Križarski pohod Lion Quenn

28 ožujak 2016

I tako, vratim se ja večeras s putovanja, virnem malo na blog hr, vidim svoj tekst na naslovnici, i bude mi milo oko srca što netko cijeni moj rad.

A onda zavirim u komentare na tekst "6 vrsta ljubavi" i imam što vidjeti. Jedna blogerica moj blog zamijenila za šekret te je na njemu (obilato) izvršila nuždu.

Lion Quenn ne pratim, ne čitam njene teorije urote o ljevičarima i masonima, iz prostog razloga jer me takva vrsta ljudi ne zanima. Primjetih već do sada njene očajničke pokušaje da sa mnom, na mome blogu, u više navrata izazove prepirku (kao što je i do sad radila sa blogerima Pero u Šaci, Alžabeta Bathory i još mnogi drugi), jer očito vrijednosno pripadam svijetu nad kojim se ova desno orijentirana lizačica oltara zgraža. Začudilo me, ipak, što se tako eminentna blogerica (koja voli na svom blogu izmjenjivati komentare sa obožavateljima u stilu - kis kis, kako si?) spustila tako nisko da niže ne može, iako nas od takve vrste ljudi sklonih moraliziranju i osudi svega što se ne uklapa u njihov mentalni sklop kreiran udruženim zločinačkim pohvatom lokalnog župnika i autoritativnog oca ništa ne treba čuditi.

Dakle, Lion Quenn je zapeklo to što sam se u svome tekstu osvrnula na homoseksualnu ljubav koja je u staroj Grčkoj postojala između starijih muškaraca i mlađih momaka adolescentske dobi te je moj post, a samim time i mene kao autoricu, optužila za promoviranje pedofilije. Pa tako dotična veli: "ovdje se pokušava nametnuti kao ispravnom čista pedofilija. šteta što nemaš svoje djece, pitam se bi li onda branila neobranjivo." Sirotica, očito totalno historijski neuka (što nas ne treba čuditi za ovakvu vrstu osoba za koje povijest počinje pojavom Franje Tuđmana 1990. godine), propela se na zadnje noge jer sam ja u tekstu iznijela lako provjerljivu činjenicu da je u staroj Grčkoj (kao i u Starom Rimu) za uglednije muškarce u to doba stvar prestiža bila imati pored sebe mlado momče. Lion Quenn očito smatra da je u redu samo da sinjski alkar ima svoga momka. Uz osudu iznesenog, ona nemušto u slijedećoj rečenici ubacuje i osudu moje malenkosti te veli "šteta što nemaš djecu" sa tolikom samouvjerenošću da ne mogu a da se ne upitam gata li ona iz graha ili iz kave?

Nakon još nekoliko rečenica koje možemo svesti na "srać, srać, kenj, prd" u veličanstvenom finišu ona dolazi do ovog vrhunskog zaključka: "a zanimljivo i kako je natempirano baš za najveći katolički blagdan Uskrs."

Da nije tužno, bilo bi smiješno. Osoba koja štuje boga koji siluje 14-godišnje djevojčice nekoga optužuje za pedofiliju. Te pored toga u svemu ovome vidi "belosvetsku zaveru" mene i Bloga hr koji na Uskrs, eto, objaviše pogani tekst. Mora da se Lion Quenn ponadala da će se sada, kad su "njeni" na vlasti, čistka koju provode na državnoj televiziji proširiti i na ove virtualne prostore? Inače, draga Lion Quenn, stari Grci jesu voljeli adolescente, ali tvoji biskupi, kako ti jedan od mojih čitatelja reče, vole mnogo mlađu dobnu kategoriju od adolescenata. Tko zna, možda i iz tebe vrišti jedno takvo zlostavljeno dijete? Ne znam. No tvoja reakcija na moj tekst mi djeluje vrlo osobno. Ukoliko je to u pitanju sugeriram da potražiš pomoć na za to odgovarajućim mjestima, psihijatri i psiholozi nameću se kao logičan izbor, te se ubuduće potrudi mene ali i sve ostale ljude koje si naknadno napala pod lažnim profilom vulgarnim upisima, poštedjeti svoje mentalne dijareje.

