marchelina

16.06.2011., četvrtak

Alibi za mržnju

Impresionira me kako su kroz ljudsku povijest najsvetiji i najneviniji pojmovi gotovo po pravilu služili kao alibi za mržnju i destrukciju. To je jedan od (mnogobrojnih) životnih paradoksa, jedna od onih okrutnih božjih šala, crni humor sa nebesa.

Čitajući izjave građana povodom održavanja gay parade u Splitu, prije i nakon nje, uočila sam da se veći broj ljudi služio argumentom "ljubavi prema svojoj djeci" da bi opravdao neprijateljstvo i nasilje nad pripadnicima gay populacije. Kao, čini se zlo, da bi se zaštitilo dobro. A kad činiš zlo u svrhu zaštite dobra, onda, naravno, to tvoje činjenje zla automatski prestaje biti zlo, i postaje dobro, sveti čin, misija najviše važnosti, skoro pa dužnost svakoga tko imalo brine za dobrobit čovječanstva.

Nijedan od svetih pojmova se tako ne eksploatira kao - djeca. Granice apsurda su tu najrastezljivije, a sposobnost laganja i sebi i toj istoj djeci prelazi u domenu naučne fantastike.

Ako na primjer uporno ostajemo u lošem braku, to nije zato što nemamo hrabrosti izboriti se za svoju sreću, nego zato što bi eventualni raskid lošeg braka bez ljubavi "nanio traume djeci". Koliko trauma djeci nanosi odrastanje u jednom takvom doživotnom sužanjstvu, o tome se izgleda i ne razmišlja.
Naime, psiholozi tvrde da djeca puno više uče iz naših djela, a ne, kako mi volimo vjerovati, iz naših riječi. Ako djeci uporno ponavljamo da ne smiju lagati, i da je laganje negativno, a istovremeno sami lažemo sebe opstajući u zajednici bez ljubavi i poštovanja, djeca će lekciju učiti iz tog našeg bivstvovanja u laži, a ne iz naših strastvenih, ambicioznih odgojnih govora i monologa. Premalo računamo sa čistim dječjim instinktom, a zbog kojeg su djeca čak i više od nas sposobna prepoznati laž, koliko god ih mi u suprotno uvjeravali.

Lekcija koju djeca nauče u takvim uvjetima je odustajanje od sebe, od svoje sreće, od svog života. Videći nas kako pristajemo na manje od onoga koliko smo mogli i željeli, i oni postaju mali poslušni vojnici usuda, uvjereni da, boriti se za vlastito dobro, znači biti sebičan i nezahvalan. Pa tako sutra pristaju i oni, kao i mi, na loše brakove, na frustrirajući posao, na loše vladare i vlast, na sve ono što čovjeka prisiljava da ne živi svoj život po svojim kriterijima i potrebama, nego po nametnutim zahtjevima društvene zajednice i javnog morala.

Količina samozavaravanja dolazi do izražaja pogotovo u situacijama poput one na splitskoj rivi nedavno - zbog "brige" za dobrobit njihove djece, neki su kamenjem gađali mirnu i nenasilnu skupinu ljudi, ne razmišljajući pri tom kako na psihičko zdravlje njihove djece mogu utjecati prizori nasilja kojeg su oni vršili nad svojim žrtvama.

Po njihovim dakle shvaćanjima, šarena skupina ljudi koja mirno šeće gradom je za djecu pogubniji prizor od prizora razbijenih, krvavih glava i divljačkih urlika i povika, uvreda i ponižavanja.

Djeca, po svojoj prirodi, nisu stvorena za mržnju. Kada bi ih se pustilo da gledaju svijet vlastitim očima, ona bi taj dan na splitskoj rivi bila vidjela veselu, šarenu gomilu ljudi sa nekakvim transparentima i to bi im, naravno, djelovalo zabavno. I to je sve što bi djeca vidjela.
Međutim, njihov čisti pogled najčešće biva zamagljen "uputama" i "prijevodima" od strane odraslih, od strane nas, svih nas. Ne moramo ići do "ekstremnih" događanja, poput "Split pridea". Dovoljno je prisjetiti se da mi u stvari svakodnevno krojimo stavove svoje djece i u puno benignijim situacijama.

Sjećam se kad mi je jednom na ulici, u gužvi, jedan zaigrani dječak "uletio" u punoj brzini doslovno u noge. Sudar je bio jak, skoro me srušio. Dječakić je podignuo glavu, pogledao me, i...nasmijao se. Nasmijala sam se i ja. Nekoliko kratkih trenutaka on i ja bili smo vedar, nasmiješeni svijet. Svijet bez nervoze, bez tjeskobe, u kakav nas samo djeca mogu na trenutak vratiti. Trenutak čarolije je prekinula unezvjerena dječakova mama koja je panično zgrabila stvorenjce za ruku, koreći ga ljutitim glasom.

"Gospođo, oprostite, nemoguć je danas, ja se stvarno ispričavam...".

Smiješak bezazlenosti je u hipu nestao sa dječakovog lica, a zamijenio ga je zbunjeni izraz onoga koji je upravo shvatio da je nešto skrivio, samo što nije u stanju pojmiti što je to točno "loše" napravio.
Bilo mi ga je žao, dok ga je mama odvlačila u gužvu grubo ga potežući za ruku, osjetila sam poriv da viknem za njima "Gospođo, nemojte vikati na njega, ovaj sudar s njim je najljepša stvar koja mi se danas dogodila...".

Nije ni mama kriva, reagirala je onako kako su i nju naučili.
Naravno da nećemo djeci dozvoliti da ruše ljude po ulici ili ugrožavaju bilo koga svojom nesvjesnom "nekulturom", ali, sa druge strane, ima li išta prirodnije od zaigranog djeteta koje trči ulicom? Prije nego se njegova mama umiješala, dječak je mislio da se dogodilo nešto smiješno i veselo, a nakon njene intervencije, veselje je ustupilo mjesto osjećaju krivnje koje će, uobičajeno, biti temeljni pokazivač smjera u njegovom odrastanju.

Ista stvar važi i za većinu drugih doživljaja svijeta oko sebe u djetetovim očima.

Pri pogledu na gay paradu, odrasla osoba može djetetu pored sebe objasniti prizor na dva načina. Može reći: "Vidiš zlato, ovo su ti bolesni, nenormalni ljudi koje treba potjerati iz grada gađajući ih kamenjem".
A može reći "Ovo su ljudi koji se bore za svoja prava, jer su drugačiji a neki im brane da takvi budu."

Naravno, retorika treba biti prilagođena dobi dotičnog djeteta, ali koje god termine mi upotrijebili, jasno se može izazvati dva potpuno različita dojma kod djeteta - ili ćemo svojim objašnjenjem djetetu omogućiti da gleda i uči o različitosti, ili ćemo ga pripremiti na - mržnju.

Djeca svijet gledaju našim očima, i to je velika odgovornost, koje često nismo svjesni.

Ono što bi možda trebalo osvijestiti dok vršimo tu svetu dužnost odgajanja naše djece, je činjenica da su ljepota ili ružnoća svijeta - u očima RODITELJA.




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se