zaljubljen u riječi.....
28.02.2013., četvrtak
ČINIM PRAVU STVAR
|
Više od osam mjeseci radim u kiosku. Ne mogu se žaliti na ništa (možda na malu plaću ali nije tako strašno). Odnos između mene i šefa je fenomenalan. Svako jutro (i popodne) s veseljem idem na posao i nije mi teško raditi i po duple smjene(18 sati). Zadovoljan sam. Sad u svaku rečenicu ubacite riječ BIO. Tako je. Sve gore navedeno više ne vrijedi. Upravo odrađujem otkazni rok od desetak dana. Dao sam otkaz. Jučer. Mora da sam „pukao“ kad dajem otkaz u ovakvim trenucima krize, ili je posrijedi ozbiljan razlog. Za mene nema sumnje. Prošle godine u prosincu sredio sam prijateljici da se zaposli kod mog šefa (znači u istoj firmi). Njoj je očajnički bio potreban posao i ja sam bio sretan da sam mogao pomoći. Prije četiri dana, ona je opljačkana na poslu. Drugi put u mjesec dana. Isti frajer, ista metoda. Veliki nož u ruci. Kod prve pljačke šef nije pokazao nikakvu zabrinutost za stanje svoje zaposlenice (šteta je bila mala – 400 kn). Kao da se ništa nije dogodilo. Nju je to uzdrmalo ali hrabro je nastavila dalje raditi. A onda je lik ponovno napao prije četiri dana. Kao i kod prvog puta šef nije pokazao nikakvu zabrinutost ali je zato uzeo 1100 kn mojoj frendici kao naknadu za gubitak nastao pljačkom. Uzeo je novac od nje kao da je ona glavni krivac za pljačku. Ne samo da joj je lik prijetio nožem, ne samo da je pretrpjela (još jedan) šok, već je i kažnjena novčano jer je bila žrtva. Ako me išta na ovom svijetu može ražestiti to su tri stvari: licemjerstvo, dvoličnost i nepravda. U njenom slučaju prisutne su bile sve tri stvari. Od trenutka kad sam sredio da se zaposli kod šefa, od trenutka kad sam je obučavao kako da najbolje radi posao koji eto je obavljam ( vrlo uspješno) već osam mjeseci, od tada sam na sebe preuzeo obvezu da joj pomažem i budem pri ruci bilo kad i za bilo što. I sad je nastala ova situacija. Ne mogu ostati raditi kod šefa znajući kako se ružno ponio prema mojoj frendici a njegovoj odličnoj zaposlenici (jer je zaista odlično odrađivala posao), bez obzira što je on prema meni bio vrlo korektan. Ne mogu s veseljem ustajati i dolaziti na posao znajući da moja frendica sjedi sam u stanu, bez novaca i bez posla, ponižena i tužna. I to od strane čovjeka za kojeg sam ja uporno tvrdio da je super lik. Zato sam dao otkaz. Jer ako poštujem nju i naše prijateljstvo to je prava stvar za učiniti. Jer ja imam svoje principe, svoje smjernice kojih se pridržavam kroz život. Imam veoma veliku razinu tolerancije za nečije mane, i većinu puta progledam kroz prste. Ali kao što sam rekao, tri stvari postoje preko kojih ne mogu priječi. Licemjerstvo, dvoličnost i nepravda. I zato kad se nađem okružen jednom (ili više) od tih stvari, ne dvoumim se. Činim pravu stvar... |
- 09:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #
26.02.2013., utorak
IZGUBLJENO - NAĐENO
|
Kratki rezime proteklih deset dana: 1.Poklonio (doduše greškom ali ipak...) jednom tipu 100,00 kn a drugom 10,00 kn (hvala mi lijepo na tome – kad već oni nisu to rekli); 2. Vratio dvojici tipova po 200,00 kn (istina, čak dvoje ljudi dalo mi je više nego što je trebalo – samo jedan je zahvalio); 3.Pronašao i vratio jednoj ženi ključeve od automobila (Toyota) i ključeve od stana; 4.Pronašao i vratio jednom liku osobnu iskaznicu. Takve se stvari meni ne događaju. Mislim, dogodi se možda dva, tri puta godišnje da učinim takvo neko dobro djelo, no ovakav maraton mi nije navika. Ne znam zašto se to događa, ali imam osjećaj da to ima neke veze s izazovom koji sam si postavio (bez stresa 40 dana). Kao da me Svemir iskušava kroz te male testove, samo ne vidim s kojim ciljem. Koji motiv ima Svemir za takvu igru. Mislim, ja znam da ću uspjeti u izazovu, znam da mogu izdržati i više od 40 dana bez stresa, i zapravo sam izazov nema nikakve veze s ispitivanjem vlastitih granica. Svi koji me dobro poznaju njima to ne moram govoriti. Zato me malo zbunjuje ova igra izgubljeno – vraćeno. Možda me Svemir krivo razumio. Možda on misli kako mi je cilj učiniti što više dobrih djela u 40 dana. Svi smo svjesni da je toga velika nestašica u današnje vrijeme. Ako se stvarno o tome radi, onda Svemire prestani. Ne trebam si postavljati izazove kako bi činio dobra djela – radim to instinktivno, i ne tražim da me se zbog toga uzdiže u visine. Po meni je to sasvim prirodna reakcija, nešto što jednostavno učiniš jer je to ispravno po tvojim mjerilima. I kad sam već kod toga – danas je 13 ( trinaesti) dan bez stresa. Da, hvala na spontanom aplauzu. Nitko me nije uspio izbaciti iz ravnoteže ( bilo je situacija), umor me nije učinio razdražljivim ( a radio sam maratonski puno), i sve govori u prilog tome da si moram za sljedeću godinu pronaći teži izazov za korizmu. Kaže mi frend na sve ovo: „ Mylo, meni se čini da ti treniraš da postaneš svetac.“ Ne. Ne želim i vjerojatno niti neću biti svetac. To nije u opisu mojih vrlina (mana). Ja sam samo jednostavan lik koji živi život na svoj način. Ili kako je to lijepo sročio Jon Bon Jovi: „... I don't claim to be a wise man a poet or the saint, just another man who's searching for better place But my heart beats loud as thunder for the things that I believe sometimes I want run for cover sometimes I want scream...“ Za kraj vijest za koju još nisam točno odredio u koju kategoriju je staviti (radim na tome). Ona se vratila. Ponovno je u mom životu. Mislio sam da do toga neće nikad doći (čak sam na tome i zdušno radio), ali drago mi je da sam bio u krivu. Kao da vrijeme uopće nije prošlo, kao da se ništa nije dogodilo. Samo je poslala poruku i već tri dana ja ne skidam osmijeh s lica. Tako jednostavno. Tako komplicirano. I ta se vijest eto uklopila u ovu temu. Jer smo i nas dvoje bili izgubljeni i eto ponovno smo se pronašli. Oznake: izgubljeno, nađeno, Mylo |
- 09:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.02.2013., srijeda
ZA SREĆU NE TREBAŠ UVIJEK MIJENJATI SEBE, NEKAD JE DOVOLJNO PROMIJENITI NOVINE...
