Spomenuo sam već nekoliko puta da ne vjerujem u tebe – u Boga. Imam svoje razloge zašto i stojim čvrsto iza toga. I zato stvarno ne trebam da mi drugi sude jer iako ne vjerujem u tebe, još uvijek vjerujem u ljude.
Pliz ako si stvaran kako tvrde, makni od mene svoje sluge jer sa mnom je sve u redu. Neka spašavaju duše druge. Ne treba meni njihova briga za moje spasenje i stvarno sorry što sam za tebe postao veliko razočarenje.
Ako postojiš i ja u zabludi živim zašto se onda na moje pozive ne javiš. Kako to da s drugima pričaš svaki dan a mene nećeš ni da pozdraviš.
Zvao te jesam godinama revno, nikad sa sumnjom, nikad s ljutnjom, nikad gnjevno. No godine su prolazile a oko mene samo bijeda i jad. Kad sam te trebao nije te nigdje bilo, zašto bi te trebao sad.
Živim po svom receptu, najbolje što mogu. Ne pušim, ne pijem, ne konzumiram drogu. Izgradio sam sebe takvog kakav jesam kroz patnju, bol i tugu. Pod teretom teškim i posve sam, bez pomoći tebe i tvojih slugu.
Stoga pliz ako postojiš shvati da sam sretan, da nikoga za ništa ne krivim. Ne činim zlo drugima niti želim zato pusti me na miru. Pusti me da živim.
P.S.
Rečeno je jednom da je za sve potrebna tolerancija, da što je jednom ozbiljna stvar – drugom je to zezancija. Ja stvarno poštujem svakog i ne postavljam oko njih neka ograničenja, ali stvarno nije u redu da s druge strane netko nameće meni svoja uvjerenja.
Ako stvarno postojiš onda ćeš shvatiti ove riječi. Vidjet ćeš da ja volim ljude, volim život, i ne trebam nikoga da me izliječi.
Mylo.
ZA SVE VAS KOJI BRANITE SLOBODU DA BUDETE DRUGAČIJI.
Post je objavljen 17.02.2013. u 09:25 sati.