6 vrsta ljubavi

25 ožujak 2016

Stari su Grci poznavali šest vrsta ljubavi. Erotsku ljubav koju, valjda, ne treba detaljnije objašnjavati, uz samo jednu malu napomenu za suvremene dušebrižnike koji određene ljudske orijentacije smatraju grijehom. Naime, "eros" je uz to doba često povezivan sa ljubavlju starijih muškaraca spram adolescenata, što je u ono vrijeme bio znak prestiža među tadašnjom aristokracijom, a ne grijeh, opačina i kazneno djelo. Po meni, to ukazuje na činjenicu koliko je moral i ono što smatramo "moralnim" relativno, te određeno vremenom i povijesnim kontekstom. Naravno, eros nije bio rezerviran samo za homoseksualne veze, nego i za one heteroseksualne . Eros je ljubav uz veliku dozu strasti, žudnje i udovoljenja čulima, i možda je najbolje otjelovljen u liku Satira, napola čovjeka, napola životinje.

Philia je slijedeća vrsta ljubavi i kada bismo je prevodili na današnji jezik značila bi "prijateljstvo". Philia je nastajala među članovima obitelji, među bližim i daljim rođacima, među ratnim drugovima na bojnom polju, ali i izvan svih ovih nabrojanih relacija i odnosa, među ljudima sličnih afiniteta, mišljenja, stavova. Philia je bila krijeposnija od erosa, i zasnivala se na, pojednostavljeno rečeno, susretu dvaju srodnih duša pri čemu spolnost nije igrala skoro nikakvu ulogu.

Ludus je bio naziv za vrckavu, luckastu ljubav. Ludus je zapravo zavođenje, flert, koketiranje. Može prethoditi seksu ili predstavljati zamjenu za seks,primjerice kad flertujemo s nekim unaprijed određujući granicu do koje ćemo ići. U prirodi je ljudi da se igraju, pa tako i ludus nije ništa drugo doli ljubavna igra, ili predigra.

Pragma je bila vrsta ljubavi koja se često javljala u dugotrajnim brakovima, lišenim erosa i ludusa, bilo zbog toga jer su se te vrste ljubavi tokom vremena istrošile ili zato jer nikada i nisu postojale. Nekad su se, naime, brakovi ugovarali, jer su stari Grci za razliku od nas danas imali realan i trezven odnos prema braku i onome što on zapravo jeste - ugovor dvaju strana. U takvim uvjetima, gdje je svaki od partnera od samog početka znao što može očekivati a što ne od onoga drugoga i od samog braka kao takvog, s vremenom se razvijao osjećaj zrele ljubavi, tzv. pragme, koja je nicala iz zdravorazumske solidarnosti i posvećenosti prema partneru koji nas nije mogao razočarati, iz prostog razloga jer od samog početka nismo o njemu imali nikakvu romantiziranu, uljepšanu predodžbu, tako karakterističnu za današnje vrijeme u kojem caruje kult "romantične ljubavi".

Agape je bio viši stupanj ljubavi od svih naprijed navedenih, a označavao je ljubav prema svim ljudima, pa i šire, prema svim živim bićima.

I naposlijetku philautia je bila ljubav prema sebi. Prva varijanta te ljubavi polazi od pravilne pretpostavke da moraš voljeti sebe da bi volio druge ljude. Ona druga, negativna varijanta, je puko samoljublje, isprazno uživanje u javnim počastima, statusu, novcu, umišljenosti u vlastiti izgled.