|
Probudio se negdje oko deset sati ujutro, kako to inače bude svaki dan. Ode kasno na spavanje ali uvijek je budan oko deset. Nije odgonetnuo zbog čega je tako ali nije mu ni bilo bitno. To je postao samo još jedan od mnogih rituala koji su mu postali svakodnevica. Drugi ritual koji je imao bio je topla šalica kave dok prelistava novine. Opisao bi sebe kao sasvim normalnog muškarca, samca koji je na sreću zaposlen, ima svoj automobil, unajmljeni stan i koji uspijeva preživjeti u malenoj zemlji zvanoj Hrvatska. No u posljednjih dva mjeseca osjećao je kako u njemu gori veliko nezadovoljstvo, iako je uvijek bio optimistična osoba. To ga je počelo brinuti jer nije mogao odgonetnuti razlog tome. Uzeo je novine i počeo čitati: „VLADA PORUČUJE: MORAMO SMANJITI PLAĆE ILI ĆEMO DIJELITI OTKAZE!“ „HRVATI I DALJE PIJU ZATROVANO MLIJEKO“ „POČELO RUŠENJE BESPRAVNO SAGRAĐENIH OBJEKATA“ „NAJBRUTALNIJI HRVATSKI UBOJICA DOBIO 37 GODINA“ „SRUŠIO SE VOJNI AVION:POGINULO 12 LJUDI“ „PROSLAVLJENI PARAOLIMPIJAC UBIO SVOJU DJEVOJKU“ „UKRALI RAČUNALA STUDENTIMA S INVALIDITETOM“ „OPLJAČKALI KLADIONICU“ „UGUŠIO SE WC PAPIROM“ „U PROMETNOJ NESREĆI POGINUO MUŠKARAC“ „UBIO ŽENU SJEKIROM“ „SIN PRETUKAO MAJKU A ONDA JOJ SUPRUG PRIJETIO NOŽEM“ - Kakav je ovo svijet u kojem živim!? – viknuo je i zavitlao novine na pod – Sve je okruženo nasiljem, pljačkama i smrću. Ruka mu se tresla dok je prinosio šalicu kave ustima. Petnaest minuta kasnije smrknuta lica vozio se prema poslu. Ljudi poput njega su velika većina u Hrvatskoj. Radišni ljudi koji nastoje živjeti normalnim životom. Oni plaćaju (ili bar nastoje plaćati) račune na vrijeme, oni poštuju zakon i ljude oko sebe. Oni su ljudi koje viđam svaki dan na poslu. Tužne, nezadovoljne, ljute na život i državu u kojoj žive, prepune gorčine. Jer se HRANE negativnom energijom. Negativnim vijestima. Jer to NEKOME itekako odgovara. Ne kažem da treba zakopati glavu u pijesak ili pretvarati se da je svijet savršeno mjesto u kojem se loše stvari ne događaju. No nije sve tako crno kako se prikazuje. Kako znam? Jer i ja čitam novine. I evo što ja pročitam u njima: „PREŽIVIO EKSPLOZIJU MOTORA PRI BRZINI OD 480 KM/H“ „RODILA DVA PARA JEDNOJAJČANIH BLIZANACA“ „ZEC SPASIO OBITELJ OD PROVALNIKA“ „SPASIO SUPRUGU KOJA JE NOSILA MRTVO DIJETE“ „BAKU SPASILI VATROGASCI: ZBOG DIMA ZAPELA U STANU“ „BANKA ISPLATILA KLIJENTU 5 000 KN JER SU SLUŽBENICI BILI BAHATI“ „ZAPROSIO JU PREKO PORUKE U SNIJEGU, CIJELA ZGRADA NAVIJALA“ „DVA PSA SATIMA GRIJALI DJEČAKA IZGUBLJENOG U ŠUMI“ „DVA MLADIĆA UGASILI POŽAR NA BRODU“ „KLINAC(8) DONIRAO 500 IGRAČAKA DJECI KOJA NEMAJU NIŠTA“ „POLICAJAC JE UZ KAZNU SIROTOM ČOVJEKU STAVIO NOVČANICU OD 100 DOLARA“ „GOSPOĐA BRIŽNIM SUSJEDIMA OPORUČNO OSTAVILA 12,5 MILIJUNA“ „UPLATILA 5 DOLARA, SPOJILA 15 PAROVA I DOBILA 100 000 DOLARA“ „DAN NAKON ŠTO GA JE DJEVOJKA OSTAVILA OSVOJIO 30 MILIJUNA DOLARA“ Poanta? Očito ne čitamo iste novine.... |
- 19:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #
18.02.2013., ponedjeljak
ONO KAD...
|
Ono kad... bos trčiš po rosi nestašno kao malo dijete, Ono kad... ti se vjetar zapetlja u kosi a oko tebe leptiri lete. Ono kad... padneš ali ništa te ne boli ustaneš i kreneš dalje, Ono kad... nađeš osobu koja te voli i ljubav ti nesebično daje. Ono kad... izvana si star a u duši osjećaš da još si mlad Ono kad... shvatiš da ovaj život je dar Ono kad... |
- 18:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #
40 DANA BEZ STRESA – DAN 5
|
Od „uzbudljivog“ prvog, koji je opasno prijetio da okonča moj izazov prošlo je pet dana. Kritički osvrnuvši se unazad s veseljem mogu reći da STRES nije (još) pronašao prolaz kroz obrambeni štit kojim sam se okružio. No to ne znači da me je pustio na miru. Ako ste pročitali zadnja dva posta (prije ovog naravno), mogli ste uočiti kako su „određeni“ ljudi vođeni nekim svojim nadahnućem (nazovimo to tako), odlučili da je vrijeme korizme pravo vrijeme da „izgubljene ovce“ vrate nazad u stado iz kojeg su odlutale. Figurativno rečeno. Iako su bili veoma naporni ja sam na umu imao samo IZAZOV. On je bio moja mantra i priznajem puno mi je pomogao. Svaki put kad sam osjetio da bi mogao žustro reagirati sjetio bih se izazova i samo bi se nasmiješio. U svemu uvijek težim biti najbolji (vlastitim snagama – ne na tuđu štetu), a osobito u situacijama koje sam si sam postavio. Tad je cijena puno veća nego inače. No tu je riječ i o poznavanju sebe i svojih sposobnosti. Na poslu je također bilo laganih trzavica koje su rezultirale mojim velikim strpljenjem i iznenađujućom smirenošću. Nisu to bile situacije za rezati si žile ali za mene su poput šamara u lice. Najčešće je riječ o bahatosti i gledanju s visine. Općenito sam iznimno tolerantna osoba i teško me je uzrujati a kamo li natjerati me da „pošizim“, no ako uporno kreneš testirati moju granicu tolerancije onda se nemoj iznenaditi reakcijom. Iskreno priznajem da sam se u ovih pet dana stvarno potrudio biti smiren, i da mi se taj trud isplatio. Zapravo sam neopisivo sretan što sam si zadao ovaj izazov, jer ako se nastavim ponašati na isti način istrenirat ću svoj um i biti ću za jedan korak bliže osobi kakva želim biti. Iznenadila me lakoća kojom sam uspio spriječiti izljeve ljutnje samo time što sam se sjetio izazova. Moram izdržati četrdeset dana bez ljutnje, bijesa i svega što uz to ide. Jednostavno moram. Jer sam odlučio iskušati samog sebe, uvjeriti se koliko sam zapravo jak i kolika je jaka moja vjera u vlastite sposobnosti. Neki ljudi čine to isto tako da skaču s padobranom, voze rafting, penju se na strme planine ili plivaju s morskim psima. Ja se eto rješavam STRESA. Što je najbolje u svemu, cijelo sam vrijeme na oprezu. Svako malo se podsjetim da traje izazov i da ne smijem zastraniti. I tako samog sebe držim pod kontrolom. Super je taj osjećaj. Stvarno jest. Jedva čekam četrdeseti dan kad ću moći ponosno reći da se tijekom tih četrdeset dana niti jednom nisam izvikao na nekoga i naljutio. Da nisam gubio živce, psovao i zapadao u teška stanja. To će biti moja mala pobjeda nad samim sobom ali i temelj na kojem ću graditi konstrukciju. Konstrukciju koja će na kraju predstavljati ono najbolje što u sebi nosim. Predstavljat će mene onakvog kakav želim biti. Za samo trideset i pet dana. |
- 17:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #
17.02.2013., nedjelja
PORUKA TEBI (AKO POSTOJIŠ)
|
Spomenuo sam već nekoliko puta da ne vjerujem u tebe – u Boga. Imam svoje razloge zašto i stojim čvrsto iza toga. I zato stvarno ne trebam da mi drugi sude jer iako ne vjerujem u tebe, još uvijek vjerujem u ljude. Pliz ako si stvaran kako tvrde, makni od mene svoje sluge jer sa mnom je sve u redu. Neka spašavaju duše druge. Ne treba meni njihova briga za moje spasenje i stvarno sorry što sam za tebe postao veliko razočarenje. Ako postojiš i ja u zabludi živim zašto se onda na moje pozive ne javiš. Kako to da s drugima pričaš svaki dan a mene nećeš ni da pozdraviš. Zvao te jesam godinama revno, nikad sa sumnjom, nikad s ljutnjom, nikad gnjevno. No godine su prolazile a oko mene samo bijeda i jad. Kad sam te trebao nije te nigdje bilo, zašto bi te trebao sad. Živim po svom receptu, najbolje što mogu. Ne pušim, ne pijem, ne konzumiram drogu. Izgradio sam sebe takvog kakav jesam kroz patnju, bol i tugu. Pod teretom teškim i posve sam, bez pomoći tebe i tvojih slugu. Stoga pliz ako postojiš shvati da sam sretan, da nikoga za ništa ne krivim. Ne činim zlo drugima niti želim zato pusti me na miru. Pusti me da živim. P.S. Rečeno je jednom da je za sve potrebna tolerancija, da što je jednom ozbiljna stvar – drugom je to zezancija. Ja stvarno poštujem svakog i ne postavljam oko njih neka ograničenja, ali stvarno nije u redu da s druge strane netko nameće meni svoja uvjerenja. Ako stvarno postojiš onda ćeš shvatiti ove riječi. Vidjet ćeš da ja volim ljude, volim život, i ne trebam nikoga da me izliječi. Mylo. ZA SVE VAS KOJI BRANITE SLOBODU DA BUDETE DRUGAČIJI. |
- 09:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #
16.02.2013., subota
NAJVEĆE BLAGO ZVANO SLOBODA
|
Tražio sam odgovore na pitanja svoja, i ovom životu smisao Tražio trenutak za sebe i malo zraka da bi disao... Tražio sam tople ljudske poglede i u njima tragove nade Tražio sigurnu budućnost za sve nas, stare i mlade... Lutao danima i noćima, lutanju se tom nije nadzirao kraj Vidio sam život svoj iz gotovo svakog kuta, Bilo je trenutaka lijepih, bilo je i ružnih, ali jedno znaj Nikad skrenuo nisam sa zacrtanog puta. Upoznao sam kroz sva ta lutanja razne ljude Neki su prolazili pored mene kao na cesti automobili, Druge sam u svoj život pustio pa što bude Ali ni oni nisu više što su nekoć bili... Odgovore nisam pronašao samo dobio još više pitanja Ne marim više za sigurnost, zavolio sam svoja skitanja. Ne tražim više zrnca nade u pogledima ljudi Ja sam taj koji nadu daje, i sreću u srcima budi. Otvori širom srce svoje i biti će ti odmah sve jasno Okrijepit će te ljubav kao da je pitka voda Ako vjeruješ u sebe znaj nikad nije kasno Da pronađeš to najveće blago što se zove sloboda... |
