Osjetio je snažnu bol, toliko snažnu da je morao ustati iz kreveta i kleknuti na pod glavom dotaknuvši pod sobe. Nikad nije osjetio nešto takvo u životu. Bol mu je parala utorbu poput žileta pazeći da osjeti svaki rez. Nije mogao otkriti gdje je točno mjesto odakle dopire ta bol. Činilo mu se da je posvuda. Uplašio se. Pomislio je da je riječ o slijepom crijevu. Uspio se teškom mukom odjenuti a zatim se spusti sa tavana na kojem je spavao u dvorište. Pogled na sat mu je otkrio da je dva sata ujutro.
Prišao je ulaznim vratima kuće i zazvonio. Njegovi staratelji nisu mu dali ključ od ulaznih vrata tako da je uvijek morao zvoniti kad je morao obavljati nuždu ili jednostavno ući u kuću. Ponovno je zazvonio, i opet. Ako su ga i čuli možda se nisu htjeli ustati i otvoriti mu. To ga ne bi nimalo iznenadilo. Bol je ponovno postala nepodnošljiva. Vratio se u sobu na tavanu i dohvatio svoj novčanik. Na sreću uvijek je imao telefonsku karticu za hitne slučajeve, a ovo mu se činilo kao da je takav slučaj..
Skoro se srušio sa stepenica od naleta boli. Presavinuo se u struku nadajući se da će tako ublažiti bol ali što god da je učinio ništa nije pomoglo. Poput pijanca teturao je ulicom prema trgovini uz koju se nalazila telefonska govornica. Drhtavom je rukom utipkao 94 i zatražio pomoć.
Pospani glas s druge strane uvjeravao ga je da ga samo boli stomak i da se nema što brinuti. Isto tako glas mu je rekao da neće slati hitnu zbog tako male sitnice...
Ali on je osjećao da nije riječ o bolovima u stomaku. On je jedva stajao na mjestu. Glavom su mu prolazile opcije. Bile su samo dvije; otići kući i nadati se da će bol proći ili otići sam na hitnu. Izabrao je ovo drugo...
Hitna je bila pet kilometara daleko i odjednom mu se učinilo kao da će mu trebati vječnost da tamo stigne.
Teškom mukom ali vođen snažnom voljom teturao je ulicom prema centru grada. Kasna noć, ulice prazne, tek poneki automobil i on.
Pao je više puta od nemoći i ostao ležati par minuta. Nije bilo slučajnih prolaznika ili dobrih samaritanaca koji bi uskočili i pomogli mu... Ne! Bio je prepušten samom sebi.
Trebalo mu je gotovo dva sata da dospije do hitne i da se sruši na ulaznim vratima.
Strka, zvuk teških klompi i tisuće pitanja - ali nije mu bilo važno! Samo je htio da bol prestane. Voltaren forte - tableta! Nema učinka! Druga tableta! Nema učinka! Prešlo se na inekcije! Prva a potom i druga! Ništa! bOl je još prisutna! Slijedi ultrazvuk!
Rezultat - bubrežni kamenac i unutarnje krvarenje! A tek mu je 15!
Infuzija narednih pet dana. On leži u sobi zajedno sa petero bolesnika. Svi su puno stariji od njega - mogu mu biti djedovi! Svaki dan su posjete i sve krcato ljudima - samo kod njega prazno! Prošlo je pet dana i ništa! Nema poznatog lica! Zar se nisu zabrinuli kad pet dana nije doručkovao, ručao i večerao?! Zar nisu primjetili da je jedna stolica prazna za stolom?!
Ta su ga pitanja proganjala poput aveti! Ovo je bila trinaesta godina što provodi sa skrbnicima i teško mu je bilo za shvatiti da on za njih ne znači ništa! Nitko nije primjetio da ga nema! Nikome nije nedostajao!
Kad se šestog dana vratio kući samo su mu podarili onaj poznati pogled - gubi se u sobu i da te moje oči ne vide!
Znam sve to o njemu i ne mogu a da ga ne upitam: Otkud crpiš snagu....
Post je objavljen 14.11.2010. u 20:04 sati.