekao)!!
I eto mi dokaza - ja isto to mislim i po tome živim!! Znači da sam PROTESTANT!!
I to ne samo u vjeri! Ja protestiram svugdje gdje glupost vlada masama i gdje ovce slijepo vjeruju pastiru! lud.
Nek svaki vjeruje u što hoće ali nek malo koristi mozak!
Ovaj post nije sponzoriran od strane PROTESTANTSKE zajednice ( da bar jest ), već je mišljenje jedne crne ovce koja je umislila da je vuk...

- 08:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Svibanj 2014 (4)
Lipanj 2013 (2)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (16)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (7)
Svibanj 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (4)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (9)
Siječanj 2011 (18)
Prosinac 2010 (3)
Studeni 2010 (27)
Listopad 2010 (7)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (7)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (9)
Travanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (38)
Nisu moji stihovi ali u njima vidim djelić sebe
"Spavam i sanjam da sam leptir
koji spava i sanja da je čovjek
koji spava i sanja da je leptir."
Čuang Ce

"I ja sanjam da sam tu
sputan u tom kutu bijednom
a snio sam da sam jednom
uživao sreću svu
Što je život? Mahnitanje.
Što je život? Puste sanje
prazna sjena što nas ovi
O, malen je dar nam dan,
jer sav život - to je san
a san su i sami snovi.."
Pedro Calderón de la Barca

You can't always get what you want but if you try sometimes you just might find you get what you need !
Rolling Stones - Sympathy for the Devil

You belong among the wild flowers
you belong on a boat out at sea
far away from your troubles and worry
you belong somewhere you feel free
Tom Petty

"I find it kind of funny, and I find it kind of sad, the dreams in which I'm dying are the best I've ever had"
Mad World by Gary Jules and Micheal Andrews

"somewhere between the time you arrive and the time you go, may lie a reason you were alive, but you'll never know."
Jackson Browne-For a Dancer

I'm not afraid- at least not to die
I'm afraid to live and not remember why.

I went to see the preacher
To teach me how to pray
He looked at me and smiled
Then the preacher turned away
He said if you want to tell him something
You ain't gotta fold your hands
Say it with your heart
Your soul and believe it
And I'd say amen

Bang a drum for the sinners
Bang a drum for the sins
Bang a drum for the losers
And those who win
Bang a drum bang it loudly
Or as soft as you need
Bang a drum for yourself son
And a drum for me

I called upon my brother just the
Other day, he said: John I'm gonna
Die if I don't start to live again
I work each day and night like clockwork
Just trying to make ends meet
I could kick this bad world's ass
If I could just get on my feet

I'd bang a drum for the dying
Bang a drum for the truth
Bang a drum for the innocence
Lost in our youth
Bang a drum bang it loudly
Or as soft as you need
Bang a drum for you brother
And a drum for me

I don't know where all the rivers run
I don't know how far, I don't know how come
But I'm gonna die believin'
Each step that I take
Ain't worth the ground that
I walk on
If we don't walk it our
Own way

No I don't claim to be a wiseman
A poet or a saint
I'm just another man who's searching
For a better way
But my heart beats loud as thunder
For the things that I believe
Sometimes I wanna run for cover
Sometimes I want to scream

Bang a drum for tomorrow
Bang a drum for the past
Bang a drum for the heroes
That won't come back
Bang a drum for the promise
Bang a drum for the lies
Bang a drum for the lovers
And the tears they've cried
Bang a drum bang it loudly
Or as soft as you need
But as long as my heart keeps on bangin'
I got a reason to believe
Bang a drum - Bon Jovi

"...I like a tombstone, cause it weathers well,
and if it stands or if it crumbles, only time will tell.
and you can carve my name in marble, you must cut it deep;
there'll be no dancing on the gravestone, you must let me sleep...."
Suzanne Vega, "Tombstone"

" I'm just a soul whose intentions are good,
Oh Lord, please don't let me be misunderstood.."
Joe Cocker, "Don't Let Me Be Misunderstood"

"And when I die
and when I'm gone
there'll be one child born
and a world to carry on."
Laura Nyro, "And When I Die"

If the future's looking dark
We're the ones who have to shine
If there's no one in control
We're the ones who draw the line
Though we live in trying times
We're the ones who have to try
Though we know that time has wings
We're the ones who have to fly.
Rush "Everyday Glory"

In every heart there is a room
A sanctuary safe and strong
To heal the wounds from lovers past
Until a new one comes along"
Billy Joel "And So It Goes"

Is this the real life
Is this just fantasy
Caught in a landslide
No escape from reality
Open your eyes, look up to the skies and see
I'm just a poor boy, I need no sympathy
Because I'm easy come, easy go; little high, little low
anyway the wind blows doesn't really matter to me
To me.....
Queen, "Bohemian Rhapsody"

Somewhere over the rainbow
Bluebirds fly.
Birds fly over the rainbow -
Why then, oh why can't I?
E. Y. Harburg, "Over the Rainbow"

Thank you for loving me
For being my eyes
When I couldn't see
For parting my lips
When I couldn?t breathe
Thank you for loving me...
Jon Bon Jovi - Thank you For Loving Me