- 13:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #
15.02.2013., petak
40 DANA BEZ STRESA – DAN 1 DOBRO SE DOBRIM VRAĆA ILI IPAK NE?
|
Kad pričam ljudima svoje doživljaje iz života primjećujem često na njihovim licima izraze sumnje, kao da ne vjeruju da mi se moglo dogoditi toliko stvari i na takav neobičan način. Ok, možda je tu krivica i na mom načinu pripovijedanja tih događaja, jer se ljudi teško suočavaju s činjenicom da netko o zlostavljanju i teškim temama, priča sa smirenošću i s dozom humora. Samo da znate – to je jedini način na koji se može pričati o tim temama a da ne poželiš prerezati si žile. Sad ću vam ispričati događaje od jučer i neće me iznenaditi ako netko od vas zavrti glavom i pomisli da je sve ovo zafrkancija. Uvjeravam vas da nije. Pošto sam ja iznimno optimistična osoba, s uvijek pozitivnim stavom prema svemu, zadao sam si izazov da izdržim četrdeset dana bez stresa. Znači bez izljeva bijesa, svađanja, živciranja i svega što stres izaziva. I upravo stoga što sam ja jako rijetko pod stresom, dao sam si za pravo kako to neće biti veliko odricanje, jer kako da se odrekneš nečega što nemaš. Naravno, bio sam u zabludi. Jer kad doneseš jednu takvu odluku svemir te testira na najteži način. Nema načina da izbjegneš testiranja, možeš samo ustrajati ili priznati poraz. Jutro na poslu kao stvoreno za prvu kušnju moje odlučnosti. Mrzovoljni kupci i maglovito prohladno vrijeme idealni sastojci za stres ali nisam se dao. Na svaku provokaciju ili zajedljiv komentar odgovorio sam sa smiješkom. I tako narednih šest sati. Približavao se kraj radnog vremena i tad se pojavio on. Stariji gospodin. Kupio cigarete i pive i pružio mi novčanicu od 200 kn. Ono što on nije znao jest da mi je zapravo dao 400 kn, jer su se dvije novčanice slijepile jedna za drugu. Nije to primijetio ali jesam ja. Za trenutak (4 do 5 sekundi) sam pomislio da ne kažem ništa. Da, pomislio sam to jer nisam svetac. Misao se pojavila ali i nestala. Odmah sam pružio drugih 200 kn gospodinu rekavši mu da mi je dao previše. Gospodin je bio na rubu infarkta shvativši da je skoro ostao bez keša (ali se nije zahvalio). Ja naravno uredno vratim ostatak keša i posvetim se drugoj mušteriji koja je čekala na svoj red. Osjećao sam se super jer sam odolio kušnji i učinio ispravnu stvar. Taj drugi lik kupio je cigare i dao mi 100 kn. I tu sad dolazi do katastrofe. Dok sam brojao ostatak koji moram vratiti liku zazvoni mi mobitel. Javljajući se nisam opazio da je novčanica od 100 kn pala na pod. Ono što sam ja vidio bila je novčanica od 200 kn koju mi je dao lik od prije. I tako ja vratim liku umjesto 54 kn – 154 kn! Mislite da mi je lik vratio 100 kn? Naravno da nije. Zašto bi? Nije budala da vrati. Tko mi je kriv kad ne pazim. U dotičnom trenutku ja nisam znao da sam mu dao 100 kn više jer sam pričao na mobitel, no na kraju smjene postalo mi je jasno da imam manjak u kasi. Moja je reakcija bila na rubu nevjerice. Učinio sam dobro djelo i vratio liku 200 kn koje sam mogao bez problema zadržati, i za nagradu sam „popušio“ 100 kn iz vlastitog džepa. Koja je tu poanta? No nisam poludio, nisam pao pod utjecaj stresa (iako sam bio na rubu), pomirio sam se da ću podmiriti manjak i bez nervoze krenuo kući. Naravno, jučer je bio poseban dan. Dan zaljubljenih, zar ne. Znači ne i moj dan, jer ja sam bez djevojke. I cijeli Zagreb kao da je odlučio podsjetiti me na to. Posvuda sretno zaljubljeni parovi, ljube se, drže za ruke, ljubav je posvud a ja stojim sam i ističem se kao crna ovca. Eh Svemire što si zločest! Usprkos laganoj sjeti nisam se dao rastužiti i nekako sam dobre volje stigao kući. Odmah sam si pristavio čaj, i dok se voda lagano zagrijavala eto mene u drugoj sobi kako provjeravam mail. I imam što vidjeti. Poruka od bivše. Na Valentinovo. Slučajnost? Ne vjerujem u slučajnosti. Potpuno obuzet njenom porukom zaboravio sam da na štednjaku kipi voda za čaj. Rezultat? Dvadeset minuta kasnije cijela kuhinja i hodnik u dimu a posuda u kojoj se zagrijavala voda uništena. Ali dobra strana toga – stan je mirisao po borovnici. Pomislio sam, čovječe to je tek prvi dan. Tko će povjerovati u sve ovo. Možda sam se trebao odreći nečeg jednostavnijeg od stresa. No prva runda je završila i eto ja još uvijek stojim čvrsto na nogama. Stres me je tri puta dobro zahvatio ljevicom ali nije me uspio oboriti. Još samo trideset i devet rundi i izazov će biti uspješno odrađen. I da, skoro zaboravih. Sretno Valentinovo! |
- 09:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #
13.02.2013., srijeda
Mylo Vs STRES
|
Odlučio sam. Nisam vjernik stoga mi korizma ništa ne predstavlja osim izazova. Tako je – izazova. Naime, svake godine redovito za korizmu (razdoblje od četrdeset dana), ja izazivam samog sebe i odričem se određenih „užitaka“. Problem je u tome što ja nemam (puno) poroka (Tzv. grješnih užitaka), i zapravo mi svake godine postaje sve teže pronaći užitak kojeg bi se na četrdeset dana odrekao, ili bar pokušao odreći. I tako evo ove godine, suočen s činjenicom da sam sve svoje užitke odavno „ispucao“ (čokoladu prošle godine, seks godinu prije te, gazirana pića, grickalice i slatko, psovanje, rastrošnost – sve sam to uglavnom iskoristio), donio sam odluku da ću ove godine NASTOJATI odreći se STRESA. Da, dobro ste pročitali – STRESA. To nije užitak niti pričinjava ikakvo zadovoljstvo (kako meni tako i drugima), ali tko kaže da se za korizmu treba odreći samo „dobrih“ stvari. Iako doduše nisam osobito sklon stresu, ipak nisam imun na njega. Zna se pojaviti iznenada (uglavnom kao nuspojava iritantnih i bahatih osoba) i nije nimalo ugodan. Nije da sam osoba koja ima problema sa stresom – zapravo sve ove godine se vrlo uspješno obračunavam s njim, i moglo bi se reći da me izbjegava u velikom krugu. Za to je zaslužan uglavnom moj pozitivan stav i smiješak na licu. Ali kako nisam savršen, i kako kao i svi drugi smrtnici imam pravo na loše trenutke, dogodi se da me iznenadi stres. Pošto sam ja veoma „dražesno stvorenje“ (citiram usporedbu mog najboljeg frenda Beana od Siska) teško me je zamisliti kao živčanu osobu na rubu sloma, ali tako ja izgledam kad sam pod stresom. To je najbolje primijetio moj naj frend (ponovo Bean od Siska) izjavivši: „ Mylo ti si kao vulkan. Kad eksplodiraš ljudi se sele!“ Ne volim biti pod stresom, čak ni ako je riječ o tridesetak puta godišnje ( rekoh vam da me stres izbjegava) koliko mi se puta to dogodi, zato sam odlučio tijekom ovih četrdeset dana ne dozvoliti stresu da se prikrada. Bit ću tolerantniji i smireniji, jer ja to mogu. Kad uspješno savladam ovaj izazov (u što nimalo ne sumnjam), izbacit ću i posljednje tragove stresa iz svog života. Počevši od danas, narednih četrdeset dana kreće reality show „Mylo Vs STRES“ u kojem se neću živcirati, svađati s ljudima i psovati. Neću dozvoliti da me izbace iz takta (a znam da će pokušavati) i tako upropaste ovaj izazov. Tko kaže da trebaš televiziju da bi imao reality show. Kod mene je to bar jednostavno. Moj cijeli život je jedan veliki reality show a ja ih još dodatno osmišljavam. Bar mi nikad nije dosadno. Izazov prihvaćen. Odbrojavanje započeto.DAN PRVI. Good Luck! |
