marchelina

03.01.2010., nedjelja

Nikad ne znaš

Možeš misliti da vidiš, a ne vidiš.
Možeš voljeti, a ne voliš.
Možeš tugovati, a to u stvari samo odnekud kaplje kiša sa oluka.
Muzika, ipak je ona najopasnija, ona razbije tvoje zidove, dočepa se tvoje krhkosti. Koju ne pokažeš čak ni onima koje vidiš, koje voliš, zbog kojih tuguješ.

To jedno jutro sam čula ptice. Cvrkut je dolazio iz vrta. Čula sam cvrkut ptica i rasplakala se.
Kakav je svijet postao, što nam je to sve oduzeto, ako nam cvrkut ptica zazvuči nadrealno čisto, nevino i savršeno?

Kakav je svijet u kojem živim, u kakvoj to građevini koju zovem dom, u kakvom to gradu kojem mislim da pripadam? U kakvoj dimenziji, kad mi cvrkut djeluje kao neobičnost?
Zar nije tako bilo predviđeno? Zar nisu ptice trebale biti tu kao uobičajeni zvuk? Zašto me ljepota iznenadila i zatekla?

E, da. Ljubav. Ljubav? To je kad otvoriš dlan, da ptica otprhne. Kad blagosloviš njen let. To je ljubav.
Hrabrost je potrebna čak i kada bitaka nema, kad je oružje položeno.
Popričati sam sa sobom, a potom razbiti ogledalo.
Stranac u noći ti ništa ne duguje.
Strast je precijenjena. Dovoljno je biti živ.
Ponekad.



<< Arhiva >>