Konačno su stigli do mjesta gdje će se morati rastati... Oboje su toga bili svjesni... Koračali su sporo kao da se nadaju da ako uspore i vrijeme će usporiti ili možda čak i stati i onda će oni ostati zajedno...
Ali nije...
Njega je put vodio ravno, prema pustolovini života, prema nepoznatom...
Nju je put vodio lijevo, prema mjestu gdje su oboje proveli vesele trenutke, prema njenoj realnosti...
Stajali su na raskršću izbjegavajući međusobne poglede a opet gledajući se kao da žele memorirati svaku pojedinost na licu onog drugog...
Zar su se morali rastati?! Zašto?
Nije bilo druge - on je tako odlučio , ali jedna njena riječ sve bi to promjenila
- Vrijeme je! - napokon se on oglasio ne prepoznajuči svoj glas, kao da je to govorio netko drugi iz daljine..
Podarila mu je jedan od svojih blistavih osmijeha koji je poput noža zarezao njegovo srce. Da bar to ne čini, pomislio je i odmah poželio još.
- Nemoj biti stranac! - rekla je - Javi se! Nemoj me zaboraviti!
Htio joj je reći kako se to nikad neće dogoditi ali mjesto da joj to kaže on ju je zagrlio kao nikad u životu. Zagrljaj koji je prenio sve njegove osjećaje, želje i snove... Zagrljaj koji joj je rekao sve što on nije mogao...
Poželio je da ostanu vječno u tom zagrljaju... Da osjeća toplinu njenog tijela uz svoje, njen topli dah na obrazu, da čuje otkucaje njenog srca, da budu jedno...
Ali sve što je lijepo kratko traje i znao je da će i zagrljaj proći..
Odmakli su se ne usuđujući izreći riječi koje bi sve promijenile.
Podigao je torbu na rame i dobacio joj svoj posljednji osmijeh.
- Idem! Zbogom malena! - rekao je i uputio se svojim putem osjećajući njen pogled kako ga prati.
Mogao je rasaznati što mu pogled govori. Hoće li se vratiti i kada? Hoće li sve opet biti isto?
Odjednom ga spopala želja da se okrene prema njoj no odupreo se. Ako se okrene neće moći nastaviti, a on mora otići u potragu za samim sobom..
Ali nije mogao a da ju ne pogleda još jednom. Zastao je i okrenuo se...
Raskrižje je zjapilo prazno. Nje nije bilo.
- Možda je tako i najbolje! - rekao je na glas i nastavio svojim putem..
Čekala ga je otvorena cesta, čekao ga je novi život kojem je hrlio ostavljajući stari život iza sebe....
Nitko nije znao koliko je to njemu značilo, niti je on ikome dao do znanja..
Bio je tek nemiran list koji klizi rijekom..
Prošlo je mnogo godina od dana kad se opraštao sa njom ali taj trenutak nije zaboravio.... Iako ju vidi svaki dan ponovno se svaki dan sa njom oprašta... Bit će da se nije ni vratio..
Ali jednog dana hoće...
Post je objavljen 07.11.2010. u 18:51 sati.