- 15:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #
11.02.2013., ponedjeljak
CRNOGORAC U MENI
|
Cijeli život govorim ljudima da jedino što je crnogorsko u meni jest – prezime. I svi u to povjeruju jer sam ja kreativac koji nikad (gotovo nikad) ne miruje. Moja divlja i nepresušna mašta ne da mi da mirujem i tako me čini crnom ovcom među Crnogorcima. Niti jedan vic o njima ne može se primijeniti na mene i ponekad sam zbog toga tužan. Mada ne bi trebao biti. Ali dogodi se i taj trenutak da kreativac poput mene ustane ujutro s idejom što će pisati, zapravo što će raditi cijeli dan da bi se potom vratio u krevet i odlučio izležavati se cijelo jutro. Nije to bilo stoga što je vani padao snijeg. Nipošto. Ja volim snijeg. Za mene zima bez snijega nije zima. Volim ga čistiti i uživam istinski u tome (valjda zato stalno i pada kad sam ja na popisu za čišćenje ispred zgrade). Tri stotine i dvadeset stranica moje četvrte knjige čeka da ih prepišem i spremim na hard disk, dvadeset stranica moje pete knjige čeka svoj nastavak, lekcije o rukovanju photoshopom čekaju da budu usvojene... Nije da mi fali radnih zadataka. Nije da mi fali inspiracije. Što onda fali? Ništa ne fali. Danas je jednostavno Crnogorac u meni odlučio preuzeti kontrolu i potegnuti veze. I dopustio sam mu to. Kako točno izgleda kreativac koji se prepustio lijenosti? Izgleda smiješno. Izgleda bolesno. Problem je u tome što se ja ne znam izležavati. Nisam nikad to naučio a bojim se da ne bi ni mogao naučiti nešto takvo. Kad se i dogodi takav dan da ljenčarim moji me prijatelji odmah zabrinuto gledaju i pitaju da li sam bolestan. Kad ih pitam zašto misle da sam bolestan, njihov je odgovor: „ Pa još si u krevetu.“ Moj odgovor, da sam u krevetu jer sam Crnogorac samo ih natjera na smijeh, uz obaveznu opasku „ samo se ti zavaravaj.“ Crnogorac u meni se ljuti, smatra kako ima pravo koristiti moje tijelo jednako kao što ga koristi Hrvat u meni, i ostale dvije manjine koje dijele moje tijelo (Bosna i Srbija). Zato mu dopuštam da za vrijeme karnevala i maškara on bude gazda mog tijela. Kad svi navlače maske i nastoje biti netko drugi, ja jednostavno budem Crnogorac – premda samo sedam dana. E sad, ako bacite pogled na ovaj mjesec primijetit ćete kako štancam tekstove kao na traci, što znači da nisam lijen da ih napišem i objavim. To je lako objasniti. Naime ovaj sam cijeli tjedan radio popodnevnu smjenu (od 15:00 do 00:00), te sam Crnogorac bio samo ujutro. Što da kažem. Nije lako biti Crnogorac u meni... |
- 00:35 - Komentari (10) - Isprintaj - #
10.02.2013., nedjelja
TREBA MI JEDNO ČIŠĆENJE SRCA
|
Navijam za luzere. Njihov sam nazagriženiji navijač. Pa što ako su luzeri, i oni trebaju navijače. One prave, vjerne i iskrene,koji ne moraju nužno biti poput njih. Ponekad nazovem sebe luzerom i onda se prekorim zbog toga, jer ja mogu biti svašta ali to ne mogu. Stvari koje sam napravio u životu,koje ću tek napraviti, situacije koje sam prošao i koje ću tek proći, ljudi koje sam upoznao i koje ću tek upoznati,jasno mi daju do znanja da nisam luzer. Niti se krećem u takvom društvu – ne prihvačaju me. Svejedno navijam za njih. Ima nešto posebno u njihovu stavu što mene opčinjava i zbog čega su mi oni tako zarazni, zbog čega ponekad sebe nazivam luzerom. Ne mogu to potpuno objasniti, to je jednostavno osjećaj koji me obuzme i drži dosta dugo i sve se oko mene mjenja. Kužite li? Ne? Nema veze, ja kužim. Ja sam emocionalni luzer, tako bi se mogao opisati, ako bi baš htio biti luzer. To bi bila moja defenicija (više zvuči kao neka dijagnoza). Imam goleme količine osjećaja koje nemam kome dati, već skupljaju prašinu u golemom skladištu kojeg sam nazvao (pazi ironije) – srce. Skladište bi trebalo dobro restauriranje jer već desetljećima nije renovirano, i primjećuju se pukotine u zidovima. I baš kroz te pukotine cure osjećaji koje nastojim zadržati unutra, bar privremeno dok se ne pojavi osoba kojoj ti osjećaji pripadaju. To je ujedno i razlog zašto se zaljubljujem u krive osobe, zašto toliko emotivno proživljavam prekide i zašto se zaljubljujem u gotovo svaku svoju frendicu koja mi se osmjehne, da kompliment, ili pokaže malo nježnosti. Za veliku većinu takvih situacija svjestan sam što se događa i uspijevam to kontrolirati, da ne eskalira u veliki problem. Ali ni moja kontrola nije 100% učinkovita i zna doći do „big banga“, nakon čega ništa nije više isto. Trebam renoviranje srca, kompletno čišćenje od tavana do podruma. Vidio sam oglase studentskih grupa koje odvoze glomazni otpad, čiste tavane, podrume i dvorišta, i palo mi na pamet, postoje li grupe koje čiste prenapućena srca? Znate od uspomena, bolnih rana, krivnje i kajanja. Baš bi mi dobro došla jedna takva grupa. Tko zna što bi se sve pronašlo u tom skladištu, koliko bi tih stvari bilo vrijedno a koliko bi odmah spalili da se nikad više ne pojave. Znate li za nešto takvo? (Nemojte slučajno spominjati psihijatre ili psihologe, već sam sve to prošao). Ako znate, ostavite komentar. |
- 00:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #
07.02.2013., četvrtak
OSLOBODI ME BOŽE TVOJIH SVJEDOKA
|
