.....Sjedio je na rubu kreveta nesposoban da se pomakne, da učini bilo kakav pokret. Njegov je um odbijao prihvatiti objašnjenja, njegovo srce odbijalo je smiriti se... Htio je vrisnuti da se trgne iz stanja u kojem se nalazio ali ništa nije mogao učiniti.. Nije imao kontrolu nad sobom.
Vrata njegove sobe bila su širom otvorena iako je on uvijek zaključavao sobu. Doduše mogao ih je on sam otvoriti a da se toga ne sjeća. Koliko je ljudi hodalo i činilo stvari u snu a da to nisu ni znali, možda je to slučaj i kod njega...
Ne! Nije... Žena je bila stvarna jednako kao što je bio stvaran i njen dodir i njeni otisci ruku na njegovoj koži... Kako to objasniti?!
Uspio je trgnuti se i ustati. Osjećao je svježi zrak kako se prikrada u sobu i stvara mu trnce na goloj koži. Uvijek je spavao gol. Ništa mu nije bilo ljepše od dodira gole kože sa plahtom. A onda još jedan šok. Pogledao je na sat i zaledio se. Nije htio povjerovati da je spavao jedva pet minuta!! Na radiu je još svirala techno muzika a kroz prozor je dopirala mjesećeva svjetlost.
Kao u transu krenuo je zatvoriti vrata i tad ugleda otisak stopala. Ponovno njegov um igra igrice s njim ili ne?
Otisak je bio tamo i koliko god se trudio da on nestane i uvjeri ga da je sve to bio san ništa se nije promijenilo. Ali otkud otisak? Nije padala kiša već danima! Zemlja je bila suha poput baruta i taj otisak nije imao smisla! U svakom slučaju nije bio njegov...
Zaključao je vrata sobe i vratio se u krevet. Slušajući zvukove sa radija proveo je dosta vremena razmišljajući o svemu što se dogodilo sve dok konačno nije zaspao...
Prošla je jedna burna godina nakon tog događaja. Nalazio se u vojsci.
Ležao je na krevetu pokriven do brade i strpljivo trpio bol kojom je bio prožet. Na ormariću pored njegovog kreveta stajala je bočica prepuna tableta i kao da ga je zazivala. I njegov je pogled često završavao na toj bočici. U očima mu se mogla pročitati namjera.
Bio mu je rođendan i nitko nije znao. Nema čestitki ni lijepih želja. Bio je sam. Vojska je bila jedino njegovo utočište otkako su ga izbacili iz kuće. Nije se imao kamo vratiti. Djevojka koju je volio nije voljela njega a bolovi u tijelu prikovali su ga za krevet. Kao da ispašta zbog toga što je živ, bolesti su ga obuzele poput pohlepnih komaraca koji sišu krv.. Upala uha, upala zuba i upala grla - sve odjednom! Kolika je vjerovatnost da se takvo nešto složi u isti tren!? Njemu se složilo.....
Tišina je bila sablasna dok je on tiho jecao zbog tuge u srcu. Njegov život nije imao smisao i on nije želio više produljivati agoniju. Posegnuo je prema bočici, skinuo poklopac i sa slabašnim osmijehom na licu počeo gutati tablete jednu za drugom. Sa svakom tabletom jedna je misao sijevnula njegovim umom, jedna je slika bljesnula pred njegovim očima, a onda više nije bilo tableta a ni boli. Sklopio je oči i prepustio se... Više mu nije stalo..
Post je objavljen 09.11.2010. u 08:56 sati.