Rekla bih da su stari Grci bili mnogo mudriji od nas danas i da su, baš zato jer su spoznali ovoliko vrsta ljubavi, živjeli mnogo ispunjenijim životom. Čovjeku je prirođeno da voli, ali je problem današnjeg društva što se ljubav shvaća tako šturo pa su, stoga, i naši životi nekako jalovi i sivi. Jer, mi danas poznajemo samo dvije vrste ljubavi - prva je "romantična ljubav" kojom smo zatrovani na svakom koraku, i koja polazi od toga da će jedna osoba ispuniti sva naša očekivanja, sve naše nade, sve naše strasti i želje. Naravno da to nije moguće, barem ne u ovom materijalnom svijetu u kojem živimo. Jednom kada romantična ljubav dosegne vrhunac, ona kulminira brakom (koji, međutim, nije postavljen na temeljima pragme, kao kod Grka, nego na temeljima iluzija koje smo o nekome stvorili i, shodno tome, osuđen na propast ili tavorenje u dugotrajnoj čamotinji). Nakon toga obično slijedi ljubav spram potomstva koja, nerijetko, nije ništa drugo nego negativna varijanta philauite - kada roditelj u djetetu (neopravdano) vidi kopiju samog sebe te sve svoje životne sile upire u to da kroz to dijete ostvari ono što je propustio ostvariti onda kad je bilo vrijeme za to. Za sve ostale vrste ljubavi današnji ljudi su zatvoreni.

"Philia" i "agape" danas su zastupljeni tek u tragovima, a "ludus" postoji samo onoliko dugo dok ne podlegnemo "romatničnoj ljubavi". Tada gubimo sposobnost biti zavodljivi, prpošni, zaigrani, i pretvaramo se u hipnotiziranu personu sa telećim pogledom u očima.

"Izvoli, odmah i sada!"

19 ožujak 2016

Postoji jedna riječ koja se izuzetno frekventno koristi na dnevnoj bazi diljem naše države. Na desetke, možda i tisuće puta u danu, izgovore je razni prodavači, preprodavači, šverceri i brojna druga bratija izgmizala ispod kamena uslužnih djelatnosti. Ta riječ glasi: "izvolite."

I nije toliko problem u toj riječi, riječ je to ko' i svaka druga, već je problem što je značaj i smisao iste zloupotrijebljen, izokrenut, nakaradan. "Izvolite" je novi oblik mentalnog silovanja i iznuđivanja novca iz vašeg džepa na prepad. Pogledajmo u praksi kako to izgleda.

Preko puta moga radnog mjesta nalazi se pekara. Ponekad u nju svratim i izbor je zaista velik. Rado bih stala, malo promotrila sva ta peciva, krafne, kifle, štrudle, slance, i smireno odlučila što ću taj dan kupiti za marendu, ali nikako u tome ne uspijevam. Jer čim stanem ispred velikog staklenog pulta, sa druge strane se nacrta neka od prodavačica sa tim neizostavnim "izvolite". I ja odmah kažem što želim, iako to, zapravo, ne želim. No onog trenutka kad mi je ona rekla "izvolite", to je dobilo značaj naredbe da se odmah sada, istog trenutka, imam odlučiti što hoću, bez ikakve mogućnosti prethodnog promišljanja.

Trajalo je to dosta dugo vremena. Ja uđem, a ona odmah s druge strane: "Izvolite". Jedno jutro odlučih poremetiti taj prinudno mi nametnut redoslijed događaja. "Samo malo, da vidim što nudite, " rekoh i stadoh u stranu da drugi kupci dođu na red. Trajalo je to možda sedam, osam, možda čak i deset sekundi, a onda mi se opet obratila sa "izvolite". "Samo malo," rekoh dajući joj i drugu šansu. Sad je već u meni lagano ključao prkos, jer sam primjetila da je prodavačica postala nestrpljiva i da njezin servilni smiješak polako prelazi u grimasu. I nisam dugo morala čekati, treće "izvolite" uslijedilo je jako brzo, i nije zvučalo nimalo ljubazno. "Niste li čuli što sam vam rekla?" odvratih joj, "Zar je toliki problem pričekati da netko razmisli što želi? Plaćaju li vas po prometu ili po broju mentalnih silovanja koje vršite nad kupcima?" Ona se na to lecnula, pa razjapila oči, pa vidiš ne zna što bi mi rekla, pa na kraju sa indignacijom u glasu veli. "Pa nisam ništa loše mislila, oprostite! Mislim, stvarno danas osjetljivih ljudi ima!" Nakaradna situacija time dodatno dobija na težini, jer ne samo da je izvrgnula ruglu izvorni smisao riječi "izvolite", nego to sad čini i sa "oprostite" koje u prijevodu znači "nadrkana kučko kako mi se usuđuješ prigovarati".