Ja izgleda imam najviše rasprava s ljudima kad sam bolestan. Ne znam zašto je tako ali to je istina. Evo posljednjih sedam dana sam prilično načet bolestima (prehlada i tome slično) i naravno da se svaki dan upuštam u rasprave s ljudima. Danas je na redu bila crkva. Naporna gospođa uporno mi pokušava uvaliti „Kulu Stražara.“ Nakon mog šestog ponavljanja da ne vjerujem u Boga i da hvala lijepo ne trebam nikakvu kulu, ona mi podari strogi pogled i drsko mi kaže: „Trebate se bojati Sudnjeg dana!“ Ok, fanatični Jehovin svjedoku, stvarno sam bio pristojan i stvarno mi se nije dalo uvlačiti u tu napornu temu, ali digla si mi živac pa sad snosi posljedice. - Ne trebam se bojati Sudnjeg dana jer je već bio! I kao što vidite preživio sam! – rekoh joj također drsko s nadom da će otići. Ali uzalud mi nada. Ona je u meni vidjela svoj životni zadatak da me vrati na pravi put, nazad u stado(?) kao Isus izgubljenu ovcu (je zabrijala), te je stala propovijedati iste stvari kojima su njoj oprali mozak njeni „otkrivači Isusa“. Da se razumijemo, nemam ništa protiv ljudi koji vjeruju u boga – to je njihov odabir, isto tako nemam ništa protiv ljudi koji misle da su bogovi – to je njihova zabluda, ali imam puno toga protiv crkve – to je moje pravo. Pohađao sam vjeronauk, imao čvrstu peticu sve tri godine, pjevao pjesme o bogu i Isusu, čitao evanđelja i poslanice, citirao citate iz Biblije, i pohađao misu nedjeljom do svoje osamnaeste godine. Znači, kad se govori o crkvi znam o čemu pričam jer sam bio član crkvene zajednice dugi niz godina – dok sam bio klinac i tinejdžer. Više nisam. Ne smatram za sebe da sam natprosječno inteligentan i da je stoga moje mišljenje drugačije od mišljenja drugih ljudi, znam da ima puno ljudi koji razmišljaju poput mene. No nažalost ljudi poput nas nisu na istaknutim položajima i naše je mišljenje nevažno za ostale. No važno je za mene i to je sve što je bitno. Proteklih mjeseci ista ta crkva podigla je vjernike na noge zbog zloglasnog ZDRAVSTVENOG ODGOJA koji bi se trebao predavati u školama. Jedan od glavnih argumenata zašto su protiv zakona o ZDRAVSTVENOM ODGOJU bio je da oni žele zaštititi djecu i da im je to jedina briga. Posljednja četiri dana traje HUMANITARNA AKCIJA ZA MALU NORU s ciljem da joj se skupi 3 – 4 milijuna kuna za potrebnu operaciju. Ista ta crkva kojoj je briga za djecu na prvom mjestu nije učinila ništa da pomogne Nori. Zašto ako im je cilj brinuti za djecu? Nije li Nora dijete? Rekoh to gospođi Jehovinom svjedoku na što mi ona kaže da crkva nije dobrotvorna ustanova. Ha? Nije što? Zašto pričaš gluposti hej?! Nije li u prvom svjetskom ratu crkva služila kao prihvatilište za ranjene, kao privremena bolnica a opatice su ujedno bile i medicinske sestre?! Što trabunjaš bakice? Nije li služila kao utočište za proganjane i neželjene? Nije li zbog toga opstala stotinama godina ne pogođena ratnim stradanjima i razaranjem? Što danas predstavlja ta ista crkva? Pohlepu, želju za moći, sebičnost i škrtost, nemoral i raskalašenost. Pogledajte samo oko sebe. Na stotine tisuća ljudi gladno, pola ih bez krova nad glavom, bez uvjeta za život, a za sve to vrijeme ta ista crkva koja bi trebala hraniti svoje stado prodaje zemljišta vrijedna po desetak milijuna kuna i ljubomorno zaključava novce u sefove da im se mogu klanjati skriveni od očiju napaćene javnosti. Kad trebaju uzeti tu su u prvim redovima a kad trebaju dati onda su nevidljivi. I to je crkva kojoj bi ja trebao vjerovati da će mi otkriti Isusa. Oni su davno zaboravili tko je Isus (znaju samo za ime), što je on bio i što je činio za siromašne. Više mi se čini da su se ugledali na Superhika. Gospođa je bila crvena kao rak i stvarno sam mislio da će joj pozliti no samo me ošinula ljutitim pogledom i otperjala dalje. Svatko ima pravo vjerovati u što želi. U boga, u ljude-guštere, da smo nastali od majmuna, u što god žele, ali nitko nema pravo svoje mišljenje nametnuti drugima. Nije to činio niti bog, niti Isus pa ne bi to trebala činiti niti crkva. A najmanje to smiju činiti Jehovini svjedoci, što god im njihovi mentori rekli. |
- 00:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #
05.02.2013., utorak
KOD MENE JE SAMO BOJA CRNA
|
Da razjasnim onda na početku ne promatram svijet kroz ružičaste naočale (jer ih nemam), ne živim u nekom imaginarnom svijetu (osim kad pišem knjige), i stvarno nastojim živjeti onako kako osjećam da trebam. I zato stvarno nije potrebno da me ljudi vrijeđaju jer se moje razmišljanje razlikuje od njihovog. Ne da je meni u biti stalo do toga što drugi misle o meni (osim ako je riječ o osobama da čijeg mi je mišljenja bitno), ali polako umara neprestano pobjeđivati te šašave i gnjevne ljude. Danas mi je lik rekao da su ljudi poput mene (ja mislio da sam jedini ovakav a ono ima nas još) krivi za situaciju u našoj državi pa čak i u cijelom svijetu(?)! Ok, to je malo preteška optužba, zar ne? Mislim, vjerojatno nekome idem na živce sa svojim pozitivnim stavovima ali da zbog toga ispašta cijeli svijet, stvarno? Naime, lik je došao kupiti cigare (Marlboro Gold 4 kutije – 92kn), i dok sam mu vraćao ostatak (dao mi je ukrupno 1000kn), on počne negodovati kako je život u Hrvatskoj u kurcu. Svakim danom ljudi gube posao i krov nad glavom, porezi uništavaju investicije, korupcija sve raširenija, itd... Iskreno, nije me interesiralo što on priča jer mi je sve to jako dobro poznato, što iz medija što iz vlastitog iskustva, ali mislim da tip treba olakšati dušu, pa ga ljubazno slušam. On nastavlja sa svojim izlaganjem negative u Hrvatskoj, svakim trenom postajući sve ogorčeniji. I onda dolazimo da glavnog dijela. Pita on mene da li ga kužim i kakvo ja mišljenje imam o stanju u „Lijepoj Našoj“. I ja mu kažem. Radim svaki dan po 9 sati u dvije smjene. Od posla do kuće treba mi 30 minuta tramvajem (45 – 50 minuta pješke), plaća mi je 3 000 – 3 100 kn mjesečno. Dijelim stan s cimerom ( koji je vlasnik stana ) i ovisno o režijama plaćam stanarinu od 950 – 1200 kn. Ne pušim, ne pijem, ne „duvam“, praktički ne izlazim, nemam djevojku, što u prijevodu znači da mi mjesečno ostane između 1800 – 2000 kn za život. To je za umjetnika poput mene sasvim dovoljno. Uzevši u obzir da je plaća redovita i da je odnos sa šefom više nego dobar nemam razloga da se žalim na situaciju u Hrvatskoj. Suosjećam sa svima koji su bez posla, kuće, novaca, hrane, prepušteni samima sebi, nema tome davno i ja sam bio jedan od tih ljudi, ali bilo bi krajnje licemjerno od mene da se žalim na svoj život, uzevši u obzir da nisam gladan i bez krova nad glavom. Istina, dužan sam puno love na sve strane i lagano te dugove rješavam no svjestan sam da mi je život dobar, da može biti puno gori. Tip me gleda kao da sam pao s Marsa (po nekim teorijama muškarci su s Marsa a žene s Venere)i podari me pogledom gnušanja. - Vi imate iskrivljeno razmišljanje gospodine! – on će meni – Ne vidite širu sliku. Ljudi su sve više nesretniji stanjem u državi. - Ne svi ljudi. – mirno sam kontrirao – Svatko vidi ono što želi vidjeti. Da li mogu biti bolje plaćen za posao koji obavljam? Vjerojatno da, no isto tako moglo se dogoditi da ne dobijem plaću više mjeseci. Što želim reći je da sam zahvalan što mogu pristojno živjeti zahvaljujući svojem poštenom radu. Ako se čovjek zadovolji da može pristojno živjeti onda neće imati razloga za kukanje. Problem je što se ljudi ne žele zadovoljiti s malo (veći dio njih). - Pričate