Više od osam mjeseci radim u kiosku. Ne mogu se žaliti na ništa (možda na malu plaću ali nije tako strašno). Odnos između mene i šefa je fenomenalan. Svako jutro (i popodne) s veseljem idem na posao i nije mi teško raditi i po duple smjene(18 sati). Zadovoljan sam.
Sad u svaku rečenicu ubacite riječ BIO.
Tako je. Sve gore navedeno više ne vrijedi. Upravo odrađujem otkazni rok od desetak dana. Dao sam otkaz. Jučer.
Mora da sam „pukao“ kad dajem otkaz u ovakvim trenucima krize, ili je posrijedi ozbiljan razlog. Za mene nema sumnje.
Prošle godine u prosincu sredio sam prijateljici da se zaposli kod mog šefa (znači u istoj firmi). Njoj je očajnički bio potreban posao i ja sam bio sretan da sam mogao pomoći. Prije četiri dana, ona je opljačkana na poslu. Drugi put u mjesec dana. Isti frajer, ista metoda. Veliki nož u ruci.
Kod prve pljačke šef nije pokazao nikakvu zabrinutost za stanje svoje zaposlenice (šteta je bila mala – 400 kn). Kao da se ništa nije dogodilo. Nju je to uzdrmalo ali hrabro je nastavila dalje raditi.
A onda je lik ponovno napao prije četiri dana. Kao i kod prvog puta šef nije pokazao nikakvu zabrinutost ali je zato uzeo 1100 kn mojoj frendici kao naknadu za gubitak nastao pljačkom. Uzeo je novac od nje kao da je ona glavni krivac za pljačku.
Ne samo da joj je lik prijetio nožem, ne samo da je pretrpjela (još jedan) šok, već je i kažnjena novčano jer je bila žrtva.
Ako me išta na ovom svijetu može ražestiti to su tri stvari: licemjerstvo, dvoličnost i nepravda. U njenom slučaju prisutne su bile sve tri stvari.
Od trenutka kad sam sredio da se zaposli kod šefa, od trenutka kad sam je obučavao kako da najbolje radi posao koji eto je obavljam ( vrlo uspješno) već osam mjeseci, od tada sam na sebe preuzeo obvezu da joj pomažem i budem pri ruci bilo kad i za bilo što.
I sad je nastala ova situacija.
Ne mogu ostati raditi kod šefa znajući kako se ružno ponio prema mojoj frendici a njegovoj odličnoj zaposlenici (jer je zaista odlično odrađivala posao), bez obzira što je on prema meni bio vrlo korektan. Ne mogu s veseljem ustajati i dolaziti na posao znajući da moja frendica sjedi sam u stanu, bez novaca i bez posla, ponižena i tužna. I to od strane čovjeka za kojeg sam ja uporno tvrdio da je super lik.
Zato sam dao otkaz. Jer ako poštujem nju i naše prijateljstvo to je prava stvar za učiniti. Jer ja imam svoje principe, svoje smjernice kojih se pridržavam kroz život. Imam veoma veliku razinu tolerancije za nečije mane, i većinu puta progledam kroz prste. Ali kao što sam rekao, tri stvari postoje preko kojih ne mogu priječi. Licemjerstvo, dvoličnost i nepravda.
I zato kad se nađem okružen jednom (ili više) od tih stvari, ne dvoumim se. Činim pravu stvar...
Post je objavljen 28.02.2013. u 09:38 sati.