Dugo već nisam ušla u tu pekaru ponovno. I mislim da tako skoro neću. A kako je stanje skoro pa identično i u drugim pekarama, radije skuham dva jaja na tvrdo, začinim ih malo sa maslinovim uljem, dodam mrvu feta sira, i imam ukusan i zdrav obrok. A uz to me nitko ne siluje u zdrav razum.

Proputovala sam, bez lažne skromnosti, skoro cijelu Evropu, sa naglaskom na onaj dio koji smatramo "uljuđenim" zemljama. I nigdje nisam naišla na ovoliku količinu agresije kao kod domaćih trgovaca. Uđeš u trgovinu, razgledavaš, eventualno nešto kupiš, i sve to laganini i bez ikakve prinude. Jedino na turskim bazarima prodavači ti skaču za šiju, ali to je u duhu njihove tradicije poznate pod nazivom "cjenkanje", tako da je to jedna sasvim druga stvar od ove o kojoj pišem. Kod nas svatko ti nastoji nešto uvaliti za novac, i to u rekordno kratkom vremenu, prije nego se snađeš.

I što idemo južnije (a ja živim na jugu) to "izvolite" poprima svoj profaniji, primitivniji izričaj. Na dalmatinskim pijacama "izvolite" se javlja u oblicima "dušo, evo domaćih jaja, uzmi!", "draga 'oćeš domaćih kukumara", " i tome slično. Prolaziš pored štandova natrpanih voćem i povrćem, a ekipa za tobom viče, samo što te ne potežu za rukav. Nekom, tko je u turističkoj posjeti nekoliko dana, to bi možda i bilo simpatično, no na dulje staze u najblažem slučaju iritira.

Jer to "izvolite" bez obzira kako rečeno nije ništa drugo nego agresija na koju svakodnevno nailazimo u državi u kojoj svatko svakome nastoji prodati muda pod bubrege.

Nije kasno

03 ožujak 2016

Nikad nije kasno za promijeniti grad, ljude, svoje običaje, sitne navike i rutinu.
Nikad nije kasno za otići na put na kraj svijeta.
Nikad nije kasno za promijeniti posao. Ma šta ti drugi o tome govorili. Ni za prekvalifikaciju. Ili dokvalifikaciju.
Za zaljubiti se nikad nije kasno. Kao ni za odljubiti se.
Za pobjeći negdje, daleko od svih, nije nikad kasno, čak ni onda kad si u sebi već odavna pobjegla od sviju. Za izgraditi kuću u divljini, među vukovima, jazavcima i inim šumskim stvorenjima.
Nije nikad kasno za promjeniti frizuru, boju kose. Boje nove generacije uspješno prekrivaju sijede.
Nije kasno nikada za položit vozački ispit. I bakice u penziji to u zadnje vrijeme rade.
I nije kasno za podjetinjiti. Nikada.
Nikad nije kasno za stesati liniju tako da možeš ući u onu predivnu haljinu koju već danima mjerkaš ispod oka dok prolaziš pored izloga u kojem se odražava tebi nepoznat lik.
I nije nikad kasno za priznati sebi sve ono što si priznala nikad ranije ne bi... I reći sebi: "Tako je. Zabrljala sam. Samo ja i nitko više."
Nikad nije kasno za upisati faks. Pa makar ispite polagala u periodima koje diktira oslabljena memorija i odlasci na fizikalnu terapiju.
Nikad nije kasno za pasti i dignuti se. Za nasmiješiti se neznancu u prolazu. Za posaditi cvijet ili stablo.


Kasno je, u životu, samo za jednu stvar. Za reći "volim te" onima kojih više nema.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se