gluposti mladiću! – on će bahato – Ali još ste mladi. Još nemate životnu mudrost. Drži vas mladenačka drskost. - Drskost kažeš? – sad mi je digao živac – Nisam ja taj koji vozi crni Mercedes i kupuje cigarete za iznos moje dnevnice i onda pljuje na situaciju u zemlji. Sigurno ti teško pada što si prije kupovao šteke Marlbora a sad kupuješ po četiri kutije. - Ti si bezobrazan. - A ti si licemjeran. I imaš drskosti meni održavati bukvicu o životu a nemaš uopće pojma što sam sve prošao u životu. On već prilično uvrijeđen uzima cigarete i krene prema autu. - Ljudi poput tebe krivi su što je država u kurcu, jer obmanjuju sami sebe i ne žele vidjeti stvari onakve kakve stvarno jesu. – on dovikne - Jedino što ja vidim jest tebe kako ulaziš u Mercedes a ja ću kući tramvajem ( ako mi ne pobjegne pa ću morati pješačiti). Lik zalupi vratima i odveze se punim gasom. Ok, možda sam samo trebao klimati glavom i kao suosjećati s likom, ali to nije moj stil. Stvarno nemam razloga biti nesretan niti kukati nad svojom „sudbinom“. Dakako, život bi mi mogao biti i bolji nego što jest ali tko kaže da neće biti. Ja sam jedini koji o tome odlučuje. Ako želim bolji život težit ću tome, boriti se, biti uporan i vjerovati. I to je recept za sreću. Jer ako i ne uspijem bar ću znati da sam dao sve od sebe. Stoga svi vi koji vidite crnilo u svemu izbjegavajte me molim, jer u meni nećete naći suosjećanje. Kod mene jedino što je crno jest boja. |
- 00:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #
03.02.2013., nedjelja
URED ZA NEBESKE POSLOVE
|
Inspirirano "živim mrtvacima - ljudima u tramvaju u jutarnjoj smjeni) - Črtomir Gnjidić? - Ja sam. - Sjednite molim. Vi ste sljedeći na redu za razmještaj. - Kakav razmještaj? Gdje sam to ja? - Ovo je Ured Za Nebeske Poslove. Mjesto odakle se duše razmještaju u svoja krajnja odredišta. - Duše? Samo malo, zar to znači da sam ja mrtav? - Naravno da ste mrtvi. To je jedini način da dođete u Ured Za Nebeske Poslove. Nije valjda da niste svjesni da ste mrtvi? - Znam samo da sam čistio balkon na sedmom katu zgrade. Siguran sam da tada nisam bio mrtav. - Tvrdite da niste svojevoljno počinili samoubojstvo skočivši s balkona? - To je suludo. Zašto bih to učinio? Ja sam zadovoljan svojim životom. - Hm... Ako je tako kako tvrdite onda imamo problem. Jeste li posve sigurni da niste podsvjesno poželjeli da skočite s balkona? Nekad je to sasvim dovoljno da se okarakterizira kao samoubojstvo. Znate ono „ Mišlju, riječju, djelom i propustom,,,“ - Sasvim sam siguran da nisam htio umrijeti. Mislim da ste gadno pogriješili. Ispravite pogrešku i vratite me nazad. - To nije tako jednostavno. Naime, postoji procedura i naravno tu je i administracija, ishođenje dozvola. Vi ste mrtvi već dva mjeseca. - Molim?! Dva mjeseca? Kako je to moguće? Ja imam dojam da sam bio živ prije deset minuta. - To je stoga što ovdje vrijeme nema značenja. Ovdje je uvijek „sada“, nema sutra ili jučer. - Iskreno, to me nimalo ne zanima. Ovdje sam vašom greškom i zahtijevam da ispravite situaciju. - Ne razumijem kako je došlo do ovakvog propusta. Ako je vaš boravak ovdje nelegalan to znači da nemamo raspoloživi krevet za vas. - To uopće nije problem. Ionako ne budem ostao dugo ovdje. Koliko vremena treba da me vratite nazad? - Vratiti nazad? Bojim se da to nije moguće. Mi ne vraćamo duše nazad. - Kako to mislite ne vraćate nazad? Što to znači? - Sve duše koje dođu u Ured Za Nebeske Poslove, njima je već određeno odredište. Samim time njihova su bivša tijela postala nedostupna i neupotrebljiva. - Ali ako ja nisam ni trebao biti ovdje onda moje odredište nije ni određeno. Zapeo sam na ovom mjestu. Ne mogu naprijed niti nazad a sve zbog vašeg previda. - Smirite se gospodine Gnjidić. Pokušavam pronaći neko rješenje ove situacije, ali shvatite da se ovakve pogreške nama ne događaju. Smrt je inače veoma precizna i odgovorna u svom poslu. - Zar me ne možete vratiti nazad u moje bivše tijelo? Vratiti vrijeme nazad ili nešto slično? - Morate shvatiti da to nije tako jednostavno. Već smo platili honorar smrti što je dovela vašu dušu i samim vašim vraćanjem u bivše tijelo mi bismo imali veliki financijski gubitak. Smrt naime ima klauzulu u ugovoru koje je oslobađa vraćanja honorara u slučaju pogreške. Uostalom kao što sam već napomenuo, mi ne vraćamo duše nazad. Otkako postoji Ured Za Nebeske Poslove to smo učinili samo jednom, ali radilo se o „Šefovom sinu“. - Ovo je nečuveno. I što sad? - Nazvat ću svog nadređenog i tražiti naputke. - Da, učinite tako. Minutu kasnije (ili ti istog trena). - Ne javlja se na mobitel. - Zovite Šefa onda. Zahtijevam da me se vrati nazad u moj život onakav kakav je bio. - Čak i kad bi Šef to odobrio ne bismo vas mogli vratiti u isti život kakav ste imali, pošto taj život više ne postoji. - To nije pošteno. Ja sam cijeli život živio pošteno i u skladu s naputcima svoje vjere i nisam zaslužio ovakav tretman. - Potpuno vas shvaćam ali mi nismo pripremljeni za ovakve slučajeve. Ovo je posve novo iskustvo za nas. - I za mene je vjerujte mi. Zvoni mobitel. - Halo? Da, zvao sam Vas. Imamo problem za koji nema rješenja u Knjizi Procedure. Da. Gospodin Gnjidić. Ne, nije na popisu. Doveden kao samoubojica ali ispostavilo se da je došlo do pogreške. Da, izričito želi nazad u svoj bivši život. Da, potpuno razumijem. Ne, nisam. Znate da Šef ne voli kad ga se ometa dok traje Sulejman na televiziji. Ali to nije moje područje. Zato sam Vas i zvao. Aha, razumijem. Hvala puno. Dakle gospodine Gnjidić, postoje samo dvije opcije kojima se može riješiti ova pogreška. - Slušam. - Prva je da vas upišemo kao nesretni slučaj uzrokovan srčanim udarom i da ostanete ovdje kao savjetnik za izgubljene duše. - Ne dolazi u obzir. Želim nazad u svoj divan život. - U tom slučaju ostaje vam samo jedna opcija. - A to je? - Probudite se. Puno ljudi ne zna da umiru iznutra, i samo naizgled izgledaju živima. Svako ih jutro vidim u tramvaju i svaki si put obećam da neću biti poput njih. Zato i u 4:00 ujutro ja stavljam smješak na lice. |
- 15:31 - Komentari (3) - Isprintaj - #
02.02.2013., subota
BITI NEVIDLJIV NA JEDAN DAN
|