I don't want another pretty face
I don't want just anyone to hold
I don't want my love to go to waste
I want you and your beautiful soul
You're the one I wanna chase
You're the one I wanna hold
I wont let another minute go to waste
I want you and your beautiful soul
Jesse McCartney - Beautiful Soul

These mist covered mountains
Are a home now for me
But my home is the lowlands
And always will be
Some day you'll return to
Your valleys and your farms
And you'll no longer burn
To be brothers in arms
Through these fields of destruction
Baptism of fire
I've watched all your suffering
As the battles raged higher
And though they did hurt me so bad
In the fear and alarm
You did not desert me
My brothers in arms
There's so many different worlds
So many different suns
And we have just one world
But we live in different ones
Now the sun's gone to hell
And the moon's riding high
Let me bid you farewell
Every man has to die
But it's written in the starlight
And every line on your palm
We're fools to make war
On our brothers in arms

Dire Straits - Brothers in Arms









O MENI

TKO SAM - Mile Mylo Radulović


Rado bi se nazvao bićem s druge planete jer na ovoj nikako da se uklopim

Romantičar koji je preživio istrebljenje i koji svoje osjećaje iskazuje kroz stihove i riječi izmišljenih likova

Još jedan u nizu koji misli da ima što reći..

Onaj koji na cesti prođe pored tebe i podari ti osmijeh bez razloga..

Brbljavo dosadan na zabavan način... - mogu se tako opisati ,zar ne? Naravno da mogu! Ovdje sam ja glavni!

Idealist...Borac protiv nepravde...Nesuđeni psiholog... Neki kažu dobar prijatelj...
LJUDI KOJI ME TRPE ( NA NJIHOVU ŽALOST )

NIKOLA - znan kao Bean od Siska, Einstain, Nidžo, Glupstain, Antonio Saavedra

KRISTINA - znana kao Penny, Kaca, Blondy, Tina, Tinči
LJUDI KOJI ME ZNAJU

VERICA

STAND UP KOMIČARI ( Marina, Habibi, Goc, Tihomir, Vlatko, Aleks, Ivan, Andrea, Krav, Zvonko i dr...)

FAMILY VUKOVIĆ I DOBRI VOJAK TOMICA

HRPA DOBRIH LJUDI KOJI ĆE SE SAMI PREPOZNATI
MOTO

SANJAJ KAO DA ĆEŠ ŽIVJETI VJEČNO
ŽIVI KAO DA ĆEŠ UMRIJETI SUTRA
MOJI CITATI

Brige i probleme iza sebe ostavi
Jer bez njih i sa njima
Život svejedno dalje teče..
Ne dopusti srcu da zaglavi
Da zaledi ga oštra zima
Jer pod ledom kucat neće.....


Raduj se životu i uživaj u njemu
Svakoga jutra neka ti to bude
Tvoja prvobitna misao...
Pa ćeš vidjeti sreću u svemu
I nećeš trebati druge ljude
Da bi živio svoj život - da bi disao...


Mogu li biti ljut na život
Kad otkrijem da je on moja kreacija
Da sve od mene dolazi ovoga trena
Svaki trenutak, svaka situacija...


Zamisi samo da ti si LUD
A da LUDI su ti koji NORMALNO žive
Razmisli da li bi tada mijenjao
Sve svoje predrasude krive...


Podigni glavu kad loše stvari dođu
Podsjeti se da doći će i bolje
Nemoj dati da tuga sve izblijedi
Unesi u život maksimum dobre volje....


Vidi u svemu spojeve savršenstva
Da osjetiš dobro dok prolaziš kroz zlo
Budi svjestan da sreća posvud se krije
Ne plači nad životom već prihvati to...


Sreću ćeš naći tamo gdje ju tražiš
Zato učini da sreća bude ti sve
Pokaži svima u svijetu tko si
Podigni glavu i nasmiješi se...


Nosim nešto u sebi mračno
Što ni svjetlost probiti ne može
I osjećam to nešto ogromno i snažno
Kako plovi krvlju duboko ispod kože...
Mojom se srećom to nešto hrani
Osjećam tu glad svakoga jutra
I dok se borim i srcem i dušom
U nadi živim za bolje sutra....


Nisi sama i nikad nećeš biti
Duboko u sebi ti znaš da je tako
Hajde priznaj svijetu da ga voliš
I sve će drugo biti lako.....<7br>

Probudi se iz lažnih snova
Shvati da ne moraš ništa sanjati
Sve što trebaš to već imaš
I svima to možeš poklanjati...
Ima li išta lijepše od ljubazne riječi
Lijepše od življenja u sreći
Sjeti se tko si i ponovno oživi
Nek tvoja ljubav svijet izliječi....


Gdje počinješ ti a sutra prestaje
Kada pališ svjetla u svojim očima
I koji dio tebe potajno nestaje
Kad kao krijesnica svjetliš noćima....


Sa samoga dna morskog kraljevstva
Poruke duše pišem ljudima
U školjkama morskim tintom od soli
Sve to šaljem svijetu kojega volim...


Zašto je srce ovako tužno
Ako sam ja taj što ima moć
Da mijenja svijet po svojoj volji
Zašto svaki dan donosi nešto ružno
Kad s Bogom pričam svaku noć
Moleći ga da budem čovjek bolji...


Što učini čovjek kad ga nevolja snađe?
Da li hrabro ide dalje
Ili tone uz svoje lađe.....

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se