Na jednoj internet stranici naišao sam na pitanje „ Što bi napravili da na jedan dan možete biti nevidljivi?“, i prvo što mi je palo na pamet bilo je opljačkati banku. Da, većini ljudi to padne na pamet, uzrokovano vjerojatno ovom kritičnom financijskom situacijom. No kad sam malo ozbiljnije promotrio pitanje nevidljivosti došao sam do tužnog zaključka. Nisam pronašao puno koristi od toga da je netko nevidljiv. To nije osobina s kojom možeš puno profitirati (ako ne pljačkaš banku naravno ili ako si plaćeni ubojica), ona ti omogućuje da se sakriješ od očiju svijeta. Doduše možeš biti heroj na taj jedan dan i spašavati ljude od napada, silovanja čak i ubojstva ali za to je potrebna osim nevidljivosti, i hrabrost. Isto tako možeš ulaziti na stadione, koncerte i razna događanja bez da platiš kartu, no to su samo sitne radosti, ništa konkretno. Po mom mišljenju nevidljivost je dobra jedino u ratu, ako si špijun. Sve drugo nema smisla. Jednom su me pitali koju bi sposobnost htio imati da sam superjunak. Moj je odgovor bio telekineza – upravljanje predmetima snagom misli. Smatram da je to najbolja sposobnost od svih (dobro, besmrtnost također nije loša). Danas je puno ljudi nevidljivo drugima iako nemaju tu sposobnost. Oni nisu superjunaci, već obični ljudi ( obični u smislu da nemaju super sposobnosti) poput nas, koji prolaze kroz život potpuno nevidljivi. Možda je baš jedan takav danas prošao pored vas i niste ga ni primijetili. No uglavnom se ti ljudi nalaze na ulicama grada. Sjede na kartonima i prose za malo dostojanstva i suosjećanja. Ja ih svaki put vidim bilo da pješačim ili se vozim u tramvaju. Vidim na njihovim licima isti pogled, istu bol i ako nam se pogledi sretnu podarim im smiješak i poneku kunu (ako imam). Tako im dam do znanja da sam ih uočio, da postoje. Nema tome davno i ja sam bio jedno vrijeme poput njih. Iako nisam prosio za dostojanstvo i suosjećanje ipak sam bio nevidljiv ljudima koji su prolazili pored mene. Grozan osjećaj. Možda baš zbog tog straha od samoće, od izoliranosti, odbijam živjeti po pravilima društva, te time iskačem u prvi plan. Puno puta znam reći da mi nije bitno što ljudi pričaju o meni – bitno je da pričaju, i to najbolje pokazuje koliko mi je važno biti primijećen. Svi želimo ostaviti nekakav trag u svijetu, nešto što će ljudima govoriti o nama i onda kad nas više ne bude, a to ne možemo učiniti ako smo nevidljivi. Mislim da je zbog toga pitanje i bilo postavljeno u smislu da se radi o jednom danu.Što vrijede sva tvoja postignuća, sve tvoje vrijednosti ako nitko to ne primjećuje, nitko ne zna da postojiš. Biti nevidljiv na jedan dan nije mi ni približno zabavno kao recimo letjeti ili čitati misli, možda stoga što za nevidljivost ne moraš imati sposobnost i biti poseban. Dovoljno je da ljudi skrenu pogled. |
- 15:55 - Komentari (12) - Isprintaj - #
01.02.2013., petak
CVJETAJU RUŽE AL IH NEMA TKO BRATI SVE IDE NA BOLJE AL FALE REZULTATI...
|
Ne to nije gospodarska slika Hrvatske (iako bi se mogla lako primijeniti), već opis moje trenutne situacije. Stanja u kojem se nalazim kao i smjera u koji krećem. Prvi mjesec 2013-e godine odabrao sam da budem lijen. Mogu to odabrati, moje crnogorsko prezime mi to dopušta (to su privilegije koje rijetko koristim), iako je ono jedino što je crnogorsko u meni. Naravno, tko me pozna zna da ja odudaram od stereotipa (tipa sa stereom) Crnogoraca time što neprestano RADIM i vrlo malo se ODMARAM. Na desetke projekata, na stotine ideja, hrpa knjiga i pjesama, to su samo mali dio moje svakodnevice koju nosim sa sobom čak i na posao. Naime, imam privilegiju da na poslu mogu koristiti vlastiti laptop i pisati knjigu, tekstove (uključujući i ovaj), stand up materijal i tako razvijati svoju kreativnost. Zašto me onda nije bilo na blogu toliko vremena? Jednostavno, nisam imao ništa pametno za reći. Da, znam. I ja se kesim od uha do uha pročitavši gore napisanu rečenicu. To je tako nevjerojatna rečenica kad sam ja u pitanju. Ja sam tip koji mora upotrijebiti najmanje tri rečenice da bi odgovorio na jednu i pritom objašnjava zašto je moralo biti tri rečenice. Možda me zato i ne pitaju puno, hm... Uglavnom, to je istina. Jednostavno nisam imao o čemu pisati (a da nije riječ o knjizi), što ne znači da mi je sve savršeno i bez problematičnih situacija. Naravno da toga ima, ali kao što sam već napisao – bio sam lijen. No zato nisam bio lijen čitati postove drugih blogera i diviti se vrhunskim pričama naspram kojih ovo moje piskaranje izgleda poput jeftinog šunda. Naravno nisam napisao niti jedan komentar – znate već razlog tome. Završava prvi mjesec ove godine i zaključujem (skromno ili ne) da mi cvjetaju ruže. Izgledam izvrsno (po vlastitoj procjeni) a tako se i osjećam. Posvuda oko mene lijepe žene i brdo zgodnih komentara na moj račun ( što izgleda, što ponašanja), pozivi na izlaske i druženja. Uglavnom društveni život mi je nikad bolje. Nikakve sukobe nisam imao, niti sam se ikome zamjerio . Vrlo dobar mjesec, priznajem. ALI i dalje sam solo.Nije da sam se pretrgao u potrazi za „onom pravom“, no nije ni da sam promatrao sa strane i ne činio ništa. Solo sam ali godina je tek na početku. Vidjet ćemo kakav će biti daljini tijek zbivanja. Ruže su počele cvjetat sad ih mora samo netko ubrati. Što se ostalog tiče, sve radi kako treba. Stručne osobe bore se s mojom knjigom kako bi u idealnom stanju ugledala svjetlo dana. Sve je u pokretu, stvaraju se poslovni planovi no rezultati još nisu vidljivi, iako je to samo pitanje vremena. Realno gledajući, godina je započela uspješno i služi mi kao sjajan uvod u veljaču u kojoj bi se trebali vidjeti, ako ne svi, onda bar neki rezultati ulaganja i truda. Pošto kraj mjeseca siječnja isto tako označava kraj mojoj lijenosti, očekujte više postova od mene. Ali ako ćemo za istinu, lijen sam bio samo u pisanju bloga. Za sve sam drugo imao vremena i volje... |
- 16:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Svibanj 2014 (4) Lipanj 2013 (2) Travanj 2013 (3) Ožujak 2013 (4) Veljača 2013 (16) Prosinac 2012 (4) Studeni 2012 (3) Listopad 2012 (1) Rujan 2012 (1) Kolovoz 2012 (7) Svibanj 2012 (1) Siječanj 2012 (1) Studeni 2011 (1) Listopad 2011 (2) Rujan 2011 (5) Kolovoz 2011 (3) Srpanj 2011 (3) Lipanj 2011 (1) Svibanj 2011 (2) Travanj 2011 (4) Ožujak 2011 (4) Veljača 2011 (9) Siječanj 2011 (15) Prosinac 2010 (1) Studeni 2010 (21) Listopad 2010 (7) Kolovoz 2010 (3) Srpanj 2010 (7) Lipanj 2010 (1) Svibanj 2010 (9) Travanj 2010 (1) Kolovoz 2009 (2) Srpanj 2009 (38) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Ako želiš više..
myloworld@yahoo.com Copyright@2009milemylo.blog.hr All rights reserved. Mile Mylo Radulović  Napravi svoju značku Cool Blogovi: Dollhouse  Blijedi Jahač  Wonderwall.Passion  Vjetar Tuge  Look Back With Smile On Your Face Silence  Mriža Života  Skriveni Osjećaji  Nedoumice Rastavljene Žene  I Can Smile At The Old Days - Život Glumice  Odaberi Drugo Ime  Ona Strana Napuklog Ogledala  ... I žali Bože I Trud I Ludu Glavu S Kojom.... 
Nisu moji stihovi ali u njima vidim djelić sebe
"Spavam i sanjam da sam leptir koji spava i sanja da je čovjek koji spava i sanja da je leptir." Čuang Ce "I ja sanjam da sam tu sputan u tom kutu bijednom a snio sam da sam jednom uživao sreću svu Što je život? Mahnitanje. Što je život? Puste sanje prazna sjena što nas ovi O, malen je dar nam dan, jer sav život - to je san a san su i sami snovi.." Pedro Calderón de la Barca You can't always get what you want but if you try sometimes you just might find you get what you need ! Rolling Stones - Sympathy for the Devil You belong among the wild flowers you belong on a boat out at sea far away from your troubles and worry you belong somewhere you feel free Tom Petty "I find it kind of funny, and I find it kind of sad, the dreams in which I'm dying are the best I've ever had" Mad World by Gary Jules and Micheal Andrews "somewhere between the time you arrive and the time you go, may lie a reason you were alive, but you'll never know." Jackson Browne-For a Dancer I'm not afraid- at least not to die I'm afraid to live and not remember why. I went to see the preacher To teach me how to pray He looked at me and smiled Then the preacher turned away He said if you want to tell him something You ain't gotta fold your hands Say it with your heart Your soul and believe it And I'd say amen Bang a drum for the sinners Bang a drum for the sins Bang a drum for the losers And those who win Bang a drum bang it loudly Or as soft as you need Bang a drum for yourself son And a drum for me I called upon my brother just the Other day, he said: John I'm gonna Die if I don't start to live again I work each day and night like clockwork Just trying to make ends meet I could kick this bad world's ass If I could just get on my feet I'd bang a drum for the dying Bang a drum for the truth Bang a drum for the innocence Lost in our youth Bang a drum bang it loudly Or as soft as you need Bang a drum for you brother And a drum for me I don't know where all the rivers run I don't know how far, I don't know how come But I'm gonna die believin' Each step that I take Ain't worth the ground that I walk on If we don't walk it our Own way No I don't claim to be a wiseman A poet or a saint I'm just another man who's searching For a better way But my heart beats loud as thunder For the things that I believe Sometimes I wanna run for cover Sometimes I want to scream Bang a drum for tomorrow Bang a drum for the past Bang a drum for the heroes That won't come back Bang a drum for the promise Bang a drum for the lies Bang a drum for the lovers And the tears they've cried Bang a drum bang it loudly Or as soft as you need But as long as my heart keeps on bangin' I got a reason to believe Bang a drum - Bon Jovi "...I like a tombstone, cause it weathers well, and if it stands or if it crumbles, only time will tell. and you can carve my name in marble, you must cut it deep; there'll be no dancing on the gravestone, you must let me sleep...." Suzanne Vega, "Tombstone" " I'm just a soul whose intentions are good, Oh Lord, please don't let me be misunderstood.." Joe Cocker, "Don't Let Me Be Misunderstood" "And when I die and when I'm gone there'll be one child born and a world to carry on." Laura Nyro, "And When I Die" If the future's looking dark We're the ones who have to shine If there's no one in control We're the ones who draw the line Though we live in trying times We're the ones who have to try Though we know that time has wings We're the ones who have to fly. Rush "Everyday Glory" In every heart there is a room A sanctuary safe and strong To heal the wounds from lovers past Until a new one comes along" Billy Joel "And So It Goes" Is this the real life Is this just fantasy Caught in a landslide No escape from reality Open your eyes, look up to the skies and see I'm just a poor boy, I need no sympathy Because I'm easy come, easy go; little high, little low anyway the wind blows doesn't really matter to me To me..... Queen, "Bohemian Rhapsody" Somewhere over the rainbow Bluebirds fly. Birds fly over the rainbow - Why then, oh why can't I? E. Y. Harburg, "Over the Rainbow" Thank you for loving me For being my eyes When I couldn't see For parting my lips When I couldn?t breathe Thank you for loving me... Jon Bon Jovi - Thank you For Loving Me I don't want another pretty face I don't want just anyone to hold I don't want my love to go to waste I want you and your beautiful soul You're the one I wanna chase You're the one I wanna hold I wont let another minute go to waste I want you and your beautiful soul Jesse McCartney - Beautiful Soul These mist covered mountains Are a home now for me But my home is the lowlands And always will be Some day you'll return to Your valleys and your farms And you'll no longer burn To be brothers in arms Through these fields of destruction Baptism of fire I've watched all your suffering As the battles raged higher And though they did hurt me so bad In the fear and alarm You did not desert me My brothers in arms There's so many different worlds So many different suns And we have just one world But we live in different ones Now the sun's gone to hell And the moon's riding high Let me bid you farewell Every man has to die But it's written in the starlight And every line on your palm We're fools to make war On our brothers in arms Dire Straits - Brothers in Arms
O MENI
TKO SAM - Mile Mylo Radulović Rado bi se nazvao bićem s druge planete jer na ovoj nikako da se uklopim Romantičar koji je preživio istrebljenje i koji svoje osjećaje iskazuje kroz stihove i riječi izmišljenih likova Još jedan u nizu koji misli da ima što reći.. Onaj koji na cesti prođe pored tebe i podari ti osmijeh bez razloga.. Brbljavo dosadan na zabavan način... - mogu se tako opisati ,zar ne? Naravno da mogu! Ovdje sam ja glavni! Idealist...Borac protiv nepravde...Nesuđeni psiholog... Neki kažu dobar prijatelj...
LJUDI KOJI ME TRPE ( NA NJIHOVU ŽALOST )
NIKOLA - znan kao Bean od Siska, Einstain, Nidžo, Glupstain, Antonio Saavedra KRISTINA - znana kao Penny, Kaca, Blondy, Tina, Tinči
LJUDI KOJI ME ZNAJU
VERICA STAND UP KOMIČARI ( Marina, Habibi, Goc, Tihomir, Vlatko, Aleks, Ivan, Andrea, Krav, Zvonko i dr...) FAMILY VUKOVIĆ I DOBRI VOJAK TOMICA HRPA DOBRIH LJUDI KOJI ĆE SE SAMI PREPOZNATI
MOTO
SANJAJ KAO DA ĆEŠ ŽIVJETI VJEČNO ŽIVI KAO DA ĆEŠ UMRIJETI SUTRA
MOJI CITATI
Brige i probleme iza sebe ostavi Jer bez njih i sa njima Život svejedno dalje teče.. Ne dopusti srcu da zaglavi Da zaledi ga oštra zima Jer pod ledom kucat neće..... Raduj se životu i uživaj u njemu Svakoga jutra neka ti to bude Tvoja prvobitna misao... Pa ćeš vidjeti sreću u svemu I nećeš trebati druge ljude Da bi živio svoj život - da bi disao... Mogu li biti ljut na život Kad otkrijem da je on moja kreacija Da sve od mene dolazi ovoga trena Svaki trenutak, svaka situacija... Zamisi samo da ti si LUD A da LUDI su ti koji NORMALNO žive Razmisli da li bi tada mijenjao Sve svoje predrasude krive... Podigni glavu kad loše stvari dođu Podsjeti se da doći će i bolje Nemoj dati da tuga sve izblijedi Unesi u život maksimum dobre volje.... Vidi u svemu spojeve savršenstva Da osjetiš dobro dok prolaziš kroz zlo Budi svjestan da sreća posvud se krije Ne plači nad životom već prihvati to... Sreću ćeš naći tamo gdje ju tražiš Zato učini da sreća bude ti sve Pokaži svima u svijetu tko si Podigni glavu i nasmiješi se... Nosim nešto u sebi mračno Što ni svjetlost probiti ne može I osjećam to nešto ogromno i snažno Kako plovi krvlju duboko ispod kože... Mojom se srećom to nešto hrani Osjećam tu glad svakoga jutra I dok se borim i srcem i dušom U nadi živim za bolje sutra.... Nisi sama i nikad nećeš biti Duboko u sebi ti znaš da je tako Hajde priznaj svijetu da ga voliš I sve će drugo biti lako.....<7br> Probudi se iz lažnih snova Shvati da ne moraš ništa sanjati Sve što trebaš to već imaš I svima to možeš poklanjati... Ima li išta lijepše od ljubazne riječi Lijepše od življenja u sreći Sjeti se tko si i ponovno oživi Nek tvoja ljubav svijet izliječi.... Gdje počinješ ti a sutra prestaje Kada pališ svjetla u svojim očima I koji dio tebe potajno nestaje Kad kao krijesnica svjetliš noćima.... Sa samoga dna morskog kraljevstva Poruke duše pišem ljudima U školjkama morskim tintom od soli Sve to šaljem svijetu kojega volim... Zašto je srce ovako tužno Ako sam ja taj što ima moć Da mijenja svijet po svojoj volji Zašto svaki dan donosi nešto ružno Kad s Bogom pričam svaku noć Moleći ga da budem čovjek bolji... Što učini čovjek kad ga nevolja snađe? Da li hrabro ide dalje Ili tone uz svoje lađe..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||